Pisma iz Njemačke

Turska ubija Kurde kemijskim oružjem

Turska - zemlja s kojom se Bošnjaci zadnjih godina sve više identificiraju, čiju zastavu pri sportskim pobjedama rado vijaju i koja se trudi da u budućnosti igra veću ulogu na prostorima nekadašnjeg Osmanskog Carstva, ovih se dana opet našla u novinskim stupcima. Ne po nečemu pozitivnom, nego po uporabi kemijskog oružja protiv ustaničkih Kurda u rujnu prošle godine u gradu Cukurca, kako tek sada zgroženo izvještavaju vodeći mediji u Europi.

Prema njima su od osam poginulih boraca  Radničke stranke Kurdistana (PKK), koja je 1984. godine počela oružani sukob na jugoistoku zemlje s ciljem osnivanja vlastite države Kurdistan, četvero sa sigurnošću usmrćeno djelovanjem kemijskih sredstava upotrebljenih od Turske vojske.

Međunarodna organizacija Liječnici protiv atomskog rata, već godinama izražava sumnju da se Turska ne pridržava međunarodne Konvencije o kemijskom naoružanju, koju je potpisala. A iskustva u korištenju bojnih otrova imaju nažalost dugo. Još davne 1937. godine ovaj narod bio je njihova žrtva, za što odgovornost snosi utemeljitelj turske republike te njen prvi predsjednik Kemal Atatürk. Turski mediji danas taj zločin “opravdavaju”  “povjesnim kontekstom” i izjavom da je i britanski  državnik  Winston Churchill bio za  uporabu kemijskog oružja protiv “neciviliziranih naroda”.

Turska, koja je 2005. g. otvorila pristupne pregovore za članstvo u Europskoj uniji, ovakvim razvojem događaja, daje jasan signal, da kulturno i politički ne pripada zapadnoj civilizaciji.

U njenom slučaju želje su jedno a stvarnost drugo. Zemlja u kojoj napaćeni Kurdi i Armenci (genocid nad njima od 1915. do 1917., u kojem je prema procjenama poginulo od 300 tisuća do 1,5 milijuna, još  se uvijek negira), stoljećima podnose teror i golgotu,  velikom je broju Bošnjaka u BiH ne samo uzor, nego sebe s ponosom vide i kao njenu produženu ruku u nekim budućim možebitnim namjerama.

Hrvatski politički, crkveni, kulturni i ostali predstavnici, koji odobravaju ovu pojavu ili ih ona ostavlja ravnodušnim, lakoumno su progutali mit zvan “multietničnost”. I što je još gore, svojim izjavama i postupcima doprinose njegovom širenju, a nastalu gorčinu, što odaziv nije po želji, valjda utapaju u tufahijama ili bosanskom lokumu.

Njihovo je zapravo da budu jarboli. A na takvima vijaju svakakvi barjaci, prije nego što jednog dana završe na otpadu ili rezalištu.

CT / Foto: Wikipedia.org

Gulikože, ljenčuge, neradnici, lopovi, muljatori i gotovani u našem društvu.

Slušam ovih dana prilog na lokalnoj radio postaji o skupoći u našem gradu. I što se moglo čuti? Jad i čemer. Zapravo ga nije ni trebalo praviti, jer je rezultat već svima bio unaprijed poznat. Te skupoća, te nema se, te male mirovine… Sve se to najmanje zadnjih 50 godina tvrdi tj. uporno ponavlja. No, život teče dalje s svim primjesama balkanskog nam realiteta i mentaliteta. Nažalost, sve manje je i onih koji, kad se nađu u takvom položaju nešto stvarno čine da ublaže tu nezgodnu situaciju. Puno je lakše kukati i onda se opet vratiti dnevnom redu imajući u podsvjesti parolu “nekako ćemo se snaći”. Za dotične je to zapravo preživljavanje umjesto života, ali svjesno i voljno. Takve navike se ne mjenjaju preko noći, inače bi mnoge kladionice i kafići već davno imali istaknuti znak “zatvoreno” ili “iznajmljuje se poslovni prostor”.  Oni koji nisu svojom zaslugom došli u ovakvu situaciju ili nose svoj životni križ, naravno da ne spadaju u ovu kategoriju.

Da nebi stvarno došli u situaciju da postanu konkurencija mladim Romima i njihovim obiteljima iz Zenice ili kojekuda, takav tip našeg čovjeka uvijek nešto ganja. Neki sponzor se mora naći, pošto-poto. Najrađe onaj državni. Ma nek je neka dotacija, subvencija ili mirovina, pa makar ona bila za jutarnju kavicu ili kutiju cigara. Posebna tema za sebe je crpljenje  obiteljskih donatora, posebice boljestojećih umirovljenika od strane njihovih najbližih, koja dolazi iz rubrike “nek´ se svak´ brine za svoju djecu!”.

Situacija u susjednoj Hrvatskoj glede registra branitelja puno toga govori. Čupaj što možeš, glumi budalu,  nosi plavu kuvertu, bitno je da si na listi. A tko će sve to na kraju platiti…”a jebiga ga” reći će dotični, bitno je se snaći, kad već nemaš ništa u glavi i što je još gore - u džepu.  Sada mnogi proživljvaju nesanice, a možda i zbrajaju koliko toga će trebati jednog dana vratiti. I da je bar samo to. Da nebi bilo nesuglasica, čast onima koji su je zaslužili i stvarno imaju pravo na to.

Prije izvjesnog vremena kružila je informacija da Hrvati imaju najmlađe umirovljenike u Europi, a ovih dana da su najljeniji. Navodno godišnje efektivno odrade čak 628 sati manje od Korejaca koji slove kao najradišnija nacija na svijetu. Koliko je sve to istina posebna je priča, ali gdje ima dima ima i vatre.  Sličan primjer mogao se neki dan vidjeti u Zagrebu gdje je bila otvorena Burza sezonskih poslova, ali potencijalni sezonaci su očigledno bili na “godišnjem odmoru”. Onima kojima je kukanje životni moto, nikako da se pomire s marljivošću ljudi koji si žele da dobar i ugodan život. Mnogi od njih čuli su zamjerke, recimo kao gastarbajterski povratnici, u vidu “a vidi ih jesu ludi - rade”. Plandovanje se kod mnogih naših zemljaka tako dobro uvuklo u DNK, da će trajati generacijama da se bar neka od njegovih nuklotida izmjeni.

Mnogi od takvih rado se prisjećaju i sa žaljenjem konstatiraju da je “prije bilo bolje”, misleći na propali socijalizam i njegove tekovine koje se se istopile kao snijeg kad dobro ugrije sunce. Naviklo se se guljenje, nerad i koješta, a mislilo da će tako potrajati do u vječnost, ili bar dok oni završe svoj životni vijek. No, mnogima je plan propao. Ostala je samo nepovratna prošlost i izbljeđena sijećanja na nju s priličnom dozom nostalgije. Podivljali kapitalizam stupio je na scenu, mete sve što može, a za one koji jadikuju skoro da nema sluha.

I dok su nekad skoro svi vrtlići i njive bile zasađeni i okopani, danas na mnogima cvjeta samo korov. Čudo bi se dogodilo ako kod vlasnika tih površina nebi čuli ispranu frazu “ma ne isplati se”. Možda se netko sjeti pa bar na ljeto zapali travu, kad već plodovi stižu iz nekih drugih mjesta i država. A oni naravno imaju svoju cijenu, svidjela se ona nama ili ne.

Lako je učiniti da korov nestane, ali korov u glavama mnogih naših sugrađana imati će, bojim se, još uvijek najbolju konjukturu. Šteta što u tržišnoj ekonomiji on nema svoju odgovarajuću cijenu, reći će oni koji bi zasigurno bilo veliki “izvoznici”. I na kraju tko je svemu tome kriv? Naravno politika, tj. oni koji su tamo, gdje bi ovi rado bili.

Autor: Pisma iz Njemačke

Zeničko-Lepoglavski sporazum

Zeničko-Lepoglavski sporazum stupio je ovih dana po hitnom postupku na snagu. Njime je spriječen turizam kriminalaca između Bosne i Hercegovine i Hrvatske i istim dana mogućnost izbora gdje izdržavati kaznu. Mnoge je ovaj dogovor probudio jer su se na drugoj strani osjećali  bezbrižnim i sigurnim. Oni koji se razmišljaju odležati kaznu u Hrvatskoj, mogu se mogu informirati na web stranicama http://www.kaznionica-u-lepoglavi.hr o dotičnoj ustanovi, tj. pročitati kakvo je njezino ustrojstvo, kućni red, saznati koje sve imaju radionice, a i galerija slika također im stoji na usluzi. Izgled svog budućeg smještaja iznutra ipak će moći tek na licu mjesta provjeriti.

Također i zenički zatvor ima svoju online prezentaciju http://www.kpzzt.gov.ba s svim više-manje neophodnim informacijama, dok se za njih ono najzanimljivije može saznati preko drugih stranica na Internetu, kao npr. kako golubovi unose drogu u zatvor, što se sve može dobiti za novac ili kako spriječiti reketiranje. Ovaj zatvor ima i svoju gospodarsku jedinicu “Novi život”, koja se diči s velikom parolom “Izvozimo domaće”, gdje navodno ostvaruju  izvoz od 85%. Pošto su, po mnogima, uvjeti u ovom zatvoru katastrofalni, moguće je da se većina osuđenika ipak odluči za Lepoglavu i time BiH-i povećaju izvoz, koji je više nego poželjan, a posebno ovakve vrste. Bitno je da krminalci, kad već neće na izlet u grad na rijeci Bosni, da svojim postupcima ne zagorčavaju političku klimu, dižu razno-razne tenzije i odleže ono što im je dosuđeno. A i krajnje je vrijeme da ova dva grada postanu gradovi prijatelji, ako ništa bar na papiru, jer je njim i dogovorena njihova suradnja.

Transformation failed

A suradnju pokušavaju da uspostave i najače hrvatske stranke glede glasovanja dijaspore, manjina i drugih otvorenih pitanja kako sebi priskrbiti što više potencijalnih glasova. SDP, koji nikada nije bio naklonjen Hrvatima u BiH i iseljeništvu bi ih najradje po kratkom postupku poslao u nirvanu, a istovremeno nacionalnim manjinama dodjelio još jedan glas, koji bi u datom trenutku naravno  pripao njima. Tipična hrvatska muljaža zasnovana na neralnim zahtjevima koje civilizirano uređene zemlje nikad nisu prihvatile. Odgovor je to te stranke koja se očigledno nikako da pomiri da bi HDZ mogao i dalje dobivati većinu glasova izvan Hrvatske, mada su neka odstupanja moguća, kao nedavno za vrijeme predsjedničkih izbora. Ovakav zahtjev je de facto stavljanje Hrvata u stupanj građana drugog reda. To im se događa u 21. stoljeću nakon što su stoljećima preživjeli sve torture osvajača i krvavo se u Domovinskom ratu izborili za svoju slobodu. SDP-a pravda i logika očigledno je kopirana iz položaja Hrvata u BiH. Više je to nego dokaz da transformacija dojučerašnjih crvenih u danas navodne socijaldemokrate nije uspjela. Uspjelo je jedino zamazivanje očiju, izmišljanje dežurnih krivaca i dovođenje u pitanje funkcioniranja pravne države, kao do nedavno u slučaju gore navedenih kriminalaca. A i tome je jednom došao kraj.

Spavajući tupoglavci

Dok službena Hrvatska godinama ravnodušno promatra položaj vlastitog naroda s svoje istočne granice, Turska ne spava i želi ojačati poziciju Bošnjaka. Tome je dosta kumovao i odlazeći predsjednik Mesić, kojeg će Hrvati u BiH upamtiti kao jednog od svojih najvećih neprijatelja, koji je uspio pod krinkom demokracije i detuđmanizacije stvoriti još kaotičnije stanje, nego što su mnogi njihovi vlastiti istrošeni i  korumpirani političari to učinili. Bošnjaci će se Turcima sigurno opetovano zahvaliti mahanjem crvenih zastava nakon njihovih možebitnih pobjeda, a pri tome i dalje prodavati maglu o nekoj jedinstvenoj BiH ravnopravnih naroda. Smiješno je to da se zemlja kao Turska, u kojoj spominjanje počinjenog genocida nad, po nekim izvorima i do 1,5 milijuna Armencima između 1915.-1917. g. još uvijek kažnjivo dijelo, i koja se  navodi svake godine u raznim izvještajima po masovom kršenju ljudskih prava, ne samo Kurda, već i kršćana i mnogih drugih naroda i religijskih skupina, politički angažira i dijeli savjete dalje od svog susjedstva, a i sama nije rješila svoje unutarnje sukobe, a o nekom uzornom demokratskom sustavu može samo sanjati. Mješanje Turske najmanje je poželjno, jer je ista ostalim narodima kroz 500 godina na ovim prostorima donijela teror, ugnjetavanje i asimilaciju. A toga je Hrvatima danas u BiH i bez nje dosta. Postavlja se i pitanje hoće li njima i ostalima ikada biti izrečena  isprika od ove zemlje za počinjena nedjela. Kratkovidni hrvatski politički vlastodržci u Matici zemlji izgleda još nisu shvatili stvarno stanje ili se možda samo tako prave jer rade po uputama drugih. Spavati je naravno puno lakše, ali zato drugi rade posao i promiču svoje interese. Samo jednom će se trebati i probuditi. A onda?

Autor.

Švicarci su si u zadnje vrijeme stvorili dosta novih “prijatelja”. Prvi su Libijci koji bi ih zbog afere s Gadafijevim sinom najradije rasparčali, zatim muslimani čiji minareti tamo neće dugo ugledati zračni prostor, da bi uslijedili bogati Nijemci odgorčeni otkrićem koje je usljedilo nakon nestanka tajnih bankarskih podataka (1500 osoba) za što će kradljivcu njemačka država izdvojiti 2,5 milijuna eura u nadi da će od naplate kazni i neplaćenih poreza zaradit 100 milijuna eura. Njima vlastite banke nisu bile “sigurne” te su navodno od Züricha, Basela pa do Ženeve “za svaki slučaj” parkirali 175 milijarda eura. Za ostatak od 310 milijarada brinu se ostali susjedi i zemlje za koje malo tko zna gdje se na karti svijeta nalaze. Mnogi od ogorčenih štedišta već sada loše spavaju a uskoro bi mogli biti i neželjeno probuđeni u sitne sate jer su radije pomagali alpsku zemlju nego svoju vlastitu. Ova situacija dovodi i samu Švicarsku u ne baš lagodan položaj, jer je u očima mnogih okupljalište sumljivog kapitala. Stanovnici ove male, ali bogate zemlje poznati su po svojim brojnim referendumima, odnosno direktnom demokracijom. Prije ili kasnije nebi čudilo ako bi se najavio i referendum protiv zabrane davanja pravne pomoći za informacije dobivene ilegalnom trgovinom. No, i bez toga  njihovi vlastodržci su najavili da to  (sad zasad) neće učiniti. Ali s referendumom bi vjerojatno bili ojačani u svojim pozicijama. Nakon toga mogao bi uslijediti referendum za davanje azila “ugroženim” štedišama, referendum za smrtnu kaznu (à la pijani Wilhelm Tell) osobama koje odaju bankarske tajne, te referendum da se smiju praviti minareti ako iz zemalja s turbanom pristignu nove stotine milijarda dolara. Tako bi Švicarska možda mogla povratiti poljuljani ugled i što je najvažnije lovu koju u zadnje vrijeme sreću samo ptice selice.

Autor.

Autor: Dr.sc.Siniša Kušić

Povremeno se u Hrvatskoj, a naročito pred izbore, javljaju neke osobe ili političke organizacije tražeći da RH promijeni zakon o biračima sa ciljem da se Hrvatima u izvandomovinstvu oduzme pravo glasovanja. Iscrpnije

Dan nakon pozitivnog ishoda referenduma Švicaraca o zabrani gradnje novih minareta, gdje se 57,5% građana izjasnilo za taj korak, u brojnim kršćansko-socijalnim,  socijaldemokratskim i lijevim strankama  zavladao je nemir i ogorčenje. Desno ekstremne i populističke stranke u Italiji, Francuskoj i Nizozemskoj ga pozdravljaju, a u potonjoj već najavljuju zakonski amandman za zabranu gradnje istih.

Taj rezultat zapravo je račun vladajućim strankama za ne rješavanje problema, prije svega doseljenika iz Turske, Maroka, Kosova, Alžira… i dopuštanje tzv. paralelnih društava koji ne samo u Švicarskoj nego i u mnogim zapadnoeuropskim zemljama već decenijama djeluju i izazivaju negodovanje domicilnog stanovništva, čija većina nema nikakve veze s ekstremnim strankama.

Njihov osjećaj potiskivanja sustavno se ignorira što je posebno vidiljivo kad neka od značajnijih osoba digne svoj glas protiv takvog stanja, kao nedavno u Njemačkoj kad je Thilo Sarrazin, član uprave Deutsche Bundesbanke, kritizirao stanje i ponašanje Turaka i Arapa u Berlinu. Dotični je odmah bio izložen “paljbi” medija i političara. Ne mali broj njih tražio je njegovu ostavku. Sarrazin je doživio sudbinu svojih predhodnika, od kojih su mnogi nakon toga bili prisiljeni čak i zapečatiti svoju karijeru. To javnosti naravno nije promaklo. Sličan bi referendum, koji sigurno nikad neće biti održan u Njemačkoj,  završio vjerojatno istim ishodom kao ovaj u Švicarskoj.

Problemi s migrantima, posebice muslimanskim, već godinama uzimaju zamaha. Od Belgije, Nizozemske, Švedske, Danske, Francuske, pa do Velike Britanije, Njemačke i drugih. Kriminalne statistike najbolje “govore” što se u njima stvarno događa. Posebna tema mnogih je i njihova iznadprosječna nezaposlenost, nizak stupanj obrazovanja, i što je najgore, kod mnogih nikakva želja za integracijom u društva u kojima žive. Pojednostavljeno rečeno to znači: sva prava, financijski poticaji - da,  obaveze i angažman - skoro nula, u najboljem slučaju oni minimalni.

Odgovornost za ovakvo stanje snose i mnoge stranke u tim zamljama koje su godinama ignorirale stanje, stavile akcent na povratak doseljenika u matične zemlje i nisu dovoljno pokazali interes za integracijom istih, što naravno nebi bilo besplatno. Mnogim imigrantima je to išlo u prilog. Minareti su samo simbol za neko novo stanje koje ne prihvaća običaje i kulturu zemalja u kojima se nalaze. A zašto bi onda ti narodi prihvatili takvo stanje?

Rezultat ovog referenduma bude najvjerojatnije završio kod Europskog suda za ljudska prava, koji bi mogao otkloniti sadašnji nemir vlastodržaca, dok će nemir u vlastitim narodima opet završiti pod nekim tepihom. Pitanje samo koliko dugo.

Referendum «Protiv gradnje minareta»

1′534′054   -  57.5 % (DA)

1′135′108   - 42.5 % (NE)

Autor.

Arbitraža, eeehhh???

Zoran Milanović, šef SDP-a, na dan kada je cijela Hrvatska bila napeta što točno precizira Sporazum o Arbitraži cijelo je vrijeme bio u dilemi: podržati ga ili ne. U 24 sata predomislio se više puta, pa je izjavio:

- “Arbitražnim sporazumom Hrvatska bira između dvije nepogode.”
- “Arbitražni sporazum predstavlja diplomatski fuš i nemar.”
- “Ako se Kosor ispriča, podržat ćemo sporazum sa Slovenijom.”

Eto, jasnije i preciznije nemože biti. To nam je rekao “drug” Milanović koji često i oštro kritizira stranku na vlasti i želi novu Vladu. Naravno pod njegovom palicom. Možda bi mu pametnije bilo da je šutio i  pričekao da se  brojne nejasne formulacije glede njihovog značenja razbistre. Ovakvim izjvama on je samo razbistrio mozak onim koji su u njemu možda vidjeli djelić nečeg boljeg i sposobnijeg. Tja, piši propalo. I taj promil nade se okreće u zemlji.

Biti će dobro znati kakva će tek sada navala da uslijedi na hrvatske krajeve. Vrijeme je da se uspostavi ministarstvo za kojekakve arbitraže. Možda Mesića nakon predsjedničkog mandata predlože za neku savjetničku funkciju, jer on će uvijek tvrditi da “…postoji minimalni rizik, ali samo ako se ne bi vjerovalo svjetskim autoritetima”. Tako će nastaviti gdje je sada stao. A kad ga jednom ne bude, tek ćemo onda shvatiti kolika je nova površina zemlje koju je on u svijetu popljuvao, prodao i ponizio. Samo u jednoj stvari je i njemu sada lakše - nije više sam.

Prozor da, ali s rešetkama

“Željna sam sunca i vazduha!”, bilo je prvo što je rekla Bilja otvarajući prozor u svom stanu u Beogradu pišu jedne njihove novine. To što nepišu je da je se vjerojatno odmah nakon toga dobro iskašljala, jer joj je u stan ušlo mnogo sumpora, ugljičnog dioksida i drugih otrovnih plinova tog prenapučenog i zagušenog grada na ušću Save i Dunava. Valjda je odmah pomislila “nema veze, rađe domaći otrovni zrak, nego onaj švedski u čijim je česticama mirisao samo vonj zatvorenika s kojima je Biljana djelila sudbinu par godina.

U odabiru kaznionice je imala još sreću, odnosno po mnogima vezu. Ta je u usporedbi s recimo nekom rumunjskom ili ruskom pravi hotel. Da ju je tamo negdje zapalo vratila bi se zasigurno bez zubi i kose na glavi. A možda je sunce nebi više nikad vidjelo kao ni brojne žrtve kojima je ona kumovala. Mnoge od njih željne su istinske pravde i dostojnog pokopa, kad smo već kod želja. Samo što ove trebaju da čekaju umjesto Biljinih koje se ispunjavaju. Izrugivanje žrtava kroz opoziv priznanja zadnji je akt kojim je ova balkanska zločinka sebe prikazala kao navodno dostojnu osobu. A dostojnije je bilo ono krzno nego žena koja ga je nosila kad se vratila nakon izdržavanja preblage ili bolje rečeno smiješne kazne.

Autor.

Iza haaških zidina opet nova zbivanja. Ovih dana mogli smo vidjeti početak suđenja dr. Dabiću, kojeg su propratiili brojni svjetski mediji. No, isti se opetovano nije pojavio na suđenju, a zapravo je održao svoje prve dvije seanse. Uspješno je iscjedio živce tužitelja i haaških sudija koji bespomoćno komuniciraju sami s sobom.

Kome oni uopće sude? Praznim klupama? Ugašenim mikrofonima ili monitoru s zaslonom? Sad je Šešelju krivo što i on nije skroz tako od početka postupio. Milošević se isto okreće u grobu, s jedne strane što je s godinama džaba raspravljao s sudijama umjesto da se izležava, a s druge što svaka bitanga kopira neke njegove metode. Nije poznato jeli on na to prijavio patent dok je bio živ. Da je već bi bilo love za nekoga od tantijema. Ovako niš´ od toga. Dr. Dabić ima zasigurno još zanimljivih asova ispod rukava.  Nebi čudilo, kako je sve već počelo, da isti prima privatne posjete i da polaže ruke na one od kojih je klasična medicina odavno digla ruke. Takvih je tamo zasigurno mnogo. Ispred suda mogla bi stajala tablica s natpisom “Dr. Dabić - Iscjelitelj svega i svačega”.

Ako se i dalje bude uporno bunio i nastavio bojkotirati svoj proces, nebi bilo loše da se svima koji  imaju kontakt s njim, danima servira grah uz feferone, a kao desert kikiriki. Tako bi ga pri svakom susretu mogli pozdraviti s “topničkom paljbom” nakon čega nastaje “pomor” u krugu od 100 m. Jedva će poželiti da se trajno nastani u sudnici gdje će moći čuti kakav je zločast bio.

Igrom slučaja njegova ratna suputnica teta Bilja je skoro istovremeno stigla nazad kući. Sredila se, obukla krznenu bundicu, kaže da su joj presjele švedske zavjese i da je sretna što je napokon 9 godina kod kuće. Svoje žrtve opet je pogazila jer je nedavno naglasila da sve što je priznala na suđenju bilo laž.  Babušku je dočekao Dodig, tj. mirnodopski dr. Dabić s kojim je popila kavicu, probacila kakvi su joj planovi i tako to. Kaže da će uskoro da objavi knjigu pod naslovom “Kako napraviti švedski köttbullar, a da ti isti, zajedno s tanjurom ne završi u njuški?”

Biti će to nastavak bestsellera “U posjeti kod Abbe” u kojoj smo saznali prirodne ljepote skandinavske zemlje, tj. posebnog i od nacionalne važnosti zaštićenog parka prirode, omeđenog trnjem, kojeg je švedska Vlada ustupila za kampiranje. Predgovor ovoj knjizi napisao je Slikoviti Karlo koji je nedavno isto boravio u Biljinoj zemlji, ali po zadatku, kako urediti vrt, a da sve biljke imaju optimalne uvjete i dovoljno sunca. Bilja kao profersorica biologije ga je iz iskustva sigurno posavjetovala da prvo treba počupati sav zeleni korov. Dali ju je poslušao - vrijeme će pokazati.

Tako, 14 godina nakon rata, troje najvećih srpskih političkih glavušina u BIH završava karijeru. “Šveđanka” na slobodi, dr. Dabić u Haagu, čija je “praksa” ovih dana zatvorena, te Krajišnik, nekada njegova desna ruka, koji pomno proučava Biljina književna dostignuća, a sigurno i sam zamišlja da nešto napiše. Možda i do njega navrati Karlo i napiše “predgovor”. Čudilo nebi.

Autor.

P.S. Ako uskoro registriraju potres u Haagu, znamo gdje je epicentar.