Pisma iz Njemačke

Jeli Njemačka zadnjih decenija postala eldorado za mnoge njezine građane, posebno strance koji svojim ponašanjem sve više upadaju u oči domicilnom stanovništvu? O ovoj temi njemački mediji ne pridaju baš posebnu važnost. Doduše katkad prezentiraju različite studije o slaboj integriranosti mnogih stranaca ili statističke podatke o kriminalitetu, gdje su oni iznadprosječno zastupljeni u odnosu na ukupan broj stanovnika. No, mnogi ovi podatci izgleda služe samo za konstataciju stanja bez nekih većih posljedica. Posljedice u njemačkom društvu stupaju tek onda na snagu kada naraste nesnosni pristisak javnog mijenja. Najbolji primjer za to je kad je prije destetak godina usljedila reforma zakona o azilu. Do tada, par godina unazad, Njemačka je bila mjesto invazije raznoraznih “ugroženih” iz cijelog svijeta, koji su vidjeli svoju šansu, kako na trošak države riješiti životne probleme.

Loša integracija stranca, prije svega iz Turske, arapskih i afričkih zemalja svima je ovdje poznata tema. Mnogima se doima da je stanje iz godine u godinu sve gore. U mnogim industrijskim gradovima “paralelna” društva su na dnevnom redu. Tamo gdje očigledno ne postoje nikakve značajnije posljedice, volja za integracijom je na minimumu. Kod mnogih stranaca je to čak “trend” ne prihvatiti običaje i kulturu zemlje u kojoj su rođeni ili žive decenijama. Nažalost i mnogi stranci koji decenijama ovdje žive sve više vide ovu zemlju kao “kravu muzaru”. Raznorazne zloupotrebe su svima poznate, no njihovu stvarnu “težinu” samo mali broj poznaje. Jedna dobra prijateljica koja je godinama radila pri uredu za strance u jednom velikom gradu, a zadnih godina je djelatnica pri matičnom gradskom uredu za vječnanje (Standesamt) mi nedavno reče da o tome može knjigu napisati. Očigledno će se i tu jednog dana nešto promjeniti - naravno ali tek onda kada ovdašnjem društvu bude već prekipjelo. Žrtve su naravno prije svega oni stranci koji su integrirani, poštuju zakone i plaćaju poreze. Ali to ih na kraju nitko ne pita. Za tipičnog Nijemaca su tada (nažalost) svi isti.

Krivični zakoni su relativno liberalni, navodno djelomično i zbog njemačke prošlosti. No, nije samo to jedini razlog. Dnevni troškovi zatvora iznose najmanje 80 € po osobi. Shvatljivo je da je zakonodavac mislio i na to. U zemlji s preko 2,255 milijuna okrivljenih osoba 2008., od kojih su 471.067  (419.913  legalnih, 51.154 ilegalnih) imali stranu putovnicu, tj. 21,4% (mada je njhihov udio u stanovništvu iznosio  8,19%), drastično pooštravanje zakona bi itekako predstavljao financijski problem. Mada se broj okrivljenih stranaca zadnjih 15 godina kontinuirano smanjuje (1993. je bio čak 33,6%), isti je još uvijek prevelik i s tim u vezi bi trebalo da mu se posveti veća pažnja, zbog svih stanovnika ove zemlje.

Zemlja i broj okrivljenika (% - udio od svih okr. stranaca)

Turska 106.396 - 22,6
Poljska 31.223 - 6,6
Italija 24.113 - 5,1
Srbija (s Kosovom) 23.783 - 5,0
Rumunjska 16.000 - 3,4
Irak 12.889 - 2,7
Rusija 12.202 - 2,6
Grčka 9.338 -2,0
BiH 8.837 - 1,9
Hrvatska 8.088 - 1,7
Vietnam 8.000 - 1,7
Libanon 7.574 - 1,6
Francuska 7.500 - 1,6
Maroko 6.858 - 1,5
Iran 6.517 - 1,4
Austrija 6.265 - 1,3
…

Izvor: BKA

Autor.

Rehabilitacija

Za pravdu kažu da je spora ali dostižna. Njemačke vladajuće stranke ovih su dana dogovorile nacrt zakona, ni manje ni više nego 64 godine nakon Drugoga svjetskog rata, o općem poništenju presuda (30.000, 20.000 osoba pogubljeno) za izdaju donesenih u razdoblju nacističke vlasti. Jedno je doduše samo nejasno. Kako je moguće da je za takav postupak trebalo toliko vremena, a paralelno se decenijama nacistički režim osuđivao kao zločinački? Očigledno je na kraju krajeva ipak prevladala spoznaja da se u jednoj modernoj demokratskoj državi ne može pravno opravdati totalitarna ideologija čiji su tragovi nažalost i do dana današnjeg preživjeli.

Kaste?

Bundesrat - Vijeće njemačkih saveznih zemalja donijelo je danas (10.7.2009.) odluku o usvajanju ukupno 62 nova zakona. Jedan od najvažnijih je uspostava tzv. “Bad Banaka”, koje bi zbrinjavale vrijednosne papira banaka koji su zbog svjetske financijske krize izgubili svoju vrijednost. Kroz ovaj zakon se odgovorni za najveću financijsku krizu zadnjih 80 godina oslobađaju odgovornosti, kao da se ništa desilo nije. Svima je jasno tko će na kraju krajeva stvarno da plati sve te propuste i stotine milijarda eura. A da bi to postigli, Bundesrat je isti dan usvojio i zakon o strožijem kažnjavanju poreznih delikata. Ne samo da će samo bankari biti amnestirani, nego nitko nije postavio ni pitanje odgovornosti stranaka i parlamentarnih zastupnika koji su svojevremeno i sami omogućili ovakvo stanje. Bitno je zato izglašavati zakone koji su usmjereni na male i srednje “ribe”, dok velike i dalje nastavljaju posao tamo gdje su stali. “Pravednije” ne može biti.

Autor.

U vrijeme financijske i gospodarske krize koja je zahvatila mnoge zemlje na vidjelo izlaze činjenice kako se brojne države ophođavaju s ovim problemom. Hrvatskoj je Europska unija dosta puta naređivala kako da se rješi brodogradnje i onih djelatnosti koje prema njezinom mišljenju trebala ili (jefitno) nekom investitoru iz njihovih zemalja  prodati ili ako to ne ide - zatvoriti.

Na primjeru recimo posrnulih banaka i automobilkog koncerna u Njemačkoj, stvar se dakako rješava sasvim drugačije. Državne i privatne banke saniraju se milijardama novca poreznih obaveznika, da više nitko ne pita za cijenu. Čak se priprema i nacionalizacija na određeno vrijeme jedne banke, sve samo da se zaštite interesi i spriječe veći problemi. Sve na prvi pogled dobro i lijepo, osim što će ipak netko to jednog dana morati platiti. Dobro se sijećamo kakav su pristisak s tim u vezi vršili na hvatski bankarski sustav. Naravno sve dok se i sami nisu dokopali onoga što im je trebalo.  A znamo i kolike se prepreke stvaraju glede jedne ozbiljne i jake hrvatske banke. Njemačka ih ima nekoliko i nikoga zato ne boli glava.

Mada u toj zemlji postoji oko 30 tvornica automobila, domaćih i stranih proizvođača, Njemačka vlada čini sve da spasi Opel, koji pripada posrnulome američkom gigantu GM, za kojeg mnogi smatraju da je prošlost. Svim silama traži se neko rješenje, a tu se prije svega misli na državne subvencije i jamstva. No, kad bi se nešto tako možda pokušalo kod nas, nebi sigurno dugo trajalo, a da Bruxellesov predstavnik nebi pod hitno navratio u Zagreb. Njihov, mnogo puta isprobani recept “Pobrinite se da ugasite proizvodnju, mi ćemo vam isporučiti što trebate” u mnogim zemljama Istočne Europe “dobro” je naišao na primjenu. O tome najbolje govore podatci zadnjih godina, za koliko je povećan suficit starih članica EU-e prema 10 novih koje su 2004. pristupile toj zajednici. A i sadašnja kriza, kao i rješenja izlaska iz nje, puno govore o odnosu snaga unutar nje.

Hrvatska ne shvaća igru koju oko nje pletu mnoge zemlje koje svojim tobožnjim “podrškama” za prijem u EU stvaraju ni manje ni više doli samo preduvjete da vlastitoj proizvodnji osiguraju nova  i što veća tržišta. A kad to bude, na ovakav način kao do sada, onda je (hrvatsko) “dijete već palo u bunar”. Svakom bezumnom srljanju cijena nikad nije izostala.

Autor.

Nedavno objavljena studija Friedrich-Ebert Zaklade na 2 426 ispitanika, pokazala je u odnosu na prijašnje godine pozitivne pomake u društvu glede desno ekstremističkih tendencija. Mada je antisemitizam na konstantnom nivou, zabrinjavajuća je i dalje netrpeljivost prema strancima, i to prije svega na prostorima nekadašnje Istočne Njemačke, gdje izvanprosječno veliki broj građana ima negativno mišljenje prema strancima.

Njemačka prošlost, moglo bi se reći, kod jednog broja stanovnika i dandanas ima utjecaj. Tako 6%  anketiranih Nijemaca smatra diktaturu, ako je u nacionalnom interesu i pod određenim uvjetima, kao najbolju državnu formu, dok ih 13,2% želi “vođu” (Führera) koji bi nad njima vladao čvrstom rukom”, odnosno 22,2% si “želi jednu jedinu jaku stranku koja bi predstavljala jedinstvo naroda”.

Razvijeni nacionalni osjećaj Nijemaca zadnjih godina je u padu, mada je se  više nego jedna trećina, tj. 35,2% u anketi zato izjasnila da “Nijemci trebaju da imaju više hrabrosti za nacionalni osjećaj”. 24,6% ispitanika su zato da “Njemačka treba jako i energično da zagovara svoje interese prema inozemstvu”, dok  ih 21,9%  naginje nacionalizmu i smatraju da “glavni cilj njemačke politike treba biti taj koji će pridonjeti zemlji moć i utjecaj koji joj pripada”.

Mišljenje njemačkih građana glede stranaca nedaje velike pozitivne znakove, jer ih čak 31,3% misli da im “stranci dolaze samo da iskoriste socijalni sustav”. Sličan postotak (29,9%) smatra da “stranci trebaju napustiti zemlju ukoliko dođe do smanjenja broja radnih mjesta”. A da je “Njemačka prenapučena strancima u opasnoj mjeri” također smatra skoro jedna trećina (31,8%) anketiranih.

Antisemitizam donekle “bolje” prolazi u odnosu na strance, no 17,8% ispitanika misli da “je utjecaj Židova prevelik”, 14,9% da isti “više nego ostali rade s prefidnim trikovima da ostvare svoje ciljeve”, dok 14,5% tvrdi da “Židovi imaju neko posebno svojstvo koje ne odgovara Nijemcima”. Da nije bilo Holokausta 10% anketiranih misli da bi “Hitler danas bio veliki državnik”,  7,8% smatra da su “zločini nacionalsocijalizma u povijesnom kontekstu pretjerani”, a 9% vidi i “neke pozitivne strane” tog propalog sustava.

Slično je i s odgovorima (12,6%) na to da su “Nijemci po prirodi nadmoćniji narod prema drugima” i da “u društvu treba da vrijedi prirodni zakon, tj. zakon jačega” misli 15,8% ispitanika.

U Njemačkoj je 2007. zabilježeno ukupno 82,3 milijuna stanovnika, od kojih 15,4 milijuna imaju “useljeničku pozadinu”. Od tog broja 7,3 milijuna su građani bez njemačkog državljanstva. U Zapadnoj Njemačkoj broj Židova 1989. godine nije prelazio 30 000, dok je danas isti, nakon olakšanog useljenja iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza narastao na cca. 100 000.

Autor.

Grafički prikaz studije

Demontaža zakonskog mirovinskog osiguranja

Stvar izgleda jednostavije nego što jeste. Političko-financijsko-medijska spletka godinama puše u istu trubu. Sadašnji mirovinski sustav se označava kao propadajući, zastario i nesposoban, da budućim umirovljenicima osigura dovoljno sredstava za normalan život u starosti.

Kao prvo, za to se pobrinula politika, donošenjem raznoraznih zakona, koji kao npr. poslodavce u budućnosti sve više rasterećuju od obaveza solidarnog polovičnog uplaćivanja doprinosa u zajednički fond, dok će istovremeno za posloprimatelje taj iznos rasti, tj. teret se prebaciva s jednog na drugog.

Medijska klika, kroz horor natpise, ima zadatak, da utjera ljudima strah u kosti za budućnost, da si moraju sami uplaćivati u privatna osiguranja i slično. Profier u svemu tome su dakako financijsko-poslovna poduzeća, čije privatne mirovine zapravo također padaju, odnosno ostvarena rendita, jer ljudi duže žive, tj. radi se o istoj klijenteli društva. No, o tome se naravno puno “ne priča”.

“Ispiranje mozka” i “Palikuća glumi vatrogasca” nazva nekadašnji ministar rada, Norbert Blüm cijeli taj sustav, koji zadnjih godina ciljano manipulira javnošću.

Demontaža zakonskog mirovinskog sustava je, zahvaljujući brojnim lobistima i dalje u toku, a to znači, da će zakonske mirovine u budućnosti biti manje nego što su danas, dosta vjerojatno se može desiti, da se jednog dana uvede jedinstvena mirovina.

Oni koji se, iz bilo kojeg razloga, nisu pobrinuli za alternativne privatne mirovine, biti će izgleda dobre mušterije javnih kuhinja, dok će na drugoj strani “neko” dobro “omastiti brke”. A to sigurno neće biti niti oni, koji su uplaćivali u te privatne fondove.

Autor.

Foto: © sumnersgraphicsinc - Fotolia.com

“Mama uslikali su me”

U nekim zemljama zadnjih godina i mjeseci o diskonterima je bilo dosta govora. Pukle su afere o mobingu, pritiscima, ponižavanjima, ilegalnim snimanjima…itd.

Prije par godina jedna trgovačka tvrtka startovala je, misleći naravno popraviti svoj rejting, marketinšku kampanju, koja je ima moto “Imate preko 1000 okusnih bradavica - Previše za diskontera”.

U današnje (ne samo) doba, kako se nažalost vidi, neki od diskontera iz svog ponašanja to naravno vide malo drugačije. Njihova neobjavljena kampanja vjerojatno glasi:

“Hoćete sva svoja prava - Previše za diskontera” , “Hoćete radnički savjet - Previše za diskontera”, “Hoćete ljudsku dostojanstvenost - Previše za diskontera” i slično.

Previše, su tu samo dvije stvari - a to je cijena zdravlja koju radnici u takvim tvrkama plaćaju i profit koji iste na njihovim leđima ostvaruju. “Pomućenost” tih poslodavaca nije slučajna.

Imamo i suprotan primjer, gdje radnici, doduše ne diskontera, izlaze štrajkovati PROTIV većih plaća. Tko je tu kome pomutio mozak i koliko su tu ljudi zaista pri sebi, velika je enigma.

U zemljama u kojima socijalna tržišna ekonomija zadnjih godina kaže “idem polako, vrime mi je” manipulacijama i paradoksima nikad kraja.

Autor.

Foto: © BilderBox - Fotolia.com

Iz godine u godinu sve smo više svjedoci dramatičnog raslojavanja njemačkog društva i porasti siromaštva. A ono je dosegnuto ako neto prihodi padnu ispod 60% prosječnih prihoda stanovništva. 2003. godine ta suma je bila 10.274 € godišnje, odnosno cca. 856 € mjesečno.

Za egzistencijalni minimum potrebno je za odrasle osobe 7.356 € godišnje (613 € mjesečno) , bračni par 12.240 (1.020 € mjesečno), a za dijete 3,684 € (307 € mjesečno). Prema studiji “Kinderreport 2007.” svako 6. dijete prima socijalnu pomoć.

Gledano po grupama, najviše ugroženih od siromaštva nalazimo kod osoba bez stručne spreme (10,6%), samostalnih djelatnika (8,7%), radnika (7,5%), izvršnih namještenika (6,9%) i stručnih radnika (5,2%).

Institut za makroekonomiju (IMK) je utvrdio promjene od 2000. - 2006. godine:

- Sloj stanovnika s dobrom zaradom porastao je s 18,8 % na 20,5 %
- Srednji sloj društva je pao s 62,3 % na 54,1 %
- Sloj ugrožen od siromaštva je porastao s 18,9 % na 25,4%.

Konkretno, to znači bogatih i siromašnijih je sve više s tendencijom rasta, posebno ovih zadnjih.

Bavarska s 3,9% svih osoba koja primaju državna socijalna davanja (2005.) se nalazi na najboljem mjestu, dok zemlje Istočne Njemačke zajedno s najlošije pozicioniranim Berlinom (15,2%) drže začelje. Dramatičnost situacije je posebno vidljiva u tom glavnom gradu, u kojem skoro svako treće dijete (30,7%) živi od socijalnih davanja.

Autor.

Izvor podataka: http://de.wikipedia.org/wiki/Armutsgrenze