Pisma iz Njemačke

Ponašanje Hrvatske prema Hrvatima u BiH u dosta slučajeva podsjeća na postkolonijalizam nekadašnjih ali i današnjih velesila. Ovakva protunacionalna i izdajnička politika na snazi je više od jednog desetljeća i s vremenom na vrijeme opetovano uzbuđuje duhove, što smo mogli zapaziti nakon najave da će Hrvatima u BiH biti ukinuto dvojno prebivalište. Svim civiliziranim i uređenim narodima i državama, a posebno onim čiji je broj stanovnika mali i koji se bore s padom nataliteta, u interesu je jačanje nacionalnog korpusa, brojnosti i proširivanju vlastitih interesa, a ne sužavanju prava i zabijanju klinova u vlastito tijelo.

Onima kojima su prodiljne naknade, dječiji doplatak ili na primjer pomoć za nezaposlene Hrvata iz BiH s prebivalištem u Hrvatskoj, bitnije od njihove opstojnosti, pa makar i one brojčane u zemlji iz koje potječu, mjesto nije da upravljaju lokalnom zajednicom a kamoli državom. Isti ti koji su sve rasprodali, pokrali, izdali i uništili, odjednom se ko tobože brinu za interese naroda, a sami (preko granice) potkradaju svoje zemljake (primjer Buškog jezera), kojima to prebacivaju.

“Kupujete hrvatsko”, jačajte hrvatska poduzeća i osiguravajte njihovim djelatnicima radna mjesta i blagostanje, plaćajte indirektno poreze, a ni slučajno ne tražite prava, poruka ja koju službeni Zagreb šalje svojim državaljanima s onu strane istočne granice. Hrvatska je i u 2009. bila najvažniji vanjskotrgovinski partner Bosne i Hercegovine. Te godine u BiH izvezeno je robe i usluga u vrijednosti od 948 milijuna eura, a iz nje uvezeno za oko 482 milijuna eura. Doduše nisu samo Hrvati u BiH jedini potrošači, no bez njih bi ova brojka za Hrvatsku bila sasvim drugačija, odnosno nepovoljnija.

Moderni kolonizatori naravno da kroz razne pomoći potpomažu svoje (bivše) kolonije od kojih su se okoristili ili to još uvijek čine. Koji novčić za Crkvu, školstvo ili “opanke” kako je to posprdno nedavno nazvao  jedan dnevnik, valjda će se uvijek naći. Ali i prigovoriti. Tako se vodi briga o narodu koji svakom služi a ne samom sebi.

Ulaskom Hrvatske u EU Hrvati nastanjeni tamo i dalje će zadržati dvojno prebivalište, a to su zapravo uvijek i imali, a uz to će dodatno dobiti i pogodnost aktivnog i pasivnog biračkog prava na lokalnim/komunalnim izborima u zemlji u kojoj žive. Uvijet je da su prijavljeni 3 mjeseca, odnosno 6 ako se kandidati u mjestu boravka. Ista prava dobiti će i stranci koji žive u Hrvatskoj, dok će i dalje imati mogućnost da biraju na recimo parlamentarnim izborima u svojoj domovini, što je kod nekih zemalja dopisnim putem dosta dobro rješeno. Pitanje socijalnih naknada također je uređeno, ali one variraju ovisno od države.

EU proširiva prava svojim građanima, a Hrvatska svojim sužava. Istina, imamo Hrvatsku, ali bijednu, nedoraslu i podanički nadstrojenu, čijim gospodarima moći nije u interesu njezina stabilnost nego slabljenje i koloniziranje same sebe.

Autor.

Ivo Josipović

Novi, budući predsjednik, po nekima Mesić II, čija bi ne pobjeda, s obzirom na okolnosti bila prava senzacija, imati će vremena da dokaže jeli u istinu to ili nije. Medijskom potporom ovog do skora nepoznatog SDP-ovog kandidata, još davno se znalo da će se bez problema plasirati u drugi krug. Dodatnu podršku ponudio mu je i konkurentski HDZ rascjepkanošću svojih kandidata, od kojih su neki jedva dočekali svojih pet minuta, davši time do znanja stranci iz koje dolaze, da je ne šljive ni 1%. “Reinkanirani” Ivo se također pobrinuo da svoju bivšu stranku i mnoge birače napravi za budala, što mu mnogi od ljetos nisu zaboravili. Nisu samo HDZ kandidati i “nesretni” Ivo krivi, nego i politika te stranke. Sam Bog zna gdje je njihovim aferama kraj.

Jedna od prvih izjava Josipovića je bila da će nakon pet godina napraviti reprizu. Doima se smješno, jer još nije usljedila ni inauguracija, a isti sanja drugi mandat.Hoće li on stvarno učiniti Hrvatsku boljom nego što jeste i Hrvatima u BiH barem na verbalnoj razini pomoći i podržati njihove legitimne zahtjeve, ili će biti samo predsjednik “crvenih”, vrijeme će pokazati.

Milan Bandić

Dojučerašnji SDP-ov igrač - Milan Bandić, dugogodišnji gradonačelnik Zagreba, čim je objavio svoju kandidaturu i bio izbačen iz stranke, odjednom je od lijevčarskih medija postao čoban, primitivac, čovjek upleten u razne afere i osoba nad kojoj se vršila hajka. Pitanje je samo zašto je isti godinama bio toleriran i nije bio tada kao sada javno prozivan, ako je takav kakvog se smatra. Zašto kulturni i obrazovani Zagreb nije imao dostojnog kandidata? Bez obzira što je tu točno, na vidjelo je izašlo jedno - dvoličnost. Toj stranci, kao i HDZ-u, a i mnogim drugim strankama, borba protiv kriminala i korupcije u većini slučajeva postaje samo onda interesantna ako se ne radi o vlastitom kandidatu. Potrpavalo se gdje se stiglo, da bi po potrebi sve bilo aktivirano. To toliko o vjerodostojnosti. Sam Bandić je pogrješio svojom kandidaturom. Na vidjelo je izašla sva njegova nekompetentnost, smućenost i ranjivost, jer mu stranka više ne drži zaleđe. U narednom periodu glavna preokupacija mogla bi mu biti stvaranje ili sudjelovanje u nekoj novoj socijaldemokratskoj stranci i briga oko eventualnih kazenih prijava. Račun sigurno neće izostati.

Milan Bandić i glasači u BiH

Većina glasača iz BIH svoj je glas (94,28%) dala Bandiću. No, i bez obzira na uvjerljivu pobjedu  Josipovića, stječe se dojam da je se u nekih Hrvata, koji se s tim nikako ne mogu pomiriti s Bandićevim ishodom prije svega u BiH,  opet aktivirao gen “zloćudni Hercegovac”. Ali, kad u Istri glasa 83,37%, Varaždinskoj (80,12%) ili Međimurskoj županiji 80,08% za Josipovića onda naravno nije riječ o jednoumlju, nego o demokratskoj volji birača. Jedna važna stvar se tu zaboravlja. Razlozi su višeslojni. A to je nerješeno nacionalno pitanje Hrvata u BiH i odnos Zagreba zadnjih deset godina prema njima. Svaki kandidat iz bilo koje stranke koji bi ugledom i funkcijom istinski stao u obranu interesa Hrvatskog naroda u BiH dobio bih od njih podršku. Uz to još su prisutna gorka iskustva s Stjepanom Mesićem koji je mnogo truda uložio u ocrnjavanju tamošnjih Hrvata, umjesto da ih zaštiti što mu je bila predsjednička, odnosno ustavna dužnost. Glas za Bandića je bio prije svega glas protesta. Isti je se i sam na početku kampanje nejasno očitovao glede trećeg entiteta, da bi tek nakon izvjesnog vremena shvatio da je to nedovoljno. Uobičajni animozitet SDP-a prema Hrvatima u BiH i dijaspori također je igrao određenu ulogu.

Glasovanje Hrvata izvan Hrvatske

Ako se izuzme BiH gdje su do sadašnjih izbora zadnjih godina sve manje Hrvata izlazilo na izbore, odaziv dijaspore je marginalan i nikako ne predstavlja značajniji faktor. U brojkama to znači 16.085 glasova tj. 0,71%. Po svemu sudeći i ovih par tisuća glasova biti će s vremenom na meti ljevičarsko-liberalnih snaga koje je pobjeda Josipovića osnažila, pa ako isti na slijedećim parlamentranim izborima dođu na vlast, neće čuditi ako bude lansirana ponovna hajka à la “ne plaćaju porez”. Ovakav cenzus prisutan je samo u nezrelim državama i zapravo je kršenje vlastitog Ustava koji svim državljanima garanatira pravo glasa. Opet me to posjeti na dvoličnost kao u primjeru gradonačelnika, pa “odmetnika” Bandića. Osim toga, dijaspora je zbog prošlosti uvijek bila ne naklonjena lijevim kandidatima ili strankama. Ni “desničari” se ne mogu pohvaliti da su puno toga za nju učinili, dopisno glasovanje nikad nije uvedeno, a saborski zastupnici koji su je “zastupali” samo su bacali sjenu i služili kao poslušni stranački pijuni. Nije isključeno da oni koji bi ukinuli legitimno pravo glasovanja dijaspore nebi samo na tome stali. Kod tog pitanja (glasovanje) se naravno skoro nikad ne spominje kako su zapadne zemlje rješili tu stvar, jer im naravno to ne ide u prilog. A hoćemo na Zapad - to je parola.

Sva ova zbivanja oko izbora pokazala su koliko je Hrvatska zaglibila i da je krajnje vrijeme da se oformi nova snažna hrvatska domoljubna stranka centra ili desnog centra koja će okupiti sve ne istrošene kadrove i raščistiti pojave u društvu koje su kao tumor zahvatile napaćenu zemlju.

Autor.

Isus je svoje suvremenike upozorio da se čuvaju lažnih proroka, pa im je poručio »Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati« (Mt 7, 16). Ta kratka ali jasna rečenica nosi u sebi toliku snagu i jedino je pravo mjerilo kako razlučiti grabežljive vukove od nevinih ovaca. A vukova je u Hrvata i previše. Rijetko se jasno izjasne da su to, pa većinom nastupaju maskirano. Besprekidno pričaju bajke o nekoj boljoj i svjetlijoj budućnosti, gospodarskom prospreritetu i drugim mitovima koje proizvoljno plasiraju da maskiraju proždrljivost, pohlepu i bezobzirnost. Plodovi su naravno i slijepcima “vidljivi”, no stječe se dojam da je narod malaksao, iscrpljen, duhovno i moralno istrošen. A kako i nebi, godinama je birao jednu opciju, pa drugu, a možda i neku treću, da bi s vremenom shvatio da tu zapravo nema skoro nikakve razlike. Vuk je vuk, bio on siv, bijel ili crn.

Hrvatski vukovi su dobro organizirani. Postoje dva velika čopora i više manjih koji im se po potrebi pridruže u zajedničkom lovu. I najniži vuk u zapovijednom lancu - omega je sit, a mladunčad su mu za najmanje četri koljena osigurana plijenom. Kako i nebi, sposobni su, imaju dobre očnjake, a i režanje su dobro savladali. To su ih naučili njihovi roditelji, iskusni vukovi koji su deseteljećima imali svoj teritorij u kojima ovce nisu smjele ni beknuti. Silom prilika shvatili su da to danas nije održljivo, pa su se prilagodili, i to uspješno. Njihov dobro razvijeni miris im je pri tome dobro poslužio. Prvo što su uradili je da su promjenili taktiku i preobukli se u svoju žrtvu. Današnji vukovi se ne sporazumijevaju govorom tijela, mirisom ili zvukovima, nego jezikom ovaca. Ali svoj djelokug i dalje obilježavaju urinom i izmetom. Domaći vukovi žive u svakom staništu koje im pruža dobar zaklon što mogu zahvaliti dobro ustrojenoj organizaciji i zapovijednom lancu. Suprotno vučijoj naravi naši vukovi svoj plijen često prepuštaju  i drugim čoporima, pogotovo onim čije zavijanje je im i samim ne sasvim razumljivo. A ti su brzo shvatili da je dobrog mesa u izobilju pa love sve što stignu.

Populacija vukova iz godine u godinu je veća, mada službena izvješća govore o njihovoj navodnoj ugroženosti. Hrvatski vukovi s svojim kolegama iz obližnjih šuma veselo mahaju repom jer naše ovce još uvijek misle da su im oni pravi pastiri. Isus, koji za sebe reče da je vrata ovcama (Iv 10,7) u prispodobi o izgubljenoj ovci naglasi, da bi se čovjek koji je imao sto ovaca više radovao onoj jednoj izgubljenoj koju bi našao nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale (Mt 18, 12-14). A zalutale ovce u hrvatsko stado izgleda jedino još On može povratiti. Zamolimo Ga da to učini!

Autor.

Hrvati su se “usrećili”. 10.1.2010. prema neslužbenim rezultatima s  60,29% glasova (poraženi Milan Bandić osvojio je 39,71%) izabrali su novog predsjednika - Ivu Josipovića. Slučajnost? Nikako. Osoba koju do prije par mjeseci skoro nitko nije poznavao uspjela je, zahvaljujući prije svega medijskoj podršci, osvojiti mjesto na Pantovčaku koje uskoro napušta Stjepan Mesić. Dovoljno je bilo u predizborno vrijeme pogledati samo informativne emisije hrvatskih televizija koje su SDP-ovog kandidata uvijek stavljale u prvi plan, pa bi samo naivni zamislili da isti neće osvojiti drugi krug i time više manje i konačnu pobjedu.

Svi lijevičarski mediji su puhali u istu trubu, uključujući naravno Kajina i Pusićku, koji su samo služili kao dekoracija, nebitno o tome koje su stvarne prednosti kandidata. Naravno da ni Mesić nije propustio priliku da se izjasni za kojeg je nasljednika. Ostvarilo se ono što je od počeka bilo poznato. Neki HDZ-ovi kandidati su se razletili svaki za svoj račun, a za uzvrat su dobili nogu, dok je Bandić, koji je isto tako završio, postao cilj meta svojih nekadašnjih stranačkih kolega koji su naravno godinama šutjeli o navodno preko 300 kaznenih prijava protiv njega, da bi, kad ih je napustio, bio proklinjan i ocrnjen gdje se god to stiglo. Mnogo to govori o samoj stranci i njihovom pristupu  kriminalu i korupciji. Josipovića nije izabrao samo lijevi blok nego i nesposobnost HDZ-a da upravlja zemljom. Situacija s drugim Ivom je pokazala da ta stranka ima prije svega posla sama s sobom. Sve i da je imala dostojnog kandidata stvar najvjerojatnje nebi prošla.

I da ne zaboravimo, dijaspora je odlučila ishod rezultata. Naravno u podmetnutim člancima nekih listova koji svjesno izvršavaju svoju dužnost nadređenih im vlasnika. Kad dođu slijedeći izbori, bilo oni predsjednički ili parlamentarni, trebati će se prisjetiti takvih naslova i lansiranih laži.

Gospodin Josipović je obećao, a to ćemo dobro zapamtiti, da će se zalagat za ravnopravnost svih u BiH, i da se neće u unutarnje stvari mješati. Mada je jedno bez drugog teško zamislivo i zvuči previše općenito, jer dotični nije predsjednik “svih” nego samo Hrvata, vrijeme će najbolje pokazati koliko je mislio ozbiljno, ili se samo radilo o uobičajnim floskulama. A zalaganje nije nikakav dobrotvorni čin nego ustavna dužnost!

Deset godina nakon Mesićvog lutanja, Ivo Josipović je dobio priliku da, predsjedničku mu dužnost, može bolje i sposobnije obaviti. S obzirom da je već najavio da će zacrveniti Hrvatsku, vjerovati u neke iskrene namjere je kao pogledati Dnevnik a ne steći dojam da ti netko nešto uporno pokušava naturiti. Naravno demokracija, ali nažalost balkanska i odvratna.

Može li prosječan hrvatski građanin biti sretan nakon ovog izbora? Zasigurno ne, jer ne izlazak skoro 50% glasača je pljuska kandidatima i iskaz nepovjerenja da se mogu dogoditi značajnije promjene. Većini je dosta manipulacija, korupcije i afera stranaka i njihovih (bivših također) dužnosnika koji su kod njih izgubili kredibilitet i svojim ne odazivom na biračka mjesta se jasno izjasnili za kojeg su kandidata “glasovali”.

Autor.

Rezultati izbora za predsjednika Republike Hrvatske - 2. krug

10 godina nakon Tuđmanove smrti zemlja koju je ostavio prvi hrvatski predsjednik sasvim je drugačija. Iako su ga mnogi smatrali despotom, što se posebno odnosi na one snage kojima stvaranje Hrvatske povjesno nije išlo u prilog, tek je danas jasno vidiljiva razlika između njega i vicmahera koji se svim silama trudio da od zemlje u kojoj je izabran za predsjednika upravo to od nje i napravi. Tuđmana su mnogi kritizirali, posebno stranci, ali prije svega zato što ih nije slušao kako su inače navikli kad se radi o malim zemljama ili onima koji su to tek postali. Pokušao je da bar u nekim domenama stvori zemlju koja nije, kao ova današnja, ovisna o svemu i svačemu i koju danas može ucjenjivati svaka veća zapadna banka ili multinacionalna kompanija, da ne govorimo o državama ili vladama.

Stranke koje su vladale poslje njega “izvrsno” su obavile svoj zadatak. Trudile su se svim silama da podanički ližu stražnjicu svima koji su se ponudili, a koji su im za uzvrat obećali podršku i štošta drugog. Bitno je bilo osakatiti Hrvatsku, prikazati je kao primitivnu, ne doraslu da upravlja  sama sobom, njezine branitelje i generale prikazati kao zločince i naravno sve rasprodati od vrijednosti, posebice nacionalne. Takvi danas izvlače milijarde godišnjih dobitaka koji većinom završe u njihovim matičnim zemljama. Isprobani neokolonijalizam pod motom globalizacije i slobodne trgovine.

Naravno da ni Tuđman nije bio svetac. Mnoge stvari zbog raznih okolnosti nije shvatio, korupciju i kriminal nije značajnije sprječavao, nije proveo lustraciju, nego je zahtjevao nacionalno pomirenje. Tzv “detuđmanizacijom” su mu njegovi ideološki protivnici najbolje rekli što o tome misle. Te svoje propuste pokušao je da nadoknadi “čvrstom rukom”, jer je očigledno slutio još za svog života da je previše hijena koji bi da rastrgnu mlado janje. Tako se nažalost i pokazalo. Usljedila je kampanja laži, podvala, poluistina i drugih izmišljotina od domaćih petokolonaša, kao i zemalja i medija  s ispostavom u Hrvatskoj, čiji vladari sjede tisućama kilometara dalje promatrajući sve s smješkom i zadovoljstvom kako se njihov plan pomalo ostvariva. Hrvatska borba za neovisnost i Domovinski rat se često puta ciljano izvrću i suptilno prikazuju kao zločin, a  stvarni teror nad hrvatskim pučanstvom, okupacija, rušenje i uništavanje gradova i sela u 95% slučajeva ostao je nekažnjen, potrpava se i prepušta zaboravu. Poraženi i njihovi sponzori su ti koji se trude da nam nametnu svoju povjesnu “istinu”.

Hrvatska je postala sprdnjom i podsmjehom bližih susjeda, igračka velesila, kojoj kao malom djetetu obećavaju lizalo, a nude remen. Tako je za deset godina od male zemlje koja je bila mlada navina i neiskusna, ali dostojanstvena i prespektivna s svim njenim komparativnim prednostima, postala zemlja u kojoj strani kapital odlučujući faktor, prezaduženost rak rana, a kriminal, bezvlašće  i nebrojne afere dosežu astronomske visine. Da tragedija bude veća, vodeće stranke koje im se nude  se razlikuju samo u njihovim imenima. Nesvjesnom narodu kojem su lažima i mućkama poprilično izaprali mozak ne preostaje veliki izbor. Mnogi su u svom očaju odustali od izlaska na izbore, što je posebno bilo vidljivo u prvom krugu za izbor predsjednika, gdje je na glasovanje izašlo samo 44% građana. Ovakvim načinom vladanja nije isključeno da jednog dana možda i 20% odlučiva što će biti s 80%. Upravo je taj omjer današnje normalnosti u zemlji u kojoj manjina natura većini svoja pravila igre. Volja naroda to sigurno nije, ali jeste onih kojima je  slobodna Hrvatska kost u grlu, kao i onih koji vjerno za njihov i svoj interes s njom mešetare zaklinjajući se u pravdu i poštenje. Što su ti zadnjih deset godina stvorili najbolje vidimo danas. Hoćete li im opet povjerovati i čekati da dovrše posao?

Autor.

Vrijeme je ushićenih kandidata punih sami sebe
Vrijeme je lažnih ulizica
Vrijeme je podvaljenih predizbornih anketa
Vrijeme je kad se obećavaju brda i doline
Vrijeme je medijskih manipulacija
Vrijeme je samoproglašenih “pobjednika”
Vrijeme je cirkusne utrke
Vrijeme je  vukova u ovčijoj koži
Vrijeme je za novog hrvatskog Predsjednika
i najvažnije

VRIJEME JE DA NAROD NAPOKON UKLJUČI MOZAK i IZAĐE IZ MAGLE

P.S. Čast domoljubnim izuzetcima.

Iz predizbornih izjava političara kandidata za Predsjednika RH doznali smo da bi neki od njih (isto) rado “orali” po već preoranoj Hrvatskoj. Prvi se za to javio Milan hoću-neću-hoću Bandić koji će, kako kaže, biti kao konj i 16 sati na dan orati (valjda je u glavi imao narodnu poslovicu “Bolje s mudrim (???) orati nego s ludim vino piti”), dabi se par dana kasnije nadovezao srednjoškolac iz Buzeta Damir Kajin koji ne želi imati ništa s tom domaćom životinjom, jer kaže da je oranje pomoću konja zastarjelo, nego želi biti traktor i to John Deer. Milan je kao što znamo godinama dobro preorao zagrebački gradski proračun, pa sada traži novu “njivu” gdje će pokazati svoja dostignuća. Drug Damir bi to naravno odradio “pošteno” jer  tako mu je naziv izborne kampanje. Isti bi dao pohapsiti i najmanje polovicu, nije rekao konja i magarca, nego predsjedničkih kandidata, s užom i širom obitelji, kumovima i pajdašima. Nažalost nije pojasnio na koga sve misli. Kajinov traktor teško da će i motor uključiti, jer nema dovoljno goriva, pa mu samo ostaje da leži u garaži.  Hrvatska ima još dosta takvih i sličnih traktora  koji su za razliku od Kajinovog već odavno u svojoj funkciji.

Za riječ se javio i nezavisni kandidat za predsjednika Boris Mikšić koji je priopćio sve poznato, dodavši usput i da nas je “Vidošević doveo u ovu bananu”, aludirajući na razdoblje kada je Nadan Vidošević bio ministar. Mikšić se poprilično žestoko obrušio i na svoje ostale konkurente nazvavši ih “frustriranim političarima, profesorčićima s fakulteta i ljudima koji nikada ništa nisu zaradili”. O poduzetniku koji je “Pošten i pravi čovjek za bolju Hrvatsku” podrobnije čujemo svake četvrte godine kad se pojavi kao kandidat, izgubi na izborima, pa opet pojavi, a u međuvremenu je u svojoj poslovnoj galaksiji.

Kandidatkinja HNS-a za predsjednicu Republike Vesna Pusić ocijenila je kako većina kandidata za predsjednika Republike nema ideju kako voditi državu s funkcije predsjednika. A ona eto ima. Naglasila je da “Hrvatskoj treba predsjednik koji je neće predstavljati kao zemlju povezanu s kriminalom i korupcijom, nego pristojnu, čistu i neokaljanu državu, koja nije u vezi s kriminalnim radnjama”. Kad smo već kod okaljanja nebi bilo loše usput zaviriti u obiteljski joj album u kojem vidimo njezinog djeda Budislava Grgu Anđelinovića, izravnog zaštitnika velikosrpskih presizanja na Hrvatsku, koji je bio instaliran na visoke položaje u Kraljevini SHS i Jugoslaviji i svojevremeno se u Beogradu hvalio na prolivenoj hrvatskoj krvi (izdao naredbu za pokolj hrvatskih vojnika na Trgu bana Jelačića 5. prosinca 1918.). Naravno da Pusićka ne može ništa zbog ovog svog predka, ali nije fair birače opterećivati još i njezinom amnezijom i lažnim domoljubljem.

Dragan Primorac rekao je u Mostaru da je podjela HDZ-a u Bosni i Hercegovini inscenirana u Zagrebu. Padne mi napamet Zagrebačko kazalište lutaka. Na njihovom repertoaru se (isto) dosta dugo nalazi repriza predstave Zvonimira Baloga: “Nećko Svojeglavećko”. Po njegovim riječima, samo snažna Hrvatska može pomoći Hrvatima u BiH, koji u toj novoj Hrvatskoj neće biti teret, nego blagoslov i ponos.  Možda ne sve ali već vidim drugi naslov u JL i to umjesto “Za Crkvu i opanke Hrvata u BiH dajemo 23,5 milijuna kuna” novi “Hrvati u BiH ponosno blagoslovili 23,5 milijuna kuna.”

I Nadan Vidošević je prikupio potpise za svoju kandidaturu te naglasio “Vjerujem da je Hrvatska spremna za ozbiljan zaokret i da su prodavači magle ipak stvar prošlosti”.

Ova meteorološka pojava kao što znamo uzrokuje smanjenu vidljivost i (inače) zahtjeva pojačane mjere opreznosti. Hrvatska se nažalost već skoro punih deset godina nalazi u njoj i neki od kandidata nisu nimalo zainterisirani da vidimo vedro nebo i da nas ugrije sunce. Dovoljno je samo osvrnuti se iz kakve magle nam neki od njih dolaze. Ne čudi da imaju isti neslužbeni izborni slogan - “Ne okreći se sine”.

Autor.

Hrvati su ovih dana popili (slijedeću) gorku pilulu, ovaj put proizvedenu u “Krki”, čiji su sastojci pristigli iz nekih tvornica zapadno od njezine granice. Kažu mora biti, jer pacjent koji je ostao bez gaća ne može tek tako u Klub, koji svuda po svijetu piše recepte i djeli svoje “lijekove”. A gaće su Hrvati prodali, poskidali sami ili pristaju da im se skidaju. Oni koji su u Saboru glasovali “za” tretman, s svim mogućim nusefektima, s vremenom će tvrditi da je to “uobičajna” pojava kod svih lijekova i da se ista morala uzeti, jer bi u suprotnom značilo čekanje na (isprobane) nove injekcije koje (samo privremeno) ojačavaju zdravlje. A Hrvatska zato nema vremena, jer gdje je god dirneš - boli.

A godinama je to tako,  higijena zapostavljena, nedostatak “vitamina”, kronična depresija, raznorazni poremećaji, a organi malo-pomalo zatajivaju, žickaju i slično. 80 je saborskih “pametnjakovića” koji su glasovali za pilulu, 9 protiv, a čak 45 suzdržanih. Ovi “suzdržani” su slično kao kad pacjent treba da odluči dali treba ići “običnom” doktoru ili specijalisti, a oni kažu: “neznamo ni sami”. A što  očigledno jedino znaju to je prdekati u javnosti da žele upravljati državom. Tako je Hrvatska izabrala, nakon što su joj podbacili tu pilulu sumljivog sadržaja da ide doktoru, koji, istine radi, ipak nešto zna.

Isti je znalački odmah i naglasio, da ako tretman “slučano” ne uspije, žalbu si možemo objesiti mačku od rep. U suprotnom, ako budemo “dobitnik”, onda se lako može desiti da vlasnik tvornice izvadi rezervnu kartu i pozove svoje zaposlenike da popune protestne liste koje će im Klub, podrazumjeva se, priznati kao valjane i ujeo vuk magarca. Domaći pacjent će tada uzalud blejati. Htjeli ga zagaditi i nasamariti, dobio spor, a ne uvažava mu se ni 1%.

Onaj tko u javnosti nastupa spuštenih gaća predmet je ismijavanja, čudnih pogleda i sumljivih misli. Kao takav pred njima nimalo nije ravnopravan, pa prema tome i njegovi zahtjevi postaju beznačajni. Jedino od značaja je kako ga odrpati kao takvog glede njegove imovine koju on, moglo bi se reći, ne cijeni kako bi to trebalo. A dokaz za to su 93% ovih kojima je zapravo sve jedno kakve su im sada karte. Njihove stranke su godinama od zemlje stvorili bolesnog pacjenta koji sada kojekuda moljaka u nadi da će mu bar malo bolje biti. Tražiti lijek kako se njemu prohtje ne prolazi. Prolazi samo smjesa koju gutamo, i to tako da nam pri tome čvrsto drže bradu i čelo. A tako slično viđamo kod pokusnih kunića. Sve je već poznato. Ako, ili bolje rečeno kad nam loše prođe onda će nam poručiti da je sve bilo u skladu s medicinskim dostignućima, a ako ne, onda će u međuvremenu smisliti nešto drugo, još žešće. Uspjeh im je zagarantiran. Nebi da imamo gaće!

Autor.

Što ovih dana imaju zajedničko Hrvatska i jedna od najvećih kataloških robnih kuća u Europi, njemački Quelle? Puno toga. Kao prvo to je rasprodaja. Dok jedni, zbog nesposobnog managementa nude u beznađe preko 18 milijuna proizvoda i pripremaju likvidaciju tvrtke, drugi se upuštaju u kojekakve političke arbitražne sudove stavljajući u bubanj državnu imovinu. A i suprotna strana i njezini sponzori dobro su shvatili da je sada najbolji trenutak za ovakve poteze.

Rasprodaja Hrvatske započela je prije nešto više od jednog desetljeća. Komadić po komadić od banaka, vrijednih poduzeća pa do ekskluzivnih nekretnina, dospio je u ruke kojekakvih likova, poduzetnika ili mutivoda. Vrata su svima bila širom otvorena, tko je god imao novca nije propuštao priliku. Posluga je naravno domaća. Oni vam predlože dvije stvari: ili suučešće u “projektu” ili vam prezentiraju broj puničinog računa na Kajmanskom otočju, a onima kojim se to čini daleko, za par sati je sve sređeno u Grazu ili Klagenfurtu. Ta tzv. hrvatska “elita” prerasla je pravi servisni centar za drpanje zemlje zajedno s raznoraznim svjetskim probivjetrima koje miris nije prevario.

Naravno takav “biznis” usko je povezan s centrima moći koji itekako znaju da zaštite svoj plijen, odnosno “investicije” kako ga kulturnijim rječnikom zovu. Zato im odgovara Hrvatska u EU, ali po kriterijima koje oni proizvoljno nameću, svidjelo se to nama ili ne. Ucjene i pritisci redali su se jedno za drugim, a hrvatske Vlade iz situacije u situaciju reagirale su nemoćno, lažljivo i skoro uvijek, ne samo pred vlastitim narodom, skinutih gaća. Kako i nebi ako se promatra samo nekoliko ekonomskih pokazatelja, zapaža se dokle su nesposobnjakovići punih sami sebe, sunovartili zemlju u kojoj je hrvatski narod vidio bolju i sretniju budućnost. Par primjera  koji ukazuju što se događa s nama i oko nas:

- Od 1/1998. - 8/2009. iz Hrvatske je izvezeno roba i usluga u vrijednosti od 74,12 mlrd. € a istovremeno je uvezeno u vrijednosti od 152,67 mlrd. €, tj.ostvaren je deficit od 78,55 mlrd. €!!! Koliko smo u zaostajanju vidljivo je ako se uzme recimo Češka s 10,4 milijuna stanovnika koja je u jednoj godini (2008.) izvezla u vrijednosti od 114 milijarda € (inozemni dug 2008. 57,8 mlrd. €), Mađarska s 10 mil. stanovnika s izvozom od 86,4 mlrd. € ili Slovenija s 2 milijuna i izvozom od 25 milijarda €. (Hrvatska 2008.- 19,9 mlrd. €).

- Hrvatska je od 1996.-2008. VRATILA inozemnih kredita zajedno s kamatama u vrijednosti od 40,54 mlrd. €. Od 2009. do 2014. TREBA OTPLATITI 41,3 mlrd. €, nakon 2014. još 10,3 mlrd. € = sve zajedno preko 92 mlrd. €, bez novih kredita koji su ovih dana podignuti.

- Ukupna imovina banaka na kraju drugog kvartala 2009. iznosila 369,4 mlrd. kuna (cca. 50,7 mlrd. €). dok je 1997. imovina iznosila 88,9 mlrd. kuna (cca. 12,8 mlrd. €). Vlasnička struktura banaka u stranom vlasništvu 1996. bila 1%, a na kraju drugog kvartala 2009. - 90,7%.

- Bruto inozemni dug središnje države zajedno s unutarnjim dugom na kraju prvog polugodišta 2009. iznosio je preko 14,6 mlrd. €.

- Distribucija kredita banaka po institucionalnim sektorima - kunski i devizni krediti u srpnju 2009. iznosila je 253.846,5 mil. kn - (34,63 mlrd. €) a ista je 2004. dosegla visinu od 128.774,2 mil. kn (cca. 18,66 mlrd. €).

Kad se samo uzme inozemni dug u obzir, nimalo ne čudi zašto Vlada ovih dana svim silama pokušava da proturi “Sporazum o arbitraži” naglašavajući da nam hitno trebaju pristupni EU fondovi i članstvo u toj zajednici. Recept je jednostavan: Prvo sve rasprodaš za sitan novac i ustupiš strancima kontrolu nad saniranim financijskim sektorom, zatim dižeš milijarde koje najviše služe za krpljenje rupa iz proračuna, subvencije, lopovluk i slično, a onda kad sve presuši ideš u trgovinu vlastitog kopna i mora, odnosno u “arbitražu” da ispadne ljepši pojam.

No, tu se naravno neće stati, jer su hijene oko Hrvatske već odavno probuđene. Neke još samo pomalo kruže čekajući kad će žrtva, bolesna i shrvana da prilegne. Biti će zanimljivo čuti nove “argumente” koje će hrvatski političari nakon početnog nećkanja opet prihvatiti, kao i do sada. Valjda si misle “ionako nemamo (svojih) gaća, narod je lakouman pa će i ovo brzo zaboraviti”. Što se dešava kad se izgube sve gaće najbolje svjedoči Quelle koji nakon 82. godine postojanja, zahvaljujući svojoj “eliti”, uskoro više neće imati prilike ni s kim potpisivati neki sporazum. A koliko dugo ćemo još mi, i hoće li na svakom stajati “arbitraža”, pitanje je koje izvaziva bijes i očaj!!!

Izvor:HNB. Pri preračunu kuna u eure uzeti su srednji tečajevi navedenih mjeseci ili godina.

Autor.

U svim zapadnim demokratskim zemljama povremena je pojava raznih skandala, kako političkih tako i gospodarskih koji manje ili više odjekuju u javnosti. No, u Hrvatskoj ne prođe skoro ni dan a da mediji ne objave prije svega neku korupcijsku ili pretvorbenu mućku što je postalo rak rana hrvatskog gospodarstva koje tetura na sve strane. Propadanje poduzeća, štrajkovi radnika, pokušaji otimačine dionica i Bog zna što sve još, samo su neki od zadnjih aktualnih događaja koje mnogi građani samo svjesno ili nesvjesno registriraju, znajući vjerojatno da će pravda i ovaj put morati (zauvijek) pričekati. Nedavna najava o unešenju u Ustav odredbe o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala obična je smicalia plasirana da se narodu opet baci prašina u oči. Jer, da su vlastodržci s tim ozbiljno mislili shvatili bi da je samo od kraja “Oluje” prošlo ni manje ni više nego 14 godina. Gdje su god otvorena vrata da se država muze, navala je ogromna. Svima je poznato da godinama broj lažnih branitelja,  ili čak “učesnika” iz predzadnjeg rata, vrtoglavo raste. Liječnici nadležni za izdavanje potvrda imaju pune ruke posla, a narod plaća i onda se čudi da mu se uvodi tzv. harač. Taj porez je još zaista mali kao i PDV. Obadva bi trebalo dignuti na 30% tako da se napokon shvati što se zaista događa.

Niti jedna stranka koja je vodila zemlju nije pretvorbeni kriminal pokušala suzbiti ili ozbiljno progoniti. Niti će do toga doći. Bar s njima ne. Posebna je priča njihovo učešće u tome. No, kod nas mnoge stvari stoje naopako pa neće čuditi da narod i dalje nasjeda na bajke i opet bira iste kao da se ništa dogodilo nije. Ili pogledajte neke gradonačelnike. Jučer u podrumu, danas u vili, sutra na mega jahti. Narod im se divi. Biraju ih. A oni svjesni svoje bahatosti marširaju bez obzira. Obećavaju brda i doline, a za  njima ostaju krediti ovog prvog. Pojednostavljeno: što bezobrazniji ili podmukliji to bolje prolaziš u politici. Što javno ne objave stanje na početku i na kraju mandata gradske blagajne da svak vidi što je dotični ostvorio. Svjesno se ignorira činjenica da su mnogi predstavnci lopine koji svoj mandat samo koriste da se još više obogate, a naivni birači nadu polagaju da će i za njih koja mrva ostati. Možda stvarno i ostane, ali onda treba definitivno i da kažu da samo to hoće. Naravno da na te mrve treba nabiti i debeli harač pa nek se onda i dalje dive onim guzonjama i strankama koji su ih doveli do prosijačkog štapa.

Autor.

Slučajno ili ne, uvijek pred neke značajnije izbore u Hrvatskoj lansira se kampanja usmjerena prema Hrvatima izvan zemlje. Više je nego jasno iz kojeg tabora dolaze provokacije, podvale, poluistine i raznorazne podmukle uvrede. Nedavno je predsjednik Mesić dodao svoje “maslo”, naravno u njemu  uobičajnom stilu.

No, na takvu smo perverziju već odavno navikli od osobe koja je torbarila po svijetu posjećujući Hrvate koji su svojim doprinosima samo htjeli jedno - pomoći Hrvatskoj. Gdje je završio taj novac pitali su se mnogi, ne samo jedanput. Nikad nitko nije osjetio potrebu da razjasni nepravilosti, nego je se samo kupilo, mućkalo, zataškavalo i onda na odvratni način diskreditiralo i optuživalo dijasporu. Bezobraznije i perfidnije stvarno nemože biti. A onaj tko misli da je  raznoraznim prerušenim vukovima dosta, grdno se vara. Dovoljno je pogledati samo ponovna prozivanja dijaspore glede gospodarske krize i njihovog navodnog ne učešća u savladavanju iste. Bili bi dobro znati kakav bi efekt stvarno bio kad bi većina samo jednu godinu ispustila a da ne posjeti rodnu grudu ili  možda  ne provedu svoje godišne odmore na moru. Da ne govorimo o uzdržavanju članova obitelji i šire. Takvi i slični elementi svjesno zanemaruju informaciju koju svake godine objavi HNB o visini ukupnih deviznih doznaka Hrvata iz inozemstva. Sreća za Hrvate izvan zemlje što su pitanja oporezivanja većinom regulirana s zemljama u kojima borave, inače bi domaći glodari sigurno izmislili neki novi namet za ionaku tromnu, prezaposlenu  i nefektivnu državnu i lokalnu upravu.

Trebalo je prvo Hrvatskoj nabiti milijarde eura duga i živjeti više nego jedno desetljeće u kreditima, rasfućkati ili “privatizirati” broja poduzeća, dopustiti nerad, korupciju i nepotizam, da bi se tek onda kad je voda došla do grla, reagiralo. Mnogi ojađeni Hrvati rado glođu kost koju im Mesić, SDP, HNS i mnogi dugi podbacuju, da bi utalili svoj gnjev i bar pet minuta zaboravili na svoju tešku svakodnevnicu. Umjesto da sami sebe prvo prozovu, koga su to ONI x puta birali, kriv im je naravno uvijek netko drugi. Kost je to na kojoj skoro nema ništa. A priča se ponavlja svake četvrte godine iz početka.

Politička prostitucija dobiva i novu dimenziju. Dovoljno je pogledati najnoviju najavu i zaokret SDP-og predsjedničkog kandidata Josipovića, koji nedavno reče: “Idem u BiH jer glas iz susjedne države vrijedi kao i moj u Zagrebu.” Interesanto. Nepotrebno je ponavljati koliko su puta mnogi istaknuti članovi te stranke pljuvali, lajali i štošta Hrvatima u BiH ugovarali, a sad bih ih opet derali. Zaista, licemjerno i prostački, ali taktički, bar tako misle, opravdano, posebno ako se podsjetimo kako su zadnji put na parlamentarnim izborima tijesno izgubili. I Hrvati i dijaspori i u BiH trebaju danas više nego ikad biti svjesni ovakvih akrobatskih smicalica stranke koja ih nesnošljivo mrzi! To nikako ne znači da je alternativa druga vodeća stranka u zemlji ili njezin predsjednički kandidat, koji su samo druga strana jedne te iste (crvene) medalje.

U svim civiliziranim zemljama na svijetu dozvoljeno je vlastitim ratnim žrtvama odavanje počasti. Svima? Hrvatima ne! Iz godine u godinu u svibnju provodi se medijsko-politička hajka, prebrojavaju se i proizvoljno multipliciraju crne košulje, lažno izvještava i pogrdno naziva taj događaj. Drvlje i kamenje se sasipa, a najveći dio od toga opet završi na dijaspori. To mnogo govorili o stanju u zemlji, izopačenosti mnogih stranaka koji bi, da su u mogućnosti, nažalost i dalje svojom trulom ideologijom punili jame i slali ubojice na zadatak.

Na mnogim domaćim forumima i Internet stranicama vodi se već odugo hajka protiv dijaspore u vidu raznim “diskusija”, a zapravo ciničnih rasprava kao npr.: “Ukinuti pravo glasovanja dijaspori” i slično. I tu je više nego jasno tko i zašto iza toga stoji.

Spletka svih ovih prvljavih aktivnosti sigurno neće prestati, jer su njihovi akteri dobro plaćeni. A što je najgore Hrvate u domovini svjesno huškaju protiv svojih sunarodnjaka izvan nje. Jeli slučajnost značajno medijsko prešućivanje brojnih Srba koji masovno dolaze autobusima iz BiH ili Srbije u Hrvatsku na izbore? Jeli slučajnost da njima nitko ne dovodi pitanje glasovanja, nego im čak njihov predstavnik Pupovac zahtjeva da im treba dati dvostruko pravo glasa? Spominje li itko Srbe, hrvatske državljane da bi oni trebali ponudili pomoć zemlji? A zar nebi Hrvatska u ovakvoj situaciji u kakvoj se nalazi, trebala zaustavila izdavanje preko 420 milijuna eura planiranih do 2011. godine koji se izdvajaju iz proračuna za kupnju i novogradnju 4.000 stanova za Srbe? Aha, tu se ima love, a na drugoj strani se ista traži, između ostalih i od hrvatske dijaspore koju se prijepodne proklinje, a posljepodne proziva i traži njezin novac. Neće ići! Torbarima drugi put opet napunite pošiljke, ali s smrdljivm gaćama, pa neka s njima financiraju što im se prohtje.

Autor.

Kad nas drugi dozivaju pameti

Malo pomalo i zadnji optimista u Hrvatskoj je mišljenja da, stanje ovakvo kakvo jeste, neće dugo potrajati. Prošle su godine u kojima se živjelo daleko iznad svojih mogućnosti, godine u kojima su nekretnine eksplodirale do nemogućeg, godine u kojima se narod  nekontrolirano zaduživao za stan, auto, mobitel, matursko putovanje za dijete, pa do Boga pita čega još. Prošle su godine gdje je radni kolega ili kolegica, onako u prolazu, potpisivao da bude kreditni jamac, kao da se radi o punumoći za podizanjem preporučenog pisma. Prošle su godine gdje je se država rasipala, kao da je Švicarska, sa desetinama, pa i više tisuća djelatnika koji “vuču” plaću, a efektivno ih zapravo nitko ne treba. Prošle su godine gdje je narod slijegajući ramenima posmatrao kako ga vladajuće stranke i pojedinci pljačkaju, a on sve duboko otpuhujući ravnodušno ignorirao. Prošle su godine u kojima su se mnogi divili raznoraznim “uspješnim” jebivjetrima. Prošle su godine u kojem su svi mislili da će ovakvo stanje u nedogled potrajati.  Prošle su godine u kojima u ozbiljni ekonomisti nebrojno puta upozoravali da prijeti financijsko-kreditni slom zemlje, a skoro nitko na to nije reagirao. Prošle su godine u kojima je zapadni kapital stavio Hrvatskoj omču oko vrata. Prošle su godine u kojima je prosječni građanin podlegao konzumerističkom načinu življenja, misleći da je i on “in”. Prošle su godine koje su jednostavno izgubljene i za koje će se još decenijama grbačiti i otplaćivati za sve ono što je godinama, unaprijed kupljeno, pojedeno ili potrošeno.

Dolaze godine gdje će se brat pitati dali rođenom bratu nešto potpisati, pa i ako nije za  kredit. Dolaze godine gdje će auto trgovci sanjati kakve su sve rekorde godine imali. Dolaze godine gdje će radnici raditi i za dvije osobe, umjesto obrnutog odnosa. Dolaze godine gdje će stranac propisivati kakve će mjere štednje biti zaključene. Dolaze godine pune protesta, štrajkova, a možda i gorih događaja. Dolaze godine gdje će obitelj u nedjeljnom šopingu samo razgledavati izloge i žaliti za starim danima. Dolaze godine gdje će najobrazovaniji a posebno najnestručniji mahati svojima na rastancima na putu zauvijek u inozemstvo. Dolaze godine lažnih mudraca. Dolaze godine gdje će skoro svi kukati, jadikovati, stenjati i očajavati. Dolaze godine  još većih zaduživanja i ovisnosti. Dolaze godine propasti mnogih poduzeća, inflacije i financijske nestabilnosti. Dolaze godine gdje će prekobrojan državni aparat morati na  radikalnu dijetu. Dolaze godine u kojima će nam zemlja biti još više povređena, ponižena i masakrirana. Dolaze godine teške rezignacije i nezadovoljstva. Dolaze. Stvarno dolaze! Kamo sreće da sve ovo nije istina!!!

Autor.

Podsjetimo, prije tri mjeseca britansko ministarstvo vanjskih poslova zlonamjerno je na svojoj  internetskoj stranici upozorilo državljane Ujedinjenog Kraljevstva da u Hrvatskoj postoji prijetnja od terorizma i organiziranog kriminala. To je upozorenje prenio i namazni BBC. Poznato je kako je reagiralo naše Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija.

No, začuđujuće je da na njihovim stranicama gdje se nalaze informacije o putovanjima glede zdravstvene zaštite i širenja virusa gripe A (svinjske gripe), putnike upućuju da sami prikupljaju dodatne informacije, mada imaju preporuke za sve zemlje pojedinačno. Od posebne važnosti je to naglasiti kad se radi o zemljama koje su najjače pogođene ovom pandemijom, kao što je u Europi Ujedinjeno Kraljevstvo (dosad najveći broj registriranih slučajeva).

Prema dostupnim podatcima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) od 6.7.2009. broj evidentiranih slučajeva u ovoj zemlji iznosio je 7.447,  dok je za usporedbu u Njemačkoj evidentirano 505 slučajeva, Francuskoj 310, Španjolskoj 776, Italiji 146 itd. Za razliku od nas na stranicama njemačkog Ministarstva vanjskih poslova za putovanja u UK, Španjolsku, Meksiko, SAD i mnoge druge od epidemije znatno pogođenije zemlje, jasno stoji upozorenje s dodatnim uputama.

Više je nego sigurno kakva bi bila reakcija Foreign Office-a i britanskih medija da je situacija obrnuta. Tada bi umjesto 267 tisuća britanskih državljana, koliko ih je Hrvatsku posjetilo 2008. godine, mogli samo zbrajati njihove novinske isječke i raznorazne uobičajne animozitete.

Autor.

http://www.who.int/csr/don/2009_07_06/en/index.html

http://www.auswaertiges-amt.de/diplo/de/Laenderinformationen/Grossbritannien/Sicherheitshinweise.html

http://www.mvpei.hr/MVP.asp?pcpid=2022

Dan prije lokalnih izbora u Hrvatskoj nepoznati je počinitelj oštetio dva autobusa beogradskih registarskih oznaka kojima su doputovali hrvatski državljani srpske nacionalnosti na glasovanje. Za mnoge “hrvatske” medije dan kasnije ovo je bila udarna vijest. U izvještajima se spominje da je u zadarsko zaleđe stiglo 30 autobusa, kao i nepoznati broj osobnih automobila iz Srbije. Jedno je pritom izostalo, a to je hajka na te vikend birače koju obično čujemo kad se radi o hrvatskim državljanima iz Bosne i Hercegovine. Nitko ovaj put ne proziva Srbe da ne žive u Hrvatskoj, da ne plaćaju porez, doprinose i slično.

A tko je zapravo bacio “kamen”? Nije li to možda Aleksandar Vučić, četnički vojvoda, više od deset godina generalni sekretar Šešeljove stranke, čiji su dolazak (provokacija) u te krajeve krajem prošle godine “hrvatski” mediji itekako dobro popratili. Isti je inače pravnik po struci, i nije “nikad čuo za stravični zločin u Škabrnji”. U svojim lažima o navodno “400.000 protjeranih nevinih pripadnika srpskog naroda” dotični, zahvaljujući medijskoj pozornosti, dodatno dolijeva ulje na vatru. Izgleda da je svaki hrvatski kamen teži od bilo koje srpske granate, kojima su mnogi pristigli birači iz Srbije i koje kuda, godinama sijali smrt po Hrvatskoj.

Senzacionalistički u svom stilu ponijeli su se i brojne tv kuće i tiskovina svojim izvještavanjem o komemoraciji bleiburškim žrtvama. Bitno je bilo u kadar “uhvatiti” što više crnih košulja i ustaške ikonografije uz sve pripadajuće osude, razumje se. Uskoro će kumrovečki đaci slaviti zlotvora odgovornog ne samo za to nedjelo. Kakav će odnos prema crvenim vampirima koji veličaju ideologiju koja je se svim silama borila protiv samostalnosti naše zemlje, biti će zanimljivo popratiti. Jadna je država u kojoj se slavi ratni zločinac, koji je, kako je u Bleiburgu istakao Andrija Hebrang, odgovoran za “najveći pokolj u mirnodopskoj Europi…”, čije ime i dan danas nose mnoge ulice i trgovi.

“Došao je trenutak istine i vrijeme da imenujemo počinitelje…” naglasio je uz to ovaj političar. Vrijeme je već odavno došlo, a istinu će, bojim se, mnogi u Hrvatskoj svim silama i dalje zakopavati. Zar ne smrdi riba od glave?

Autor.

Ponižavanje Hrvata i Hrvatske

- U Hrvatskoj stari komunistički kadar i dalje smije rovariti kako mu odgovara. Nažalost zanimljiv primjer u svojoj nedavnoj kolumni u jednom časopisu naveo je Zdravko Tomac. Radi se o Žarku Puhovskom, koji rado prihvaća ulogu tužitelja svega hrvatskog na raznim montiranim političkim procesima. Žalosno je i to da je dotični često gost na Hrvatskoj televiziji. Bilo bi dobro znati u kojoj to još zemlji u civiliziranom svijetu na javnoj televiziji osobe takvog morala mogu lagodno optuživati narod i državu gdje žive. Jesu li preplatnici imalo svjesni da oni svojim novcem financiraju osobe i institucije koje podrivaju hrvatsku samostalnost? Bojim se da nisu. Što su god drskiji to manja reakcija.

Jauci koji se nečuju

- Zadnjih tjedana pojavile su se i vijesti koje iznova upućuju da hrvatska povijest još ni iz bliza nije obrađena. “Po šumama i gorama” na vidjelo izlaze samo kosti i materijalni ostatci osoba pod čijim zvjerstvom su Titove partizanske horde zadnjih mjeseci rata divljali gdje su god stigli. Takvih stratišta, kao nedavno prikazano u rudniku “Barbara”, dosad je, kako navode mediji, u Sloveniji poznato 600, u Hrvatskoj 840, a u BiH 90. Savez antifašističkih boraca i antifašista RH u svom priopćenju ko tobože “osuđuje svaki zločin, bla bla bla”. Ali već u slijedećoj rečenici negira da je te zločine počinila NOV-a i Tito, tj. kako navode: “dok nije utvrđeno tko su pronađena tijela i tko je odgovoran za njihovu smrt”. Naravno. To mogu biti Turkmeni, Tadžiki ili možda Paštuni. A dobro znamo da je 1945. na tom prostoru djelovao “Pokret za oslobođenje Palestine”, a i Talibani su tu bili negdje u blizini. Ovako drsko ponašanje starih Titovih kljusina iznova nas posjeća da  je više nego vrijeme da se zlodjela dotičnih moraju procesirati, umjesto da njihovi akteri i dalje “vuču boračku penziju” i lažima pokušavaju da umire svoju svijest, ako je uopće imaju. Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, koji je posjetio mjesto tog zločina i verbalno istakao svoj suosjećaj, napokon bi trebao kod “Vicmahera” da podigne ključ od ladica koje su pune tužbi protiv odgovornih za ta zlodjela. Ako mu nije posao da napravi istragu i procesuira učesnike i nalogodavce, koji je onda? Više je nego sramota i uvreda za narod, da ime glavnog i odgovornog zločinca koji je zapovjedao JNA i dalje nosi ime trga u Zagrebu. O političkoj nakaradnosti da ne govorimo.

Jučer Jugoslav, sutra Giovanni?

- Dok Europska komisija pomalo ali sigurno pritišće Hrvatsku glede medijacije, a susjedna se Slovenija skoro svakog tjedna javlja s nekom ucjenom, za riječ se javio i šef IDS-a Ivan Jakovčić, koji najavljuje neku autonomiju Istre. Ova njegova izjava, koja je vremenski ciljano plasirana, nije samo jeftino skupljanje političkih poena. U tom prijedlogu se nikako ne radi o nekoj stvarnoj autonomji, nego o prvom koraku za otcjepljenje. Zapravo, to sve i ne čudi ako znamo tko daje te izjave. A od osobe, koja je svome sinu, kako mnogi tvrde, dala ime Jugoslav, sve je za očekivati. Nažalost, za očekivati je da će najveći dio hrvatske javnosti na izjave ovakvih i sličnih prodavača magle i dalje reagirati nezainteresirano. Vatra se gasi u začecima, a ne kad se rasplamsa! Bajiću, evo još posla za tebe.

Autor.

Obećanje ludom radovanje?

Lukavi Slovenci i dalje nastavljaju da igraju svoju podmuklu i dobro promišljenju igru ucjenjivanja Hrvatske. Najmanje su dva razloga zašto pokušavaju svojim postupcima spriječiti hrvatske planove za ulazak u NATO i EU. Prvi je to što imaju potporu nekoliko članica EU-e, prije svega Velike Britanije i Nizozemske. London je kao što znamo i prije, tada otvorenih karata, činio sve da spriječi približavanje Hrvatske europskim integracijama. Dovoljno je se sjetiti njihove “igre” oko generala Ante Gotovine.

Drugi razlog je nedosljednost hrvatske politike, ili bolje rečeno njezine katastrofe. Sanaderova Vlada je zapravo jedna velika nula. Velika, prazna obećanja koja se kada dođe vrijeme pokažu kao laži. Nažalost i zato postoje primjeri. Dovoljno je se sjetiti vremena oko pritisaka za izručivanje hrvatskih generala i Sanaderove izjave na Rivi u Splitu. Krajnji rezultat - negativan. Slijedeći primjer je pitanje ZERP-a. Mjesecima prazna obećanja,  a na kraju rezultat kao predhodni. Dalje, pitanje topničkih dnevnika. Opet se u nedogled tvrdilo da ih nema, pa ovo pa ono, zadnje stanje - postoje, ali se (još) nemogu naći. Uskoro će usljediti rezultat - nađeni su, i naravno po uobičajnome stanju biti će poslani.

Što se tiče pitanja Savudrijske vale, Sanader, kao i predsjednik Mesić, jednog su mišljenja, tj. rješenje je Sud u Haagu ili možda u Hamburgu. Po njima ne dolazi nikakva arbitraža u pitanje, koja Slovencima dakako odgovara, jer je u pitanju hrvatski, a ne njihov teritorij. Sve bi bilo još koliko-toliko dobro da se naši prijedlozi usvoje. No, Europska unija stoji definitivno na strani Slovenije. Kad je ta zemlja vodila pregovore za ulazak, onda naravno nije nikome padalo na pamet da šalje neke komisije ili slično glede nerješenog pitanja njihove granice. Europska komisija malo po malo steže hrvatsku Vladu koja će na kraju, bojim se opet, popustiti i pristati na arbitražu. A taj pristanak već je ustupanje teritorija, i to najvjerojatnije podjela Savudrijske vale 2/3 Slovencima i 1/3 Hrvatima, i uz to njima neke dodatne garancije za prolaz,  možda ne baš kao “dimljak”, koji je već jednom bio predmet razgovora, već u nekom sličnom obliku. Hrvatski narod je ovakvim političarima dosta toga progutao i sa srdžbom “zaboravio”. Toga su oni svjesni. Svojom nesposobnosću, podanošću i prijevarom vlastitog naroda dovoljno su puta pokazali da su to u stanju opet učiniti.

Ovaj put nisu samo oni na ispitu nego i svi birači koji su kako u Sanaderovom tako i u Račanovom primjeru dokazali političku nezrelost. I što je još najgore onda se čude da ih netko drži za budale. Kamo sreće da u ovom sporu s susjedima nisam u pravu. Možda ipak hrvatski političari, ovaj put zbog nadolazećih lokalnih izbora, svjesni posljedica, ostanu stvarno i beskompromisno DOSLJEDNI svom stavu. I to do KRAJA! Sve ostalo bi nažalost bila repriza.

P.S. Pošto je, za mnoge, naš bankarski sustav pred bankrotom, što je u EU vrlo dobro poznato, također nije isključeno da bi izlaz iz takvog stanja mogao biti uvjetovan drugim, po Hrvatsku negativnim (teritorijalnim?) ustupcima ili nagodbama. Kuga ili kolera? Ili nam možda obadvoje spakiraju? E moja Hrvatska!

Autor.

Titovi vandali

Nepoznati, kako su ih medijske gnjde nazvali “vandali”, srušili Titovo poprsje s postolja u Labinu. Ako je stvarno nešto vandalsko onda je to bio sam čin kada je prije četri godine isto postavljeno. Prodane duše - istarski kozmopoliti prijepodne žale za komadom metala otisnutog dikatora, a posljepodne idu da podignu talijansku vojnu mirovinu. Fali još samo crveni Stipe da podrži ove ljudske nule! A nisu Labinjani usamljeni, sličnih dinosaura ima na sve strane. Valjda su se ugledali na istomišljenike u Rusiji, jer i tamo ima dosta zaostalih spomenika Staljina ili u Kini Mao Tse Tung-a. Sve odreda “heroji”, a zapravo krvnici  svojih naroda. Postaviti poprsje ili držati ime ulice ili trga po maršalu vojske koja je razarala Hrvatsku i ubijala hrvatske građane ogromna je uvreda za sve Hrvate.

Vedrina posla

Provokantna kolumnistica posija na jednoj televiziji podosta korova po Židovima. U raznoraznim forumima iz svojih kloaka izađoše neki da joj pruže podršku. Postavlja se samo pitanje gdje su bili isti kada je dotična pljuvala po svemu hrvatskom i kršćanskom? A potpredsjednica židovske općine Zagreb u jednom intervju dan kasnije nije mogla sakriti svoje uzbuđenje, pa reče da su oni to poslali u svijet. Dakako je da ogorčenje shvatljivo, ali odmah sve slati u svijet? Pitanje je samo tko je ocrnjen, neozbiljna kolumnistica ili joj domovina? Izgleda da je mnogo onih koji čekaju svojih pet minuta.

3..2..1…

U tamnom vilajetu mnoge već hvata panika. Nakon što je nedavno ispjenio na televiziji, Silajdžić grčevito traži potporu da sruši banjalučki dogovor trojice stranačkih lidera, dok bi ministar sigurnosti Tarik Sadović Hrvatima najradije uskratio pristup tajnim informacijama. Puno bitnije, ne samo njima dvojici, je pitanje gospodarstva, odnosno financiranja, jer prema procjenama stručnjaka hrvatski udio na prihodovnoj strani federalnog proračuna doseže 40 posto. Ako dođe do uspostave 4 jednakopravne regije, zajednice ili republike, prvoj kojoj slijedi kolaps je bošnjačka jedinica. A to pokazuje samo jedan primjer o stanju zaposlenosti i nezaposlenosti u sadašnjoj Federaciji. 2007. godine u dvije muslimanske županije broj nezaposlenih čak je za nekih osam tisuća veći od ukupnog broja svih zaposlenih (!!!), dok je kod dvije većinske hrvatske županije obrnuto, tj. trinaest tisuća je bilo više zaposlenih. Bošnjačke vođe su toga svjesne, a platiša se nitko lako ne odriče. Protektoratu u kojem neradnici sponzore tretiraju kako im se prohtje, svidjelo se njima to ili ne, su dani odbrojani. A poslje toga zna im se. Pasji život ili na drugima isprobani “recept” iz propale Juge. Putovnice u ruke i aj ća. Ali ovaj put pravac bi mogao biti istok.

Turističko nevrijeme?

Prema hrvatskom turizmu izgleda dolaze gusti oblaci. Hoće li biti pljusak ili će se sve još razvedriti znati ćemo najkasnije krajem kolovoza. Godinama unazad mnogi su se opustili i pritom ravnodušno dizali cijene nadajući se da će biti bedaka koji će ih plaćati u nedogled. Svemu izgleda dođe kraj. A propusta je bilo i na drugim poljima. Umjesto većeg ulaganja u PR u najvećim emitivnim zemljama, nekima je bilo bitnije da se recimo reklame vrte na CNN-u u nadi da će nam navratiti turisti iz Tanzanije, Burme ili Mozambika. A možda jednog dana i navrate tri-četri, ako ništa bar da obiđu koji Titov (porušeni) spomenik, kojem su se divili u takvim i sličnim zemljama.

Autor.

Krajem prošle godine Europska komisija ponovno je se oglasila u vezi akcije “Kupujmo hrvatsko” koju je 1997. g. pokrenula Hrvatska gospodarska komora. Glasnogovornica Krisztina Nagy tražila je da se kampanja obustavi, odnosno kako je to diplomatski izjavila: “Članice ne smiju organizirati, voditi ili podržavati kampanju koja bi promovirala domaće proizvode na temelju toga što su proizvedeni u njihovoj državi.”

Njemački tjednik “Der Spiegel” ovih je se dana, povodom diskusije o američkoj kampanji “Buy-American”, pozabavio temom protekcionizma u svijetu. A on je prisutan ne samo u SAD-u nego i u drugim industrijskim i zemljama u razvoju.

U slučaju Europske unije sve bi dobro bilo kad bi pravila koja ona određuje, vrijedila i za njene sadašnje članice. No, ono što nama propisivaju ni sami se ne pridržavaju, a to pokazuje slijedeće stanje u par izabranih zemalja:

Najjača gospodarska zemlja u Europi - Njemačka, planira državnu subvenciju auto koncerna Opel, koji je u sastavu američkog General Motorsa. Prema pisanju tiska razmišlja se i o uspostavi “Gospodarskog fonda Njemačka” u kojem bi poduzeća dobijala kredite mimo bankarskog tržišta. U okviru konjukturalnog paketa od 50 milijarda eura, njemačka je Vlada za vlastito graditeljstvo izdvojila do 17,3 milijarda eura.

Slično kao u Njemačkoj je situacija u Švedskoj, gdje je krajem 2008. godine već donešen program pomoći autoindustriji u visini od 2,6 milijarda eura, a na jugu, u Grčkoj prioritet je poljoprivreda koju Vlada zbog pada cijena subvencionira s 500 milijuna eura.

U Velikoj Britaniji djelomično nacionalizirana Royal Bank of Scotland daje kredite za nekretnine prvenstveno domaćim građanima, dok je u Francuskoj uspostavljen fond u slučaju da stranci pokušaju preuzeti francuska poduzeća u krizi. Osim toga, ona poduzeća koja zatvaraju radna mjesta u zemlji ne mogu očekivati financijsku pomoć te države.

Tako se to radi u zemljama koje rado pokazivaju prstom na druge, a sami se služe otvorenim pa i prikrivenim metodama da zaštite svoja gospodarstva, tržište i radna mjesta. Baš zato, podržimo i kupujmo hrvatsko!

Autor.

Krivnja

Mnoge su laži i izmišljotine za vrijeme i poslje rata na našim prostorima svjesno iz propagandnih kuhinja lansirane da podjele krivnju i umanje krivicu huškača i pokretača rata - Srbije tj. Slobodana Miloševića. Jedna od takvih je i podvala o navodnom “sporazumu” Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu o podjeli Bosne i Hercegovine. Ugledni akademik Josip Pečarić ovih je se dana, u odgovoru jednom novinaru,  osvrnuo na to u jednoj priči o “dobrom čovjeku Slobi”, pa iznosi: “Vi zamišljate ovako: Milošević kaže Tuđmanu: Znaš Franjo, mi imamo toliko i toliko aviona, toliko i toliko tenkova, toliko i toliko teških topova, toliko i toliko… A vi Hrvati imate tisuću kalašnjikova, isto toliko lovačkih puškica i dva topa. Ali bre Franjo, ja sam ti bre dobar čovek. Evo ruke - pola Bosne meni  - pola tebi”. Dobro bi bilo kad bi ova dosjetka pomogla mnogima kojima je razmišljanje i shvaćanje do sada bio deficit.

Granica

Zdravko Tomac u svojoj kolumni u Fokusu pojašnjava viđenje mrtvog sporazuma Drnovšek - Račan koji Hrvatskoj naravno nije ni najmanje odgovarao i nastavlja. “To je isto kao da susjed od susjeda zatraži cijeli njegov vrt lažno tvrdeći da pripada njemu, te onda ponudi kompromis tako da kaže ne ću ti uzeti cijeli vrt nego samo 50 posto”.

Slovenci svoje posljednje nade polažu u Europsku komisiju koja dvjema državama nudi da se spor riješi preko tročlanog medijacijskog vijeća. Za Hrvatsku ova opcija može biti samo posrednička do Međunarodnog suda pravde (ICJ). Ukoliko bi to vijeće stvarno odlučivalo o granici rezultat bi bio negativan za nas. Takvi nesporazumi pitanje su međunarodnog prava a ne političkih arbitraža, posebno kad se sjetimo kako je Hrvatska prošla glede uvođenja ZERP-a. Tada Europskoj komisiji nije bilo u glavi nikakvo vijeće nego je pritiscima spriječila legitimne hrvatske namjere. Zašto bi sad odjednom bila neutralna?

Kako stvar pojednostavljeno izgleda odlično je naglasio dr.sc. Ivica Tijardović u jednom komentaru: “Između poštovanja Međunarodnog prava i zakonitosti karakteristične za ”zgrabi kako možeš” (catch as catch can) EZ nudi kompromisno rješenje. I kad Hrvatska besprijekorno poštuje međunarodno pravo, uvijek se nađu neki koji smatraju da Hrvatska ne surađuje sa sudom. A kad Hrvatska insistira na primjeni međunarodnog prava, tada ti isti kažu da Međunarodni sud nije potreban. Kako sad osporiti tvrdnju da EZ koristi dvostruka mjerila? Jesu li nam onda potrebni Međunarodni sudovi i međunarodno pravo? Koliko znam, samo sili nije potrebno pravo. A kad se poštuje pravo, onda sila nije potrebna”.

Cinkanje

Mrak iz prošlosti izašao je na vidjelo, i to u liku dvije knjige, koje su nedavno ugledale svjetlo dana. Obadvije se bave Titovom prošlošću u SSSR-u. Jedna je od srpskog publiciste Pere Simića a druga od austrijskog povjesničara slovenskog podrijetla Silvina Eiletza. Autori su istraživali po Ruskom državnom arhivu za društvenu i političku povijest koji je desetljećima skrivao istinu o tom “heroju našeg naroda”. Isti je u razdoblju od 1935. do 1940. prokazao osam stotina jugoslavenskih komunista u toj zemlji, kojima je “drug” Staljin poslao najmanje isto toliko metaka. Tako u jednom dokumentu od 1938. koji je predao NKDV-u stoji njegova opaska: “Ako je potrebno da predam karakteristike o još nekome koga tu nisam spomenuo, molim da me podsjetite”. Zanimljivo je da mnogi jugonacionalisti na takva saznanja zasad šute. A kao što znamo trg u Zagrebu još uvijek nosi ime ovog cinkaroša, diktatora i ratnog zločinca. Do kada?

Autor.

Skrivene pojedinosti…

Izbori u Hrvatskoj su, kao što znamo prošli prije više od godinu dana. Prošla je, sad zasad, i potreba za glasovima Hrvata Bosanaca i Hercegovaca za Sanadera i ekipu. Splitska policija je,  “u skladu sa Zakonom” kako nam poručuju, na rukometnoj utakmici Hrvatska - Južna Koreja maknula zastave hrvatskog naroda u BiH. Jasna je to poruka. Bratska ljubav je samo izgleda dobro došla kada se treba dočepati vlasti. Klasični hrvatski šovinizam izopačenih joj struktura. U “Herceg-Bosno srce ponosno!” dobro su zabili nož.  Dok se nad napaćenim Hrvatima trenira strogoća u Kumrovcu, Srbu… i raznoraznim vampirskim balovima dozvoljeno je nositi zvijezdu petokraku i zločinačku jugoslavensku zastavu! Kuliminacija antihrvatstva, tj. “antifašizma”. Hoće li hercegovački i bosanski Hrvati uskoro dobiti zabranu da se izjašnjavaju kao Hrvati?  A interesantno bi bilo i znati dali će na slijedećim izborima glasovati “u skladu s pameću” ili će možda opet birati one koji im ljigavo podbacuju  i samo onda pjevuše kada ih trebaju. Eto, to nam je Hrvatska danas. Jadna i bijedna.

Autor.

P.S. Na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj 2006. godine vijorile su se na brojnim stadionima,  automobilima, prozorima, balkonima i kojekuda zastave Republike Hrvatske kao i zastave hrvatskog naroda u BiH. Nikakvom policajcu ili službenoj osobi nije bilo ni nakraj pameti da odstrani iste.

Slovensko blokiranje pregovora tj. otvaranja novih poglavlja za ulazak u EU, se nastavlja. Hrvatska Vlada nije shvatila da Slovenci ne će popustiti u svojim namjerama i da će ovakva situacija vjerojatno dugo potrajati. Skoro svakodnevne izjave slovenskih političara same za sebe govore. Pozicija iz koje djeluju i pritišću Hrvatsku za susjede je još uvijek povoljna dok im Europska unija stoji iza leđa i uz to ističe da je to stvar bilateralnog sporazuma te dvije zemlje.

Oni su svjesni svoje situacije, koju vjerojatno neće više nikad imati, pa svoje aspiracije podcrtavaju jedan dan tobožnjim moralnim pravom, drugi dan ucjenom, treći dan da neće nikako popustiti i sve tako u nedogled, znajući dobro da je njihov zahtjev i međunarodno pravo dva različita para cipela.  No, to ih nimalo ne sprječava, mora se reći, u njihovom kolektivnom bezobrazluku prema svojim južnim susjedima.

Hrvatskoj strani u ovakoj zamršenoj situaciji fali odlučnosti. Jednostavno se boji pokrenuti neke mjere protiv slovenskih zahtjeva kao što predlaže Siniša Rodin, profesor međunarodnog prava, koji je mišljenja da Sloveniju treba prijaviti Vijeću za stabilizaciju i pridruživanje. A zbog istog razloga moglo bi je se tužiti i za kršenje Bečke konvencije o pravu ugovora. Paralelno uz to bi u svojoj zemlji prema istoj trebala donijeti odgovarajuće mjere. No, čini se da bi sve te mjere mogle da pričekaju jer se Sanaderova Vlada pribojava vjerojatno reakcije slovenskih turista, kojih je 2007. bilo u Hrvatskoj nešto preko milijun s ostvarenih 5,7 milijuna noćenja. S obzirom na brojnost slovenskih vlasnika vikendica u Hrvatskoj i ilegalno iznjamljivanje istih, stvarni broj mogao bi biti i veći. Ali nažalost ne i poreznih prihoda od istih.

Zaoštravanje situacije zahvatilo bi i susjede, jer u istoj godinu oni su ostvarili suficit s Hrvatskom u visini od 720 milijuna €, a kod njih Hrvati su s 106 tisuća posjeta ostvarili skoro 295 tisuća noćenja. Udio slovenskog izvoza u Hrvatsku iznosio je 8%, a udio uvoza iz Hrvatske 3,95%. S druge strane udio hrvatskog izvoza u Sloveniju iznosio je u toj godini 8,26%, dok je uvoz iz te zemlje iznosio skoro 6%.

S obzirom na sadašnje stanje brojnih gospodarstva u Europi, pa i slovenskog, odlučne mjere hrvatske Vlade u nekim sferama mogle bi utjecati na visinu njihovog suficita s našom zemljom, pravu raspolaganja imovinom slovenskih tvrtki, a i ograničenje stjecanja nekretnina bi sigurno nakon izvjesnog vremena pokazalo određene rezultate.

Jedno je sigurno. Ukoliko ne bude stvarne odlučnosti od strane EU-e, Slovenci ne će odustati od svojih zahtjeva, vrijeme će proći, a članstvo Hrvatske pomjera se za koju godinu unazad. Hrvatska ili mora svim mjerama skroz pritisnuti Sloveniju ili će, kao sada, skršenih ruku čekati da Brisel to za nju učini. A njima se, kako stvari sada stoje, moglo bi se reći, nimalo ne žuri.

Naspomeniti je da Srbija i BiH s pažnjom promatraju razvoj događaja, a svako odstupanje Hrvatske od svojeg prava znatno bi oslabilo njezin položaj glede otvorenih pitanja s tim zemljama.

Ako hrvatska politika i nastup budu prvenstveno fiksirani samo na vremenski okvir ulaska u Europsku uniju, onda će ta politika doživjeti krah, a pritiscima i ucjenama tada neće biti kraja. Jeli to stvarno želimo?

Autor.

Opet novi tonovi iz Ljubljane, odnosno prijetnja referendumom slovenskih birača. Bilo je na kraju krajeva i za očekivati, to im je posljednji jocker kojeg imaju. Slovenskoj Vladi izgleda da su odobrena skoro sva sredstva u ostvarivanju svojih ciljeva. Do prije par dana slušamo izjave o kojekakvim “moralnim” pravima za izlaz na otvoreno more, da bi koji dan kasnije svoju “moralnost” podcrtavali ucjenom! Hrvatska Vlada dosada je relativno blago reagirala na slovenske mjere pokušavajući smiriti tenzije, no svaki put nakon toga u lice joj puše još žešći vjetar.

Europska unija na sve to, moglo bi se reći, ne reagira odlučno, iz čega se može zaključiti da nekim zemljama ovakav postupak susjedne nam zemlje zasigurno odgovara. Kad je Hrvatska prije godinu dana uvodila Zaštićeni ekološki-ribolovni pojas i odmah morala odustati od istog (međunarodnog pripadajućeg joj prava) za članice Europske unije, ista je jasno pokazala “svoje zube”. Pritisak je bio odlučan i bezuvjetan. 7. ožujka 2008. Oli Rehn, povjerenik Europske komisije, posjetio je Zagreb i naglasio “Želim naglasiti da je to (ZERP) sad vrlo ozbiljno i najhitnije pitanje za Hrvatsku. Ako se ne riješi uskoro, uzrokovat će, na žalost, ozbiljne zastoje u procesu pristupa vaše zemlje no ako se uspije brzo riješiti, možemo ostvariti brz i ozbiljan napredak u pregovorima”.Tako to radi EU-a kada želi i hoće da ostvari svoje ciljeve. Bilo je to jasno poniženje koje je prije svega Slovence ojačalo u svojim namjerama da idu do kraja.

Nažalost, kako stvari u Zagrebu stoje ovakvo stanje će potrajati, jer su nam ruke djelomično vezane, a Sanaderu fali spremnosti da na slovenske aspiracije uzvrati odlučnijim kontra mjerama. Umjesto toga njemu je bitnije da naznači kako mu je bilo dobro što je nedavno letio slovenskim avionom, a Hrvatska televizija u svojim Dnevnicima nedavno je u udarnim vijestima toliko trubila o par tisuća hrvatskih skijaša koji idu u Sloveniju, kao da se radi o nekoj invaziji. Nema ništa od te glume i suptilnih poruka. Bez obzira na odgodu pregovora hrvatska Vlada mora odlučno stati u obranu hrvatskih vitalnih interesa. Ako se Sanader bude stvarno držao svoje izjave da “Nema te cijene, koju Hrvatska nije spremna platiti za prijem u EU!” onda mu mjesto nije u hrvatskoj Vladi i Saboru nego na povijesnom otpadu.

Autor.

Never ending priča s našim susjedima

Dok su nam susjedi s istoka početkom devedesetih slali vojnike, tenkove, topove i drugu ratnu opremu, da nam otkinu komad zemlje i porobe nas, danas nam susjedi s zapada šalju ucjenu za ucjenom da se dokopaju onoga što nije i nemože biti njihovo. Do iscrpljenosti koriste svoju EU prednost nebili Hrvate primorali da se odreknu svoje zemlje i mora. A nisu samo nama postali antipatični. Slično mišljenje o njima imaju i Koruški Austrijanci, Talijani iz Furlanije i Julijske krajine, kao i Mađari. No zato ih izgleda ne boli glava. U svojoj aroganciji ne pristaju na sud jer dobro znaju da po međunarodnom pravu nemaju nikakvu šansu da pridobiju Savudrijsku valu. Izjava g. Vajgla, Predsjednika vanjskopolitičkog odbora slovenskog parlamenta, da “Pristup otvorenom moru je nešto na što imamo moralno pravo” je sama po sebi smiješna, a zapravo je priznanje da im je pravno gledano izlazak u otvorene vode jedan nuli. Istog treba pitati što je s moralnim pravom pokradenih štedišta u Hrvatskoj, BiH… koji godinama čekaju na svoj novac i pripadajuće im kamate. Dotični reče i da će “Hrvatska to morati razumjeti”. Ništa Hrvatska ne će morati razumjeti, a zašto bi uopće. Bezobraznim ucjenama s primjesama “morala” zaista nam je dosta. Vrijeme je da se agresivnim susjedima stane na kraj, iste prinudi na međunarodni sud, da napuste okupiranu hrvatsku Svetu Geru i isplate štediše koje i sama pomisao o slovenskom “moralu” navodi na povraćanje. Sramota za (drsko) političko vodstvo susjednog nam naroda.

Autor

Opet četnikovanje po Hrvatskoj

Dok je u ulazak osoba - ekstremista u svakoj normalnoj zemlji striktno reguliran, odnosno izričito zabranjen, u Hrvatskoj se izgleda može šetati i uz to provocirati tko hoće. Takav jedan primjer vidjeli smo nedavno u liku četnika Aleksandra Vučića čiji su dolazak hrvatski mediji itekako dobro popratili. Nevjerojatno. Zašto toliko pozornosti? Što stoji iza svega toga? Nije li isti “probijanjem leda” dao signal i ostalim da se mogu slobodno šetati Hrvatskom i po njoj iznositi svoje bljuvotine kao što su to činili pred i za vrijeme rata? Jedno je činjenica: netko svjesno manipulira javnošću, testira bilo iste i polako priprema teren za daljne akcije, dok MVP svojom šutnjom ulaska dotične osobe sve odobrava. Zašto SAD i mnoge druge zemlje vode registar nepoženjih osoba? Pa upravo zato da iste zaustave u svojim namjerama  da im ne s..u u vlastitoj kući. No, u našoj Hrvatskoj je to izgleda i dalje od nekih krugova poželjno, inače se nebi poslalo toliko tv ekipa i novinara da nam s lica mjesta iznose gadosti u eter i tisak kojih smo se itekako dugo nagledali i načitali i što je još najgore - skupo platili!

Autor.

Hoćemo li za 30, 40 godina u Hrvatskoj imati situaciju s strancima kakva je sada u Njemačkoj, Švicarskoj, Francuskoj i brojnim drugim migracijskim zemljama u Europi? Nedavni naslovi kao npr. “da nam treba milijun imigranata…” zasigurno nije slučajnost. Šalju se pokusni baloni s ciljem testiranja javnosti na ovakve vijesti. Da nam populacijska sadašnjost, a i budućnost nije zlatna, to svi znamo, ali pristup ovakvom pitanju kakvog ga mnogi gospodarski lobisti vide, je za hrvatske uvjete zasigurno neprihvatljiv.

Umjesto da se pristupi što boljem školovanju, poboljšanju uvjeta rada i većim plaćama tj. zadržavanju vlastitog naroda u svojoj zemlji, mnogima kojima bi trebala biti, ova tema nije uopće na dnevnom redu. Posebno je to vidljivo iz studije “Hrvatsko tržište rada u 21. stoljeću” koju je 2005. godine proveo Institut društvenih znanosti Ivo Pilar,  a koja pokazuje da 75 posto studenata razmišlja o odlasku u inozemstvo. Kao glavne prepreke ostanku u Hrvatskoj navode se visoka stopa nezaposlenosti, zapošljavanje preko veze itd. Svi znaju koji su stvarni problemi u državi koja se tako lako odriče svog školovanog kadra, a malo se stvarno čini da se isti otklone. Da ne govorimo o programima za doškolovanje, izobrazbu ili slično nezaposlenih. A korupcija i nepotizam još nam uvijek spavaju svoj zimski san. Tih se problema treba dohvatiti i stvoriti uvjete za  stručnim kadrom koji je neophodan hrvatskom gospodarstvu, a ne lakoumno dopuštati prividno jednostavna rješenja, koja su sve drugo osim toga.

Uvozom radne snage, kakvu je  njezini zagovornici vide, otvorili bi se  mnogi novi problemi u našem društvu. Brojne zapadnoeuropske i skandinavske zemlje i dandanas kukaju za počinjenim greškama  od prije 30-40 godina, kada se nekontrolirano dopustilo ono što sada nama najavljuju, a problem integracije,  koja  dakako isto ima svoju cijenu, se desetljećima potrpavao pod tepih. A da je se stvar otela kontroli mnogi su već odavno s slijegajućim ramenima to i priznali. No, problemi su još uvijek prisutni. Hrvatska, onakva kakva je danas, nakon “privatizacije” opljačkana i rasprodana,  biti će nažalost i dalje od  raznoraznih mutivoda pritisnuta da svoje tržište rada “liberalizira”. Posebno će to biti slučaj nakon ulaska u EU.

A floskule o “visokoškolovanom” kadru migranata koji nam trebaju doći samo su prazne priče lansirane da stvar uljepšaju. Stvarnost je i danas drugačija. Treba pogledati samo na bauštelce, konobare ili recimo zavarivače u brodogradilištima. Ništa bolje neće biti ni u budućnosti. Nekome je samo stalo da se dokopa jefitne radne snage. Ni manje ni više. Pokušala je Njemačka prije par godina dovesti visokokvalificirane informatičke stručnjake,  ali bez značajnijeg uspjeha. Europska unija također najavljuje nešto slično postaviti na noge s svojim “Blue Card” programom. Ne čudi da je se i tamo toga neko dosjetio jer i sami priznaju (izjava Franca Frattinia) da  čak 85% svih imigranata u EU nema stručnu spremu, dok je taj postotak kod imigranta u SAD -e samo 5%.  Nema li Hrvatska i sama previše svojih nekvalificiranih i nezaposlenih osoba?  Zar joj trebaju i tuđi dodatno. A zašto bi baš u Hrvatskoj taj postotak školovanih useljenika bio bolji nego u zemljama Europske unije?

One koji odjednom rješenje omjera radnik - umirovljenik upravo vide u tom uvozu  radne snage treba zapitati, otkad su si oni odjednom otvorili svoje srce za ove potonje? Nisu li oni (nažalost) zadnja rupa na svirali u hrvatskom društvu? Zar se nije više od jedne decenije sadašnjim umirovljenicima dugovalo milijarde i na svu silu, moguće i nemoguće načine rastezalo da im se dug vrati.

Ostaje samo bojazan, da bi zemlja koju poznajemo, kao nažalost i dosada,  mogla pokleknuti u naletu, kako domaćih tako i inozemnih skakavaca, kojima je jedini cilj podignuti burzovne indekse, tj. napuniti svoje torbe i bankarske račune, a sve ostalo (negativno) popratno prebaciti državi i narodu na teret. Scene nereda frustriranih stranca, kao na primjer u Francuskoj, neće ostati samo u njoj, kao ni revolucija koja je nekada  iz te zemlje promjenila  Europu i cijeli svijet.

Autor.

Manjine in - iseljenici out

O novim stranicama i web dizajnu Hrvatske televizije nedavno je, zbog sličnosti s jednom drugom televizijskom postajom, bilo puno govora. Nekima se sviđa, a nekima manje. Naravno stvar ukusa.

No jedno je doista zanimljivo. U izborniku nailazimo na posebnu kategoriju “Manjine” u kojoj se donose vijesti i video zapisi o djelovanju istih. Čak i Vlasi, kojih je, kako tamo piše, bilo na popisu 2001. slovima i brojkama samo 12 (dvanaest) su navedeni, odnosno posvećuje im se prostor. Na prvi pogled sve dobro i lijepo. Ali iseljenim Hrvatima , njihovoj svakidašnjici, životu i problemima se (osim jednog skrivenog priloga) nažalost na tim stranicama nije ostavilo zasebnog prostora. Stotine tisuća iseljenika za tu televiziju ne igraju izgleda značajniju ulogu. Sve kao u duhu “neplaćaju pristojbu - nisu zanimljivi”. A ni to nije točno, jer se za kodirane programe preko satelita isto mora platiti.

Jadna je naša zemlja u kojoj manjine (pruži im se prst, oni bi cijelu ruku) svim silama pokušavaju da si izbore dvostruko pravo glasa, što je nezabilježeni praradoks u civiliziranome svijetu, a Hrvatska televizija im se, ne slučajno, ulizava, a dok za vlastite građane izvan zemlje  nema velikog sluha. Sramota!

Autor.

P.S. Do redizajna ponude HRT-a postojale su web stranice pod nazivom “Hrvati u svijetu”, doduše općenite i slabo aktualizirane.  Ali kad su bile postavljene puhao je “vjetar s Dinare”.

“Proslava” u Kumrovcu, gdje su “revolucionari”, krvnici i izrodi roda svog slavili diktatora i pjevali, između ostalih, pjesmu “Računajte na nas”, prođe (opet) dosta zapaženo od Hrvatske televizije, Nove TV i drugih.

Postavlja se pitanje, što bi se desilo, da te iste postaje izvještavaju (i dali bi uopće) s nekog skupa recimo 10. travnja. Dali bi i tada domaće i svjetske udruge to tolerirali, kao što sada čine kad je riječ o skupovima kumunističke mračne ideologije, koja je prema potvrđenim izvorima potamanila skoro 100 milijuna ljudi u svijetu?

A stare kljusine, nadojene zloćudnom ideologijom, izgleda da su se 1. svibnja na Maksimiru previše “namlatile” graha, pa svojim izjavama potpiruju i provociraju hrvatski narod i zasmrđuju ionako truli medijski prostor. Da imaju sredstva i mogućnosti, stara banda i njihovi unuci bi sigurno nastavili svoj krvoločni pohod. “Mlada partizanka bombe bacala” bojim se nebi bila samo pjesma.

To toliko o “hrvatskim” medijima, koji opet dobro obaviše zadatak.

P.S. Svim totalitarnim ideologijama i njihovim sljedbenicima mjesto je na smeću, a ne u udarnim večernjim ili drugim terminima.

Autor.

© Mo - Fotolia.com

Tito - Incident u kući cvijeća

Lijepa naša Hrvatska dobro se brine o (nekim) svojim građanima. Na web stranici povratak.hr može se naći puno zanimljivih informacija. Napravljena je za naše “sugrađane”, koji su po njoj godinama žarili i palili.

Sve je tu odlično izlistano, od povratka imovine, obaveza države, zakona, propisa, nadoknade štete, pa do stambenog zbrinjavanja. Zgodno. A jasno na svim stranicama velikim slovima stoji “Hrvatska je domovina svih njihovih građana”.

O silnoj lovi (preko 420 milijuna eura do 2011. godine) koja se izdvaja iz propračuna za kupnju i novogradnju stanova (4000) nepotrebno je puno govoriti. Zanimljivo bi bilo znati, koliko se izdvaja za povratak ostalih iseljenih Hrvata u inozemstvu, koji bi rado došli nazad u rodni kraj? Jeli iti jedan dobio bar za šupu?

Hrvatska nije nikad značajnije pokazala interes za njihov povratak, naravno osim deklarativnih fraza , koje ne koštaju ništa. Naprotiv, iseljenici s hrvatskom putovnicom su našoj državi uvijek bili dobra krava muzara. Jedan banalan primjer, nova njemačka putovnica košta 59 eura, a hrvatska 110 eura. Ista u zemlji košta 220 kn, tj. cca. 30 eura. Da ne govorim o pomoći za uzdržavanje članova obitelji, koji bi inače “legli” državi na trošak, turistička izdvajanja, indirektne poreze itd.

Praviš nered bivaš nagrađen, napustiš zemlju da tražiš kruh - još te kazne. Tipično hrvatski. Zaista, domaće svjetske sluge sebe uvijek iznova nadmaše. To toliko o “domovini svih njihovih građana”. Nevjerojatno.

P.S. “Proglasite me Srbinom” reče jednom jedan ugledni hrvatski intelektualac, na pitanje kako da mu se oduže za njegove zasluge.

Autor.

Interview: Opet još jedan u nizu praznih bla bla

Pitanje: Kakvu pomoć očekuje od domovine iseljena Hrvatska?

Neven Mimica:

- “Ja se slažem da se održavaju te duhovne i kulturne veze između domovine i Hrvata u inozemstvu. One moraju biti jače nego do sada. Prema tome za očekivati je i nadati se je da će to upravo tako i biti. Nadam se da će neko iz Ministarstva kulture pročitati ove riječi”.

To nam kaže saborski zastupnik Neven Mimica (SDP), predsjednik Odbora za europske integracije. On se “nada”. U prijevodu “piši propalo”.

Isti gosp. je u svojoj kolumni u “Banci“, u svibnju 2004. bio “sklon povjerovati” …

Neke središnjo informative emisije u zemlji i šire su već godinama zapravo zgažanje na desetu. Jeftine senzacije, monstruozni zločini, stravične nesreće, pedofilsko-dilersko-bombaško-razbojničko-krijumčarske priče, šokantna ubojstva, samoubojstva, prometne nezgode, mućke, krađe, provale i oružane pljačke, su samo jedan izbor senzacijskih priloga medija koji takvim “vijestima” “informiraju” javnost. Koma!

Nekada je dovoljno samo pročitati ili pogledati, što iste u foršpanu najavljuju i sve je jasno. Iz dana u dan bi čovjek povraćao kad vidi s koliko elana se ti “novinari” trude, da takve stvari još više naglase i prikažu.

U svim zemljama te pojave nažalost postoje, o tome ne treba uopće razmišljati, no masi tih deprimirajućih “vijesti” nije mjesto u takvim emisijama. Osobama, koje stvarno žele da se informiraju o bitnim događajima u zemlji i svijetu,  najvećim dijelom se prezentira smeće. Ciljano i svjesno.

U tim redakcijama izgleda sjede osobe, kojima je jedini cilj ljude zatupiti, prikazati društvo gorim nego što jeste i naravno uz to obrnuti lovu. Ah da, tiskovina nije ništa bolja. Jedina razlika je što kod njih sve osvane dan kasnije. Bože jada!

Autor.