Pisma iz Njemačke

“Kupio sam tvornicu u kojoj je radio moj otac”

U tvornicu sam odlučio investirati kada sam vidio da bi se mogla ugasiti. Nisam mogao dopustiti da nestane hraniteljica šujičkog kraja, koja je othranila mene i cijelu moju obitelj.

Nijemci nas smatraju strancima, a ako izgubimo pravo glasa i u Hrvatskoj bit ćemo stranci i u vlastitoj domovini, što bi zaista bilo apsurdno. Želim upitati oporbenjake:- Gospodo, kome mi iseljenici zapravo pripadamo, kada nas nitko ne treba?

Kada se krajem sedamdesetih godina zaputio u Njemačku iz svoje rodne Šujice, Miro Mioč nije ni sanjao da će jednog dana postati ugledni poslovni čovjek. Mislio je u Frankfurtu ostati godinu, dvije, da nešto zaradi, a onda se vratiti kući. Ipak, sudbina je htjela drugačije. Ugostitelj po struci, svoj je zanat “ispekao” u poznatim hrvatskim turističkim središtima poput Dubrovnika, Splita i Zagreba, a lijepo se ubrzo snašao i u novoj sredini. Godina za godinom prolazile su brzo, a poslovni uspjesi bivali su sve veći. Prije nekoliko godina preuzeo je vođenje poznate gradske ugostiteljske kuće “Burgerhaus” u Obertshausenu.

Poznato je da Nijemci takve objekte daju u ruke samo povjerljivim i stručnim kadrovima, pa je ovaj posao za našeg ugostitelja bio pravi poslovni izazov. Ali to nije sve. Gospodin Mioč nikada nije zaboravio svoju rodnu grudu, dragu mu Šujicu i Hrvatsku. Među prvima pomogao je domovini u najtežim trenutcima zajedno s brojnim nasijencima organizirajući razne humanitarne priredbe i prikupljanje pomoći. I za vrijeme rata, kada je njegova Šujica bila zasipana kišom granata, odlučio se na povratak i ulaganju u tamošnju drvnu industriju. Mnogi će kazati kako je to bio zaista hrabar potez, jer u takav rizik nije se bilo lako upustati, posebice u vremena kada se nije mogla s lakoćom razaznati budućnost. Ipak, Miro Mioč ju je vidio, što potvrđuju i današnji dobri poslovni rezultati.

Brzi poslovni uspjeh

-Pokraj svega mislim da čovjek u životu ima neku svoju crtu vodilju, nešto što nazivamo sudbinom. Uvijek sam razmišljao o povratku i o tome kako ću živjeti u svom rodnom kraju. Blještavilo Zapada nikada me nije posebno činilo sretnim. Kad sam stigao u Njemačku, pred Božić 1977. godine, nisam tada nikoga poznavao niti se kome mogao obratiti za pomoć. Tu sam jednostavno zalutao i polako, iz mjeseca u mjesec, vrata su mi se jednostavno otvarala. Vrlo brzo sam shvatio što mi je činiti, da bih mogao poslovno opstati i uspjeti. Konkurencija je tu u Njemačkoj zaista velika, posebice u ugostiteljstvu. U međuvremenu, u domovini se događaju pretvorbe, privatizacije. Osjećao sam da i ja imam pravo na ulaganje, jer nisam sve godina ovdje spavao. Tesko zarađenu ušteđevinu želio sam uložiti negdje u Hrvatskoj. Nažalost u dva pokušaja kupovine tvrtki nisam uspio, iako sam ponudio najbolje uvjete. Kad sam vidio da to ne prolazi, a radilo se o ulaganjima u turizam, onda sam odlučio pomoći svome kraju. Vukle su me zaista velike emocije, a posebno ta tvornica u Šujici koja je bila na izdisaju, a prije je zapošljavala dvjestotinjak radnika. Mislio sam: gdje će ti ljudi na ulicu, od čega će živjeti njihove obitelji; kakva je zapravo budućnost mjesta kojemu se zatvara tvornica - majka hraniteljica. I emocije su presudile; posebno kada sam se sjetio svoga pokojnog oca. Ja sam mu bio najmlađe, deseto, dijete a živjeli smo teško. Radio je u toj tvornici da bi nama donio nešto malo kruha i u tome je uspio. Podigao nas je na noge, a trojica braće, u ono vrijeme, završila su fakultete. Mislio sam o tome što bi sada rekao moj otac, kako bi bio sretan i ponosan videći mene na čelu te iste tvornice. I moram biti iskren, takve emocije bile su presudne u odluci: tvornica se ne smije zatvoriti.

Uspjeh unatoč konkurenciji

Zajedno s čelnicima tomislavgradske općine, s kojom jako lijepo surađujem, razradio sam sve mogućnosti ulaganja. I njihova želja bila je - zaposliti ljude. Mislim da smo zajedničkim snagama do sada u tome uspjeli. Istina, broj radnika je manji nego prije, ali za svakoga tko želi raditi ima i bit će mjesta. Ja sam se obvezao da ću preuzeti sva dugovanja, a i potraživanja bivše tvorničke uprave i radnike, ali ne i neradnike. Tvrdim da je danas moje poduzeće na stabilnim nogama. Sanirali smo velika oštećenja, modernizirali pogone, kupili potrebne strojeve, osmislili finalizaciju proizvodnje. Tu proizvodimo brodski pod, lamperiju, raznu ambalažu, posebno palete koje su tražene na našem tržišu. Za plasman drugih proizvoda, rezanu građu, imamo možda sreću, u ovoj našoj hrvatskoj nesreći. Obnova u tijeku, kuće se moraju sanirati, pa i tu imamo dosta posla. A što je vrlo značajno, imamo izobilje sirovine jer šume u našem kraju su izvanredne. Problem je jedino naplata. To ide zaista teško i dugo se čeka. Oko 90 posto robe plasiramo na hrvatsko tržište, a nešto izvozimo i za Daleki istok. Na njemačko i austrijsko tržište nije nimalo lako plasirati proizvode, jer je konkurencija na tim tržištima jako rigorozna.

Uskoro i hotel

Dugogodišnji san ovog uspješnog hrvatskog poslovnog čovjeka, koji je na Zapadu stekao ugled, znanje i imanje, bio je u mjestu izgraditi i hotel. Ne krije da od te svoje zamisli nikada nije odustao. Vjeruje kako će već uskoro realizirati takav projekt i opet ponuditi nešto novo i kvalitetno ugostiteljstvu tomislavgradske općine. Miočev hotel trebao bi biti izgrađen po uzoru na njemačke hotele.

Na poslijetku, jedan takav objekat zadovoljio bi potrebe visokog turizma ovog kraja u budućnosti. Do tada startat ce poslovno i Miočevih četvoro djece od kojih neki već pokazuju sklonost ugostiteljstvu kao obiteljskom naslijeđu. Djeca još uvijek u Njemačkoj polaze školu, ali svaki slobodni trenutak koriste da odu do Šujice. Tako mnogi za Mioče kažu da su jednom nogom u domovini, a drugom u Njemačkoj. Valjda ce tako biti još dok djeca ne završe školu, a onda uslijediti povratak.

-Vidite, u posljednje vrijeme mnoge naše iseljenike širom svijeta, a posebno u Njemačkoj, smetaju razni pokušaji koji stižu iz redova oporbenih čelnika, a svode se na oduzimanje prava glasa našim iseljenicima. Mislim da je to težak udarac za naše ljude, koji su pomogli i sigurno bi opet bili prvi u redovima za pomoć Hrvatskoj. Kada su svojevremeno ugošćivali gospodina prof. Zdravka Tomca, Ivicu Račana, Gotovca i druge, onda su iseljenici bili jako dobri, a sada bi im trebalo nažalost oduzeti pravo glasa. Nijemci nas smatraju strancima, a ako izgubimo pravo glasa i u Hrvatskoj bit ćemo stranci i u vlastitoj domovini, što bi zaista bilo apsurdno. Onda želim upitati oporbenjake:- Gospodo, kome mi iseljenici zapravo pripadamo, kada nas nitko ne treba?. U svakom slučaju, potrebno je da se u Hrvatskom Saboru čuje glas zastupnika iz iseljeništva, jer oni su taj most koji nas ovdje spaja s domovinom - veli nam Miro Mioč, naš iseljenik - povratnik koji već nekoliko godina živi na relaciji Frankfurt-Šujica. Ipak kada tijekom iduće godine bude izgrađena njihova obiteljska kuća, Miočevi se vraćaju i definitivno u svoj rodni kraj odakle su prije dvadesetak godina krenuli u “bijeli svijet”, u potragu za boljom buducnošću.. Tu budućnost uspjeli su pronaći zahvaljujući marljivom radu i odricanju.

Zoran Roko Paškov, Dom i svijet, 1998.

P.S Prof. Zdravko Tomac je uvijek bio da iseljenici imaju pravo glasa.

Gdje je domovina moja?

Piše: Hrvoje Supančić

Trenutak hrvatske zbilje usadio je svoje korijene, nažalost, i u zdravstvu. Smrt 23 pacijenta liječenih hemodijalizom, iznuđena ostavka ministrice Stavljenić-Rukavina, monstruozna saznanja o postupcima s mrtvom novorođenčadi samo su dio potresa koji je u potpunosti srušio ionako klimave temelje hrvatskog zdravstva.
Svoje mjesto pod suncem pronašao je i slučaj dr. Hrgovića. No, krenimo redom. Dr. Hrgović je kao iskusni liječnik s dvadesetpetogodišnjim iskustvom u Njemačkoj došao u domovinu, točnije Osijek, kako bi pomogao u odrastanju hrvatskog zdravstva. Tu je donedavno, kad mu je pod sumnjivim okolnostima uručen otkaz, obnašao dužnost voditelja odjela za ginekologiju i porodništvo Kliničke bolnice Osijek. Prije toga radio je kao priznati stručnjak u nekoliko njemačkih klinika, između ostalog i kao znanstveni asistent i profesor na Medicinskom fakultetu u Hannoveru. Kad je 1974. godine diplomirao kao najmlađi iz svoje generacije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, nije niti slutio da će u svojoj domovini, 27 godina kasnije, doživjeti poniženje i sramotu. Još manje se nadao tako niskim i podlim udarcima nakon doktorskih disertacija koje je branio u Hrvatskoj i Njemačkoj 1985. i 1986. godine, misleći da je u civiliziranim i demokratskim (?!) društvima to nemoguće. Postavlja se pitanje tko je i zašto želio osporiti kvalitete liječnika, čijim se rezultatima, posebno u liječenju neplodnosti kod žena, dive poznati europski stručnjaci.

Demonstracija političke moći

Kronologija zbivanja počinje prije nekoliko mjeseci, kad se u osječkoj javnosti počelo šuškati da dr. Hrgović - nema diplomu medicinskog fakulteta?! Zar zaista netko smatra da je moguće da jedan Hrvat 25 godina uspješno pronalazi rupe u strogim njemačkim zakonima i liječi tisuće ljudi kao nadriliječnik? Zar je moguće da čovjek, koji je spasio tisuće života i pomogao da tisuće nesretnih bračnih parova - nakon bezbroj neuspješnih pokušaja- imaju zdravu djecu, nikada nije završio medicinski fakultet? Budimo ozbiljni. Iza svega toga, htjeli mi to priznati ili ne, stoji politika. I to onaj njezin najpokvareniji dio. Politički lobi počeo je igrati u kolu beskičmenjaštva i nemorala, ne birajući sredstva i što je najgore - ljude. Politička haranga krenula je iz umova onih ljudi koji nisu i nikada neće podnijeti da pored njih i njihovog humanizma (?!) postoji još netko, možda bolji. Takvi ljudi koriste politički trenutak i moć da bi uništili i ono malo vrijednog što hrvatsko zdravstvo danas ima.

Pomoć u ratu predstavlja grijeh!?

Čovjek koji je iz sigurnosti njemačkih bolnica došao u nesigurnost hrvatskih političkih previranja, koji je nekad zarađivao dnevno koliko u Hrvatskoj mjesečno, sada je razapet na stupu srama i izložen pljuvanju javnosti. Više nema nikakvog razloga ne reći da je to očito način kako neki zahvaljuju Hrvatima iz iseljeništva za sve ono što su radili za vrijeme Domovinskog rata, pomažući na sve moguće i nemoguće načine. Razuman čovjek mora se zapitati gdje mi to živimo i kakvi smo mi to ljudi. Sada je najgore što se kod pacijenata dr. Hrgovića osjeća veliki strah i nevjerica, prvenstveno za vlastito zdravlje, jer je njihovom liječniku oduzeta mogućnost da im pruži barem nadu u bolje sutra. Pacijentica, koja je zahvaljujući dr. Hrgoviću, nakon 15 godina napokon zatrudnjela i rodila zdravo dijete, saznavši za ove objede nije mogla suspregnuti suze. Gdje je tomu kraj?

Kako se i kome dijele ustavna prava?

Sve znanje, stečena iskustva i nagrade nisu dovoljni nekima da bi shvatili da u nadolazećim principima modernog zdravstva više ne mogu opstati. Stoga se ne treba čuditi što se stručnjaci, kakav je dr. Hrgović, vraćaju tamo gdje su stekli slavu i novac, pomažući onima koji znaju cijeniti vrijednosti zapadnih demokracija.
Vrhunac ove tragikomedije “zdravstvenih vlastodržaca” je zabrana obavljanja ginekološke djelatnosti dr. Hrgoviću u Republici Hrvatskoj. Nakon što nisu uspjeli osporiti činjenicu da dr. Hrgović ima diplomu, obrušili su se na metode njegova rada i proglasili ga, zamislite, staromodnim liječnikom. Sva je sreća da malo Nijemaca razumije hrvatski jezik, jer u protivnom, nitko od njih ne bi mogao zaustaviti suze od - smijeha.

Kvaliteta i iskustvo - nepoželjni

Tako su tijekom godišnjih odmora, u vrijeme dok, pogađate, dr. Hrgovića nije bilo u Osijeku, iz Zagreba poslana dva ginekologa s ciljem da pronađu “rupu” koja će ga ocrniti, a sve pod krinkom ocjene rada osječkog odjela za ginekologiju i porodništvo. Na temelju njihovog izvješća pokrenut je postupak “razapinjanja” i zabrane rada dr. Hrgovića u Republici Hrvatskoj. Koji su to kriteriji tih “izaslanika” da ocjenjuju rad svjetski poznatog ginekologa? Što su oni tamo mogli vidjeti? Ako kvaliteta, iskustvo i znanje ne predstavljaju vrijednost, što predstavlja? Zašto su “izviđači” onda išli u Osijek? Po glavu čovjeka koji je nekome zasmetao, valjda zato jer je svojim znanjem i iskustvom “ohladio” usijane stolice onih koji su navikli na monopole i vlastitu samodopadnost.

Balkan ostaje neprežaljen

Iz ovog slučaja je vidljivo da je Hrvatska postala država presedana, na kojima temelji sve svoje vrijednosti. Nakon ove blamaže čija jeka polako potresa i zemlje demokratskih sustava, pranje “prljavog rublja” predstavlja utopiju. Istu onu koja je ne tako davno zasljepljivala ljude na “brdovitom Balkanu”. Očito da taj mentalitet ne možemo izbrisati iz prepotentnih glava i da svjesno priželjkujemo ono protiv čega se samo demagoški borimo - jal i zlobu. Da stvar bude još gora, posljednji “biser” u ovom procesu odnosi se na spise o razlozima za pokretanje postupka protiv dr. Hrgovića, čiji sadržaj njegov odvjetnik nije - smio vidjeti!? Kao razlog navodi se zaštita interesa javnosti i moguće ometanje postupka. Nažalost, takvo obrazloženje možemo pročitati samo u postojećem pravnom sustavu “Lijepe naše”. Postavlja se pitanje koji to javni interes stoji iza ustavnog prava dr. Hrgovića na rad, što mu se ovim postupkom očito uskraćuje. Zar čuvanje odvjetničke tajne, koja mora nastupiti nakon dostave tih spisa, ne predstavlja uzus ponašanja i nije li tom sumnjom još više narušeno povjerenje građana u pravni sustav Republike Hrvatske? Jer ako pojedinci poput dr. Hrgovića ne mogu znati zbog čega ih se tereti, onda su i temelji čitavog sustava na klimavim nogama.

Sanja li još tkogod hrvatski san?

Nakon svega zaključak je teško izvesti. Miriše li sve ovo na montirani proces, vrijeme će pokazati. Dr. Hrgović je pokrenuo privatne tužbe protiv Ministarstva zdravstva, ravnateljice osječke bolnice i osoba odgovornih za čitav ovaj cirkus. Vratio se u Njemačku, vratio se tamo gdje je cijenjen i uvažavan. Sada čeka pravedno rješenje, ako ga u ovim okolnostima uopće može i dobiti. Uz domovinu ga vežu emocije, prijatelji, snovi i želja da jednom u njoj osjeti ono što je živio u inozemstvu. Pitanje je samo tko će nam nakon svega vratiti ljude poput dr. Hrgovića da i dalje pomažu onima koji su izgubili vjeru u istinu. Hoće li zbog takvih slučajeva Hrvatska ostati bez Hrvata iz dijaspore - nemoguće je razlučiti. Pitanje bi bilo najbolje postaviti onima koji su “kašu” i skuhali.

Izvor: Dom i svijet 2001.

Hrvatska je izazov za svakog mladog čovjeka

Život u domovini donio mi je ispunjenje svih mojih želja, tvrdi Ana Štimac, mlada povratnica iz Njemačke.

Iako je rođena u Njemačkoj, gdje je i živjela do upisa u srednju školu u Bjelovaru, Ana Štimac je bez problema svladala hrvatski sustav školovanja te se upisala na Studij hotelijerstva i menadžmenta u Dubrovniku. Ova buduća poslovna žena u Hrvatskoj vidi svoju budućnost a mladim Hrvatima iz iseljeništva poručuje: Usprkos svim problemima koje povratak sa sobom nosi, doma je ipak najljepše!

Upisi u srednje škole već su započeli, a rokovi na hrvatskim sveučilistima se polako bliže. Nervoza i uzbuđenje raste među budućim studentima, posebice među mladim Hrvatima koji se na taj način vraćaju u domovinu. Mnogo je briga zbog prilagodbe na novi sustav školovanja i način života, te zbog slabog znanja hrvatskoga jezika. Problemi su to koje sa sobom nosi povratak u domovinu. Problemi jesu, ali kako poručuje mlada povratnica iz Njemačke Ana Štimac, nisu nerješivi.

Ana kao prva lastavica

-Po završenom osnovnom školovanju u Njemačkoj odlučila sam se upisati u srednju skolu u Bjelovaru. Time sam ispunila svoju želju povratka u Hrvatsku za koju sam još od djetinjstva jako vezana. Iako sam rođena u Njemačkoj, hrvatski sam dobro znala, jer u mojoj obitelji se njegovao materinji jezik a ljubav prema domovini usadili su mi moji roditelji koji su se također vratili u Hrvatsku.
Obično se u domovinu prvo vraćaju roditelji pa potom njihova djeca, kod obitelji Štimac,međutim, Ana je bila prva lastavica koja je nagovijestila povratak. Postujući njezinu odluku s njom je odmah došla majka, a posle godine i otac, koji je svoj poslovni uspjeh u Njemačkoj nastavio i u Hrvatskoj, investirajući na više lokacija. Hotelijerstvom se obitelj Štimac bavila u Njemačkoj, pa se za njega odlučila i Ana, dok njezin brat ovoga ljeta dolazi u Hrvatsku na odsluženje vojnoga roka, da bi se potom i sam uključio u obiteljski posao.

-Kad sam se tek upisala u srednju školu nije baš bilo lako. Trebalo se navići na novu sredinu, ljude oko mene i uklopiti se u drukciji način školovanja. No, sve to lakše prođe kada imaš jasan cilj pred sobom, dobru volju i potporu obitelji. Sada imam osjećaj kao da sam oduvijek živjela u Bjelovaru, ispričala je Ana.

Dobar je to poticaj svakom mladom Hrvatu koji se iz iseljeništva vraća u domovinu. A primjer Ane Štimac u mnogo čemu je i poseban. Završivši srednju skolu s odličnim rezultatima, Ana se odlučuje za studij u Dubrovniku. Hotelijerstvo i menadžment je njezin izbor i nije htjela odustati, iako je to značilo ponovnu promjenu sredine.

-Znala sam da je to pravi studij za mene i eto, spakirala sam se i otišla na prijamni ispit. Sada nakon završene prve godine na iznimno kvalitetnom i jedinom takovom studiju u Hrvatskoj, čini se, na putu sam ispunjenja svih svojih snova. Stekla sam nove prijatelje, upoznala prekrasni Dubrovnik i naučila puno o poslu kojim ću se u budućnosti baviti. I to sve u mojoj Hrvatskoj, zaključuje Ana.

Na usavršavanje u Ameriku

Sigurnost s kojom govori, svjesna cilja koji je stavila pred sebe, već sada čini Anu mladom poslovnom ženom koja svoj uspjeh vidi u turističkom napretku Hrvatske, u poslu koji je već započela njezina obitelj. No, samostalnost i želje za izazovom čini se pomalo joj ne da mira, pa se bez puno razmišljanja odlučila i za još jedan veliki korak koji će joj iznimno pomoći u njezinom usavršavanju. O čemu se zapravo radi?

-Na mom studiju ukazala se mogućnost odlaska na usavršavanje u Ameriku. Budući sam ispunila sve uvjete, sljedeći tjedan putujem u Disneyland, u jedan veliki hotel, gdje ću stjecati praktična znanja radeći tamo godinu dana. Potom se vraćam u Dubrovnik završiti Studij do kraja. Svjesna sam da je odlazak u Ameriku veliki korak za svakoga mladog čovjeka, ali ja to shvaćam kao studijsko stručno usavršavanje na licu mjesta, koje će mi uvelike pomoći u mome budućem radu u Hrvatskoj, hrabro je kazala Ana.

A roditelji su i ovoga puta stali uz nju, pružajući svoju nesebičnu podršku kćeri koja točno zna što hoće. Ana Štimac ne priznaje nerješive probleme, niti upisa u školu, niti života u Hrvatskoj. Ako to čovjek istinski želi, treba uložiti puno truda, ističe Ana, ali na kraju će se zasigurno isplatiti, jer Hrvatska je zemlja puna izazova i ljepota, posebice za mladog čovjeka.

-A naše more je najljepše na svijetu i nudi bezbroj turističkih mogućnosti, koje samo treba bolje iskoristi, odlučno tvrdi ova simpatična dvadesettrogodišnja djevojka.

Ivana Rora

Izvor: Dom i svijet / 1999.