Pisma iz Njemačke

1980. godina. Završila nam škola, ko i uvik, negdi u šestom misecu. Dica ko dica, svi sretni. Više od dva i pol miseca “dremanja” pred nama. Vrimena na pretek. Došli roditelji kući obići svoje najmilije. Nakon nekog vrimena odlučiše da i ja s njima pođem u grad u kojem stanuju. Tu vijest primih s iznenađenjem i oduševljenjem.

Putovalo se u to doba većinom vlakom ili Adria Ervejsom, kojeg većina koristiše samo u smrtnim slučajevima. Krenili smo kasno navečer u 21:45 s željezničkog kolodvora u Splitu. Vlak poprilično popunjen, većina gastarbajteri sa starijim kuferima i prepunim torbama.

Ovdi morašmo presjesti. Vlak do našeg odredišta smo čekali neko vrime. Opet vuči, nosi, trpaj. I ajd´ opet krenušmo. Noć duboka, svitla u vlaku većinom pogašena. Cilju nikad kraja. Po x-ti put upitah moje kad će više taj grad doći. “Ima još malo” odgovoriše, valjda ni sami neznajući koliko točno još. Napokon, u 3 sata ujutro, nakon skoro 29 sati putovanja stigosmo. Sve mirno, kolodvor ogroman i skoro sav prazan.

Samo jedan veliki izlaz otvoren. Pogled u mrak i brojne svitleće reklame, bi prvo što vidjeh od tog velikog grada. Mater reče “mi smo tu, samo pet minuta”. I tako bi. 5 kat, drvene smeđe stepenice, lifta nema, nikad izaći. Ipak nekako dogurašmo gore. Svi duboko odahnusmo. U stanu moj pogled kruži na sve strane. Umorni i iscrpljeni jedva smo čekali da zaspemo.

Mamino radno mjesto bilo je skroz u blizini, u pasaži kod jednog mini restorana. Zvaše se “Lecker Time”, čije sam ime ja izgovaro onako kako je bilo napisano. Ona par puta ispravljala, kao i kod “Zucker” ili “Heute” (naziv emisije, večernjih glavnih vijesti na drugom programu).

Tata je radio cili dan, mama pola, pa smo išli na sve strane, po trgovinama, zološkom vrtu, parkovima, posjetu rođacima. Posebno su velike robne kuće (Neckermanovi plakati u njima s natpisom “Urlaub in Jugoslawien” me dosta iznenadiše) i prodavnice skrećale moju pažnju, odnosno kao i skoro sve dice, kojekakvi slatkiši i kolači, koje samo htio sve isprobati. Banane također. One se nekako dobro dojmile, možda zato jer ih mi u našem mistu nismo često jeli.

Inače, di smo stanovali bilo je, naravno zbog kolodvora i brojnih “crvenih prozora” dosta prometno i bučno. “Jebbbem mater kumunističkuuu” ili “nije ovooo Jugoslavaaavija” bijahu ponekad, posebno vikendom, dovici pijanih i pomalo izgubljenih “Jugovića”.

Misec dana brzo prošlo. Taman kad sam se malo udomaćijo - tribaš nazad. Ovaj put išla samo mama s mnom nazad. Putovanje je trajalo kraće. Krenili smo u 15:05 nazad (baš kad je polazila moja omiljena serija “Daktari” s majmunom Džudijem), a jutri u zoru u pola sedam prisili u Zagrebu za Split, kojeg nakon 9 dodatnih sati ponovo vidišmo. Posebno taj zadnji dio, kao i onaj predhodni, nikad pa nikad.

Vani nešto užeglo. Skoro pred cilj gledam planinu i sve mislim “to je naša Kamešnica, samo s druge strane”, jer su nam bili govorili “da su Split i more popriko” .

Napokon dođosmo. Stvori se odmah invazija rođaka i starih barba - s mornarskom kapom i drvenim karijolama, koji nekima i na silu trpaše brojne kufere i ostale stvari.

Par sati kasnije drago rodno misto. Baba odma “a jesi se udebljo, sigurno ti bilo dobro kod mame i tate”, - “je, je baba” odgovorih, - “ma neka tebe ovde, dobro je i ovde” nato će ona, vadeći đezvu i findžane iz šranka.

Mama se nakon par dana, s tužnim pogledom na rastanku, opet vrati nazad, citirajući svoju standardnu rečenicu “slušajte babu i budite dobri u školi” - Mi dica, skoro svi uglas “oćemo, oćemo”. Istina bijaše. Okej, okej, 80% ako ćemo preciznije.

Autor.

Foto: © Klaus Rademaker - Fotolia.com

Odma poslje “onog” rata, kad su naši roditelji još bili dica, započeli mještani, po nalogu partije i mjesnog odbornika praviti dom kulture, koji je tada trebalo navodno imati svako veće selo. Bilo je to mjesto di će se radni narod okupljati, slaviti raznorazne državne praznike i klicati socijalizmu, koji mu je eto sve to “podarijo”. 1948. kad su se ruski međed i domaći gazda (netijak) posvađali, završiše nam to velezdanje.

Oni koji su ta vrimena doživili, često puta su naglašavali “ma imo si šta viditi”. Bome nepismenom narodu se bar tu svanulo. Kino, kavana, prodavnica, ambulanta, a kasnije disko klub (”Raj”), matičar i pošta. Hrlili su momci i cure iz svih bližnjih i daljnjih krajeva na raznorazne igranke i zabave, trkali se na magarcima, igrali odbojku ispred njega i koječega drugog.

Novi kino projektor, dobijen navodno na poklon, maznuli su nam filmaši iz grada, a nama utrpali neku staru kantu iz Tarzanovih vremena, čiji su se filmovi tada, prema pričanju starijih, vrtili i po nekoliko puta na dan.

Malo pomalo, kako je dolazila ekonomska kriza, tako se i Domu pisala loša sudbina. Nestalo love za uzdržavanje, smanjile se aktivnosti, ositilo se da je teorija tog poredka jedno, a stvarnost drugo.

Lokalna “Opskrba”, koja je tu imala svoju trgovinu, posebno od sredine sedamdesetih, Dom je dobro iskoristila. Trpalo se u njega svega i svašta, kojekakve robe, krumpira, šapurina za otkup, a sićam se da je bilo i raznoraznog građevinskog materijala. Baš u tim godinama, kad su gastarbajteri pošli teško ušteđenu marku da ulažu u kuće, problem je bijo cimenta.

Tako dođe veliki Fijatov crveni kamijon s prikolicom, pun do zadnje, ma nisi reko keks, svi već saznali. Slivaju se, ko rijeke u ušće, s svih strana i vuču prazne taćke. Tu i tamo mogo se viditi i koji trakor. Niko nepita za cijenu.

Tih godina u našem se mistu među susjedstvom mogla obično čuti još i druga dva  razglasa: “došle mekinje” i “došlo brašno”, za kojim je narod isto vapijo, posebno onim “osječkim”. Ajme jagma, nestati će, svi nešto na 550, kao i tip istog.

Od 1975. u velikoj sali nam pošli navijati ploče. Petar je znao nedijom oko podne pripremati melodije.  Nedugo zatim pođoše dolaziti i grupe. Mislim da je prva bila nam lokalna grupa “Li”. Poslje nje sve odreda. Pjevači i sastavi koji su nesto značili navraćali su subotom, punili dvoranu, a omladina željna provoda dolazila je na svoje. Cili livanjski kraj visijo je tu, a Dom nam napokon opet oživijo.  Okolo auto do auta. Mi dica obično smo stajali ispred ulaza i vrebali priliku da se ušuljamo, da bi se malo pomalo progurali do vrha bine. Nekima je to dugo trajalo pa su uskali kroz prozore moleći Boga da ih neko od odgovornih ne upeca. Jednom prilikom, priča mi jedan daljni susjed Draško, dok su se on i ekipa utrpali unutra, došla Zorica Kondža na nekoj uzvisini u zabijeni ćošak, jer nije bilo unutra WC-a, da izvrsi malu nuždu, a oni ispod nje u mraku. “Ma popiša nas Zorica, jebo je” priča Draško ushićeno, kao da mu se to sada događa.

Dolazili su nam i kojekavi mađioničari, pravile se školske izložbe u maloj dvorani, polagale pionirske zakletve, a Radio Sarajvo nam je u njoj, negdi 78.ili 79. snimijo emisiju “Selo veselo”, koju smo nekoliko dana poslje, nedjeljom rano ujutru poslušali. Jedino se baba sitila tog termina.

Preko dana, Marija koja je u Domu stanovala, znala je često siditi ispod obližnje duvakinje s predivom u ruci ili čitajući “Povijest Hrvata”, da bi koji dan kasnije mami prepričavala priče o plemićima, bitkama i mnogo čemu iz te debele knjižurine.

Pošto je Dom bio i veliko skladište, susjed Bilan je s puškom na leđima od sumraka jedno vrime obilazijo svoje krugove. Ljeti, do kasno u noć skupljali su se bližnji i daljni susjedi oko Doma. Pusta priča o svemu i svačemu. Mi dica skačemo, igramo se, a kad sve stane osluškujemo cvrčke ili buljimo u nebo. A na njemu, mili Bože, bezbroj zvizda koje svjetlucaju kroz noć i nastavljaju svoj put kroz beskonačna svemirska prostranstva.

S istočne strane imali smo ambulantu u kojoj je doktor Jozo babama i didama petkom mirijo tlak i pružao drugu liječničku njegu. Oni hitriji znali su već dosta rano nacrtati i čekati. Teferiču nikad kraja.

S vrimena na vrime sva smo dica , s pozivom za cijepljenje isto visila tu, čekajući u strahu kad ćemo doći na red. Nedo Bog da je neko to izbjego. Znali su nam reći “ćaća i mater će vam platiti veliku kaznu ako nedođete”. Neznam da neko nije povirovo u to. Sve u svemu izbocali su dosta puta. Na obližnoj travi iza ambulante znali smo se igrati lopte i kod Joze često puta izvazvali bjes, jer je staklo na vratima ne samo jednom puklo, nego su sva ona, posebno u sredini bila već uvijena od pustih udaraca u njih. Ogromni Dom bio nam je često i mjesto igre skrivača. Trka tamo trka vamo. Umoru kao da nije bilo mjesta.

A onda sve pošlo nekim svojim tokom. Matičar umro, a knjige i ured završile u gradu, Jozo i poštar Vinko se isto preselili na drugi svit, zadruga tj. prodavnica napravila konkurs, a igranke i zabave našle druga mista. Jedno vrime od “Doma kulture” napravi se pilana. I njoj je nakon par godina, na zadovoljstvo mnogih, odzvonilo. I tako sve malo pomalo, zub vremena učinijo isto svoje. Od njega danas skoro ništa.  Sve uraslo, išarano, a kroz porazbijane prozore vitar fijuče ili dopiru zvuci grgutanja goluba koji su se na tavanu udomaćili i osnovali svoju koloniju. Tu i tamo samo im poneka kuna navrati u posjetu. Inače tišina ko i na groblju popriko.

Zvuci zabave, slavlja, igranke i veselja, koji su decenijama dopirali iz njega zajedno su s njim otišli u prošlost. Nažalost.

Autor.

U kasno posljepodne negdi u ljeto davne 1975., nedugo nakon što su nam u rodnom kraju položili asfalt,  idemo mi dica ispod majčine ruke iz posjete babi i didu prema kući. A skoro ispred nje pojavi se Peugeot 504, zatvorene crvene boje, crnih nikad viđenih registracija. Odjednom stade ispred nas. Unutra čovik, žena i dvoje dice. Izađe vozač i gleda u našu majku. Zabuljio se i s nepoznatim akcentom izusti “Jesi ti Ljubica?”. “Da” odgovori majka. “A ti si sigurno Tome, ili?”. Potvrdi da jeste. Tako saznadašmo i prvi put vidismo tatinog brata, našeg strica iz Francuske, koji je 17 godina prije, 1958. godine ilegalno, kao ekonomski migrant, napustio Jugu. Ni naša ga mama, mada je ga vidila na slikama, na prvi pogled nije odmah prepoznala, jer je i ona isto bila dite kad je on otišo trbuhom za kruhom u zemlju za koju sam ja uvik mislio da se nalazi negdi na zapadu iza obližnjeg brda. Bar je pravac bio točan. Veselo se svi pozdravišmo i upoznašmo.

Naša strina, francuskinja Evelyn vrlo brzo otvori svoje srce prema nama. Šteta bijaše što nije skoro znala niti jednu riječ našeg jezika. Kad stric nije bio u blizini mami i njoj gestika je bila naravno jedino sredstvo sporazumjevanja. Dilila je Evelyn nikad viđene, a kamoli probane čokoladne i druge delicije ne samo nama, nego i brojnim susjedima. Tada je to, u oskudnim vremenima, kad se recimo voda kod mnogih još uvik dogonila s magaretom u fučijama i s istim nosile drolje na pranje, itekako nešto značilo.

Stariji brat dobi na poklon neki kasino kofer za igranje s ruletom u sredini, kojeg smo u našoj radoznalosti okrećali i obrćali kako nam se prohtjelo. Smisao te kvadratne zelene kutije naravno niko nije shvatio. Ostali dobiše zanimljive knjige s ilustracijama značajnijih građevina zemlje, koja je našem ujaku postala novo utočište. Notre Dame, Arc de Triomphe, Ajfelov toranj i aerodrom u Parizu plijenili su pažnju i ostale dice iz susjedstva, kojima smo s ponosom pokazivali nepoznate objekte.

Stričevoj dici, Nikoli i Anđi, koji su bili nešto slični naših godina, naše malo misto, nakon početne skepse, postade dosta zanimljivo. Posebno je Anđa, koja je bila vrlo lipa curica, brojne situacije, shvaćajući da nam to nemože jezično pojasniti, popratila svojim slatkim osmjehom, koji nam je bio u tim okolnostima jedini zajednički “jezik”. Nikola je bio pomalo sremežljiv dječačić. Rado se igrao s bratom ili posmatrao što on čini. Jednom prilikom sruši mu neku “kućicu”, našto naš brat uvređeno reagira. Saznavši za to “dijelo” svog sina, naš ga stric dobro udari pleskom. Svi mi na njegov ispad, reagirašmo s ogorčenjem i nerazumjevanjem.

Stric je s obitelji osto u rodnom mistu skoro dva tjedna. Djelovao je ponekad čudno. Njegovi zamišljeni pogledi u prazninu doimali su se izgubljeno, što je bilo, s obzirom na tolike godine bez domovine, roditelja i poznanika, shvatljivo. Nekad mi se stvarno učinilo kao da je došao u neki drugi svijet. Možda je požalijo što nije prije pokušao doći nazad. Ipak, od tada puno je češće navraćao, pokušavajući koliko-toliko nadoknaditi izgubljene godine, kojih je vjerojatno bio svjestan. Sudbina ga, i njegovu obitelj veza za Francusku, a kasnije stotinjak metara preko granice za Belgiju. Obadve zemlje zauvik postadoše njegove nove domovine.

Autor.

Home sweet home?

Baš ovih dana poznati novinar s naših prostora, Petar Miloš u jednom svom prilogu dotaknu iznova nažalost aktualnu temu o iseljavanju Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Nekada se čovjek stvarno zapita jeli moguće da kod nas ima toliko paradoksa. Imamo s jedne strane tisuće novonapravljenih kuća, stvorenih teškim i mukotrpnim radom gastarbajtera, prije svega prve generacije, i ne samo njih. Treba doći u naše krajeve recimo u ožujku ili rujnu i proći kroz sela koja po svom izgledu puno ne zaostaju za onim u zapadnoeuropskim zemljama. Nažalost dosta njih zjapi jednostavno praznim. Kapital leži neiskorišten. A zasigurno njihovim vlasnicima nije bila namjera da im služe kao vikendice, nego kao stalno mjesto prebivališta za njih i njihovu obitelj.

Ali stvarnost je drugačija. Problem je dakako radno mjesto. Upravo je tu velika boljka našeg naroda. Malo njih su tu doista samoincijativni. Svi kao da pozornost daju samo većoj kućetini, umjesto da, ako već postoji kapital, se usmjeri u neku produktivnu djelatnost, a ne samo u otvaranju slijedećeg kafića ili kladionice. Čast onom malom broju izuzetaka.

A sredina iz koje potječemo zaista je bogata. Bog nam je podario rude, šume, vode, polja i pašnjake. Putujući kroz Njemačku skoro je nemoguće vidjeti nezasijano ili neobrađeno polje. U nas - trava. Nikome se neda, svi kukaju da je sve skupo, da se ne isplati. Uvijek sam se pitao, kako se isplati to raditi Njemcu, a nama ne? Istina je da oni dobrim djelom dobijavaju agrarne subvencije Europske unije i da imaju veliko tržište. Ali  troškovi rada i sirovine su im zato puno skuplji. Da ne govorim o konkurenciji. Mada i oni kukaju da su im otkupne cijene male, kao npr. kod mlijeka, ali i dalje se radi. Onima koji su odustali, jedini razlog stvarno je bila neisplativost. Kod nas odustaju već na samu pomisao o tom poslu.

Za nerazvijenu samoincijetivnost dobrim djelom kod nas je odgovoran i socijalizam, koji je narod decenijama sprječavao da se bavi samostalnom djelatnošću. Sjećamo se bezbroj kojekavih zakonskih prepreka pri zapošljavanju u tzv. “maloj privredi”. A i ljenčuge, koje su se tada osjećali kao crv u slanini, su u tom sustavu došli na svoje. Studije o gospodarskim aktivitetima gastarbajtera u Njemačkoj, također su pokazale da građani iz bivše zemlje manje djeluju kao samostalni djelatnici nego Turci, Grci, Talijani, Španjolci i druge značajnije migranske skupine.

Nakon što su u Zagrebu, Dalmaciji i kojekuda u zadnjih destek godina eksplodirale cijene nekretnina i stambenih režija, logično bi bilo misliti da će se trend iseljavanja smanjiti. No, u nas logika izgleda još nije došla na svoje. Stanovati negdje u napučenoj sredini kao podstanar, a istovremeno napustiti skupo plaćenu veliku kuću i okućnicu u svom mjestu, koje mnogi posjeduju, zaista je tragična slika našeg realiteta.

Dok su nam očevi prije 40-45 godina iz neimaštine morali napustiti zemlju, njihovi potomci koji su u daleko boljem položaju, trebaju se stvarno zapitati koji im je onda zapravo bio cilj? Da naprave sva ta zadanja da bi ih oni napustili?

Možda dođe trenutak kad će naši ljudi napokon shvatiti, da radno mjesto ili bolja plaća u susjednoj zemlji nije presudan faktor i da za kuće koje su im napravili očevi u Hrvatskoj treba cijeli život otplaćivati masni kredit, a dok im ista trune i propada u rodnom im kraju. Da ne govorim o demografsko-političkim posljedicama koje nam oduvijek u toj sakatoj, nazovi državi, prijete.

Autor.

Frankenštajnova kuhinja ili “Mirakulixe pomagaj”

I Pinokijo bi se zastidio kad bi čuo izjave nekadašnjih sprotaša - posebno bickilista koji su godinama javnost, ko Cigo medu Brundu, vukli za nos i u sebe pumpali puno lipih stvari, da bi danas rekli da su to “samo tu i tamo ponekad radili” i “da su znali da ih nemogu s tim upecati”. Nije slučajnost da takvi tek sada postaju revni kad je i malom ditetu jasno da im drugo ništa i ne preostaje, jer ih neki drugi suptilo ocvikaše.

Već decenijama sportski brod preko rupe zvane doping pomalo ali sigurno tone. Svi oni malo bolje upućeni znaju da je ta rupa poprilično velika, no niko ozbiljan neće stvarno da pristupi tome da je zakrpi. Jer samo tako velika rupetina daje šansu za brojne medalje, da bi se nacija dičila, političari uzdizali, birale osobe godine i da bi sponzori s svojim pacjentima nakon toga išli u pohod u nove rekordne prodaje kojekakvih krpica, patikica i slično, nepitajući svoje “junake” jeli im možda prije toga kemijska industrija bila tajni sponzor, neki institut ili specijalizirana klinika koja je mlade sportaše koristila kao rasadnik, da što bolje usavrši metodu kako sve koristiti, a ne biti upecan od “gadnih” kontrolora, koji svoj posao ionako dosta loše obaviše, jer im njihovom nalogodavcu nepade ni nakraj pameti da si isti rade posao kako im to dolikuje.

Izreka kojom javnost i nakon toga obmanjuju je “radili smo zato da sportisti nebi nekontrolirano ugrožavali sami sebe”. Povirovali bi naravno samo da su ti isti malo pripazili i one “sportiste” s ulice s kašičicom u ruci. Jednom rječju, sve je to močvara ili s dvi: sportska kloaka. Duboka i nepregledna. Ko u nju zagazi neizvlači se tako lako. Naprotiv, mnogi se tu preporodiše. Nekadašnje muljatore iz Istočne Njemačke su i 20tak godina kasnije krivično gonili i pokazivali prstom na njih dok se za ove današnje “bolesnike” već čuju glasovi da ih triba što prije amnestirati. Baš lipo. Par “alegičara” i “astmatičara” se pokaje i aj Jovo nanovo.

Dokle je to sve bezobrazno postalo vidi se po tome da nam čak amateri i paraolimpičari pokušavaju podvaliti pokvareno jaje.

A oni “upecani” imaju “moral” i da protestiraju, kao npr. na OI u Torinu kada su u raciji skoro ufatili dvojicu austrijanskih biatlonaca da si špricaju. Isti si ko Lav Krezumica rekoše “tako mi mlijeka (Epa) u prahu, kidam nalijevo” tj. dečki zbrda zdola zbrisaše kući, dok njihov sportski direktor na sve žestoke natpise medija o njima, reče “to što se nama događa je skandal”, misleći valjda na onu izreku, ili ono bijaše vic “Austrijanci smo (njem: vrletski kakaroši, op.a), to je dovoljno loše”.

Sve to bude, kao i do sada, i dalje svojim tokom furalno, samo oni što čisti ostadoše i o medaljama samo sanjaše, sigurno nemaju onog drvenog bambina s dugim nosom kao uzor, kao ni galijskog junaka koji je uvik volio reci “Obelixe imam jednu ideju”. Nažalost mnogima  je takva ideja pomutila ne samo krvna zrnca nego poštenje, koreknost i zdrav razum, ako su ga prije toga uopće i imali.

Autor.

Da se neke stvari u hrvatskom turizmu itekako mjenjaju mogli smo viditi iz nedavne vijesti da je se na području jednog našeg otoka uz dosadašnje postojeće monopoliste, službeni naziv „Bakica Holiday Group“, ili njezina njemačka inačica „Bakica Reisen (ohne Haftung)“, pojavio i mjesni hotelijer (turistička grupa), da što prije zgrabi pod ruku zbunjene turiste i odvede ih tamo gdje ga (ih) nikad s zdravom pameću nebi pronašli.

Članica “Bakica Holiday Group“ gosp. M.B. (86) izjavila je za naš blog da su se članice grupe pred prvim pojavljivanjem konkurencije ponašale distancirano i suzdržljivo, tako da do većih incidenata nije došlo. Isto su nam potvrdili u lokalnoj policijskoj postaji.

Iz hrvatske hotelske drpni udruge (HHDU) oglasili su se kritikom tvrdeći da „Bakica Holiday Group“ raspolaže s dosta lošim smještajnim kapacitetima, nazivaju ih, kako kažu “mišijim rupama” ili “namištaj iz 1957.” „Bakica Holiday Group“ energično odbija ove zlonamjerne izjave.

Što se tiče ove uporne turističke organizacije, iz službenih se krugova doznaje, da će u njihovim glavnim bazama Splitu i Dubrovniku, doći do smanjenja tržišnog udjela ako i tamošnji hotelijeri budu slijedili put ovih s dotičnog otoka. No, također se pretpostavlja da će „Bakica Holiday Group” pri tome sigurno reagirati smanjenjem cijena.

Osim toga, iz njihove uprave najavljuju i efektivnije metode “prihvata” turista, a dobro upućeni računaju s tim da gosti neće moći ni izići iz autobusa kao sto je to do sada bio slučaj. Ostaje da vidimo kako će se stvari razvijati u ovoj žestokoj borbi sukobljenih strana.

Autor.

Hoćemo li za 30, 40 godina u Hrvatskoj imati situaciju s strancima kakva je sada u Njemačkoj, Švicarskoj, Francuskoj i drugim brojnim migracijskim zemljama u Europi? Nedavni naslovi kao npr. “da nam treba milijun imigranata…” zasigurno nije slučajan. Šalju se pokusni baloni s ciljem testiranja javnosti na ovakve vijesti. Da nam populacijska budućnost nije zlatna, to svi znamo, ali pristup ovakvom pitanju, kakvog ga mnogi gospodarski lobisti vide, je za hrvatske uvjete zasigurno neprihvatljiv.

Umjesto da se pristupi što boljem školovanju i zadržavanju vlastitog naroda u svojoj zemlji, mnogima u zemlji ova tema nije na dnevnom redu. Posebno je to vidljivo iz studije “Hrvatsko tržište rada u 21. stoljeću” koju je 2005. godine proveo Institut društvenih znanosti Ivo Pilar,  a koja pokazuje da 75 posto studenata razmišlja o odlasku u inozemstvo. Kao glavne prepreke ostanku u Hrvatskoj navode se visoka stopa nezaposlenosti, zapošljavanje preko veze.itd. Svi znaju koji su stvarni problemi u državi koja se tako lako odriče svog školovanog kadra, a malo se stvarno čini da se isti otklone. Da ne govorim o programima za doškolovanje, izobrazbu ili slično nezaposlenih. A korupcija i nepotizam dakako još uvijek spavaju svoj zimski san.

Uvozom radne snage, kakvu je vide njezini zagovornici otvorili bi se  mnogi novi problemi u hrvatskom društvu. Brojne zapadnoeuropske i skandinavske zemlje i dandanas kukaju o greškama koje su počinili prije 30-40 godina, kada su gospodarski lobisti došli na svoje, a problem integracije se desetljećima potrpavao pod tepih. A da je se stvar otela kontroli mnogi su već davno s slijegajućim ramenima priznali. Hrvatska, onakva kakva je danas, nakon “privatizacije” opljačkana i rasprodana,  biti će nažalost i dalje od  domaćih  i kojekakvih stranih mutivoda pritisnuta da svoje tržište rada “liberalizira”. Posebno će to biti slučaj nakon ulaska u EU. Suverenost ade.

A floskule o “visokoškolovanom” kadru su samo prazne priče lansirane da stvar uljepšaju. Stvarnost je i danas drugačija. Treba pogledati samo na bauštelce, konobare ili recimo zavarivače u brodogradilištima. Ništa bolje neće biti ni u budućnosti. Nekome je samo stalo da se dokopa jefitne radne snage. Ni manje ni više. Pokušala je Njemačka prije par godina dovesti visokokvalificirane informatičke stručnjake ,  ali bez značajnijeg uspjeha. Europska unija također najavljuje nešto slično postaviti na noge s svojim “Blue Card” programom. Nečudi da je se i tamo toga neko dosjetio jer i sami priznaju (izjava Franca Frattinia) da  čak 85% svih imigranata u EU nema stručne spreme, dok je taj broj kod imigranta u SAD samo 5%.  Nema li Hrvatska i sama previše svojih nekvalificiranih i nezaposlenih osoba?  Zar joj trebaju još i tuđi dodatno.

Oni koji odjednom rješenje omjera radnik - umirovljenik vide u tom uvozu  radne snage, treba zapitati, otkad su si oni odjednom otvorili svoje srce za ove potonje. Nisu li oni (nažalost) zadnja rupa na svirali u hrvatskom društvu? Zar se nije više od jedne decenije sadašnjim umirovljenicima dugovalo milijarde i na svu silu, moguće i nemoguće načine rastezalo da se dug vrati.

Ostaje samo bojazan, da bi zemlja koju poznajemo, kao nažalost i dosada,  mogla pokleknuti u naletu raznoraznih skakavaca, kojima je jedini cilj podignuti burzovne idekse, tj. napuniti svoje torbe i račune, a sve ostalo popratno prebaciti državi i narodu na teret. Scene nereda frustriranih stranca, kao na primjer u Francuskoj neće ostati samo u njoj, kao ni revolucija koja je odatle promjenila  Europu i cijeli svijet.

P.S. Od 82 milijuna građana u Njemačkoj, 67  milijuna su “čisti” Nijemci, 15 milijuna (18,3%) stranci ili osobe koje su uzeli njemačko državljanstvo.

Autor.

Što je zajedničko šibičarima i kojekavim telefonskim kviz emisijama na tv?  Pa metoda kako da obrnu što prije lovu, a da uopće i ne ositiš. Gledam na njemačkoj televiziji jednu od bezbrojnih emisija tipa “Kešolovac” di ti tetke satima brbljaju da je pitanje  lagano, po 79ti put da je u toku kantdaun i po šest milioniti put da uzmeš  telefon i zoveš tetku, da bi od iste čuo poruku “ništa danas junače”, ili kako oni to lipo kažu “vaš poziv je registrian, bla bla”, a oće time reći “vidi papku smo opet drmnuli 50 centi”.  Perverzija na desetu.

A da ni tome nije kraj možes viditi u pauzama skoro svih emisija, gdje ti se postavlja “super nagradno pitanje”. Zovi, okrići, ako još nisi svatijo da je to ista mišolovka.  Tako na primjer imaš pitanje: Koji je glavni grad Njemačke? Odgovor: a) Berlin, b) Lufthansa ili Kako se zove žena od princa Charlsa? Odgovor: a) Camilla, b) Helmut. Haaa???  Da se nije možda i on “okrenijo”? Biti će valjda da ima i onih koji su beeee rekli, ako su uopće bili u situaciji to reći, čim zovu.

A na jednom testu su dokazali da moraš prosječno 43x nazvati, da bi uopće mogao da cvrkneš i time bio  tek jedan od brojnih sanjara, koji misle da je vrime da se koji euro zagrne.

Posebna priča su astro ekipa (”pitaj zvizde”, kako vole nazvati emisiju), noćne ptice grabljivce koje vrebaju osobe s 2 još preostale ćelije, od kojih im jedna služi da okrenu broj, da bi im rekli da “će za par miseci doći novi partner u njihov zivot..blablabla”. A za preostalu ćeliju biti će im sugrerirano da sada zovu svaki dan “svog” astrologa, “inače im prijeti velikaaa velika nezgoda u životu …” uuuu…Tako bar zvizde kažu, ili su ono bile karte?

Autor.

Manjine in - iseljenici out

O novim stranicama i web dizajnu Hrvatske televizije nedavno je, zbog sličnosti s jednom drugom televizijskom postajom, bilo puno govora. Nekima se sviđa, a nekima manje. Naravno stvar ukusa.

No jedno je doista zanimljivo. U izborniku nailazimo na posebnu kategoriju “Manjine” u kojoj se donose vijesti i video zapisi o djelovanju istih. Čak i Vlasi, kojih je, kako tamo piše, bilo na popisu 2001. slovima i brojkama samo 12 (dvanaest) su navedeni, odnosno posvećuje im se prostor. Na prvi pogled sve dobro i lijepo. Ali iseljenim Hrvatima , njihovoj svakidašnjici, životu i problemima se (osim jednog skrivenog priloga) nažalost na tim stranicama nije ostavilo zasebnog prostora. Stotine tisuća iseljenika za tu televiziju ne igraju izgleda značajniju ulogu. Sve kao u duhu “neplaćaju pristojbu - nisu zanimljivi”. A ni to nije točno, jer se za kodirane programe preko satelita isto mora platiti.

Jadna je naša zemlja u kojoj manjine (pruži im se prst, oni bi cijelu ruku) svim silama pokušavaju da si izbore dvostruko pravo glasa, što je nezabilježeni praradoks u civiliziranome svijetu, a Hrvatska televizija im se, ne slučajno, ulizava, a dok za vlastite građane izvan zemlje  nema velikog sluha. Sramota!

Autor.

P.S. Do redizajna ponude HRT-a postojale su web stranice pod nazivom “Hrvati u svijetu”, doduše općenite i slabo aktualizirane.  Ali kad su bile postavljene puhao je “vjetar s Dinare”.

Ovih dana, nakon velike pobjede naše zemlje nad Njemačkom u Klagenfurtu, prisjećamo se na isti događaj na SP u Francuskoj skoro deset godina prije, 4.7.1998. godine, kada su Ćirini dečki s 3:0 dotukli napuhanu i ushićenu njemačku reprezentaciju. Bila je to još veća katastrofa za njihovu zemlju, jer je značila oproštaj od daljnjeg natjecanja, a Hrvatskoj je na kraju donjela 3. mjesto.

S čuđenjem, nevjericom i bez imalo respekta, reagirao je ne samo izbornik Berti Vogts, koji je nečestitajući Ćiri, ko raketa klizno u katakombe, već i brojni mediji, punih samih sebe.

Tek oni korektniji ipak su priznali zasluženu pobjedu, no većina je naglašavala slabost i neorjentiranost vlastite reprezentacije. Slavili smo diljem Njemačke s ponosom, radošću i slavljem ovu povjesnu pobjedu, razbili mit o nepobjedljivosti Njemačke i priskrbili si respekt od kojeg naša zemlja i nogomet i danas imaju koristi.

Boban, Bilić, Jarni, Prosinečki i drugi, a posebno Šuker (najbolji strelac SP-a), ostati će Hrvatima (a i Njemcima također) zauvijek u sijećanjima, a njihov uspjeh Hrvatsku je učinilo prepoznatljivom i cijenjenom u svakom kutku (nogometnog) svijeta.

Autor.

Kuc, kuc “Guten Tag, ja sam asimilacija, po prezimenu vidim da ste stranac, dobro bi bilo da pođete s mnom”. Ovakve i slične “posjete” zadnjih 7-8 godina uobičajna su pojava u Njemačkoj, koja je do tada decenijama tvrdila da nije useljenička zemlja.

Nakon reforme državljanstva, značajnijem pristupu medijma, državnim institucijama, strankama u parlamentu i slično, strancima se otvorila jedna nova dekada.

Ovaj put, izgleda, igra se otvorenih karata. Migrantima, kako se odnedavno zovu, nudi se potpuna integracija s svim pravima i obavezama, a traži se respekt prema zemlji, odanost i po mogućnosti što manje održavanja veze s zemljom podrijetla. Naravno, ovo zadnje niko službeno ne zahtjeva, ali klima je takva da puno stvari upućuju na to.

Prvoj generaciji gastarbajtera, zbog niza deficita i drugih razloga, ovakva “ponuda” nije se mogla napraviti, ali zato kod druge i treće nailazi na dobar odjek.

Što je god stanje u nekoj zemlji, odakle dolaze brojni kandidati, jadnije i ista dalje od EU, to veća mogućnost asimilacije.

Brojni su građani iz bivše zemlje uzeli njemačko državljanstvo i pokušali da zadrže predhodno. Većini to nije uspilo. A i onima kojima je mađioničarskim mjenjanjem putovnica to jeste, dugoročno nije garancija da će tako i ostati.

Samo u zadnjih trinaest godina oko 30 tisuća Hrvata postali su “Nijemci”. Digli su sidro od zemlje i što je, kod nekih još puno gore, od svog podrijetla. Posebno su osobe iz mješanih brakova, kao i one bez razvijenih rodbinskih veza na ovakvu pojavu slabootporne.

Nažalost i sve više “hrvatskih” intelektualaca, kao naprimjer spisatelji, uzeli su državljanstvo i postali Nijemci. Sigurno, njihovo dobro pravo, ali ujedino i pljuska zemlji iz koje prvobitno dolaze. Mnogi će se, kako stvari stoji, nažalost, “kucanju na vrata” bez obzira na sve, odazvati. Ostaje samo nada, da će roditeljska svijest, patriotizam, odnosno nacionalni ponos doći do izražaja.

A da vas, možda nebi opetovano dosađivalo s “kuckanjem”, vi stavite vidljiv znak na vrata ili se dobro “skockajte”. Iz daljine će vas zaobići.

Autor.

Foto: © DeVIce - Fotolia.com

Na proteklom svjetskom nogometnom prvenstvu dogodilo se nešto neviđeno. Najbrojniji stranci, oni što često piju čaj, izašli u javnost nakon utakmica domaćih i vijaju njemačkim zastavama po svojim imbisićima ili kako to naši vole reći - prčvarnicama, u Berlinu i kojekuda.

Baš oni! To bi bilo isto kad bi albatrosi mahali Čedinom zastavom u “kolevci srpstva”. Tamo je to gadan redosljed, prvo ode ruka, pa onda ono što je bilo u njoj. Skipetari nevole neukusnu šalu, osim one s Bushovim satom. Stvarno, nekim je očigledno lopta dobro pomutila mozak, s trajnim posljedicama ili je to zbog visokih temeperatura tj. kako to meteo ptičice vole reći - globalnog zatopljenja. Aj znaj. Čudno je ovo neko vrime.

A mogu ih isto malo razumit. Liče oni svoj kompleks što ih Nijemci ne fermaju ni jedan posto. A još kad im vide nane s raznobojnim maramama prepunih šarenih cvitića na glavi i do nogu dugačkih sivih mantila, njihova im se glava često puta pođe čudno polukružno da se okriće livo-desno. Stara “bolest”?

A moguće je i to da, pošto sami nisu bili dogurali da budu sudionici, pa si onda koječega umišljaju. I bi dobro za ovu zemlju. Inače nebi osto od puste buke i galame. A ovako oni loše odglumiše da su ko domaći. A “rasnokrvni”, lukavi kakvi jesu, samo se nato nasmijaše, misleći da će Bospor uvik ostati tamo di je – “u iljadu i jednoj noći”.

A kad, možebiti jednog dana, Ali i Ajša uđu u kršćanski klub (EU), onda će tu zastavu frknuti na smeće zajedno s dedinim im “Fordom Transitom” kojeg je on polovnog kupio starog 24 godina, i do zadnje spržijo furajući ga punog ko šibicu, Bog (Alah) zna kolko puta od Kelna do Dijabakira. Meraba.

Autor.

Novo ljeto dolazi. Kupuju se avijonske karte, knjiže se apartmani ili hoteli, priprema stara i nabavlja nova roba, auta se vode na inspekcije, kupuju se darovi i puno toga još.

Dici su negdi već skoro počeli raspusti. Vrime je za odlazak u rodni kraj, obići rodbinu, prozračiti praznu kuću i provjeriti jeli neko možda iz nje nešto mazno. A triba po mogućnosti malo svratiti i do mora, koji dan uživati u blagodatima čiste vode i toplog sunca. No, tu ćemo opet susresti brojne “zemljake”, odakle smo upravo otišli. Mnogi nas slijede ko sjena.

Načičkane plaže, nabijene cijene i štošta drugog, opet će nas malo iznenaditi i navesti na razmišljanje, kako to da svi kukamo da nam je loše, a opet sve trpimo i plaćamo. Ni domaćini nisu ništa bolji. Uvik nešto podižu, a nisu samo apartmani. Donekle ih možemo i razumiti. A vide da svit dolazi i troši. Što ugrabe ugrabe. Oni će se valjda kupati u devetom, kad sva marva već bude pomalo iznervirana na putu nazad, kroz zakrčene ceste i granične prelaze u svoje bližnje i daljnje zemlje.

Oni koje more vide samo na televiziji ili u priči drugih, vrime će iskoristiti na svoj način. Tribati će ili popraviti nešto na kući, obići brojne rođake ili jednostavno uživati to malo dana u rodnom mistu, daleko od bauštele, tvornice ili ureda, sanjajući o trenutku kada će sve to ostaviti iza sebe.

Malo imućniji će obavezno morati “prošetati” svoj novi Bmw, Mercedes i slično, tako da nebi ispalo da oni “tamo” nisu ništa stvorili. A dali je isti možda iznajmljen ili oni žive u socijalnom stanu, naravno neće nikoga interesirati.

Malodobna dica će, uz uobičajno “a jesi mi porasto (la)” od babe, dida i ostalih radoznalica, testirati znanje svog hrvatskog, koji će ih ohrabriti, ma kako ono bilo. A domaće životinje će morati isto proći, ovaj put njihove, brojne testove.

A kad dođe vrime rastanku svi ćemo opet (a posebno zaljubljeni) teškog srca nazad. Nekome će sigurno opet kolati misli, dali je “dole” ipak bolje za živiti, no kad nas par tjedana nakon povratka prođe čežnja, onda ćemo brzo zaključiti, da je živiti jedno, a trošiti drugo. Bar za većinu. Uživajte do slijedećeg puta. Život je kratak.

Autor.

Iz godine u godinu ispolitizirani šou kojekavih pridošlih europskih pjesničkih džohara sredinom godine uvik iznova uzima neki čudan zamah. Koje kome šta dao, zašto, zbog čega nije itd.

Oni koji su si međusobno desetljećima na zapadu, jugu i sjeveru dilili bodove, danas urliču što istočna Europa to isto radi, što je sasvim normalna stvar na svitu. Čak ih se naziva i “mafijom”. Nije li to onda možda naknadno prizanje svoje vlastite prošlosti?

A da stvar i nije toliko upadljiva vidljivo je recimo ako se zbroje samo glasovi zapadnjaka koje su oni dali svima, da konačni rezultat nebitno ostupa od stvarnog.

Okej okej, da neki “muljaju” s tim što im brojni stranci u nekim državama zovu svoje zemlje, to je odraz samo rodoljublja i demokratskog prava, što je brojnim zagovornicima ovog često puta previše amaterskog, nazovi programa, trn u oku. Od muke samo laprdaju da ovaj sustav glasovanja treba što prije ukinuti.

Taj cirkus, koji navodno niko negleda, bude jednom završio tamo gdje i bezbrojni nepoznati pjevači i grupe koji su u njemu nastupili ili pobjedili, naime u bespućima glazbene anonimnosti.

Autor.

Foto: © michael vileprat - Fotolia.com

“Proslava” u Kumrovcu, gdje su “revolucionari”, krvnici i izrodi roda svog slavili diktatora i pjevali, između ostalih, pjesmu “Računajte na nas”, prođe (opet) dosta zapaženo od Hrvatske televizije, Nove TV i drugih.

Postavlja se pitanje, što bi se desilo, da te iste postaje izvještavaju (i dali bi uopće) s skupa recimo 10. travnja. Dali bi i tada domaće i svjetske udruge to tolerirali, kao što sada čine kad je riječ o skupovima kumunističke mračne ideologije, koja je prema potvrđenim izvorima potamanila skoro 100 milijuna ljudi u svijetu.

A stare kljusine, nadojene zloćudnom ideologijom, izgleda da su se 1. svibnja na Maksimiru previše “namlatile” graha, pa svojim izjavama potpiruju i provociraju hrvatski narod i zasmrđuju ionako truli medijski prostor. Da imaju sredstva i mogućnosti, stara banda i njihovi unuci bi sigurno nastavili svoj krvoločni pohod. “Mlada partizanka bombe bacala” bojim se nebi bila samo pjesma.

To toliko o “hrvatskim” medijima, koji opet dobro obaviše zadatak.

P.S. Svim totalitarnim ideologijama i njihovim sljedbenicima mjesto je na smeću, a ne u udarnim večernjim ili drugim terminima.

Autor.

© Mo - Fotolia.com

Tito - Incident u kući cvijeća

Njemačka socijalna tržišna ekonomija - Zbogom, bilo nam je lijepo s tobom
Njemačka tržišna ekonomija - “Okovi i lanci”
Njemački mirovinski sustav - “I ja se pozdravljam”
Njemački zdravstveni sustav - Platiš više - dobiješ manje
Njemački zdravstveni sustav II - Balkan nije daleko
Njemački privatni zdravstveni sustav - €€€
Njemački privatni zdravstveni osiguranik - Crveni tepih
Njemačka nakon 1989. - Lav se probudio
Integracija Hrvata u Njemačkoj - Opet crveni pasoš
Stariji migranti u Njemačkoj - “Nix varšten, krank, mus rente”
Stariji migranti o Nijemcima - “Ma goni ih u k.”
Siromašan u Njemačkoj - Bogat u istočnoj Europi
Lopovluk u Njemačkoj - Dobar odvjetnik čuda čini
“Njemačka dobra zemlja za radnika” - Nekad bilo, sad se spominjalo
Hrvati za Nijemce - Srednja žalost
Srbi za Nijemce - “Jugo mafija?”
Turci za Nijemce - Kanta za smeće (iznutra)
Talijani za Nijemce - “Pizza mafiosi?”
Arapi za Nijemce - “Terorist” s petero djece na socijali
Muslimani za Nijemce - 11.9.
Južnoamerkanci za Nijemce - Diler, prostitutka ili lopov - ili kombinacija svega navedenog
Crnac za Nijemce, nema veze odakle je - Azilant i diler
Azilant u Njemačkoj - Raj
Azilant u Njemačkoj koji ima posao - “Koliko su ono šanse da padne meteorit?”
Svi stranci za Nijemce Naciste - Rasizam, mržnja i predrasude
Istočni Nijemci za Zapadne Nijemce - Gotovani
Nijemci iz bivšeg SSSR za Nijemce - Njemački ovčar
Konfrontiranje Nijemaca s njihovom prošlošću - Never ending story
Današnji ugled Nijemaca u svijetu - Palo je dosta paučine

Da nebude nesporazuma, radi se samo o “nekim” predrasudama i kategorijama ljudi.
© Autor

Demontaža zakonskog mirovinskog osiguranja

Stvar izgleda jednostavije nego što jeste. Političko-financijsko-medijska spletka godinama puše u istu trubu. Sadašnji mirovinski sustav se označava kao propadajući, zastario i nesposoban, da budućim umirovljenicima osigura dovoljno sredstava za normalan život u starosti.

Kao prvo, za to se pobrinula politika, donošenjem raznoraznih zakona, koji kao npr. poslodavce u budućnosti sve više rasterećuju od obaveza solidarnog polovičnog uplaćivanja doprinosa u zajednički fond, dok će istovremeno za posloprimatelje taj iznos rasti, tj. teret se prebaciva s jednog na drugog.

Medijska klika, kroz horor natpise, ima zadatak, da utjera ljudima strah u kosti za budućnost, da si moraju sami uplaćivati u privatna osiguranja i slično. Profier u svemu tome su dakako financijsko-poslovna poduzeća, čije privatne mirovine zapravo također padaju, odnosno ostvarena rendita, jer ljudi duže žive, tj. radi se o istoj klijenteli društva. No, o tome se naravno puno “ne priča”.

“Ispiranje mozka” i “Palikuća glumi vatrogasca” nazva nekadašnji ministar rada, Norbert Blüm cijeli taj sustav, koji zadnjih godina ciljano manipulira javnošću.

Demontaža zakonskog mirovinskog sustava je, zahvaljujući brojnim lobistima i dalje u toku, a to znači, da će zakonske mirovine u budućnosti biti manje nego što su danas, dosta vjerojatno se može desiti, da se jednog dana uvede jedinstvena mirovina.

Oni koji se, iz bilo kojeg razloga, nisu pobrinuli za alternativne privatne mirovine, biti će izgleda dobre mušterije javnih kuhinja, dok će na drugoj strani “neko” dobro “omastiti brke”. A to sigurno neće biti niti oni, koji su uplaćivali u te privatne fondove.

Autor.

Foto: © sumnersgraphicsinc - Fotolia.com

Gotovina - Sredstvo plaćanja hrvatskog suvereniteta
Poznati novinar I - Čovjek čijeg atentatora nikad neće pronaći
Atentator - Čovjek koji poznatog novinara nikad nije vidio
Predo Matijević - Daleko mu kuća
Anto Đapić - Ugasnula zvijezda
Milan Bandić - Čovjek koji najmanje voli novac
Današnja omladina - Generacija 2K (kafić i kladionica)
Biskup Komarica - Posljednji Mohikanac
Karla - Baba kojoj su lizali guzicu dok je prdila
Partizan - Šumski odmetnik nabrijan bezbožnom ideologijom
Poznata pjevačica - Osoba čija je omiljena grupa “Zabranjeno pušenje”
Poznata pjevačica II - Nadarena glumica čiji film skoro niko nije vidio
Milorad Pupovac - Predstavnik stanovnika čiji su traktori bili pokvareni
Thompson - Židovima najpoznatiji Hrvat
Carl Bild - Najbolji srpski odvjetnik na svijetu
Radomir Čačić - Čovjek koji je sebi sam najbliži
J. Joras - Inkarnacija slovenskog nacionalizma u jednoj osobi
Zoki I - Reinkanacija prošlosti
Zoki II - 8. sekretar SKOJ-a
Fumić - Titin kurir, pali se na sve, gdje se pojavljuje pridjev “hrvatski”
Haris Silajdžić - Sarajevski playboy s ekrestremnim krvnim zrncima
Dalaj-lama - Svima drag, ali samo kada se treba s njim slikati
Sanader I - Dobar pripovjedač bajki
Sanader II - Pozitvna nula
Mesić I - Negativna nula
Mesić II - Seljak s bradom, čije sponzore još nismo saznali
Mesić III - Faca koju Bleiburg nikad neće viditi
Mesić IV - Konvertit za Guinnesovu knjigu rekorda
Vuk Drašković - Protukandidat za isti rekord
Tito - Lukavi manipulator i zloduh, kojeg obožavaju oni kao što je on
Račan - Opet mitomanija
Tuđman - Nacionalna svijest
Tuđman 9 godina nakon smrti - Livada bb
Slavko Goldstein - SAB-ov odvjetnik
Poznati hrvatski sportski manager - Zato su nadležne posebne ustanove
Admiral Domazet - Čovjek koji skoro uvijek govori istinu, pa mu zato nedaju
tamo, gdje bi se trebala čuti
Izetbegović - Rahmetli B(H)-Alija
Zdravko Tomac - Obraćenik u mirovini
James Bond - WC br. 7

EU - Mrcina koja bira goste pred ulaz u disko
Hrvatska u EU - Nije za nas disko
Pregovori za ulazak u EU - Pregovori je pogrešna riječ
Hrvatska - Zemlja koju svi vole (drpati)
NDH - “Supported by Germany and Italy”
RS - Kosovo s druge strane Drine
Hrvati - Narod koji pati od osjećaja manje vrijednosti
BH Hrvati - Narod kojeg izgleda smo Bog još nije ostavio
Bošnjaci - Narod nastao prije Islama, u njihovim glavama
Srbi I - Narod koji bi opanke i drugima nametnuli
Srbi II - James Bondovi Balkana
Austrija - Mala zemlja u Europi
Austrija II - Velesila na Balkanu
Crna Gora I - Kora od banane
Crna Gora II - Ruski casino
Herceg-Bosna - Bolje ikad nego nikad
BiH - Puzzle kockice, koje se na silu pokušavaju sastaviti u jedno
Komunistička Juga - Krvava apokalipsa, koja je završila kako je i nastala
Njemačka - Čizma, marka, pa sad euro
Francuska - Napoleonovi geni još nisu izumrli
Velika Britanija - Oštar vjetar, brije prema istoku
Sjeverna Koreja - Mogući poligon za A-bombu
Iran - Dosta mogući poligon za A-bombu
Rusija - Medvjed koji se probudio iz zimskog sna

Globalizacija - Crni vrag koji kuca na svačija vrata. Ne otvarajte mu.
Globalizacija II - Sv. Juraje pomozi
Priča o hrvatskom “antifašizmu” - Previše je i za kanalizaciju
Hrvatski dugovi - Nasljeđe kojeg bi se svako odrekao
Rasprodaja Hrvatske - Pit bull bez lanca
NOB - Prodaja magle nepismenim seljacima, glupim radnicima i jebivjetrima željnim vlasti
SAB - Udruga šumskih djelatnika u mirovini
Komunizam - Mrak koji je trajao preko 70 godina
SDP I - Preživjeli brodolomci
SDP II - Revolucija koja još teče
Jugonostalgija - Nasljedna bolest
Komunistička ideologija - “Zlatno tele” bezbožnika
Dijaspora - Narod koji žudi za domovinom. Nitko je (osim njezine love) neferma
Sud u Den Haagu - “Povjesničari” s nalogom za izmjenom prošlosti
Hrvatski tajkuni - Lako je s tuđim gologinje mlatiti
Neki hrvatski tisak - Glasilo slabovidnih i slaboumnih
Hrvatska televizija - Imitacija zapadnog prostačluka, s i bez titlova
Neki “Institut” u Zagrebu - “Ustaša Wanted”
Hrvatsko zaduženje - Raketa s puno goriva
Uzrujana Kuna - Biti će jedan petak, kad banke zatvore
Negiranje Bleiburga - “Tko, mi ???”
Uskrsnula Hrvatska 1995. - Prohujalo s vihorom
Kraj Drugog sv. rata u Europi - 1945.
Kraj Drugog sv. rata u Hrvatskoj - Open end
Plač za tiraninom 1980. - Nisu bile zadnje suze
Današnji socijaldemokrati - Jučerašnje komunjare i progonitelji svega demokratskog
Demontaža Domovinskog rata - Mafija na zadatku
Ukrasti ove autorove tekstove bez naznake izvora - “Moj grijeh, moj grijeh, moj…”

bude (možda) nastavljeno…

© Autor

Lova - da, integracija - možda

Brojka od preko 15 milijuna osoba s migracijskom pozadinom u Njemačkoj je zaista impresivna.

Početkom 1973. godine, tadašnji kancelar Willi Brand u jednoj izjavi reče, “neophodno je da brižno razmislimo, gdje je sposobnost prihvata (stranaca) u našem društvu iscrpljena…”. Danas bi mnogi itekako bili sretni, da je sve ostalo pri toj brojci (cca. 3,9 mil. kad je donešena zabrana novačenja novih).

Legendarna izreka švicarskog književnika Maxa Frischa “Zvali smo radnu snagu, došli su ljudi” mnogo govori za sebe. Već desetljećima Nijemci muku muče s strancima. Dobrim dijelom su za to i sami krivi, jer su tek do par godina akcent isključivo stavljali na njihov povratak. Tvrditi da je Njemačka useljenička zemlja, ma koliko to bilo svima jasno, brojni političari godina to nisu mogli preko usana prenjeti.

Zvuči možda paradoksalno, ali u nekim sferama i jednim i drugim je to odgovaralo. Prvima zbog financijskih, izborno-taktičkih razloga i dr. A kod drugih se se nije tražila značajnija integracija (danas ih je skoro 10% bez ikakve školske naobrazbe i 51% bez zanimanja), isti su se mogli opustiti, koristeći naravno sve moguće i nemoguće potpore države, bez značajnih obveza (učenje jezika i sl.). Javnosti, koja također nije bila željna integracije istih, to naravno nije izmaklo. Za brojne njemačke građane, koji često puta ne prave razliku, većina stranaca “gleda samo da iskoristi državu”. U jednoj reprezentativnoj anketi Instituta Forsa 2007. godine 52% ih se je negativno izrazilo i za jednostavnije useljenje visokokvalificiranih stranaca. A kakav je odnos prema brojnim azilantima, koji su, posebno u devedesetim godinama bili nagrnuli, ne treba uopće razmišljati.

Tek kad su olakšani uvjeti za useljenje i dobijanje državljanstva, ozbiljno se je prešlo stvarnoj integraciji. Zaoštravanjem postojećih i donošenje novih mjera za sprječavanje zloupotrebe socijalnog sustava, zadnjih godina, isti sigurno neće više moći kao do sada imati ekstra bonus, kojeg ne samo da su mnogi iskroristili, nego su zaista pretjerali u svemu tome (slično vrijedi i za Nijemce s ne baš dobrim radnim navikama).

Poseban je to slučaj za građane iz Turske (stopa nezaposlenosti 2006: 31,8%, stvarna je još veća, jer su oni najbrojniji od svih stranaca koji su uzeli njem. državljanstvo), afričkih zemalja, Pakistana, Iraka, Afganistana, Balkanskih zemalja (stopa nezaposlenosti 2006.: 11,3%) i sl. Na nivou cijele 2007. godine ta stopa kod Nijemaca je bila 9,3%, a kod stranaca 20,3%.

Za brojne strance se može reći da ne prihvaćaju niti običaje, niti kulturu, niti imaju respekta prema zemlji koja ih hrani ili školuje. A često puta svojim nedoličnim i agresivnim ponašanjem izazivaju bijes ostalih sugrađana, koji zbog straha izbjegavaju suočavanje. Obično se (ne samo) tu radi o pripadnicima druge generacije, koja je u dobrom dijelu rođena ovdje. Izgovor da su neprihvaćeni samo ponekad ima svoju točnost. Dobar dio ih jednostavno živi u svom nekom paralelnom svijetu, neželeći Njemačku prihvatiti kao svoju novu domovinu. Takvi slučajevi se obično nalaze u velikim gradovima, poput Kölna, Berlina, Frankfurta (39,5% svih stanovnika imaju migrantsku pozadinu), Hamburga i drugih.

Ta situacija, i iznadprosječni kriminalitet stranaca su naravno voda na mlin njemačkim ekstremnim desničarima, koje se drže na lancu. Tu i tamo se on nekad popusti. Inače bi sve već davno otišlo u pogrešnom smjeru. Njemačka država, s obzirom na njezinu prošlost, a i pritisak iz inozemstva, trudi se da stvar drži pod kontrolom. Hoće li uvijek biti tako, treba se stvarno dobro zapitati? Jedno je nažalost sigurno, njemački lonac s “multikulturalnim” primjesama (i dalje potiho) kuha.

Autor.

Foto: © BilderBox - Fotolia.com, © fux - Fotolia.com

Izvori:

http://www.pub.arbeitsamt.de/hst/services/statistik/200803/ama/auslaender_d.pdf;

Prilozi iz “Sterna” itd.

Stanovništvo s migracijskom pozadinom (15,1 mil.)

Čitavši iz tjedna u tjedan Arenu, koja je bila najpopularniji list gastarbajtera u Njemačkoj, pa i šire, nikome nije promakao “Vrtuljak ljubavi”, gdje su brojni domaći i inozemni nesretnici tražili novu sreću.

Posebno su upadljivi bili oni, koji su svoje namjere isključivo vezali za bolje blagostanje, indirektno naznačujući, kao npr. “prednost osobama iz inozemstva”, da su im “papiri” važniji od osobe, koja bi im to pripravila.

Osim tih uobičajnih, često puta kopiranih oglasa, interes pažnje privlačili su i oni, koji su sa sročenim tekstom “materijalno obezbjeđen” i slično, upućivali na svoje stanje. Kakve su to stvarno bile face, teško je reći, jer se skoro niko slike usudio poslati nije. Možemo ih razumiti.

Ni brojni “rođeni” vidovnjaci “svjetskog glasa” kao Vera, Ajša, Vidoviti Sarajlija Rašo i kako se svi zvaše, čiji su oglasi bili jednu stranicu više, takvima izgleda nisu mogli pomoći.

Nisu izostajali ni oni koji su također muljali, svaljivajući sve na druge, a za sebe tražili razumjevanje, kao “razveden(a), ali ne svojom krivnjom”, dodavši uz to da su ostali “mladolici” itd. Dekoracijom do uspjeha, moglo bi se reći.

Takvi i slični su izgleda definitivno raskrsili s onom pjesmom od Novih Fosila, gdje stoji: “Jer kad jednom ipak kreneš s nekim drugim tražit’ sreću znaj da više, nikad više ja ti doći neću.”

Dok su neki na taj način pokušavali doći do “sreće”, neki su bili još više direktniji. Tako mi je prije jedno desetak godina jedan prijatelj od oca, par puta upućivao na svoju “lipu, zgodnu i s fakultetom” obrazovanu ćer, koje mu je bila “dole”.

To bi još dobro bilo, da je samo ostalo pri tome. Ali dotični, nepotaknut ničim, je nastavio, da “ima preko 200 iljada maraka, kuću…bla bla” i da “…eto neko mora upraviti s tim”. Misleći da ja to odobravam nastavio je dalje, gdje je zborio kako mu je sin isposlovo ženu, papire…itd. Šta li ti pijaca.

“Navrati bolan, pogledaj, ma dobro bi se vas dvoje mogli slagati…” bijaše samo jedna od njegovih floskula, da svoje viđenje situacije bajkovito prikaže.

Jednog dana saznadoh, da mu je se ćer udala u rodnom joj mistu. Sa markama će sada neko drugi znati upraviti. Dali je dotičnom “sritnjakoviću” bolje bilo da je možda igrao loto, vrijeme će pokazati.

Ni na “Vrtuljku” to sigurno nebi prošlo jefinije, rekli bi mnogi oni koji su se krili ispod anonimnosti oglasa gore navedene revije.

Autor

“Mama uslikali su me”

U nekim zemljama zadnjih godina i mjeseci o diskonterima je bilo dosta govora. Pukle su afere o mobingu, pritiscima, ponižavanjima, ilegalnim snimanjima…itd.

Prije par godina jedna trgovačka tvrtka startovala je, misleći naravno popraviti svoj rejting, marketinšku kampanju, koja je ima moto “Imate preko 1000 okusnih bradavica - Previše za diskontera”.

U današnje (ne samo) doba, kako se nažalost vidi, neki od diskontera iz svog ponašanja to naravno vide malo drugačije. Njihova neobjavljena kampanja vjerojatno glasi:

“Hoćete sva svoja prava - Previše za diskontera” , “Hoćete radnički savjet - Previše za diskontera”, “Hoćete ljudsku dostojanstvenost - Previše za diskontera” i slično.

Previše, su tu samo dvije stvari - a to je cijena zdravlja koju radnici u takvim tvrkama plaćaju i profit koji iste na njihovim leđima ostvaruju. “Pomućenost” tih poslodavaca nije slučajna.

Imamo i suprotan primjer, gdje radnici, doduše ne diskontera, izlaze štrajkovati PROTIV većih plaća. Tko je tu kome pomutio mozak i koliko su tu ljudi zaista pri sebi, velika je enigma.

U zemljama u kojima socijalna tržišna ekonomija zadnjih godina kaže “idem polako, vrime mi je” manipulacijama i paradoksima nikad kraja.

Autor.

Foto: © BilderBox - Fotolia.com

“Skrati, skrati…”

I dok njemački građani od 1998. godine, nakon pada monopola Deutsche Telekoma, odahnuju dušom, našim se još uvijek šalju papreni računi za telekomunikacijske usluge.

Od te godine, cijene telefonskog impulsa su se u Njemačkoj za sve opcijske modele, kao i za Internet DRASTIČNO smanjile. Tako je recimo tada cijena minute do Australije koštala 2,40 DEM (1,23 EUR), dok je to danas kod najpovoljnijeg ponuđača 1,25 Ct. Nebo i zemlja.

Najjefiniji pozivi za BiH koštaju 9,15 Ct za minutu, a za Hrvatsku čak samo 1,39 Ct. Deutsche Telekom je 1998. za te zemlje obračunavao oko 1,28 DM (cca. 65 Centi). Njihove sadašnje cijene se kreću za: BiH 20 Ct, a Hrvatsku 9,8 Ct (Call Start tarifa). Iste se, doduše mogu s dodatnim paketima spustiti, ali oni naravno koštaju ekstra.

Iskorištavanje pretplatnika u Hrvatskoj i BiH se u usporedbi s njemačkim i dalje nastavlja. Posebno su to slučaj kod tarifa za inozemstvo, ali ne samo. Poziv iz BiH (jedne od najsiromašnijih zemalja Europe) s HT Mostar-om ili Telekom-om Srpske u Njemačku košta 1,52 KM, odnosno 77,8 Ct, (BH Telekom 1 KM, tj. 51 Ct.), dok u Hrvatskoj Amis Telekom uzima 1,39 kn (19 Ct), H1 i Optima Telekom 1,70 kn (23,4 Ct), a “hrvatski ” HT obračunava, u “halo” tarifi, taj poziv s 2,26 kn, tj. 31 Ct.

To toliko o nečijim “harmonijama različitosti”.

Autor.

Izvor: teltarif.de, ht.hr, ht.ba, optima.hr, h1telekom.hr, amis.hr, telekomsrpske.com, billiger-telefonieren.de

Foto. © Ford - Fotolia.com

Bezbroj mladih “muzikalnih” talenata vitar zadnjih godina dopuva i još brže otpuva ili kako ono u à la Holivud rekoše “prohujali s vihorom”.

Zanimljivo je stvarno bilo viditi sve te naivne, neotesane, razmažene i ko Teletabiji “talentirane” takmičare koji pohitriše svoja “umijeća” javno predstaviti, nemisleći pritom da mnogi mogu dobiti upalu srednjeg uha, a često i poteškoće u vidu gledajući te face, čija linija često bijaše slična svinjici Babe ili punomasnoj s Milka čokolade, nego nekom možebiti pravom pjevačkom talentu.

Onu jednu dvi pismice koju uvižbavaše 479 puta prid špiglom i jeftinom muzičkom linijom od 49 eura, s live strane svog još dičijeg krevetića s žutim medićima na razbacanoj posteljini, rastežu ko žvaku i paraju tonove digot ih isparati stignu.

A kad vide da je i toga dosta onda obično kažu “žiriii, mogu ponovo, imam tremu?” “Naravno” bijaše skoro uvik odgovor, jer si apatični i deprimirani žiri često možda misliše “ionako napola više ne čujemo”. Samo vi gnjavite publiku, bolje i nisu zaslužili čim su uključili da baš vas gledaju.

A i one koji se prošuljaše do finala, par miseci kasnije skoro svi zaboraviše. Očigledno “karijera” otišla nizbrdo. Kao da su se svi oni pogrešno pogođeni tonovi za osvetu udružili i rekli “arrivederci lipoto, drž´se ti svog ogledalca, ovde se naši putovi razilaze”.

Autor.

Foto: © Jafaris Mustafa - Fotolia.com

Lijepa naša Hrvatska dobro se brine o (nekim) svojim građanima. Na web stranici povratak.hr može se naći puno zanimljivih informacija. Napravljena je za naše “sugrađane”, koji su po njoj godinama žarili i palili.

Sve je tu odlično izlistano, od povratka imovine, obaveza države, zakona, propisa, nadoknade štete, pa do stambenog zbrinjavanja. Zgodno. A jasno na svim stranicama velikim slovima stoji “Hrvatska je domovina svih njihovih građana”.

O silnoj lovi (preko 420 milijuna eura do 2011. godine) koja se izdvaja iz propračuna za kupnju i novogradnju stanova (4000) nepotrebno je puno govoriti. Zanimljivo bi bilo znati, koliko se izdvaja za povratak ostalih iseljenih Hrvata u inozemstvu, koji bi rado došli nazad u rodni kraj? Jeli iti jedan dobio bar šupu?

Hrvatska nije nikad značajnije pokazala interes za njihov porvatak, naravno osim deklarativnih fraza , koje ne koštaju ništa. Naprotiv, iseljenici s hrvatskom putovnicom su našoj državi uvijek bili dobra krava muzara. Jedan banalan primjer, nova njemačka putovnica košta 59 eura, a hrvatska 110 eura. Ista u zemlji košta 220 kn, tj. cca. 30 eura. Da ne govorim o pomoći za uzdržavanje članova obitelji, koji bi inače “legli” državi na trošak, turistička izdvajanja, indirektne poreze itd.

Praviš nered bivaš nagrađen, napustiš zemlju da tražiš kruh - još te kazne. Tipično hrvatski. Zaista, domaće svjetske sluge sebe uvijek iznova nadmaše. To toliko o “domovini svih njihovih građana”. Nevjerojatno.

P.S. “Proglasite me Srbinom” reče jednom jedan ugledni hrvatski intelektualac, na pitanje kako da mu se oduže za njegove zasluge.

Autor.

Interview: Opet još jedan u nizu praznih bla bla

Pitanje: Kakvu pomoć očekuje od domovine iseljena Hrvatska?

Neven Mimica:

- “Ja se slažem da se održavaju te duhovne i kulturne veze između domovine i Hrvata u inozemstvu. One moraju biti jače nego do sada. Prema tome za očekivati je i nadati se je da će to upravo tako i biti. Nadam se da će neko iz Ministarstva kulture pročitati ove riječi”.

To nam kaže saborski zastupnik Neven Mimica (SDP), predsjednik Odbora za europske integracije. On se “nada”. U prijevodu “piši propalo”.

Isti gosp. je u svojoj kolumni u “Banci“, u svibnju 2004. bio “sklon povjerovati” …

Uzbudljivi su bili za svu djecu, posebno prve godine škole, pa tako i za nas. Išli smo u područnu školu, par kilometara od kuće uz veliko brdo, koje nam je se pričinjavalo još većim, jer smo svi bili sitni i mali.

Nastava je polazila u deset i trideset, pa do negdi jedan poslje podne.

Put bi ponekad trajo i do dva sata, jer nas 5-6 pođi 100 metara, pa stani i raspravljaj o Boga pitaj čemu. I sve tako. Nakon toga sidi na asfalt u ladovinu, koju bi i zmije u vrućim danima iz obližnjeg groblja tražile.

Bilo je tu kojekavih “sprovoda” uginulih ptica, branja gologinja u obližnjem šumarku i otkrivanju nepoznatih sredina. Zimi se obavezno klizaj na velikoj zaleđenoj lokvi na livadi uz cestu, a u povratku kući, ligure bi zamjenili našim tašnama. Za vrime kišnih doba, školska peć nije bila dovoljna, da osuši svu prizeblu dičicu, koja su se oko nje tresući motali.

Pročitajte ostatak članka »

1987: 14 hrvatskih općina s prosjekom od samo 72,57 % jugoslavenskog narodnog dohodka

Situacija u kojoj su se nalazile općine s aposlutno ili relativno većinskim hrvatskim pučanstvom na koncu 1987. godine u bivšoj Jugoslaviji je više nego poražavajuća. Tako je prosjek narodnog dohodka u tekućim cijenama (1077 $) u 14 općina po stanovniku iznosila samo 72,57% jugoslavenskog (1484 $).

Pročitajte ostatak članka »

Faktura (pre)plaćena

“Danke Deutschland” pjesma koju je Sanja Trumbić pjevala 1992. je mnogima još u sijećanju. Svi smo bili nekako zahvalni njemačkoj državi zbog prizanja, jer smo imali dojam da više nismo sami. Bijaše tu i tamo još par država (jedna mala, ali zlata vrijedna), koje su bile na strani Hrvatske, no većina su bile “nevažne” glede geopolitičkog utjecaja. Prebacivalo se zbog toga Njemačkoj na sve strane. Englezima i Francuzima išla je pjena na usta. Pomoglo nije ništa, bar ne tada.

Tek od 1991. značajnije je se osjetio pristisak Njemačke na Beograd. Ujedinjena Njemačka je počela trenirati strogoću, što su joj mnogi kod kuće zamjerili, prije svega “zeleni” i komunisti iz Istočne Njemačke, koji su toliko “dobroga” učinili za svoju zemlju da im je se raspala.

Naravno, mučila ih je i muka što jedna za drugom komunistička zemlja padaju kao domine kockice. Hvatali su se za slamku, jer su “eto Hrvati surađivali s Hitlerom”. A to da ih se želi pokoriti, istrijebiti ili prognati iz njihove zemlje, nije ih u njihovom bezobrazluku nimalo interesiralo. Sve drugo bi bilo zaista iznenađenje.

Mnogima nije u sijećanju da Hrvatima u Njemačkoj nije bilo tako lako, kako većina to misli.

Politička emigracija je smjela djelovati, a dobrim dijelim je bila pod kontrolom nadzorom službi, čije skraćenice obično imaju samo tri slova, dok im je ona iz “domovine” bila stalno za petama.

Cijelokupna njemačka javnost, s par iznimaka, je bila većinom za održavanje Juge. Gledali su pozivno na njezinu ulogu u podjeljenoj Europi, samoupravljanje, federalizam itd. Površno i neupućeno. Posebno su mediji tu igrali na beogradsku kartu.

Pročitajte ostatak članka »

Bome biti ozbiljno bolestan, a da nisi privatni pacjent i još ak si naletiš na kakvog otrcanog doktura u Njemačkoj, može biti kobno. Ne samo po zdravlje. A prije toga moraš si proći i opsežnu proceduru, eeehh torturu.

Sve polazi od zakazivanja termina. Nisi reko ni keks (”dobar d..”) već čuješ s druge strane “jesi privatni ili “šugaljević?”, tj. zakonski osiguranik, kako ovdi zovu proleterijat. Ako smuljaš da jesi, imati ćeš kad navratiš uši možda veće nego Duško Dugouško, ili ono bijaše Zekoslav Mrkva?

Ako rekneš istinu, onda si lipo imaš vrimena se za to i psihički pripremiti, tj. dobiješ ga, ako ti upali kec, za koji tjedan, a ako ne, e onda…. nedo Bog nešto ozbiljno.

Pročitajte ostatak članka »

Neke središnjo informative emisije u zemlji i šire su već godinama zapravo zgažanje na desetu. Jeftine senzacije, monstruozni zločini, stravične nesreće, pedofilsko-dilersko-bombaško-razbojničko-krijumčarske priče, šokantna ubojstva, samoubojstva, promente nesreće, mućke, krađe, provale i oružane pljačke, su samo jedan izbor senzacijskih priloga medija, koji takvim “vijestima” “informiraju” javnost. Koma!

Nekada je dovoljno samo pročitati ili pogledati, što iste u foršpanu već najavljuju. Iz dana u dan bi čovjek povraćao, kad vidi s koliko elana se ti “novinari” trude, da takve prljave stvari još više naglase i prikažu.

U svim zemljama te pojave nažalost postoje, o tome netreba uopće razmišljati, no masi tih deprimirajućih “vijesti” nije mjesto u takvim emisijama. Osobama, koje stvarno žele da se informiraju o bitnim događajima u zemlji i svijetu, se najvećim dijelom prezentira smeće. Ciljano i svjesno.

U tim redakcijama izgleda sjede osobe, kojima je jedini cilj ljude zatupiti, prikazati društvo gorim nego što jeste i naravno uz to obrnuti lovu. Bože jada!

Autor.

“Ne pričaj s drugima, ne uništavajte nameštaj u vagonu i brodu, ne pij, ne kockaj, peri se, čisti se, obrij se, ošišaj se, ne sudi sam… “ ne, neee to nije izvod iz knjige “Klošarka posla”, “Seljački bonton” ili “Neandertalac za početnike” nego “saveti”, u putnoj ispravi (ne pasošu) “njegovog veličanstva” Petra II iz tridesetih godina.

Kralj je u svojim podanicima očigledno vidio huliganski nastrojenu hordu, nepismene i prljave seljake kojima je još usput preporučio da “u tuđinu polaze vedra lica i da više pitaju i slušaju, a manje da govore” kako tamo stoji, kao da će s korpicom za piknik na izlet u prirodu, a ne ko krtice u mračne američke rudnike ili belgijske topionice.

Vedro im je možda bilo lice samo prije 12 sata teškog grbačenja, i nakon kad su možda saprali svu onu prašinu s njega. A i to je pitanje, jer su se nakon toga odmah umorni ko ćuke svalili u vrući krevet od predhodnika u baraci, sanjajući da će možda jednog dana vedrog lica s kojim dolarom u “ušivenoj, platnenoj i nepromočivoj kesi” doći kući.

Pročitajte ostatak članka »

Bila su to nezaboravna vrimena u sedamdesetim, puna dragih uspomena i doživljaja. Tako smo imali radijo kojeg je tata donijo još nekih 16 godina prije, kako su nam pričali. Dobro je služio. Imali smo i neke ploče s nepoznatim pjevačima, koje smo tu i tamo ponekad navrćali, ali više prevrćali.

Slušale su se emisije na Radijo Sarajvu “Autobus u pola šest”, izvještaji o uspjehu košarkaške reprezentacije u Manili i kojekakve radio drame par centimetara dalje s desne strane kotačiča gdje je pisalo “Zagreb”.

Televiziju tada još nismo imali, kao ni ostali susjedi, osim jednog, tj. jedne. Zato se išlo svake večeri susjedki Bibi, jer je samo ona imala veliki crno-bili televizor “Rudi Čajevac” (kasnije ga neki zvali “balkanski Bosch”).

Svake večeri puna kuća. Sa svih strana nagrnu uvik te isti, zavisi od toga kad je ko večerao. Obavezno u 19:15 je se trebalo nacrtati, jer je tada polazio crtani film. Pink Panter, Tom i Džeri, Kasper, Lolek i Bolek i kako se svi još zvaše. Prije toga gledali smo na sat i zbrajali minute koliko na još triba dok još izmolimo rožarje. Mojim radosnim otajstvima se uvik nekako žurilo.

Nakon crtića dođe EPP, gdje je se skoro svake večeri vrtila ista reklama za deterdžent “Avu”, dejt i “Eva” sardine s tri morža. Stariji su obično gledali utakmice s nogometnog prvenstva, čekali na “Pozorište u kući” ili kuhara Stevu Karapandžu sa svojom velikom bilom kapom.

“Male tajne velikih majstora kuhinje” zvala mu se emisija, s zaštitnim džinglem ”Ali nekih stvari ima, što ne govore se svima,… “Navraćao” je Stevo u društvu s Oliverom Mlakarom četvrtkom i “prodavo” Vegetu, za koju su govorili da ni jedno jelo nemože bez toga. Pametni su.

I dok je nama televizija tupila mozak, često puta imali smo nepoženje goste. Dica iz susjednog sela došla po mraku s bisezima i priko žice u naš voćnjak. Zločasto je bilo prije svega, što su polomili grane di got su stigli. Za šljive i razdelije više-manje, jer smo i mi ko dica krali, posebno jabuke, trišnje i (Darkove) jagode.

Jednom ja i zajednički nam kolega se “uvalili” u njih. “Ufatijo” nas djelu. Srdito galami na nas. A mi refleksno odskočišmo u stranu i uglas “nismoo!” A oko usta nam sve crveno, razmazano :-))

Mate, dječak naših godina iz susjedstva, kojeg smo mi svi zvali Parlov, uvik nas je posjećao na veliku legendu hrvatskog boksa, koji je tih godina postao svjetski prvak u poluteškoj kategoriji, čije smo borbe s strepnjom uvik gledali.

Ponekad i nediljom, kad nismo išli na jutarnju misu u pola devet, letili smo do Bibe i gledali našmrkanog Branka Kockicu ili na drugom kanalu JNA propagandne dokumentarace, jer je često uz to bio i neki film o velikim “epopejama” vojske koju tada smatrašmo “našom”.

Jedno od čestih pitanja među prisutnim je bilo, kako ljudi opće stanu u televiziju ili kod prognoze, otkud oni znaju kakvo će vrime biti sutra. Neznanje bijaše većini neki zajednički nazivnik.

Biba ko Biba, sidne ponekad na pod, pođe nešto presti i poslje devet već zakunja. Poluotvorenih usta zahrče pomalo, klimne, trzne se naglo nazad. Pa sve opet tako. Rijetko tko da ju je mogo probuditi, pa ni mali unuk Toni, koji je dobijao zubiće.

Dadne mu ponekad Bibina ćer sredine iz kruva da ganja po ustima. A on uvik traži više i viče “Bibeee, Bibeee daj kuvaaa, Bibbee”. A Biba spava ko top. Žvače, žvače i sve ispljuje na tepih, ovisno di se tada nalazi. Di se got okreneš neke okrugle s pljuvačkom namočene kuglice. Mi dica smo se ponekad samo smijali neshvaćajući boli koje je on jadnik podnosio.

Ljeti nekako, ako ne nevaram, dođe njegov otac i mater iz Kelna. Odlučili povesti sinčića. Biba, mada joj je sigurno teško bilo, sva sretna što nemora više letati za njim i peći toliko kruva, nego ga i kupiti, jer ga je bilo stvarno na sve strane. A mogu zamisliti da je i Jadri, njezinoj ćeri, to nekad prikipilo, koja je inače bila dosta draga i susretljiva prema nama.

Jednog dana donese i naša mama mali televizor, Grundig. Reče da je ga platila 300 maraka. Mi svi sretni, nemoramo više trkati svaki dan. Dva kanala i dodatni zagrebački s podosta riže (govorili nam “ma Biokovo slabo faća”) gdje su “Prle”, “Tihi”, “Pajo” i ostala ekipa u “Otpisanima” gledali kako će nadmudriti “Krigera”, a gledatelje ideologijom spalamutiti.

A zanimljivo izabrana melodija također je zračila nekim otporom, kao i sadržaj te serije, koja je i Kinezima “ukrašavala” tv ekrane i držala maovce na liniji.

Višesatni koncerti klasične glazbe i prijenosi umjetničkog klizanja, koje je vodila Milka Babović (dvostruki aksl…), često puta pokvariše raspoloženje, jer nakon njih dođe finito tj. “Pregled programa za sutra”. Na drugom programu nije trebalo ni gledati, tamo su svi već odavno poligali.

Ah da, radijo je još danas u kući, za ukras. Pokvarijo se. Mami najviše žao. Niko se više nesića kada. Ali što se sićamo je, da smo uz njega proveli puno nezaboravnih glazbenih trenutaka (kao npr. od Tereze, Mire Ungara, Dubrovačkih trubadura ili Nedine “Leti, leti, pjesmo moja, pjesmo miliona…”), često razmišljajući i brojeći koliko nam je još ostalo godina do 2000-te. Ako se nevaram bile su još samo 22.

Autor.

Neda Ukraden - jedno od najlipših lica YU šlagera 70tih.

Otpisali smo ih

Prema podatcima UN-ova Međunarodnog fonda za razvoj poljoprivrede i Međuameričke razvojne banke, ako im je vjerovati, približno 150 milijuna radnika emigranata u svijetu šalje svojim najmilijima 300 milijardi dolara godišnje. Tako se u Indiju slije 24,5, Meksiko 24,2, Kinu 21, Filipine 14,6 milijardi dolara itd. U Hrvatsku se doznači 1,4, Srbiju i Crnu Goru 3,6, a Bosnu i Hercegovinu 2,2 milijarde $. Zanimljivo je, kako kažu, da je u Hrvatskoj udio u BDP-u 3,3%, a u BiH 20,3%.

Priča koju nam priča Hrvatska narodna banka kaže, da “Gastarbajteri godišnje šalju 1,4 milijarde eura” (2005.), dok im direkcija za statistiku kaže “da su se radničke doznake uplaćene preko banaka godišnje kretale od 705 milijuna eura u 2003. do 680 milijuna eura u 2005″.
A Nijemci nebi bili Nijemci kad nebi imali svoje brojeve. Neki zastarjeli od Bundesbanke kažu da je 1991. godine, doznačeno oko 700 milijuna maraka (svi građani bivše tvorevine) ili nešto iznad 1000 maraka po stanovniku godišnje.

Prema njihovim novijim podatcima, 2006. u Srbiju i CG je doznačeno 221 milijuna eura, dok Svjetska banka 2004. ukupno sva direktna i indirektna davanja u tu zajedničku zemlju procjenjuje na 476 mil. dolara.

Puno je tu stvari koje se, kad ih usporedimo s hrvatskim brojkama, nemogu odgonetnuti.
Jer, ako uzmemo oko 225.000 Hrvata koliko ih službeno ima (2007.) i pomnožimo s prosječno 500 eur (tj. 1000 DM koliko je nakad navodila Bundesbanka) po stanovniku, imamo “samo” 112,5 milijuna eura godišnje.

Bundesbanka u svom dostupnom izvještaju 2007. godine navodi za Hrvatsku 2005. doznake od 104, a 2006: 106 mil. €, dok su doznake za BiH 2005: 59 milijuna, a 2006: 60 mil. €. Za sve zemlje nekadašnje države, suma iznosi 417 mil. €. Teško je shvatljivo da doznake radnika iz Njemačke onda iznose samo oko 15% od brojke HNB (usporedba s radničkim doznakama), kad i miš u zadnjoj rupi zna da tamo ima najviše gastarbajtera.

Odmori, slanje preko poznanika, vozača autobusa i kojekavi drugi načini doznaka naravno su posebna priča za sebe. No, davanja su sigurno manja nego što se misli, jer recimo samo oko 29% svih Hrvata u Njemačkoj ima radno mjesto s socijalnim osiguranjem, puno ih radi kojekave mini jobove, jedan dio se vodi kao nezaposleni, a i poduzetnika je prosječno manje nego kod svih ostalih značajnije zastupljenih stranaca.

Prema jednoj studiji (Landessozialbericht NRW) za 1993. neto mjesečni prihodi stranog domaćinstva iznosili su 3.219 DM, dok su prihodi domaćinstva građana Ex-YU bili pri dnu tablice s 3.112 DM.

Bilo kako bilo, lova ipak dođe, a onima koji je donesu se nakon tjedan ili dva, zaželi sretan put. Do slijedećeg puta i “dođite nam opet”. Onima koji ostaju, njihove brojke sigurno štimaju.

Autor.

Izvori:
http://egora.uni-muenster.de/ifp/lehrende/thraenhardt/bindata/2611.pdf
http://www.limun.hr/main.aspx?id=69990&NadID=69901
http://www.poslovni.hr/57989.aspx
http://deposit.ddb.de/cgi-bin/dokserv?idn=974839892&dok_var=d1&dok_ext=pdf&filename=974839892.pdf
http://www.frankfurt-school.de/dms/international/de/d-sendekorridore/d-sendekorridore.pdf

Iz godine u godinu sve smo više svjedoci dramatič