Pisma iz Njemačke

O protestima Hrvata u Münchenu protiv Stjepana Mesića ovih dana mnogo je napisano. Upadljivo je prije svega s kojom dozom šovinizma su  pojedini portali i tiskovine najavljivali i komentirali ovaj događaj. Nažalost nisu izostali ni zapjenjeni dežurni forumaši, pljuvajući na sve gdje se kritično ukazalo na djelovanje ovog kontroverznog predsjednika, koji je nebrojno puta obeščastio ovu funkciju. Za mnoge “Hrvate” u domovini izgleda da je veći grijeh protestirati, što je demokratski legitimno pravo, nego ocrnjivati svoju zemlju pred Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu. Iz standardnog repertoara samozvanih “antifašista” i sličnih elemenata, također nije izostala ni prijetnja o ukidanju prava glasovanja, što puno i ne iznenađuje. Ovako i slično inverzno razmišljanje zasljepljenih jugonacionalista dosta je pridonjelo kaotičnom stanju u našoj zemlji.

Što je zapravo pravi razlog za zabrinutost je pasivnost hrvatskih građana naviklih da ih se muze do iznemoglenosti. Tu i tamo se pojavi neki protest, no sve završi kao da se ništa nije desilo. Osim stranaka , lopovskih političara, nebrojnih afera i “gospodin” Mesić  je također poznat po brojnim ekscesima, podvalama, šprdnjama, uvredama, lažima i mućkama, pa je za “nagradu” dobio i drugi predsjednički mandat. Jeli i zato kriva dijaspora? Jesu i zato krivi neki svećenici koji se prozivaju? Umjesto da shvate političku stvarnost, nažalost brojni Hrvati sa ili bez navodnika, svoju apatičnost liječe drskim i podlim napadanjima dijaspore. Pametnije bi im bilo da što prije skoknu do obližnjeg liječnika da im propiše novu dozu Apaurina, tako će i njima i nama biti znatno lakše.

Autor.

Par huškačkih naslova ovog tjedna:

U crkvama dijeljeni leci za prosvjed protiv Mesića. (Dnevnik.hr)
Oproštaj s mozgom: Svećenici iz Njemačke pozvali na prosvjede protiv ‘neokomunista’ Mesića. (Nacional)
Mesić poručio njemačkim prosvjednicima: Naučite hrvatski! (Index.hr)
Dali će i dijaspora plaćati krizni namet od 3%? (pollitika.com)

Croatia Airlines i dalje sanja da postane regionalni lider u avioprijevozu, posebno nakon što su nedavno preuzeli četvrti zrakoplov tipa Dash 8-Q400. No, ni nakon dolaska konkurencije, posebice niskobudžetnih zračnih kompanija, u poslovnoj politici ovog prijevoznika nije se izgleda ništa zadnjih godina (dobrog) promjenilo.
Kao nekada JAT i (Inex)Adria Airways tako i CA najveći dio svojih putnika dobiva na njemačkom tržištu, prije svega gastarbajtere, iseljenike i turiste koji ne knjiže paušalni odmor. Cijene koje traži CA zaista su impresivne, da nekažem paprene. U slučajno dva izabrana leta prema tri hrvatske destinacije,  iz Kölna s Germanwings, odnosno Frankfurta s CA (što je još kraća relacija) dvadeset dana, odnosno mjesec i dvadeset dana unaprijed knjiženo, hrvatski avioprijevoznik uvijek je skuplji. Za Dubrovnik (cca. 41 i 45%),  a za Split (61 i 83%). Te znatno skuplje cijene još više zagorčavaju ako se uzme u obzir da se ponekad leti rano ujutro ili navečer s dodatnim jednim ili dva presjedanja kod povratne karte. Također ni cijene do Zagreba nisu povoljnije, tj. obadvije su bile skuplje za 15, odnosno skoro 61%. Usporedba cijena bi još bila drastičnija kad bi se uzele u obzir i ponude GW koje su, posebno ako se rezerviraju mjesecima unaprijed, izuzetno povoljne i sa svim pristojbama i trošarinama recimo iz Kölna do Zagreba iznose i manje od 100 € za povratnu kartu. Mada CA u europskom prosjeku spada među najslabije prosječno popunjene prijevoznike, izgleda da im neki značajni pad cijena nije ni nakraj pameti.
Osim tu i tamo nekih promotivnih, posebice u studenom ili nekom “nevažnom” mjesecu, doduše postoje i neke kratkoročne “posebne ponude” koje je teško dobiti ili im tražilica “izbaci” nešto sasvim drugačije, naravno skuplje. Zaista ne preostaje ništa drugo doli prijevoznike koji godinama nabijaju cijene jednostavno ignorirati, knjižiti kod drugih, i to po mogućnosti što ranije, ili koristiti neka druga prijevozna sredstva. To mnogo podsjeća na tipični hrvatski način razmišljanja, radije propasti (poslovnu 2008. godinu CA završila je s gotovo 90 milijuna kuna gubitaka, cca. 12 milijuna € !!!) nego značajnije spustiti cijene. Takvim i sličnim želimo (nažalost) stranog vlasnika koji će ih naučiti kako se radi posao ili ključ u bravu, koji bi sigurno usljedio da ne pumpaju državnu blagaju. Istine radi treba navesti da i njemačka Lufthansa, u svom običajnom stilu, također na linijama prema Zagrebu i Splitu, i ne samo tu, nabija cijene koje su još veće nego kod CA, ali očigledno si to ova renomirana kompanija s preko osam decenija iskustva može priuštiti s obzirom na njezinu snagu, servis i tržišni udjel kojeg ima.

Autor.

GW -Germanwings:  Iz/Do: Kölna // CA - Croatia Airlines: Iz/Do: Frankfurta  // Cijene od 24.7.2009.

U članku kojeg prenosi Deutsche Welle (hrvatska redakcija) od 29.6.2009. pod naslovom “Čudan odnos dijaspore prema hrvatskom antifašizmu”, mogli smo čitati  intervjuu kojeg je za emisiju Radio Forum njemačke radiopostaje WDR iz Kölna dao savjetnik predsjednika Mesića Tomislav Jakić. Povod su navodno bile neke negativne reakcije u vezi obilježavanja Dana antifašističke borbe u Brezovici kod Siska, odnosno s tim u vezi predsjedniku upućeni e-mail dopisi, za čije autore se tvrdi da se radi o mladim ljudima. Dobro bi bilo znati na osnovu čega dotični dolazi do upravo takvog zaključka.  Iz cijele  žalopojke, doima se, da je jedini Jakićev cilj, potvrđujući predsjednika kojeg savjetuje,  mnoge Hrvate u Njemačkoj i dijaspori prikazati kao ne informirane, zatucane i  nedemokratski nastrojene.

Nije prvi put da se djelovanje nekih određenih pojedinaca poistovjećuje s dijelom, pa čak i cjelokupnom dijasporom, a zapravo nečudi, jer dobro znamo kakav je bio odnos komunističkog sustava prema njoj, i čijem je totalitarizmu, usput budi rečeno, Jakić vjerno služio.

Poznavajući dugogodišnju hajku samog predsjednika Mesića prema dijaspori i njegovoj želji za ukidanjem njenog legitmnog prava glasovanja, ovakva izjava njegovog savjetnika ne iznenađuje. Naravno, dok je trebalo puniti lisnice Mesić je rado bio “ustaša”. Svima su poznate njegove čuvene izjave po  Australiji i kojekuda. Bilo bi dobro da gospodin Jakić “mladim” iz dijaspore naknadno protumači  tu ulogu kontroverznog predsjednika i njegov kasniji (ne prvi put) zaokret u svom stajalištu. Tada nikakvog prozivanja naravno nije bilo. A usput nebi bilo ni loše da objasni i njegovu ulogu na svjedočenju u Haagu, ali ovaj put iskreno. Očigledno predsjednik, zbog sve većeg pritiska u domovini, nije sam našao vremena da u svom uobičajnom stilu popljuje na sve što mu ne odgovara, te je lopticu prebacio na svog savjetnika, koji je mudro izabrao upravo pro srpski nastrojenu njemačku postaju WDR, koja je za vrijeme Domovinskog rata rado prstom pokazivala na kršenje embarga za uvoz oružja (emisija “Monitor”), dok su u isto vrijeme Vukovar, Osijek, Dubrovnik i brojna druga mjesta gorila pod srpskim granatama.

Umjesto da dijaspori dijeli savjete iz povijesti, predsjednikovom savjetniku Jakiću bi bilo pametnije da se zapita dokle je dovela dezorjentiranost osobe koja devet godina državu svjesno gura u kaos i čije političko djelovanje iza sebe ostavljaja ruševinu nepreglednih razmjera.

Autor.

Članak DW: Čudan odnos dijaspore prema hrvatskom antifašizmu
Članak emisije “Radio Forum”: Mladi Hrvati iz Njemačke pišu predsjedniku Mesiću

Opće je poznato da Hrvati u Njemačkoj, prve, a možda nešto više i druge generacije, u svakodnevnom komuniciranju, nerijetko koriste mješani govor. Obično se između redaka umetne riječ drugog jezika, a često puta se od istih, radi jednostavnosti,  čini “prilagođavanje” tj. iste mutiraju u nove, koje obično samo oni između sebe razumiju.

Katkad se u govoru pojave i hrvatske riječi koje se inače dosta rijetko koriste. Pa kad osoba koja nezna značenje, potrebno joj je tada naravno objasniti o čemu se zapravo radi.

Jedan dan, nakon razgovora s svojim rođakom u Bosni, pita me cura, što je to “vukojebina”? Pričala je s njim o svemu i svačemu i ne znavši što ista riječ znači i u kojem kontekstu joj je dotični istu rekao, nije ništa komentirala, da nebi nastala dodatna zavrzlama. No, čim mi je rekla da je on nedavno bio u Glamoču, rekoh joj  “to je to”. Pokušah joj opisivo isto objasniti, ali mi ni nakraj pameti da u njemačkom jeziku postoji nešto slično, doduše ništa sa vukom i onom djelatnoću, već više prilagođenjo dječjem jeziku, tj.: “tamo gdje si lisica i zec kažu laku noć”, (”Dort, wo sich Fuchs und Hase gute Nacht sagen”). Inače je obrnuto. Jednu njemačku riječ većinom, zbog nažalost siromašnijeg nam jezika, opisujemo katkad i duže od jedne rečenice.

Prije izvjesnog vremena svjesno sam pratio razgovore i sve novonastale riječi zapisivao, ali zbog obima istim vrlo brzo prestao. Nažalost, ovo je, zbog nepažnje i ne razmišljanja, postala loša navika mnogih nas. Ako se ovako nastavi neće drugo trajati dok iziđe neki specifični rječnik “gastarbajtersko hrvatski - njemački” i suprotno “gastarbeiter deutsch - kroatisch”.

I dok mi sebi stvaramo jezične probleme, mlađa generacija pokušava obrnuto. Naime,  u domovini u susjednoj općini, ali na istočnoj strani, u jednom tv prilogu mogli smo vidjeti malu Anicu (6) koja, osim slova “a”, nezna ni čitati ni pisati, ali razumije njemački jezik. U nedostatku domaćih kanala, zbog otežanog prijema, ona i dvije godine starija sestra Jelena, gledaju samo satelitske kanale, tj. prije svega dječji kanal “Kika”.

Ako ovako nastave, Anica i sestra joj, uskoro bi mogle usmeno da prevode mirovinska rješenja, raznorazna pisma i potvrde sunarodnjaka, koji su se nakon iscrpnog rada u Njemačkoj napokon skrasili u rodnom kraju i kojima njemački nije baš najbolja strana. Osim toga,  mama im kaže: “kad hoće da mi nešto ne razumimo, one to govore”. Pa neka opet netko kaže da (mnogi) crtići nisu poučni za mlađi naraštaj, nicht war Kinder? I nemojte previše gledati televiziju, jer će doći böser Fuchs… Ili je ono bio Wolf…???

Autor.

Video: Šestogodišnja Anica naučila njemački jezik gledajući crtiće

Nakon teškog i napornog života i rada u Njemačkoj prva generacija gastarbajtera, naši očevi, majke, rođaci i prijatelji, zadnjih godina jedno po jedno napuštaju zemlju za koju ih veže, u nekim slučajevima i više od pola njihovog života. Zemlju u koju su došli, da samo odrade godinu dvije, kako su to obično volili reći, a koja je postala njihova nova domovina, pa i onda kada je nisu sasvim prihvatili.

Život je pisao svoju priču, za mnoge mukotrpnu i bolnu, no ipak za većinu je ona značila materijalnu sigurnost, blagostanje i prespektivu koju nisu imali u svojoj zemlji. Da će jednog dana uživati njemačku mirovinu i najsvjetliji među njima, teško si si mogli predočiti. Krojili su se razni planovi, no mnoge želje i snove sudbina je ravnodušno ignorirala. Ustrajnost i požvrtvovanost da sebi i svojoj djeci stvore bolju i sretniju budućnost, odlika je smjelih i odvažnih ljudi pristiglih iz svih naših krajeva. No, nekima je isto tuđina brzo postala nesnošljiva te nisu prihvatili gastarbajtersku igru. Koliko je njihova odluka bila ispravna najbolje znaju sami.

Jezik, navike, običaje i mnogo toga trebalo je savladati i prihvatiti, da bi bili dio društva koje im je otvorilo svoja vrata. One kojima to nije skroz pošlo za rukom stvarnost je katkad neumoljivo kaznila.

Jedan dio naših zemljaka odlučio je zauvijek ostati u Njemačkoj. Djeca, unučad, navike ili jednostavno bolji životni uvijeti, bijahu razlozi da sredina u koju su došli i kroz decenije boravka je upoznali, ostane doživotno njihova druga domovina.

Nažalost neki u ovoj zemlji nisu doživjeli očekivanu starost. Križevi i spomenici na grobljima s prepoznatljivim domaćim imenima i prezimenima, vjerojatno nikad neće vidjeti rodnu grudu gastarbajtera prve generacije kojima svima imamo puno toga da zahvalimo.

Autor.

Njemačko mirovinsko osiguranje u svom godišnjem izvještaju za 2007. godinu imalo je 52,1 milijuna članova od kojih su 34.99 milijuna bili aktivni osiguranici. Broj svih mirovina iznosio je 24,733 milijuna, a od tog broja su preko 2,16 milijuna primatelja imali stranu putovnicu.

Broj Hrvata u posjedu njemačkih mirovina iznosio je 93.950. Naši državljani nalaze se na sedmom mjestu iza Talijana, Turaka, Španjolaca, Srba, Austrijanaca i Amerikanaca. Prosječna starosna mirovina svih osiguranika iznosila je 981eura kod muškaraca, odnosno 511 eura kod žena. Iznos prosječne invalidske mirovine bio je 736 eura m./ 651 eura ž., dok je obiteljska mirovina još znatno niža.

Najveći dio ostvarenih mirovina Hrvata doznačen je u našu zemlju, i to 76.693. O točnom iznosu istih ne postoje objavljeni podatci, no ako se računa prosjek svih mirovina, onda se dolazi do cca. 644 milijuna eura godišnje. Kod državljana BiH broj mirovina iznosio je 37.069, od toga ih je 34.440 doznačeno u tu zemlju (proc. 302 milijuna eura/g.). Od svih mirovina građana bivše države ostvarenih u Njemačkoj, udio Hrvata iznosi 28,9%.

Na spomenuti je i to da je standardna starosna mirovina u bivšoj Zapadnoj Njemačkoj nakon 45 godina radnog staža iznosila 1.195,20 eura (od 1.7.2008.), kao i to da su skoro sve vrste prosječnih mirovina  u tom dijelu zemlje manje nego na prostoru bivše Istočne Njemačke. Kao glavni razlog takvog stanja navodi se kraći radni staž njenih osiguranika.

Izvor: Deutsche Rentenversicherung, “Statistikband Rentenbestand am 31.12.2007″ i “Aktuelle Daten 2009″

Autor.

Prema  u ožujku objavljenim podatcima njemačkog Statističkog ureda iz Wiesbadena broj hrvatskih državljana u ovoj zemlji 31.12.2008. godine iznosio je 223.056 (108.798 muških, 114.258 ženskih) tj. 3,3% svih stranaca. U odnosu na predhodnu godinu broj je smanjen za 2.253. Broj Hrvata prema podatcima Hrvatskih katoličkih misija za nekoliko desetina tisuća je veći od službenog broja.

U braku se nalazi 112.961 osoba, od tog broja 16.979 je s jednom/jednim njemačkim državljaninom, dok ih 70.275 navedeno kao neoženjen/neudana. 13.638 živi rastavljeno, 6.165 je udovac/udovica, a za 20.017 osoba stanje je nepoznato.

Najveći broj Hrvata u dobi je od 25-65 godina (162.584), maloljetnih je 17.617, od 18-21. godinu je 5.393, 21.-25. godina 9.222, dok je broj osoba starijih od 65 iznosio 28.240.

64,1% naših državljana ili 143.081 osoba živi preko 20, a 20.710 ili 9,28% je 40 i više godina u ovoj zemlji.

Prošle godine u Njemačku je se doselilo 2.825 Hrvata, a odselilo 7.520. Najveći broj doseljenih, odnosno 1.531 osoba, bio je u dobi od 25-35 godina, što je također slučaj i s odseljenim (1.517). Kad se razmatra dužina boravka, onda najveći broj odseljenih (1.518), otpada na osobe koje su u Njemačkoj provele između 35-40 godina.

Brojnost naših državljana u saveznim pokrajinama/zemljama iznosio je:

1. Baden-Württemberg  73.904
2. Bavarska (Bayern)  51.204
3. Berlin (grad-država)  9.222
4. Brandenburg   293
5. Bremen (grad-država)   919
6. Donja Saska (Niedersachsen)   6.198
7. Hamburg (grad-država)  4.922
8. Hessen  30.049
9. Mecklenburg-Zapadno Pomorje (Mecklenburg-Vorpommern)   267
10. Porajnje-Falačka (Rheinland-Pfalz)  7.088
11. Saarland   641
12. Saska (Sachsen)   291
13. Saska-Anhalt   163
14. Schleswig-Holstein  1.812
15. Sjeverna Rajna-Vestfalija (Nordrhein-Westfalen)  35.963
16. Tirinška (Thüringen)   120

Od svih Hrvata u Njemačkoj 22% ih je tu rođeno. Kod muških ta je kvota 22,8%, a kod ženskih 21,1%. Prosječna starost iznosila je 44,6 godine, a dužina boravka s 27 godina jedna je među najvećom kod stranca.

Broj državljana BiH-e u Njemačkoj prošle godine iznosio je 156.804 osoba. Među njima se nalazi također jedan dio Hrvata. Prosječna starost im je manja (39,1 godina), a dužina boravka od 19,8 godina također je ispod hrvatskog prosjeka.

Ukupan broj stranaca prošle godine iznosio je 6.727.618, tj. 8,19% svih stanovnika Njemačke (82.098.534), dok je broj osoba s migrantskom pozadinom skoro 15,3 milijuna.

Zanimljivo je napomenuti da 99,5% Hrvata živi na području bivše Zapadne Njemačke, dok je u pet zamalja bivše Istočne Njemačke imalo prebivalište samo 1.134 osobe.

Autor.

Izvor: http://www.destatis.de/

U subotnjoj kolumni, od 10.1.2009. godine poznatog ideologa Davora Butkovića, mogli smo pročitati podosta stereotipnih podmuklosti sročenih u njegovoj  poznatoj maniri. Da puno toga smrdi u njegovoj priči vidimo iz slijedećih citata:

“Dr. Tuđman, naravno, nije imao ništa s ustaškom ideologijom, ali je smatrao da će kroz takav stav o NDH pridobiti hrvatsku dijasporu, što mu je, kako znamo, i uspjelo.”

Prema tom “novinaru”, koji je svoju “profesionalnost” dokazao izmišljenim intervjuom s premijerom Sanaderom, svaki Hrvat koji je prešao Breganu na duže vrijeme je ekstremist i cijela hrvatska dijaspora je ustaška. Amen. Takvom tezom taj “gospodin” i dalje zatuca svoje ideopoklonike nastojeći što više ocrniti Hrvate izvan domovine od kojih sigurno 95% nema ništa zajedničko s ideologijom kojom on plaši svoje čitatelje. Koliko je glasova dijaspora na svim dosadašnjim izborima dala stranci ili strankama koje simpatiziraju ustaštvo najbolje su pokazali rezultati istih.

“Naposljetku, mnogo hrvatskih iseljenika, koji su u inozemstvu djelovali u raznim proustaškim organizacijama, stigli su u Hrvatsku, i zauzeli određeni broj mjesta kako u hrvatskom društvenom i političkom životu, tako i u vojsci, policiji, obavještajnim službama, pa čak i u biznisu.”

Ovdje se zloćudno sugerira da se radi o tisućama Ustaša koji su padom komunizma “osvojili” Hrvatsku. Svi Hrvati, bez obzira dali su stvarno bili u nekim organzacijama, koji su se vratili u svoju zemlju, po Bukoviću su nepoželjni i tu im nije mjesto. Njegov isprobani “recept”: prvo sve potencirati, pa onda oblatiti.

“U Hrvatskoj smo se, dakle, u prvoj polovici devedesetih suočavali s čitavim nizom ustaških ili proustaških simbola. Većina tih simbola počela je nestajati krajem devedesetih, a posebno poslije povijesnih trećesiječanjskih izbora 2000. godine.”

O tim “povijesnim” izborima mnogo je rečeno. Niti jedne riječi recimo o “antifašističkoj” talijanizaciji nekih njezinih krajeva od strane trećesiječanjskih autonomaša ili nazivlju trgova i ulica koje i danas nose naziv izdajnika hrvatskog naroda “druga” Tita, čije ime stoji u top listi svjetkih krvnika!

“Jasnom osudom pozdrava “Za dom spremni” Vlada je, ponovimo, napokon simobolički stavila izvan zakona i taj, posljednji element ustaške ikonografije, koji je bio preživio devedesete.”

Na to napisa jedan mi prijatelj zanimljivo mišljenje: “Znači, kad bi (se) slučajno pojavila neka grupa manijaka, recimo npr. Sotonista, koji bi ubijali ili mučili ljude, a uz to molili “Oče naš”, “Zdravo Marijo” i “Slava Ocu”, onda bi po toj logici trebalo zabraniti te molitve?…”

“Nedvosmislena diskvalifikacija te ustaške parole znači, među ostalim, daljnje civiliziranje hrvatskog društva, i širenje prostora tolerancije.Nadalje, ona znači dodatnu ideološku detuđmanizaciju Hrvatske demokratske zajednice.”

Autoru u biti nije stalo do nekakavih “širenja prostora tolerancije”, jer je se ni sam ne pridržava, nego do kompromitacije hrvatske države nastojeći njezinog utemeljitelja prikazati ili bolje rečeno ocrniti kao neciviliziranog i netolerantnog državnika, a time i njegovo djelo.

“Ustaše i NDH za Hrvatsku napokon trebaju postati trajno zatvoreno, duboko kompromitantno poglavlje naše povijesti, iz kojeg ne smijemo uzimati baš ništa.”

Sve u svemu cijela njegova kolumna u stvarnosti najmanje veze ima s Ustašama i NDH. Preko nje zapravo se ciljano podmeće hrvatskim domoljubima, braniteljima, dijaspori i ljudima kojima je stalo do prosperiteta naše zemlje, i koji apsolutno nemaju ništa zajedničko s ideologijom koju nam “novinar” Butković vadi po potrebi “iz rukava” da pljuje po svemu što imalo miriše na hrvatstvo i hrvatsku državu.

Autor.

Često puta, posebno u predizborno vrijeme susrećemo se nažalost s jednom nametnutom i provokantnom temom koja  uznemirava vremenski odsutne i iseljenje Hrvate, a to je pravo glasovanje dijaspore. Prije cca. godinu dana nesuđeni premijer, predsjednik SDP-a Zoran Milanović na jednom predizbornom skupu u Osijeku reče: “Bitno je da odluku o tome tko će donositi zakone u Hrvatskom saboru donosimo mi u Hrvatskoj, a ne Novi Zeland, Australija ili neka treća država. Nemam ništa protiv ljudi koji ne žive u Hrvatskoj, smatram ih partnerima i bliskima, ali oni ne dijele sudbinu ove zemlje”. Neznamo dali je dotični “gospodin” poslje toga obrisao stražnjicu.

Zanimljivo je pogledati praksu nekih zapadnih zemalja. Tako recimo Savezna Republika Njemačka svojim građanima izvan zemlje to pravo na svim izborima neosporivo OMOGUĆAVA. Mogućnost glasovanja poštom uhodana je praksa i nikakvom ozbiljnom njemačkom političaru nije ni nakraj pameti da njihovo pravo ograničava ili dovodi u pitanje (mada ih je  18 puta više nego Hrvata).

Na stranicama Ministarstva vanjskih poslova (Auswärtiges Amt) mogu se naći upute za glasovanje Nijemaca u inozemstvu. Kao jedini uvjet, osim naravno napunjenih 18. godina starosti, navodi se da su u njoj prebivali najmanje 3 mjeseca nakon 23.5.1949. Ova regulativa se samo odnosi za trajno odsutne iseljenike, dok oni koji imaju prijavljeni boravak u Njemačkoj, a borave izvan nje, glede toga nemaju nikakvih prepreka. Jedina formalnost je što sami trebaju zatražiti da im se dostave birački spisi.

Pravo glasovanja Austrijanaca izvan svoje zemlje također nije upitno. Isti mogu učestvovati na saveznim, predsjedničkim i izborima za Europski parlament. Učestovanje na referendumima od 2007. godine također je odobreno. Glavni uvjeti su da: imaju najmanje 16. godina, da su se unjeli u tzv. “Wählerevidenz”, tj. izborni popis (evidenciju) na mjestu zadnjeg prebivališta i da im to pravo sudskim putem nije zaprječeno.

Regulativa glasovanja Švicaraca izvan svoje zemlje također ne zahtjeva posebne uvjete, a to su prije svega: 18 godina starosti i registracija kod veleposlanstva ili konzulata.

Primjeri gore navedenih zemalja govore da je pravo glasovanja dijaspore apsolutno legitimno i neotuđivo. No, u hrvatskim uvjetima osporavanja je tim tragičnije, da upravo oni koji su do jučer Hrvate izvan zemlje progonili, danas se svim silama trude da im oduzmu jedno od najvažnijih građanskih prava.

To što je u razvijenim društvima neosporno, kod nas se, posebno u predizbornom vremenu od strane SDP-a, njoj sličnih stranaka i medija podlo prešućiva, odnosno ignorira. Inače, da je suprotno javnost bi itekako već davno s tim bila upoznata.

A izjava, kako taj podli SDP-eovac reče, da “oni ne dijele sudbinu ove zemlje” je toliko točna kao i tvrdnja da “njegova stranka nije nasljednica  onih koji su žarili i palili po Hrvatskoj više od četri desetljeća”.

Jadna je budućnost Hrvatske koja s Milovanovićem sudbinu djeli!

Autor.

• Stranice njemačkog Ministarstva vanjskih poslova (Glasovanje Nijemaca u inozemstvu)
• Stranice austrijskog Ministarstva vanjskih poslova (Glasovanje Austrijanaca u inozemstvu)
• Glasovanje Švicaraca u inozemstvu

Prema podatcima Saveznog statističkog ureda iz Wiesbadena 2007. godine u Njemačkoj je živjelo ukupno 82.217.837 stanovnika, od kojih su 74.962.442 Nijemci, a 7.255.395 stranci. Broj Hrvata iznosio je 225.309 tj. udio je 0,27%, a svih stranaca 8,82%.

Savezni kriminalistički ured u svom godišnjem izvještaju registrirao je ukupno 6.284.661 kažnjivih djela, od kojih su rješena 2.294.883 predmeta.

Udio stranaca u tom broju iznosio je 490.278 predmeta ili 21,4%. Ova kvota zadnjih 15 godina u stalnom je padu, a “rekordne” 1993. godine iznosila je 33,6%.

Stranci su u nekim kažnjivim djelima iznadprosječno zastupljeni, kao npr.: falsificiranje isprava 37,9%, silovanje i seksualno zlostavljanje 30,1%, ubojstva 28,3%, pranje novca i prodaja ukradenih stvari 27,9%, razbojstva 27,7%, teške tjelesne povrede 23%, a posebno u djelima vezanim za njemačke boravišne zakone i azil 95,4%.

Od svih stranaca Turci su brojčano najčešće zastupljeni u kriminalnim radnjama. Ukupno je te godine kod istih registrirano 108.055 kažnjivih djela (22,04% od svih stranaca), zatim slijede Poljaci 33.291 (6,79%), Srbi i Crnogorci 30.931 (6,31%), Talijani 24.607 (5.02%) itd…

Građani BiH nalaze se na  9. mjestu s ukupno 8.910 (1,82%) djela, dok su Hrvati na 11. mjestu s 8.384 (1,71%).

Kad se stavi broj kažnjivih djela u odnosu na ukupan broj stanovnika svake nacije, poredak izgleda drugačije. Kvota kod Nijemaca iznosi 2,41%, dok je kod stranaca znatno veća i iznosi čak 6,76%. tj. veća je za 2,8 puta.

Među najkriminalnijim prednjače građani iz Libanona s 20,13%, Rumunjske 17,78%, Iraka 17,51%, Češke 13,81%, Irana 12,08%, Maroka 10,99%, Vietnama 9,82%, Srbije i Crne Gore 9,36%, Makedonije 8,86%, Poljske 8,65%, Francuske 7,40%, Rusije 7,27%, Kine 6,53%, Ukrajine 6,68%, Turske 6,31% itd.

Kod Hrvata taj iznos je 3,72% (kod Austrijanaca 3,70%), no ipak je za 54,4% veći nego kod Nijemaca, a 81,72% manji nego od prosjeka svih stranaca.

Udio građana BiH u odnosu na njihov broj stranovnika prema tim podatcima iznosio je 5,88%, tj. 58% više nego kod Hrvata ili 59% manje nego kod građana Srbije i Crne Gore.

Na procentualno velik broj Čeha, Francuza i Austrijanaca vjerojatno utječe susjedstvo s Njemačkom i s time povezane kriminalne radnje.

Velik udio u kaznenim djelima Kineza (69,7%), Vijetnamaca (51,4%), Iračana (41,1%) i Ukrajinaca (40,6%) dovodi se dobrim djelom u kontekst s zloupotrebom vezanom za boravišne i zakone o azilu. Kod Hrvata ta kvota iznosi 10,6%, a kod građana BiH 14,8%.

Autor.

Odgovor tzv. “Hrvatima” , mrziteljima svog naroda u dijaspori

Odlazak iz Jugoslavije i Hrvatske

Odlaskom na “privremeni” rad prve generacije gastarbajtera početkom 60tih, situacija na tržištu rada znatno je se rasteretila. Tadašnja država je u tom potezu vidila ne samo ekonomsku korist, nego i političku, a i smanjila je socijalni bunt stotina tisuća nezaposlenih i gladnih joj stanovnika, od kojih su najveći dio bili Hrvati iz Hrvatske i BiH.

Ta raseljavanja su joj itekako išla i u prilog, posebno u onim sredinama gdje je bilo mješano stanovništvo. Deviznim doznakama iz inozemstva izravnjavala je poprilično negativnu platnu bilancu i poboljšala ekonomski standard domicilnog stanovništva. Inače bi joj već tada odzvonilo.

Vi na bauštelu, mi u gotove stanove

Dok su gastarbajteri grbačili po raznoraznim bauštelama, spavali u skučenim vagonima, bili daleko od obitelji i dobivali čir na želudcu, kod “kuće” su se dodjeljivala stanarska prava, i to najvećim djelom za politički podobne osobe, neradnike, muljatore i slično. Sjećamo se akcijonaške parole “Imaš kuću, vrati stan”, gdje je čak i partija, moglo bi se reći, ostala nemoćna. Ili je bar tako glumila.

Na sličan način je se odvijala i privatizacija istih, kao npr. u Hrvatskoj, gdje je “privatizirano” 317 tisuća tih stanova.  Paradoks je taj, da je otkupna cijena, ako bi se platio cjelokupni iznos odjednom, bila smiješnih 90 €/m². Nevjerojatno da je recimo stan od 60 m² plaćen samo 5.400 €, dok isti danas vrijedi i po 2.000 €/m², tj. 120.000 €.

Gastarbajterima ne samo da je uskaćeno radno mjesto, nego nisu imali nikakvu priliku da i sami dođu do takve ponude, da ne govorimo o jefitnom stanovanju recimo njihove obitelji u takvim, za razliku od onih koji su ih se jeftino dočepali i decenijama ih koristili. Žalosno je konstatirati da je propala država upravo tim, koji su je štitili, i kad je nestala donijela bogatstvo. Gastarbajter je svoje bogatstvo stekao trudom i na vlastitim “kostima”, koja su kod mnogih rezultirala bolestima i mnoge nažalost koštala nesreće ili rane smrti.

Građevinski bum

Stotine tisuća Hrvata su prošli gastarbajterski život. Od onih koji su boravili i radili par mjeseci, pa do onih koji su u međuvremenu i više od 45 godina. Obnovile su se i napravile desetine tisuća kuća, vikendica, poslovnih objekta…Uložile su se milijarde maraka i eura. Uplaćivali su doprinosi za elektrifikaciju, škole, ceste, vodovode… Mnogi se vjerojatno dobro sjećaju da je se npr. telefonski priključak plaćao po 1.700 DM, pa čak i do 2.200 DM po domaćinstvu, dok je isti tada u Njemačkoj koštao 25 DM. Dakako da si i uređaj svatko morao nabaviti, dok je on Nijemcima bio besplatan. Sav taj novac kroz financijske tokove poboljšao je gospodarski položaj bivše zemlje, i naravno njezinih nasljednica.

Ušteđevine

Hrvatski građani su svoje ušteđevine dobrim djelom držali na računima domaćih banka, koje su  sve zaredom pohlepno za njima hrlile i imale svoja predstavništva u velikim gradovima zapadne Europe, a time isto jačali finacijski sustav države koja ih je se jeftino i zgodno rješila, a dobro naplatila. Kako su štediše prošli - dobro znamo. “Nestale” su milijarde, a i ratovi su dobrim djelom od toga plaćeni. Oni lukaviji su u “gužvi” tim novcem jefitno otkupljivali dug raspadnute zemlje, koji danas dolazi na naplatu da se mnogima vrti u glavi. Upitno je dali će ikada viditi i glavnicu koju su imali, a da ne spominjemo kamate.

Dali je itko izračunao koliko su ih samo izgubili od 1991. do danas? Znamo dobro kako se ponaša Ljubljanska, Sarajevska i druge banke. I dan danas štediše u BiH potraživaju 5,4 milijarda KM, također bez kamata.

Ili kako su se bijedno ponašale hrvatske banke kada je se radilo o tzv “staroj” deviznoj štednji. Koliko je tu samo dijaspori novaca pokradeno, doduše ne samo njoj? Također dobro bi bilo znati i koliko je deviza “izvisilo” kroz propale hrvatske banke? Nisu li ono mnoge od njih također preko svojih zastupništva u inozemstvu bacile svoje mreže na gastarbajtere? Zasigurno je da i danas mnogi Hrvati iz dijaspore drže podosta novca na računima u zemlji.

Mirovine

Prema podatcima Njemačkog mirovinskog osiguranja od kraja 2007. godine 93.950 Hrvata ima njemačku mirovinu, a 37.969 građana BiH. Veliki dio njih svoje mirovine prima u tim zemljama (u HR 64.276 osoba ili skoro 69%, u BiH 27.305 osobe ili 72%) plaća socijalno osiguranje i mnoga druga svakodnevna izdavanja. Većim obiteljima, djeci ili unučadima istih, mirovine su, moglo bi se reći, jedini spas. A da iste nisu pale s neba nije potrebno naglasiti. Kad se uzme u prosjek primanja svih vrsta njemačkih mirovina i umanji za 15% ispada da se samo u Hrvatsku slije 539 milijuna eura godišnje. HNB tvrdi da su od 1993. do kraja rujna 2007. strane investicije iznosile 16,7 milijarda eura. Trebalo bi onda napomenuti, da je se od te godine slilo i najmanje 6 milijarda gastarbajterskih mirovinskih eura.

Devizne doznake

U Hrvatskoj, a posebno među Hrvatima u BiH i danas veliki dio osoba dobiva financijsku i materijalnu pomoć od obitelji, rođaka i poznanika. Također treba spomenuti i posebna izdavanja za popravke, veće nabave, kreditiranje i drugo. Sve to “prođe” kroz financijske tokove.

Honorarni poslovi

U ljetnim mjesecima posebno je prisutan trend, rada na određeno vrijeme pristiglih iz domovine: čuvanje djece, čišćenje, branje šparoga (samo 2006. u Njemačku je otišlo raditi 786 radnika iz Osijeka), ispomaganje… Koliko-toliko isti poboljšaju svoje prihode. Dakako da im njihova rodbina u takvim situacijama rado pomaže u pronalaženju posla.

Posjete u domovini i turizam

Svakome je jasno da nekoliko stotina tisuća Hrvata godišnje posjećuju obitelj, svoj rodni dom, odlaze na more i dr. Koliko se tu novca slije teško je uopće procjeniti. Postoje ankete da stranci iz 12 emitivnih zemalja prosječno po danu troše 48,91 eura na moru. A da su Hrvati među boljim potrošačima, mnogi su ugostitelji već davno potvrdili. Čak je bivša jugotiranija dolaske gastarbajtera za blagdane i ljetne odmore medijski popratila, dok današnjoj Hrvatskoj to ni spomena nije vrijedno.

Domovinski rat

Neosporna je ljudska, financijska i materijalna pomoć stradalim u Domovinskom ratu. Znamo dobro da je dosta tog novaca kasnije “ispario” s računa po Austriji, Švicarskoj…Dakako da su neki pobjegli od rata u inozemstvo, ali njihov broj se nikako nemože staviti u odnos prema velikom broju izbjeglica i prognanika, koji su, zahvaljujući prije svega svojim bližnjim, našli utočište u mjestima i gradovima gdje oni prebivaju.
Preko njih, kroz socijalna davanja država, njihov legalni i ilegalni rad, opet je dio novaca, prilikom njihovog povratka, bio uložen ili potrošen u domovini.

Rad na crno

I gastarbajteri koji nigdje nisu prijavljeni i neplaćaju porez svoj novac ulažu u domovinu, troše, prave kuće ili stanove. Kroz indirektne poreze i trošarine jedan dio se isto slije u državni proračun.

Doznake za socijalno osiguranje

Gastarbajterske obitelji u Hrvatskoj i danas preko osiguranja  osobe u inozemstvu imaju socijalnu zaštitu. Bivša država, posebno u 70tim i 80tim, je na taj način “povukla” silne milijune u svoje blagajne. Stanje u bolnicama je uvijek oslikavalo stanje u zdravstvu. Bez tih deviza iste bi bile sličnije močvarama ,doli nekim ustanovama.

Jačanje tvrtki u Jugoslaviji i Hrvatskoj

Zanimljiv je slučaj nekadašnje “Bosna Livno”, kasnije “Li-Bus”, autobusnog prijevoznika, koji je za manje od deceniju izrastao u jednu od najvećih tvrtki u svojoj branši, i to zahvaljujući gastarbajterskom prijevozu. Bolje upućeni se dobro sjećaju recimo kvalitete njihovih autobusa i npr. tadašnjih “Zagrebačkih transporta” (kasnije Croatia Bus) ili, mora se reći, “kanti” “Zadartransa” i slično. Kasnije su se i drugi bacili na taj unosan posao (Panturist, Čazmatrans…).

Slično je u zračnom prijevozu, od JAT-a, Adria Airwaysa, pa do sada državne Croatia Airlines, koja dobrim djelom “živi” od gastarbajtera, ali danas nesposobnošću i političkom voljom, dobar dio istih prepustila njemačkim prijevoznicima.

Također i velike građevinske tvrtke iz Hrvatske (Ingra, Montmotaža..) kroz tzv. “Werksverträge” su profitirale na njemačkom tržistu. Nemali dio njihovih radnika su već imali boravak i određena radna iskustva u zemljama gdje su iste nastupale. Takvim poduzetnicima su gastarbajteri sigurno doprinjeli u njihovim poslovnim projektima.

Sportski doprinosi

O sportskim doprinosima Hrvata iz dijaspore mnogo je napisano. Nije izostalo ni zapažanje, da mnoge u domovini prilikom pobjeda istih njihovo “gastarbajtersko” podrijetlo ih nije (odjedanput) smetalo. Dvoličnost takvih osoba puno govori o njima samim.

Promocija Hrvatske

Dosta puta je naglašeno domoljublje Hrvata u dijaspori. Isti uspostavljaju, gospodarske, kulturne i sportske veze i na taj način doprinose reputaciji naše zemlje. Posebno treba naglasiti promociju hrvatskog turizma i kuhinje (samo u “Adresaru Hrvata u Njemačkoj” od 2006. godine nalazi se preko 400 restauranta), dok je stvarni broj nekoliko tisuća.

Ostali doprinosi gastarbajtera

- Kroz školovanje vlastite djece u domovini doprinjeli su gospodarstvu, tj. indirektno utjecali na manju nezaposlenost
- Kroz razne donacije slali medicinsku opremu, novac i drugo
- Odskočna su daska Hrvatima iz domovine za studiranje i usavršavanje
- Povratkom Hrvata u domovinu prenosi se znanje, radne sposobnosti i tehnike (know-how)
- Investicije, posebno u turizmu i ugostiteljstvu, i time doprinose otvaranju radnih mjesta
- Carine
- Porezi na nekretnine, automobile… u domovini
- Pristojbe za putovnice… (u inozemstvu košta 110 eura, u Hrvatskoj 220 kn, cca. 30 eura)

Problem dijaspore

Problem dijaspore leži dosta i u njoj samoj. Slaba informiranost, nezainteresiranost, nevoljkost (sjetimo se koliko je godina Hrvatima u Njemačkoj trebalo da osobno kod prijavnih ureda promjene kodni broj državljanstva). Nažalost mnogi podliježu asimilaciji, uzimanju državljanstva i u cjelokupnom prekidanju veza s domovinom.

Treba znati da prema službenim podatcima samo u 8 dijasporskih zemalja (SAD,Kanada, Njemačka, Austrija, Australija, Švicarka, Švedska, Norveška) živi 962.651 Hrvata i njihovih potomaka.

Nažalost danas Hrvate u domovini ne zanima puno sudbina njihovih pripadnika u inozemstvu. Većinska stranka stoji (iz političkih razloga) deklarativno uz nju, dok bi je ona najveća opozicijska najradije poslala na mjesec.

Hrvati u dijaspori trebaju uzeti stvar u svoje ruke, osnovati stranku i izabrati  vlastite predstavnike za Hrvatski Sabor i dati nogu onima koji su je nekada obilazili i gostovali u otrcanim odjelima izlizanim cipelama. Par godina kasnije, mnogi od njih bili su ili jesu, za ukidanje njihovog, ustavom zagarantiranog glasačkog prava. Valjda i sami znaju da “tamo” više nemogu napuniti svoje torbe.

A  vrijeme je i da tzv. “Hrvati” - mrzitelji roda svog, nadojeni samih sebe i svojih jadikovanja,  puste gastarbajtere  na miru i prihvate  se posla, kojeg mnogi od njih decenijama nisu ni pomirisali.

Autor.

Neznam koliko puta, posebno u vremenu kada je se Hrvatska osamostaljivala, je bilo govora o velikom povratku iseljenika i njihovog kapitala. Lukavo su se lansirale takve informacije, dok su samo oni ozbiljni bili svjesni da od toga nema ništa. Osim nekih vrijednih primjera, sve je više manje ostalo kao i prije. Oni koji su se vratili bili su ponešeni dobrom poduzetničkom idejom, velikim rodoljubljem ili, kao što je kod većine slučaj, starosnom dobi.

Upravo su većinom gastarbajteri prve generacije  ti koji su se zaista vratili, jer sa svojom mirovinom, kućom ili ušteđevinom mogu si priuštiti siguran i doličan život.

Razne studije su pokazale da bi Hrvatsku još više školovanog  (i ne samo) kadra moglo napustiti, samo čekaju bolja vremena. Sve u svemu trend je kao i do sada. Gledajući na sve događaje zadnjih 13 godina od zavšetka rata, situacija za prosječnog građanina “dole” je, moglo bi se reći očajna. Nažalost mnogi idikatori upućuju na to, da bi se ista mogla još više zaoštriti, a gledajući zaduženost države, poduzetnika i građanstva može sve, ako ovako nastavi, završiti i u bankrotu.

Oni koji su “vani”, imaju sigurno radno mjesto, sređen boravak i život, će tu vjerojatno i ostati. Malo tko bi to stavio ili stavlja sve na riziko.

Sanjarenja o većem povratku su neozbiljna i neutemeljena, a zadnjih godina i sve manje prisutna.  Domoljublje je jedno, a stvarnost drugo.

Autor.

U Njemačkoj se troši još jedna generacija naših mladih, u najboljim i najljepšim godinama, koji životare radeći najteže poslove od bauštele do bauštele ili čisteći tuđe stanove, kuće i urede.

Koliko god se borile protiv rada i boravka na crno, njemačkim vlastima je itekako poznat taj problem. Ne bi se to smjelo naglas reći, ali ni one ga međutim ne rješavaju posve dosljedno, jer taj rad na crno mnogim poduzećima, skupinama i pojedincima donosi profit.

On je iz Slavonije došao u Njemačku prije desetak godina. Nije, naravno, mogao tražiti niti dobiti dozvolu boravka. Radio je na crno na raznim bauštelama, ponajviše kod naših firmaša. Imao je sreću, jer su mu svi uglavnom više-manje redovito davali plaću, dok mnogi drugi često ostanu kratkih rukava. Samo mu jedan firmaš nije platio rad za nekoliko mjeseci te mu ostao dužan desetak tisuća maraka. Kad je tražio svoj novac, ovaj mu je zaprijetio da će ga prijaviti policiji. I na tome je ostalo, jer bi prijava policiji značila njegov izgon iz Njemačke. Ipak je pristojno zarađivao, jer je dobar majstor. Prije dvije godine se i oženio, dobio dijete, te i dalje usred jednoga njemačkoga velegrada živi i radi na crno. Nigdje ga nema, ni u kakvim službenim dokumentima, ne plaća poreze, nema obveznog zdravstvenog osiguranja, ne uplaćuje doprinose za socijalno i mirovinsko osiguranje. On jednostavno ne postoji za ovu zemlju, ali dosad nije još imao nikakvih problema s policijom. Bilo je racija na bauštelama, ali ih je sretno izbjegao. Novac štedi i ujedno gradi kuću u Slavoniji. Za svaki slučaj, ako ga pronađu i protjeraju, iako ovdje kani ostati dokle god može. Kaže da kod kuće ne može dobiti posao niti zarađivati ovoliko koliko ovdje zarađuje na crno.

Mnoštvo je takvih i sličnih primjera boravka i rada naših ljudi po cijeloj Njemačkoj. Tko bi mogao znati broj vrlo traženih kuharica i kuhara, kao i pomoćnoga osoblja u kuhinji, koji također na crno zarađuju svoj kruh u brojnim restoranima i kavanama, kako kod naših tako i kod nekih njemačkih ugostitelja.

Čistačka kolona

Ne zna se također niti broj naših djevojaka, ali i starijih žena koje svakodnevno čiste njemačke stanove, kuće i urede, a koje na njemačkom nazivaju Putzkolonnen - čistačka kolona/vojska. Neke od njih su ovdje deset i više godina. Rade uglavnom po satu, ponajčešće kod više ili manje stalnih poslodavaca, čije su povjerenje zadobile u međuvremenu. Oni im ponekad plate po satu i više nego što je to nekakva uobičajena sitnica za takvu vrstu posla. Zauzvrat, međutim, ponekad moraju izvesti i kućne ljubimce u šetnje, za što im se također plati. Većina se njih vrlo brzo snađe u velikim gradovima, a uz pomoć odličnog javnoga prijevoza uopće nije teško pronaći tražene adrese. S odlaskom izbjeglica iz BiH (od oko 320.000, koliko ih je bilo još lani, u Njemačkoj ih je ostalo jos oko 80.000) došlo je do donekle povećane potražnje za takvom radnom snagom. Ipak, neke izbjeglice napuste Njemačku na mjesec-dva, pa se ponovo vraćaju i nastavljaju ovdje raditi na crno. U sredstvima javnoga prijevoza nije teško prepoznati takve naše djevojke pa i starije žene. Većinom su blijede, umorne i iscrpljene, jer je njihovo radno vrijeme vrlo fleksibilno. Dok preko dana rade uglavnom po kućama i stanovima, navečer čiste raznorazne urede. Njihov radni dan zna trajati i do petnaest sati, a mnoge rade i subotom i nedjeljom.

Okupljanje vikendom

Slično je stanje s našim momcima po bauštelama. Kao i djevojke, i oni su došli ovamo preko rođaka, prijatelja ili poznanika. Rad na bauštelema je težak i naporan, ali se još uvijek dobro plaća. Važno je da je gazda pošten i da na vrijeme isplaćuje novac.

Cijelo to mnoštvo naših momaka i djevojaka, koji u Njemačkoj žive i rade na crno, razvilo je i specifican stil svog društvenoga života. Nakon teškog radnoga tjedan, u danima vikenda, kasno navečer, oni se sastaju i upoznaju u našim kafićima i diskotekama, kao i nedjeljom na hrvatskoj misi ili poslije mise, razmjenjuju informacije o poslu i plaćama, o policijskim racijama i svemu ostalom. Momci su većinom neoženjeni, a djevojke neudane. Neke ipak pogodi sreća, pa se ožene ili udaju za osobe koje imaju pravo boravka u Njemačkoj. Neki to učine iz ljubavi, a drugi opet samo radi papira . Među momcima ima onih koji su ovdje došli prije rata, neki su se sklonili pred sam rat i od rata, a neki su opet, nakon dugih i teških ratnih godina na fronti, ipak morali u tuđinu, morali doći đivjeti i raditi na crno. Eto, sad su opet oni prvi očigledno bili mudriji? Ovi posljednji su, dakako, razočarani, jer kažu da u domovini nemaju posla, pa su morali u bijeli svijet. Dokad i kako, ni sami ne znaju, ali živjeti se mora. Pričaju da je bolje i u Njemačkoj na crno, ali s nešto maraka u džepu, nego kod kuće gledati odakle je vedro i tko će ih počastiti pićem. Ovako mnogi pomognu svoje obitelji u domovini, a neki uspiju podići i krov nad glavom.

Tuđinska milostinja

Statističkih podataka o takvima nema, niti ih može biti. Oni ne smiju biti brojke, jer oni službeno ne postoje. U svakom slučaju u Njemačkoj se troši jos jedna generacija naših mladih, u najboljim i najljepšim godinama, kojima domovina nije osigurala uvjete za ljudski zivot i rad; onih koji zbog takvih životnih prilika ni ne pomišljaju na sklapanje braka, nego životare radeći najteže poslove od bauštele do bauštele ili čisteći tuđe stanove, kuće i urede. Njihova privremenost ne može se usporediti s nekadašnjim tzv. privremenim radom (koji još uvijek traje) naših prvih gastarbajtera. Oni su, naime, ovdje bili legalno na privremenom radu, brojni sa svojim obiteljima, imali su i imaju svoje obveze i prava, osiguranje i više ili manje sigurno radno mjesto ili naknadu ako ostanu bez posla (što se sve češće događa). Naši crnjaši međutim nemaju gotovo ništa od toga, osim volje i želje da rade i zarade te pristojno žive, ponajprije svakako u domovini. Uvijek se među njima nađe određeni broj avanturista, ali i onih sklonih kriminalu. Dojam je, međutim, kako je većina njih ovdje zato što u domovini ne mogu naći posao, pa ovdje žive od milosti Božje i gazdine, od racije do racije, te od nade u bolja vremena kod kuće. Koliko god se borile protiv rada i boravka na crno, njemačkim vlastima je itekako poznat taj problem. Ne bi se to smjelo naglas reći, ali ni one ga međutim ne rješavaju posve dosljedno, jer taj rad na crno mnogim poduzećima, skupinama i pojedincima donosi profit.

Sadašnjoj generaciji naših radnica i radnika na crno u Njemačkoj taj status daje priliku da zarade kakvu milostinju, ali ih ona često stoji i zdravlja i životne perspektive. Njihova životna stvarnost je sumorna i kod njih ne pale nikakve sladunjave domoljubne parole. Njih se domovina zapravo elegantno odrekla, prepustivši ih tako sudbini onih koji u tuđini žive i rade na crno, a koji u stvarnosti ne postoje - ni za domovinu niti za zemlju u kojoj su našli pribježište.

Anto Batinić (bivši glavni urednik “Žive zajednice”)

Izvor: Dom i svijet, 1998. Plakati © Autor.

www.posteni-firmas.de

Xing je B2B portal za poslovne kontakte. Grupa “Croatian Diaspora Community” okuplja Hrvate u inozemstvu i domovini. Trenutačno ima 2.160 članova. Cilj ove grupe je razmjeniti kontakte, očuvati hrvatsko podrijetlo i tradiciju. Učlanite se možete ovdje.

Ovih dana, nakon velike pobjede naše zemlje nad Njemačkom u Klagenfurtu, prisjećamo se na isti događaj na SP u Francuskoj skoro deset godina prije, 4.7.1998. godine, kada su Ćirini dečki s 3:0 dotukli napuhanu i ushićenu njemačku reprezentaciju. Bila je to još veća katastrofa za njihovu zemlju, jer je značila oproštaj od daljnjeg natjecanja, a Hrvatskoj je na kraju donjela 3. mjesto.

S čuđenjem, nevjericom i bez imalo respekta, reagirao je ne samo izbornik Berti Vogts, koji je nečestitajući Ćiri, ko raketa klizno u katakombe, već i brojni mediji, punih samih sebe.

Tek oni korektniji ipak su priznali zasluženu pobjedu, no većina je naglašavala slabost i neorjentiranost vlastite reprezentacije. Slavili smo diljem Njemačke s ponosom, radošću i slavljem ovu povjesnu pobjedu, razbili mit o nepobjedljivosti Njemačke i priskrbili si respekt od kojeg naša zemlja i nogomet i danas imaju koristi.

Boban, Bilić, Jarni, Prosinečki i drugi, a posebno Šuker (najbolji strelac SP-a), ostati će Hrvatima (a i Njemcima također) zauvijek u sijećanjima, a njihov uspjeh Hrvatsku je učinilo prepoznatljivom i cijenjenom u svakom kutku (nogometnog) svijeta.

Autor.

Kuc, kuc “Guten Tag, ja sam asimilacija, po prezimenu vidim da ste stranac, dobro bi bilo da pođete s mnom”. Ovakve i slične “posjete” zadnjih 7-8 godina uobičajna su pojava u Njemačkoj, koja je do tada decenijama tvrdila da nije useljenička zemlja.

Nakon reforme državljanstva, značajnijem pristupu medijma, državnim institucijama, strankama u parlamentu i slično, strancima se otvorila jedna nova dekada.

Ovaj put, izgleda, igra se otvorenih karata. Migrantima, kako se odnedavno zovu, nudi se potpuna integracija s svim pravima i obavezama, a traži se respekt prema zemlji, odanost i po mogućnosti što manje održavanja veze s zemljom podrijetla. Naravno, ovo zadnje niko službeno ne zahtjeva, ali klima je takva da puno stvari upućuju na to.

Prvoj generaciji gastarbajtera, zbog niza deficita i drugih razloga, ovakva “ponuda” nije se mogla napraviti, ali zato kod druge i treće nailazi na dobar odjek.

Što je god stanje u nekoj zemlji, odakle dolaze brojni kandidati, jadnije i ista dalje od EU, to veća mogućnost asimilacije.

Brojni su građani iz bivše zemlje uzeli njemačko državljanstvo i pokušali da zadrže predhodno. Većini to nije uspilo. A i onima kojima je mađioničarskim mjenjanjem putovnica to jeste, dugoročno nije garancija da će tako i ostati.

Samo u zadnjih trinaest godina oko 30 tisuća Hrvata postali su “Nijemci”. Digli su sidro od zemlje i što je, kod nekih još puno gore, od svog podrijetla. Posebno su osobe iz mješanih brakova, kao i one bez razvijenih rodbinskih veza na ovakvu pojavu slabootporne.

Nažalost i sve više “hrvatskih” intelektualaca, kao naprimjer spisatelji, uzeli su državljanstvo i postali Nijemci. Sigurno, njihovo dobro pravo, ali ujedino i pljuska zemlji iz koje prvobitno dolaze. Mnogi će se, kako stvari stoje, “kucanju na vrata” bez obzira na sve odazvati. Ostaje samo nada, da će roditeljska svijest, patriotizam, odnosno nacionalni ponos doći do izražaja.

A da vas, možda nebi opetovano dosađivalo s “kuckanjem”, vi stavite vidljiv znak na vrata ili se dobro “skockajte”. Iz daljine će vas zaobići.

Autor.

Foto: © DeVIce - Fotolia.com

Na proteklom svjetskom nogometnom prvenstvu dogodilo se nešto neviđeno. Najbrojniji stranci, oni što često piju čaj, izašli u javnost nakon utakmica domaćih i vijaju njemačkim zastavama po svojim imbisićima ili kako to naši vole reći - prčvarnicama, u Berlinu i kojekuda.

Baš oni! To bi bilo isto kad bi albatrosi mahali Čedinom zastavom u “kolevci srpstva”. Tamo je to gadan redosljed, prvo ode ruka, pa onda ono što je bilo u njoj. Skipetari nevole neukusnu šalu, osim one s Bushovim satom. Stvarno, nekim je očigledno lopta dobro pomutila mozak, s trajnim posljedicama ili je to zbog visokih temeperatura tj. kako to meteo ptičice vole reći - globalnog zatopljenja. Aj znaj. Čudno je ovo neko vrime.

A mogu ih isto malo razumit. Liče oni svoj kompleks što ih Nijemci ne fermaju ni jedan posto. A još kad im vide nane s raznobojnim maramama prepunih šarenih cvitića na glavi i do nogu dugačkih sivih mantila, njihova im se glava često puta pođe čudno polukružno da se okriće livo-desno. Stara “bolest”?

A moguće je i to da, pošto sami nisu bili dogurali da budu sudionici, pa si onda koječega umišljaju. I bi dobro za ovu zemlju. Inače nebi osto od puste buke i galame. A ovako oni loše odglumiše da su ko domaći. A “rasnokrvni”, lukavi kakvi jesu, samo se nato nasmijaše, misleći da će Bospor uvik ostati tamo di je – “u iljadu i jednoj noći”.

A kad, možebiti jednog dana, Ali i Ajša uđu u kršćanski klub (EU), onda će tu zastavu frknuti na smeće zajedno s dedinim im “Fordom Transitom” kojeg je on polovnog kupio starog 24 godina, i do zadnje spržijo furajući ga punog ko šibicu, Bog (Alah) zna kolko puta od Kelna do Dijabakira. Meraba.

Autor.

Novo ljeto dolazi. Kupuju se avionske karte, knjiže se apartmani ili hoteli, priprema stara i nabavlja nova roba, auta se vode na inspekcije, kupuju se darovi i puno toga još.

Dici su negdi već skoro počeli raspusti. Vrime je za odlazak u rodni kraj, obići rodbinu, prozračiti praznu kuću i provjeriti jeli neko možda iz nje nešto mazno. A triba po mogućnosti malo svratiti i do mora, koji dan uživati u blagodatima čiste vode i toplog sunca. No, tu ćemo opet susresti brojne “zemljake”, odakle smo upravo otišli. Mnogi nas slijede ko sjena.

Načičkane plaže, nabijene cijene i štošta drugog, opet će nas malo iznenaditi i navesti na razmišljanje, kako to da svi kukamo da nam je loše, a opet sve trpimo i plaćamo. Ni domaćini nisu ništa bolji. Uvik nešto podižu, a nisu samo apartmani. Donekle ih možemo i razumiti. A vide da svit dolazi i troši. Što ugrabe ugrabe. Oni će se valjda kupati u devetom, kad sva marva već bude pomalo iznervirana na putu nazad, kroz zakrčene ceste i granične prelaze u svoje bližnje i daljnje zemlje.

Oni koje more vide samo na televiziji ili u priči drugih, vrime će iskoristiti na svoj način. Tribati će ili popraviti nešto na kući, obići brojne rođake ili jednostavno uživati to malo dana u rodnom mistu, daleko od bauštele, tvornice ili ureda, sanjajući o trenutku kada će sve to ostaviti iza sebe.

Malo imućniji će obavezno morati “prošetati” svoj novi Bmw, Mercedes i slično, tako da nebi ispalo da oni “tamo” nisu ništa stvorili. A dali je isti možda iznajmljen ili oni žive u socijalnom stanu, naravno neće nikoga interesirati.

Malodobna dica će, uz uobičajno “a jesi mi porasto (la)” od babe, dida i ostalih radoznalica, testirati znanje svog hrvatskog, koji će ih ohrabriti, ma kako ono bilo. A domaće životinje će morati isto proći, ovaj put njihove, brojne testove.

A kad dođe vrime rastanku svi ćemo opet (a posebno zaljubljeni) teškog srca nazad. Nekome će sigurno opet kolati misli, dali je “dole” ipak bolje za živiti, no kad nas par tjedana nakon povratka prođe čežnja, onda ćemo brzo zaključiti, da je živiti jedno, a trošiti drugo. Bar za većinu. Uživajte do slijedećeg puta. Život je kratak.

Autor.

Lova - da, integracija - možda

Brojka od preko 15 milijuna osoba s migracijskom pozadinom u Njemačkoj je zaista impresivna.

Početkom 1973. godine, tadašnji kancelar Willi Brand u jednoj izjavi reče, “neophodno je da brižno razmislimo, gdje je sposobnost prihvata (stranaca) u našem društvu iscrpljena…”. Danas bi mnogi itekako bili sretni, da je sve ostalo pri toj brojci (cca. 3,9 mil. kad je donešena zabrana novačenja novih).

Legendarna izreka švicarskog književnika Maxa Frischa “Zvali smo radnu snagu, došli su ljudi” mnogo govori za sebe. Već desetljećima Nijemci muku muče s strancima. Dobrim dijelom su za to i sami krivi, jer su tek do par godina akcent isključivo stavljali na njihov povratak. Tvrditi da je Njemačka useljenička zemlja, ma koliko to bilo svima jasno, brojni političari godina to nisu mogli preko usana prenjeti.

Zvuči možda paradoksalno, ali u nekim sferama i jednim i drugim je to odgovaralo. Prvima zbog financijskih, izborno-taktičkih razloga i dr. A kod drugih se se nije tražila značajnija integracija (danas ih je skoro 10% bez ikakve školske naobrazbe i 51% bez zanimanja), isti su se mogli opustiti, koristeći naravno sve moguće i nemoguće potpore države, bez značajnih obveza (učenje jezika i sl.). Javnosti, koja također nije bila željna integracije istih, to naravno nije izmaklo. Za brojne njemačke građane, koji često puta ne prave razliku, većina stranaca “gleda samo da iskoristi državu”. U jednoj reprezentativnoj anketi Instituta Forsa 2007. godine 52% ih se je negativno izrazilo i za jednostavnije useljenje visokokvalificiranih stranaca. A kakav je odnos prema brojnim azilantima, koji su, posebno u devedesetim godinama bili nagrnuli, ne treba uopće razmišljati.

Tek kad su olakšani uvjeti za useljenje i dobijanje državljanstva, ozbiljno se je prešlo stvarnoj integraciji. Zaoštravanjem postojećih i donošenje novih mjera za sprječavanje zloupotrebe socijalnog sustava, zadnjih godina, isti sigurno neće više moći kao do sada imati ekstra bonus, kojeg ne samo da su mnogi iskroristili, nego su zaista pretjerali u svemu tome (slično vrijedi i za Nijemce s ne baš dobrim radnim navikama).

Poseban je to slučaj za građane iz Turske (stopa nezaposlenosti 2006: 31,8%, stvarna je još veća, jer su oni najbrojniji od svih stranaca koji su uzeli njem. državljanstvo), afričkih zemalja, Pakistana, Iraka, Afganistana, Balkanskih zemalja (stopa nezaposlenosti 2006.: 11,3%) i sl. Na nivou cijele 2007. godine ta stopa kod Nijemaca je bila 9,3%, a kod stranaca 20,3%.

Za brojne strance se može reći da ne prihvaćaju običaje, kulturu, niti imaju respekta prema zemlji koja ih hrani ili školuje. A često puta svojim nedoličnim i agresivnim ponašanjem izazivaju bijes ostalih sugrađana, koji zbog straha izbjegavaju suočavanje. Obično se (ne samo) tu radi o pripadnicima druge generacije, koja je u dobrom dijelu rođena ovdje. Izgovor da su neprihvaćeni samo ponekad ima svoju točnost. Dobar dio ih jednostavno živi u svom nekom paralelnom svijetu, neželeći Njemačku prihvatiti kao svoju novu domovinu. Takvi slučajevi se obično nalaze u velikim gradovima, poput Kölna, Berlina, Frankfurta (39,5% svih stanovnika imaju migrantsku pozadinu), Hamburga i drugih.

Ta situacija, i iznadprosječni kriminalitet stranaca su naravno voda na mlin njemačkim ekstremnim desničarima, koje se drže na lancu. Tu i tamo se on nekad popusti. Inače bi sve već davno otišlo u pogrešnom smjeru. Njemačka država, s obzirom na njezinu prošlost, a i pritisak iz inozemstva, trudi se da stvar drži pod kontrolom. Hoće li uvijek biti tako, treba se stvarno dobro zapitati? Jedno je nažalost sigurno, njemački lonac s “multikulturalnim” primjesama (i dalje potiho) kuha.

Autor.

Foto: © BilderBox - Fotolia.com, © fux - Fotolia.com

Izvori:

http://www.pub.arbeitsamt.de/hst/services/statistik/200803/ama/auslaender_d.pdf;

Prilozi iz “Sterna” itd.

Stanovništvo s migracijskom pozadinom (15,1 mil.)

“Skrati, skrati…”

I dok njemački građani od 1998. godine, nakon pada monopola Deutsche Telekoma, odahnuju dušom, našim se još uvijek šalju papreni računi za telekomunikacijske usluge.

Od te godine, cijene telefonskog impulsa su se u Njemačkoj za sve opcijske modele, kao i za Internet DRASTIČNO smanjile. Tako je recimo tada cijena minute do Australije koštala 2,40 DEM (1,23 EUR), dok je to danas kod najpovoljnijeg ponuđača 1,25 Ct. Nebo i zemlja.

Najjefiniji pozivi za BiH koštaju 9,15 Ct za minutu, a za Hrvatsku čak samo 1,39 Ct. Deutsche Telekom je 1998. za te zemlje obračunavao oko 1,28 DM (cca. 65 Centi). Njihove sadašnje cijene se kreću za: BiH 20 Ct, a Hrvatsku 9,8 Ct (Call Start tarifa). Iste se, doduše mogu s dodatnim paketima spustiti, ali oni naravno koštaju ekstra.

Iskorištavanje pretplatnika u Hrvatskoj i BiH se u usporedbi s njemačkim i dalje nastavlja. Posebno su to slučaj kod tarifa za inozemstvo, ali ne samo. Poziv iz BiH (jedne od najsiromašnijih zemalja Europe) s HT Mostar-om ili Telekom-om Srpske u Njemačku košta 1,52 KM, odnosno 77,8 Ct, (BH Telekom 1 KM, tj. 51 Ct.), dok u Hrvatskoj Amis Telekom uzima 1,39 kn (19 Ct), H1 i Optima Telekom 1,70 kn (23,4 Ct), a “hrvatski ” HT obračunava, u “halo” tarifi, taj poziv s 2,26 kn, tj. 31 Ct.

To toliko o nečijim “harmonijama različitosti”.

Autor.

Izvor: teltarif.de, ht.hr, ht.ba, optima.hr, h1telekom.hr, amis.hr, telekomsrpske.com, billiger-telefonieren.de

Foto. © Ford - Fotolia.com

Faktura (pre)plaćena

“Danke Deutschland” pjesma koju je Sanja Trumbić pjevala 1992. je mnogima još u sijećanju. Svi smo bili nekako zahvalni njemačkoj državi zbog priznanja, jer smo imali dojam da više nismo sami. Bijaše tu i tamo još par država (jedna mala, ali zlata vrijedna), koje su bile na strani Hrvatske, no većina su bile “nevažne” glede geopolitičkog utjecaja. Prebacivalo se zbog toga Njemačkoj na sve strane. Englezima i Francuzima išla je pjena na usta. Pomoglo nije ništa, bar ne tada.

Tek od 1991. značajnije je se osjetio pristisak Njemačke na Beograd. Ujedinjena Njemačka je počela trenirati strogoću, što su joj mnogi kod kuće zamjerili, prije svega “zeleni” i komunisti iz Istočne Njemačke, koji su toliko “dobroga” učinili za svoju zemlju da im je se raspala.

Naravno, mučila ih je i muka što jedna za drugom komunistička zemlja padaju kao domine kockice. Hvatali su se za slamku, jer su “eto Hrvati surađivali s Hitlerom”. A to da ih se želi pokoriti, istrijebiti ili prognati iz njihove zemlje, nije ih u njihovom bezobrazluku nimalo interesiralo. Sve drugo bi bilo zaista iznenađenje.

Mnogima nije u sijećanju da Hrvatima u Njemačkoj nije bilo tako lako, kako većina to misli.

Politička emigracija je smjela djelovati, a dobrim dijelim je bila pod kontrolom nadzorom službi, čije skraćenice obično imaju samo tri slova, dok im je ona iz “domovine” bila stalno za petama.

Cijelokupna njemačka javnost, s par iznimaka, je bila većinom za održavanje Juge. Gledali su pozivno na njezinu ulogu u podjeljenoj Europi, samoupravljanje, federalizam itd. Površno i neupućeno. Posebno su mediji tu igrali na beogradsku kartu.

Tek kad su i sami njihovi dopisnici, kao npr. od Spiegel-a, iskusili “blagodati” jugoslavenskog socijalizma (protjerali ga), onda su se “prebacili” na drugu stranu i bili veći Hrvati od njih samih.

Slično je bilo i s dopisnicima utjecajnog Die Welt-a i FAZ-a, koji su kasnije postali veliki prijatelji Hrvatske. Ali njihova naklonost prema nama je izgleda tek onda došla kad su oni stvarno “sazrjeli” u svojim razmišljanjima.

Ipak, treba im biti zahvalan, jer svojim pisanjima za Hrvatsku, u izuzetno loše vrijeme, pomogli u prikazivanju istine i jačanju uloge žrtve u njemačkoj javnosti, dok su nam brojni drugi zabijali nož u leđa. I danas je nemali broj takvih. Od onih koji negiraju hrvatski jezik, pa do onih koji otvoreno zagovaraju srpski radikalizam i dalje posthumno beogradskom voždu ližu, da nekažem što. I bez obzira na sve to, isti dobivaju ugledne književne nagrade. Moral? Zaboravi!

Brojni drugi ljevičarski mediji su, gdje su god mogli, tumbarali takoreći jednu te istu pjesmu. Ili je to bilo “prerano priznanje”, “da se radi o građanskom ratu”, “da Hrvatska krši UN-ov embargo za uvoz oružja” itd. Ovo zadnje je u svojim prilozima posebno isticala medijska postaja WDR (pod kontrolom socijaldemokrata), kao npr. u emisiji Monitor, nepitavši se što je se desilo s Vukovarom ili Škabrnjom.

Ista ta postaja je u svojim brojnim radio i tv emisijama suptilno zagovarala očuvanje Jugoslavije. Jedan takav primjer je radio emisija za naše radnike, koja je u 80tim bila jedna zajednička, da bi 1992. došlo do podjele, a onda opet od 1995. do spajanja. Neshvatljiva “logika”. BBC je još prije njih radio emisije podjelio prema jezicima, a za zemlju gdje se nalazi ta postaja, stvarno se nemože reći da nam je bila prijateljska, niti jeste.

Posebno negativan utjecaj medija na Hrvate se osjetio za vrijeme rata u BiH. Dok su im za vrijeme rata u Hrvatskoj bili koliko-toliko naklonjeni, u ovom drugom su ih empatično svrstavali u istu grupu s Srbima, ili u najboljem slučaju ignorirali. Sve svoje težište bacili na muslimane, koji su za većinu njih bili jedine žrtve.

Krokodliskim suzama, za neko tobožnje kosmoplitičko Sarajevo, nije bilo kraja. Vidimo danas što je ostalo od toga. Dakako da je ta uloga Njemačke povezana s geopolitičkim smicalicama, jer nafta ipak većinom izvire u zemljama s turbanom na glavi.

Slična priča je s političarima. Tako je jednom davno početkom 70tih utjecajni SPD političar Herbert Wehner (nekadašnji ministar i predsjedavajući u klubu zastupnika), rekao, da “Hrvate treba ispucati na mjesec”, dok je Egon Bahr (ljubimac Juge), ministar u Brand-ovoj vladi, i tvorac njegove “Istočne politike” rekao na početku rata u Hrvatskoj; da “treba pustiti da taj sukob izgori”, misleći valjda “nek se mlate, nema veze tko je u pravu”. A tražio je i neke gospodarske bojkote raspadajuće države, opet ne selektivno i na prvi pogled nepromišljeno.

Još gore je bilo s Hansom Koschinkom (SPD), bivšim gradonačelnikom Bremena i EU administratorom za Mostar, kojem Hrvati, a ni oni njemu, nisu ostali u dobrom sijećanju. Isti je trabunjao danju i noću o “multikulturalnosti” (s znatnijim orjentalinim primjesama), nepoznajući nimalo srž problema. Koliko su na to utjecale brojne popijene kave s druge strane Neretve teško je reći.

Pristranost muslimanima je toliko bodila u oči, da su ga dva puta, s nekim drugim sredstvima, pokušali razrješiti dužnosti (ili Wehnerovim rječnikom: ispucati ne samo na zemljin trabant).

Titoizam je kod takvih glava, na naše zaprepaštenje, ostavio puno više rđavila, nego što smo mislili.

Onima koji su, kao recimo Hans-Peter Rullmann ili Helmut Kohl, stvarno doprinjeli, Hrvatska se nije odužila. Prvi je nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj izbačen, jer je za njim i dalje bila YU potjernica. Ovaj potonji se može besplatno vozati gradskim prijevozom u Splitu (bolje je da nezna za tu “pogodnost”), jer je počasni građanin tog grada, dok je njegov nasljednik kancelar Schröder bio odlikovan od hrvatske Vlade, a zapravo je bio sve drugo osim zagovaratelja i prijatelja naše zemlje. Nevjerojatno. To toliko o kliki s Pantovčaka i njihovoj mentalnoj zbrkanosti.

Za Njemačku je Hrvatska danas “partner” na putu u EU integracije. Njihova podrška neovisnosti Hrvatske nam je dobro došla. Ali ni račun nije izostao. Privatizacijom ili akvizicijom tržišta, kao npr. od HT-a, Končara, Allianza, BASF-a, brojnih trgovačkih kuća itd., izgleda da je “sve došlo na svoje” (pa i više), uključujući i podršku za ekskluzivni klub.

O “Danke Kroatien auch (također)”, možda u nekom drugom obliku, možemo naravno samo sanjati. “Svjetski igrači” vole samo da se njih gleda odozo prema gore.

Autor.

Prema podatcima UN-ova Međunarodnog fonda za razvoj poljoprivrede i Međuameričke razvojne banke, ako im je vjerovati, približno 150 milijuna radnika emigranata u svijetu šalje svojim najmilijima 300 milijardi dolara godišnje. Tako se u Indiju slije 24,5, Meksiko 24,2, Kinu 21, Filipine 14,6 milijardi dolara itd. U Hrvatsku se doznači 1,4, Srbiju i Crnu Goru 3,6, a Bosnu i Hercegovinu 2,2 milijarde $. Zanimljivo je, kako kažu, da je u Hrvatskoj udio u BDP-u 3,3%, a u BiH 20,3%.

Priča koju nam priča Hrvatska narodna banka kaže, da “Gastarbajteri godišnje šalju 1,4 milijarde eura” (2005.), dok im direkcija za statistiku kaže “da su se radničke doznake uplaćene preko banaka godišnje kretale od 705 milijuna eura u 2003. do 680 milijuna eura u 2005″.
A Nijemci nebi bili Nijemci kad nebi imali svoje brojeve. Neki zastarjeli od Bundesbanke kažu da je 1991. godine, doznačeno oko 700 milijuna maraka (svi građani bivše tvorevine) ili nešto iznad 1000 maraka po stanovniku godišnje.

Prema njihovim novijim podatcima, 2006. u Srbiju i CG je doznačeno 221 milijuna eura, dok Svjetska banka 2004. ukupno sva direktna i indirektna davanja u tu zajedničku zemlju procjenjuje na 476 mil. dolara.

Puno je tu stvari koje se, kad ih usporedimo s hrvatskim brojkama, nemogu odgonetnuti.
Jer, ako uzmemo oko 225.000 Hrvata koliko ih službeno ima (2007.) i pomnožimo s prosječno 500 eur (tj. 1000 DM koliko je nakad navodila Bundesbanka) po stanovniku, imamo “samo” 112,5 milijuna eura godišnje.

Bundesbanka u svom dostupnom izvještaju 2007. godine navodi za Hrvatsku 2005. doznake od 104, a 2006: 106 mil. €, dok su doznake za BiH 2005: 59 milijuna, a 2006: 60 mil. €. Za sve zemlje nekadašnje države, suma iznosi 417 mil. €. Teško je shvatljivo da doznake radnika iz Njemačke onda iznose samo oko 15% od brojke HNB (usporedba s radničkim doznakama), kad i miš u zadnjoj rupi zna da tamo ima najviše gastarbajtera.

Odmori, slanje preko poznanika, vozača autobusa i kojekavi drugi načini doznaka naravno su posebna priča za sebe. No, davanja su sigurno manja nego što se misli, jer recimo samo oko 29% svih Hrvata u Njemačkoj ima radno mjesto s socijalnim osiguranjem, puno ih radi kojekave mini jobove, jedan dio se vodi kao nezaposleni, a i poduzetnika je prosječno manje nego kod svih ostalih značajnije zastupljenih stranaca.

Prema jednoj studiji (Landessozialbericht NRW) za 1993. neto mjesečni prihodi stranog domaćinstva iznosili su 3.219 DM, dok su prihodi domaćinstva građana Ex-YU bili pri dnu tablice s 3.112 DM.

Bilo kako bilo, lova ipak dođe, a onima koji je donesu se nakon tjedan ili dva, zaželi sretan put. Do slijedećeg puta i “dođite nam opet”. Onima koji ostaju, njihove brojke sigurno štimaju.

Autor.

Izvori:
http://egora.uni-muenster.de/ifp/lehrende/thraenhardt/bindata/2611.pdf
http://www.limun.hr/main.aspx?id=69990&NadID=69901
http://www.poslovni.hr/57989.aspx
http://deposit.ddb.de/cgi-bin/dokserv?idn=974839892&dok_var=d1&dok_ext=pdf&filename=974839892.pdf
http://www.frankfurt-school.de/dms/international/de/d-sendekorridore/d-sendekorridore.pdf

Početak 80tih. SIV-ova “Stabilizacija”, bolje upućeni znaju što je to (čitaj nestašica). Furali busevi iz good old Germany krcati do zadnjeg.

Ono dođeš na kolodvor, gledaš da te ne “pokupi” tramvaj, koji tuda fura, pusta kolica, prodavači fojercojga vrebaju žrtve, cigani s oderanom ceduljom šuljaju se od jednog do drugog tražeći “svoje”, 55 putnika, najmanje 3x više ispratitelja i isporučitelja pošiljki, 279 torbi, a ono ko tobože dozvoljeno 2 po osobi, 5 Grundig televizora, četvara vrata s razrušene bauštele, 6 prozora, 17 kanta fasadeksa i još koječega, x polovnih bicikla, 88 kutija “Dascha” i “Persila”. Ja mislim da je “Henkelu” tribala najmanje jedna tvornica samo da te buseve popuni, koliko je toga bilo. Nosili naši ko mravi, a morali su, rodbina išće. U nesretnoj Jugi nema pa nema.

Ajde nekako, Boga pitaj kako, sve to stane unutra. A bus, obično neka stara “Setra”. Unutra hodnici krcati, kante za otpad već pola pune, dica nervozna, plaču, deru se, povraćaju. Žene broje, gledaju di su sve stavili prtljagu ili prilistavaju već Arenu (ili Sirenu kako je tamo zvaše). Stariji, tek što su se dofurali uznojeni s terena psuju, prde, smrde, ajme koma!

“Otkidači” karata s uključenom “replay” funkcijom, pomalo se guvljaju kroz odnik ko da prolaze kroz minsko polje. Vozači se pomalo igraju igre “vruće-ladno”. Putnici naprid kukaju da im je ko Knutu u njegovoj pradomovini, pozadi da su u Ekvatorijalnoj Gvineji, pet minuta kasnije obrnuto. Oni u sredini nemogu ni doći do riči, njih ionako niko ne ferma.

Vade se puste kole, čuješ škljocanje. A tek kad pođu raznorazni sendviči a la kućna radinost da se mljackaju, mmhhh, imaš sve svitske kuhinje u nosu, a ako, nedaj Bože, još negdi kakva gadna okuka, onda i u grlu. Bljakkkk!

Starija bakica vadi neku xxl nožinu, kažu nema ga većeg ni Paul Bocuse u svojoj kuhinji. Oni okolo čas prije refleksivno skaču ko raketa misleći da je babi došo “d-day”. Ne pomaže im ni to što ona kaže da eto nema manji.

A stari okorljeli bauštelci, čija su mista uvik bila pri kraju busa, s cigarom među polucrnim zubima, čuješ kako iznova šalju dicu naprid do drugog vozača “Ajde tati donesi ladnu pivu, a sebi kupi fantuuu”. I nekako se bus uvik dopelja eto skoro prid Šentilj na austrijskoj strani. Kad ono stanka. A šta je? Triba na zadnjoj postaji kupiti još jedno 6 tona kave. A trpaju li ga trpaju. A naš narod onakav kakav je, uvik u podvisti imao onu nam lipu božićnu pismu “radujte se narodi…”, misleći na svoje najmilije.

Pa ljudi moji gdje je to sve stalo i dan danas se pitam? U busu napeta atmosfera. Svi mole Boga da “bar taj put” nebude kontrola.

Nakon saslušanih stvarnih i naučnofantastičnih priča suputnika i 117 autobusa ipred nas, ulazi milicajac za pasoše. Sokolovim okom snima ravnodušne, a zapravo prestrašene jadnike. Poslje njega naočigled kulturni carnik, neki brkati Čedo, valjda iz Požarevca .”Ima li ko šta za carinu?” A oni malo hrabriji poluglasno mrmljaju “Maaa nemamo”. Ode vani i vidiš ga za par minuta. “Izlaste svi van i svak svoje stvari uz sebe”.

A ono, još stvari ostalo u busu. Pola torbi nisu ničije, pola ih Klingoni teleportirali. I onda samo čujes kako frcaju neke vrićice u jarke. Zubi cvokuću, jutro 4 sata, zima. A ekipa nemilosrdna. Nakon što su “sretnjakovićima” nabili kazne, svi, manje-više sretni napuštamo ih i želimo im sve najbolje - po spisku.

Par godina kasnije otvoriše nam djutić u gradu, kad navalila marva na one tehničke stvarčice i kavu. Ludnica. Dobar dio one iz jaraka smo ponovo vidili i po drugi put istu kupili. Dobra. Prava Minas.

© Tekst i grafika: Autor.

Integrirati pridošle gastarbajtere u 70tim i 80tim godinama nikome nije bilo na pameti. A niti ni poželjno. Zato su se potrudili političari, mediji, poduzetnici, zapravo cijelo društvo.

Da bi strancima koliko toliko pružili neku informaciju, imali smo tako redovite subotnje naizmjenične emisije “Susjedi u Europi” na drugom programu njemačke televizije ZDF.

Za Talijane se zvaše: “Cordialmente dall’ Italia”, Španjolce “Aqui Espana”, Turke “Türkiye mektubu”, Portugalce “Portugal, minha terra” i Grke “Apo tin Ellada”. Za ostale “(ne)sritnjakoviće”, zbog njihove malobrojnosti, ili nekog xy razloga, izgleda nikog nije bolila glava.

Za Jugose bijaše nadležna TV Zagreb (”Jugoslavijo, dobar dan”). Svakih 14 dana, tu negdje od davne 1972., uputiše nam “pozdrav” iz domovine, prezentiraše folklor i puno kojekavih nevažnih vijesti. Zgodna Helga Vlahović i pendantni Drago Čulina kao voditelji, ostadoše mnogima pojam i uspomena na inače popriličnu medijsku (TV) izolaciju.

Krajem 80tih tome, kao i nesretnoj Jugi, dođe kraj. Naprije se ukinuše iste, zatim pođoše strani novinari svojim prilozima sve uređivati, pa pomjeriše termin u jutarnje sate, da bi na kraju sve otišlo u nirvanu.

Istine radi, triba reći, da je baš nekakako u to vrime, za dvi, tri ili koju više godina, osvanulo par milijuna  satelitskih antena, koje su dobro “uljepšale” krajolike i odlično se uklopile u sivo načađene betonsko-stambene komplekse, posebno nam “prijatelja” s Bospora i ostalih “sugrađana” s Alibaba frizurom.

Ah da, “susjedi” i dalje “smiju” pretplatu plaćati, svidilo im to njima ili ne.

Autor.

Kad treba organizirati koncerte, proslavu, slavlje, koji su dakako isto bitni, Hrvati su doista spretni i sposobni. No, kad treba pripremiti neku kulturnu manifestaciju (čast izuzetcima), izložbu, promociju knjige ili slično, to bome neide tako dobro.

Inače, što se tiče čitanja knjige, naš narod ovdje malo drži do toga. To se recimo dobro vidi u javnim knjižnicama većih gradova, gdje se mogu kod nekih i knjige na hrvatskom iznajmiti. Ili recimo na važnijim sajmovima knjiga. Jad i čemer, tu i tamo neki domaći zalutali pustinjak u potrazi za nekim novim izdanjem, masa ni da poviri. Slična situacija je i s organizacijom istih, koja iz godine u godinu ne pravi nikakav pomak. Više manje iste face, sve se nekako, čini mi se, svodi samo na formalnu prisutnost. Žalosno.

Glavni razlog kulturne zaostalosti je, da najveći dio pučanstva ima relativno slabu školsku naobrazbu. Nešto bolja situacija je dakako kod druge, a i u međuvremenu treće generacije, ukoliko asimilacija nije već uzela svoj danak u krvi. Bilo kako bilo, situacija nije nikako za pohvalu.

S udrugama nije puno bolje, djeluju većinom suženo i izolirano. Doduše, ima par izuzataka kao AMAC i drugi. Tako je recimo HSK, kao krovna udruga Hrvata u Njemačkoj, osnovana 1993. godine. Ali tek su zadnjih godina uspjeli stvarno da izađu iz anonimnosti, nakon dugogodišnjih problema s rukovodstvom.

Slična situacija je i s medijima. Osim katoličkog mjesečnika “Živa zajednica“, nekih manjih lokalnih publikacija i radio postaja, nepostoji nikakvo značajnije glasilo. U uspredbi s drugim strancima, mi stvarno držimo začelje.

Tu samo djelomično pomaže što su Slobodna Dalmacija i Večernji list zadnjih godina nešto intezivnije posvetili prostora dijaspori. Bilo je pokušaja, recimo još prije 18 godina kad je izlazio tjednik “Plavo zvono”. Ali nakon nekoliko brojeva sve je završilo samo na pokušaju. Razlog - slaba prodaja. Umjesto zanimljivih savjeta vezanih za pravne propise, koji su se tu između ostalog mogli naći, naš narod u nedostatku takvih informacija radije juri u neki obližnji karitativno socijalni centar, koji se nemogu požaliti da imaju manje posla.

Ono malo kulturno-intelektualnih zanesenjaka i udruga svojim brojem sigurno puno neće moći puno učiniti u prezentaciji naše domovine i kulturnog bogatstva u zemlji za koju misle da su tamo “privremeno”. Ali zato smo već dobro informirani gdje je slijedeća svirka.

Autor.

Izvrsni poljski satiričar Stanisław Jerzy Lec jednom reče: “Kad se rodim drugi put, unijeti ću se pod pogrešnim imenom”. Isto tako, a možda i više zaželiše si se vjerojatno i mnogi naši ljudi, posebno iz prve gastarbajterske generacije, čija imena bijahu samo jedan od nedostataka u potrazi za boljim i uspješnijim životom.

Svećenik fra Jozo Župić u svojoj knjizi “Glas iz tuđine”, dokumentirao je za vrijeme svog službovanja u Berlinu prije par godina,  njihove brojne sudbine. Naporan rad, teške muke, otuđenost, doživljeni rasizam, izgubljenost, a često puta i nesposobnost, zajednički je nazivnik mnogima.

U knjizi možemo susresti svakakvih, pa i šaljivih događaja. Tako imamo djevojku koja ide u Njemačku s vlakom, a da nezna u koji će uopće grad, čak je to puno i ne zanima, moglo bi se reći. Potom gospodina, koji je 25 godina na boravku i radu, a da nezna niti jednu riječ jezika zemlje u koju je došao. Podsmijeh izaziva i lutanje po gradu jednog novopridošlog, jer je plakat u ulici u kojoj je živio, a bio njegova orjentacija, zamjenjen drugim… itd. Snalažljivost nekima bijaše pozitivna osobina, a nekima više nego noćna mora.

Kakve su sve katastrofalne uvjete prošli brojni gastarbajteri, vrlo dobro je opisao i poznati njemački novinar Hans-Günter Wallraff u svojoj bestseller knjizi “Ganz unten”, gdje je kao Turčin „Ali Levent Sinirlioglu“ proveo 2 godine u brojnim poduzećima radeći najteže i najprljavije poslove.

Ipak, i nakon svih problema, jada i gorčina, većinu marljivih ljudi vodila je nada i želja za  vedriju i sretniju budućnost, kao da su si imali na umu još jednu divnu Jerzyjevu izreku “Niti jedna sol zemlje ima sladak život”.

Autor.

Prema zadnjim dostupnim podatcima njemačkog Statističkog ureda iz Wiesbadena broj hrvatskih državljana u Njemačkoj 31.12.2007. godine iznosio je 225.309 tj. 3,1% svih stranaca. U odnosu na predhodnu godinu smanjen je za 2.201. U braku se nalazi 72.226 osoba, od tog broja 16.659 je s jednom/jednim njemačkim državljaninom, dok ih 113.604 navedeno kao neoženjen/neudana. 12.968 živi rastavljeno, a 5.870 je udovac/udovica.

21,8% svih Hrvata rođeno je u Njemačkoj, tj. 49.117. Kod muških ta je kvota 22,6%, a kod ženskih 21,1%.

Prosječna starost iznosila je 43,9 godine, a dužina boravka s 26,2 godine je jedna među najvećom među strancima. Broj Hrvata je prema Hrvatskim katoličkim misijama daleko veći i iznosi najmanje 310.000 tisuća.

Iz BiH-e se u Njemačkoj nalazi 158.158 osoba (2006.: 157.094). Među njima je također jedan dio Hrvata. Prosječna starost građana BiH-e je manja (38,3), a dužina boravka od 19 god. također je ispod hrvatskog prosjeka, a nešto je malo veća od prosjeka svih stranaca (17,7 god.). Ukupan broj stranaca prošle godine iznosio je 7.284.521, tj. 8,85% svih stanovnika Njemačke.

Autor. Izvor: Statistisches Bundesamt Deutschland 2008.