Pisma iz Njemačke

Krajem 70tih u “modu” je došao novi način prijevoza gastarbajtera u rodni kraj. I to autobusom. Do tada je uobičajno bilo rodbinu i ostale bližnje iz tuđine pitati kakav im je put bio vlakom ili koliko je koštala avionska karta. Koliko se sijećam u naše mjesto prvi bus stigao je negdje 1978. godine. Bio je to prijevoznik zanimljvog naziva “Stipe + Mate”, hrvatske turističke agencije iz Frankfurta. Ta tvrtka postojala je još duži niz godina, da bi se negdje početkom rata ugasila. Njezino interesantno ime ostalo je mnogim putnicima sinonim za dugu i napornu vožnju, koja je znala potrajati i preko 30 sati, a koju će kasnije nuditi i drugi prijevoznici, pa i oni domaći koji su shvatili da se marke mogu zgrnuti i ako se ne radi stalno u Njemačkoj.

Nekako u slično vrijeme pojavio se i Ranko Krčmar, također privatnik sa svojom u godine odmaklom “Setrom”, čiji je prijevoz više ličio na neku piknik vožnju sa Boga pitaj koliko stanki, nego na transport putnika koji su jedva čekali da stignu kući i vide svoje najmilije. Nije jedne ni druge lokalni prijevoznik naravno nije podnosio, pa im izvjesno vrijeme nije dao ulaz na svoj kolodvor. No, to ih nije nimalo smetalo, jer su oni mnogim putnicima stajali na usputnim mjestima, što je posebno na putu u domovinu vozaču ili njegovom “kondukteru” bilo po nekoliko puta pravovremeno navještivano. Kadkad su i mobilne “carine”  tj. premetačine par kilometara prije grada mnogima ubrzavale otkucaj srca, kao neka vrsta “dobrodošlice”, koje nitko od putnika ni najvećem neprijatelju nakon tolike gnjavaže nebi poželio, kako su neki znali ogorčeno naglasiti. Ali vlast je činila svoje, svjesno i podmuklo.

Inače divan je bio osjećaj posebno zadnjih sat vremena, jer su svi znali da smo skoro “tu”. I oni nenaspavani, nervozni ili razdraženi bili su s obzirom na okolnosti dobrog raspoloženja, znavši da je odiseji još malo pa došao kraj. Nitko tada nije više brojao sate, nego su se samo spominjala prolazeća sela, katkad u pozadini predmet razgovora nekih iz čijeg je mjesta došla nevjesta, tko su joj roditelji ili čije je magare ili kravu netko odatle kupio na stočnoj pijaci. Svaki od tih povrataka bio je prepun radosti, imao se osjećaj kao da su prošle godine, a ne mjesec ili dva. Sve je malo bilo čudnovato, a zapravo dobro poznato. Tek 10tak dana kasnije slast rodne grude postajao bi svakidašnji, a zemlja odmora pojam gdje su roditelji, život ali i sudbina, kako njihova tako i naša.

Prelaskom u tuđinu sve je dobilo neku svoju dimenziju. Razmaci posjeta postajali su neredovni, katkad duži, katkad kraći, ali osjećaj nedostatka sredine koja nas je odgojila postajali su jači. Isti bi dosegao vrhunac kad bi recimo u putovanjima avionom njegovi kotači dodirnuli hrvatsko tlo. Dirljivi i nezaboravni su to trenutci puni ponosa, zadovoljstva i blizine koji se duboko usijeku u ljudskoj duši da se koža odmah naježi. Zaista, domovina je samo jedna! Slično je u povratku gdje tugu prikrivaju sijećanja na lijepe susrete i drage osobe koje će nam na rastanku obavezno naglasiti da im se javimo čim stignemo, razmišljajući vjerojatno i sami kako je svima zajedničko vrijeme brzo prošlo. “Biti će prilike ako Bog da” nadodati će gosti zbrajajući u sebi koliko je još ostalo vremena do Božića ili slijedećih školskih odmora. Do tada će u svojoj drugoj zemlji pregledavati slike, knjižiti nove karte ili možda zamišljati dali to sve mora biti tako. Teško pitanje na koji mnogi i decenijama traže odgovor, mada dobar dio u podsvijesti zna, s obzirom na sadašnje okolnosti, da je on nažalost negativan. Eh, kad bi bar vrijeme malo pričekalo!!! A kome je vrijeme vječnost, a vječnost vrijeme taj je oslobođen svih tegoba, kaže izreka njemačkog filozofa Jakob Böhme-a. I sretan, moglo bi se nadodati. A tu i sami možemo puno toga učiniti!

Autor.

Ljeto 2078. godine. Kao i svih godina i decenija unazad, Hrvati četvrte i pete generacije, djedova i pradjedova koji su im više od stotinu godina otišli u bili svit u potrazi za boljim životom, navrate koji tjedan u misto odakle im vuču korjeni. Usputna je ovo postaja mnogima iz zapadnih zemalja prije ili poslje odmora na moru, dok je onima iz prekoceanskih zemalja ponekad i avantura koju si mnogi priušte svakih pet ili deset godina.

Milina je mnogima viditi netaknutu prirodu, čiste vode i udahnuti zrak koji ne smrdi na neko fosilno gorivo. No, mnoge kuće predaka koji su crni kruv zaradili u tuđini ili su oronile ili je život u njima već odavno zamro.  Prisićaju se kroz priče kad su domaćini imali po troje, četvoro dice, a danas jedno ili nijedno, kao i oni sami. Sablasno to izgleda posebno zimi kada su svi već zaboravili ljetne goste. Tu i tamo nekog zaljubljenika rodna gruda više privlači nego industrijski gradovi zemalja u kojima žive. Takvi i češće navrate. Obnove kuću kojih su ne samo jednu dobili u nasljeđe. A da ne govorimo o silnoj zemlji koja samo korov hrani.

Tuđina je uzela život ovim prostorima. Onima koji uzmu knjige o povijesti ovih prostora, nikako da uđe u pamet da je u našem malom mistu prije skoro dvista godina bilo priko 25 iljda krava, 8 iljada konja i 182 iljade ovaca. A danas? Pustoš i bespuća gdje ljudska i životinjska stopa samo kroče u potrazi za hranom ili lipim pogledom predivnog nam kraja. “Vole dica vamo navratiti” reći će mnoge matere i ćaće koji su silom prilika sami već odavno pohranili nadu da će se jednog dana vratiti. “Možete me samo ovdi sahraniti” reći će drugi, kojima bar ta želja jedina ostade. Želja koju mnogi gastarbajteri i iseljenici imaju, ali koja se nemože svima ispuniti. Shvatljivo, ili “ma nedaju dica” kako kažu oni koji su donjeli drugu odluku. Takav je život, težak i nemilosrdan. U predvečernjim razgovorima pod vedrim nebom i bezbrojem zvizda koje su nam uvik lipo ukrašavale nebo, mnogi se prisićaju starih vrimena, govoreći uobičajno da je prije bilo sve bolje. Možda se tu i tamo neko siti i rođaka koji su morali iz svoje oskudice napustiti ovaj kraj, da bi im  jednog dana njihova pra praunučad obilazila teškom mukom zarađene i napuštene “dvore” i čistili im grobove koji su najbolji svjedoci da je život nekada vladao ovim krajevima.

Možda je ovo sve fikcija. A možda ipak zapune neki novi vitar koji će doniti sriću, udahnuti novi život i blagostanje rodnoj grudi koja stoljećima toliko za tim žudi. Daj Bože!

Autor.

“Jesi´ kupio novogodišnji paketić?”

Kao i svakoj dici tako su i nama u djetinstvu pričali priče o Djedu Mrazu, darovima koje donosi, sve lipo, bajkovito, ali tu  nažalost nije nikome “upalio kec”. U Jugi “službeno” sveti Nikola je bio persona non grata. Da jadna dica nebi izvisila, na njegovo misto “uskočio” je Djeda Mraz, u predodžbama baš onakav kakvog su nam ga pokušavali u bezbroj filmova dočarati. Čudno bi bilo da je bio drugačiji.

Nekako prid Božić 1978. imali smo u razredu neku proslavu, gdje nam je učitelj pripovjedao da će Djeda Mraz doći samo kod onih najboljih, a to su dakako skoro svi sebe smatrali. Sumljam da neko nije povirovao u tu priču. Svi smo imali toliko želja da sve nebi stalo ni u vagon, a kamoli u kočiju tog bradatog dedice.

Umjesto iz Laplanda naši darovi stizali su skoro svi iz Njemačke. Vukli su ćaće i poneke matere pune kufere da razvesele svoju dičicu, misleći se koliko su im porasli i dali će im ono malo sitne robice što su im kupili pasati.

Tek koju godinu kasnije, negdi početkom osamdestih u modu je došao takozvani “novogodišnji paketić”. Na televiziji se dan za danom vrtila reklama prid novu godinu,da eto roditelji malo odvoje koji dinar za svoje najmlađe. Naravno samo za njih. O međusobnom darivanju  malo tko da je pomišljao. Jedina dobra stvar je bila u tome što si zato niko nije razbijao glavu, a kamoli jurijo u potrazi za istim.

Zaista je bila impresivna slika tih dana u našem gradu. Na kolodvoru sve bus do busa iz cile Njemačke. Grad krcat, pijaca vrvi, mesari maste brke, trgovine nemož´uć´, navala mili brate na sve strane. Ipak, u svoj toj trci osjećalo se neko zadovoljstvo, očevi su opet zajedno s dicom, žene s muževima, svima se nekako svanilo.

Na Badnjak majkama je najveća briga bila oće li uspiti pripremiti sušeni bakalar, skuhati sarmu, ispeći kolače i što je najvažnije dali će te večeri nestati struje. Očevi bi tih dana obično navratili do starog Žile da vide kad će im on moći ispeći janje, kojeg su svi htili imati gotovog najkasnije tog dana.

U svim tim Božićima u djetinstvu najslađa su ostala ona kada je padao snig tu večer, a mi polako s džepnom svjetiljkom u ruci gazeći kroz njega išli na ponoćnu misu u crkvu koja se nalazila na obližnjem brdu. Sve kuće usput imale su upaljena svjetla, tu i tamo dikoja ukrašena jelka vani s raznoraznim bojama svjetla uljepšavala je tu blaženu noć. Auta je tada bilo relativno malo, a i oni koji su htili teško bi se uzbrdice izvukli.

U crkvi pomalo hladno, ali blagdanski ukrašeno. Sa svih strana navrće narod unutra i tiho se pozdravlja.  Znatiželjno se razgledaju tri velike jelke, tu i tamo neko kriomice baca pogled ko je sve došo. Mala dica oduševljenim pogledom miliju Isusove jaslice na desnom oltaru i sa uperenim prstom prema njima nešto šapuću svojoj mami,  dok oni pobožniji skrušeno upućuju molitvu Svevišnjem.

Iščekuje se ponoć i Kristovo rođenje. Misa bi tada obično malo duže trajala, ali izgleda da to nije nikoga puno smetalo, pa ni manju dicu čije su oči ponekad pokazivale osjećaj umora i pospanosti. Veselilo se i slavilo tih dana, a posebno osjećala toplina obiteljskog doma.

Očevi su se nakon blagdana opet vraćali nazad, a žene i dica brojili misece kad će ih opet viditi, i sve tako. A nikome nije bilo lako, posebno na rastanku.

Ah da, na Badnju večer 2007. godine u rodnom mistu kao da su želje stigle do cilja. Krenili smo opet u crkvu na ponoćku. Noć duboka, pomalo hladna, zvijezde na počinku. U daljini odjekuju poneke petarde. Poslje jedanest odjednom pođoše pahuljice lepršati oko nas. Jedna, dvije, pet, bezbroj. Divota. Nakon mise sve zabjelilo.  Mili Bože idila.  A snješko i dalje polako pada, bez namjere da uskoro prestane… Božić kakav možeš samo sanjati. A san je stvarnost. Povratilo se djetinstvo i svi predivni osjećaji vezani za ovaj naš veliki kršćanski blagdan. Falile su samo prskalice, ali one su zapravo već gorile  - u našim srcima.

Autor.

Pokoj vječni daruj joj, Gospodine! - I svjetlost vječna svijetlila joj! - Počivala u miru Božjem!

10.10.1979. u 19.30. Prvi program Televizije Sarajevo. “Dobra večer dragi gledaoci. Iz današnjih vijesti izdvajamo: U povodu 10. oktobra, dana oslobođenja Livna u Vidošima svečano je otvorena nova osnovna škola…” S tom udarnom viješću započe voditelj i urednik Momo Kapor tog dana večernji dnevnik (čiji je tekst i video zapis pripremio Mahmut Latifić, tadašnji dopisnik te televizijske kuće iz našeg grada). Samo u dvije stvari je pogrješio. Prvo, izgovorio je ime našeg mjesta iskrivljenim naglaskom, no to nije bilo ni prvi ni posljednji put da smo tako čuli, a kao drugo, “oslobođeni” smo bili koliko-toliko tek koju godinu kasnije, kada nam je “osloboditelje” povijest pomela s vlasti, a oni čas prije zaminili partijske knjižice i priko noći postali veliki Hrvati i sve ostalo. Naravno većina samo na papiru. Svi mi koji smo gledali taj prilog bilo smo ponosni na naše malo mjesto, jer je dospilo čak i na početak te svakodnevne emisije koju su mnogi gledali.

Našu novu školu, koju prozvaše “Mladost” gradila je duvanjska građevinska firma Vran. Mještani svojim doprinosima (300 DM) također su morali odrišiti kesu, dok su dica dobila zadatak da oko nje zasade 88 borova u čast velikom gazdi, koji se tada preselio u Ljubljanu i imao još malo vrimena da zbraja i oduzima što je sve učinio u svojoj burnoj prošlosti.

A tih godina brojni njegovi suborci, “narodni heroji”, “junaci socijalističkog rada” i “nositelji spomenice 1941.” kao Kardelj, Đuro Pucar i dr. imali su termin kod Svevišnjeg, koji ih je pozvao da s njima malo “popriča”. Za nas dicu takvi “susreti” su bili posebno interesantni, jer su se tada na televiziji vrtili brojni ratni filmovi, češće nego obično.

Otvaranje škole bilo je dosta svečano. U posjetu su navratile općinske glavušine, nastavnici i učenici brojnih lokalnih škola iz naše općine, koji su svojim prisustvom i likovinim radovima uljepšali ovaj trenutak. Skoro cili dan Zdravko Čolić, Djevojke s Neretve (s patetičnom “Stan´ Neretvo stani vodo”) i ostali, drobili su nam mozak iz velikog zvučnika, sve dok nije došlo vrime da i mi unutra ufatimo nešto za pojist, što funkcioneri i ostali moćnici prije nas nisu mogli smlatit.

Naša generacija tek je slijedeće godine zakoračila u ovo novo zdanje koje je imalo sedam velikih i jednu malu učionicu, kemijski labaratorij, kao i radionicu ispod tavana. Sve je naravno bilo novo. Od nezaboravnih kružnih lustera, grafoskopa, velikog magentofona s lekcijama za francuski jezik, galvanometra i ostalih tehničkih pomagala za fiziku, pa do čekića i nakovnja u učionici gdje smo imali radno i tehničko obrazovanje.

U tadašnje vrijeme školu je pohađalo dosta učenika. Nastava se izvodila od petog do osmog razreda, a svako od njih imalo je po dva odjeljenja, “a” i “b”. Mnoge naše učitelje, odnosno nastavnike već smo  poznavali iz područnih škola, kao Krželja, Boška, Ivicu Vlašića…, a dolaskom u novu školu upoznali smo i nove face: Katu, Remzu, Juru, Vuka, Džehvu, Đuru i ostale koji su svakodnevno pokušavali da nas nauče nečem novom, a mi najsretniji bili kad bi isti taj dan iz nekog razloga izostali, ili u gorem slučaju zakasnili deset-petnest minuta, posebno kad se znalo da je taj dan na redu bilo usmeno ispitivanje, koje samo najpametnijima i štreberima nije zadavalo glavobolju.

Napraviti sportsku dvoranu tih godina bio je luksuz, pa  smo gimnastiku u toplim vrimenima rastezali vani, nogomet rasturali po njivi iza škole ili na obližnjoj livadi ispod nje.  Košarka se kasnije igrala na asfaltiranom prostoru iz kojega je, posebno u ljetnim mjesecima, nekada i do kasno u noć dopirala skika i galama. Što se toga tiče bar su nam obezbjedili dovoljno raznih lopti. Ali svaki put kad bi nam ona odskočila u obližnju Ljubanovu njivu, a njegov sin Zoran to vidio, smatrao ju je svojom. Brže bolje poleti odmah za njom, zgrabi je pod ruku i nazad prema kući, dok smo mi sve to s nevjericom promatrali.

Stolni tenis također je bio omiljeni sport kojeg smo obično igrali u velikom hodniku u prizemlju. Brojni talentirani igrači šaha u našoj školi svoju su sposobnost pokazivali na turniru kojeg smo organizirali svake godine. Onima kojima sport nije “ležao” pružala se mogućnost da svoje umjeće izraze u raznim sekcijama, kao likovnoj, literarnoj, kemijskoj… i drugima.

Godine su polako prolazile, razredi se završavali, a putovi su većinu vodili u Livno na daljne školovanje, one lošije na besposličarenje ili u boljem slučaju irgetovanje, a dikoju curu i u bračne vode, od kojih je malo koja u tim godinama bila svjesna “dubine” istih.

U skoro trideset godina iz njenih klupa izašlo je nekoliko generacija, čije će ih, ne samo ime ove škole uvijek podsjećati na jedan dio njihovih proživljenih djetinstava i neizbrisivo upisanih sjećanja.

Autor.

CB fotografija iz knjige: “S Vidoške gradine”, Stipo Manđeralo, Livno 2006.

Radio programi u našem domaćinstvu rado su se pratili. Od Radio Zagreba, Sarajeva, Splita, kojeg smo pošli slušati od 1981. godine, pa do Radio Deutsche Welle i drugih. Dalmosi su često vrtili kojekakve telefonske nagradne igre koje su ponekad trajale i satima, posebno subotom.

Deutsche Welle emitirao je svoj program preko kratkovalnog područja, na više različitih frekvencija.  Bile su popraćene popriličnim šumovima, ali zato im je programska osnovica u odnosu na BBC ili RFI bila nešto “blaža”.  U sklopu programa bio je i tečaj za učenje njemačkog jezika. Uz to su po želji svojim slušateljima rado slali dvije besplatne knjige “Auf deutsch gesagt” ili bolje rečeno dobre kopije koje su bile uvezane nekim slabim ljepilom. Ipak dobro su služile. A i sami tečaj bio je prilično dobro urađen, prihvatljiv i jednostavan.

Dolaskom u Njemačku prilikom školskih odmora, a i poslje stalnu pažnju privlačio je program iz Kelna tj.  “Sendung für jugoslawische Gastarbeiter” točno u 18:20. Svakodnevna emisija trajala je 40 minuta i bila je prvobitno namjenjena gastarbajterima prve generacije koji su je rado i slušali.  WDR je s njom otpočeo još davne  1970. godine. Posebno kvalitetne priloge upućivali su dopisnici iz Jugoslavije: Gustav Chalupa, Viktor Meier, Branimir Baron Brljević i drugi,  dok bi Petar Miloš svojim tipičnim šaljivim zapisima iz domovine kod mnogih, mogu zamisliti, izazivao osmjeh na licu. Iz redakcije mogli su se čuti prilozi od Gojka Borića, Ante Jankovića, Zdravka Lipovca, Marijane Koritnik, kao i nekih njihovih kolega s one strane Drine.

Kasnije je pomjerena na srednjevalno područje, potom u drugi kasni termin, od nje se napravila  segregacija, pa onda opet “bosanki lonac” da bi na kraju završila ko i Juga. Njezini odgovorni zaključili su da treba otići u nepovrat. Pravdalo se to izmjenjenom gastarbajterskom strukturom. Bilo kako bilo ova emisija dobar dio godina imala je zanimljiv i kvalitetan informativni program. I vjerske zajednice dobile su subotom svoj kutak, i to sve u doba kad u Jugi nikakav fratar ili možda hodža nije smijo pisnuti negdje u eteru.

Postaja WDR iz koje je se emitirao program  inače nije baš bila naklonjena Hrvatskoj. Jedan od razloga zasigurno je bio što su u pokrajni Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, gdje joj je bilo sjedište, desetljećima vladali socijaldemokrati, koji su teško prebolili smrt Juge. Ista je bila, posebno za vrijeme kancelara Willija Branda velika miljenica ove stranke. Mnogima iz nje trebalo je vremena da shvate da je Titino “samoupravljanje” zapravo  bilo samouništenje. Nažalost na hrvatsku štetu.

Prilozi na hrvatskom jeziku osim DW mogu se danas još čuti na “Funkhaus Europa”, novom mješanom eksperimentu WDR-a, SWR Internacional iz Stuttgarta i Radio Multikulti iz Berlina, koji krajem ove godine  sprema kufere i odlazi u Nirvanu.

Od ostalih radio postaja danas, zahvaljujući Internetu prava je inflacija. Nemožes se spasiti. Kod komercijalnih reklame drmaju skoro bez prestanka i svi kao da skidaju iste vijesti s tickera. Trend je po mogućnosti lokalna postaja. Nije na odmet saznati jeli mjesni vodovod još uvik zagađen, tko je ove subote pronašao sreću pred oltarom i koliko puta će se puta opet zavrtiti “Zvone zvona s naše katedrale“.

Autor.

Kavu mi ispeci mama

Tisak sedamdesetih godina u rodnom mistu se je tu i tamo čitao. Obično su to bile osobe koje je struka vezala za to, dikoja pametna glavica, angažirani vjernik ili sportski zaljubljenik. Matičar Marko je u svom uredu skupljao oveću hrpu Večernjaka slažući ga tjednima jednog na drugog, da bi onda sve kad mu se prohtjelo furknuo na obližnje smeće. Tribalo je valjda malo napraviti mista za brojne svatovske povorke koje su često kod njega u skučenom uredu prisustvovali sudbenim vinčavanjima. U svojoj radoznalosti rado smo izvlačili te novine, nosili ih kući i prelistavali ih u nadi da će mo u njima nešto zanimljivo pronaći. Posebno su subotnja izdanja bila poprilično debela, i to zahvaljujući malom oglasniku, jer svi koji su imali nešto ponuditi svoje su oglase tu objavljivali.

Kod poštara Vinka dolazila je i neka tiskovina, prije svega “SN”, “Arena” i “Studio”, tjedni časopis za televizijski i radio program.

Baka mi (”ma sinko sve je skupotinja”), nakon dobre “obrade” tu i tamo šurne koji dinar, kojeg sam često upravo izdvajao za te novine. Naravno nije izmako ni 1000ti broj, gdje su bile objavljene brojne fotografije predhodnih brojeva i puno čestitki sličnih časopisa iz cijelog svijeta. Sjećam se da ih i američki “TV-Guide” nije zaboravio. Interesantno je ostalo i to da mađarska televizija ponedjeljkom tada uopće nije emitirala program. S današnjeg stajališta gledano pametno, ali teško izvodljivo. Često puta znali smo se i zapitati “a di je taj TV Koper?”.

Brata je najviše zanimao mjesečnik “Sam svoj majstor”, list pun raznoraznih savjeta, dosjetljivosti i ideja. U tom odličnom časopisu nisu izostajali ni detaljni planovi i tehnički crteži. A oglasne stranice vrvile su im od brojnih ponuda špijun buba, nastalih od osoba koje su gledale da od svog hobija ili spretnosti usput okrenu i koji dinar. “Mala privreda” bila je još utopija koja je čekala da postane stvarnost. Brat je “Samove” godinama skupljo, da bi svi jednog dana u predvečer nažalost završili u crnom dimu.

Početkom osamdesetih pojavio se interes za srpske “Računare” i slovenački “Moj mikro”, koji je bio tiskan i na hrvatskom jeziku. Bile su to prve novine u nesretnoj Jugi koje su se bavile kompjutorskom problematikom. U ovim prvim dugo je trajo “dvoboj” ZX Spectrum ili Commodore 64. Moj Spektrumčić dugo je radio. Susjed Darko kupio si nešto kasnije istog i satima  na njemu rasturao igrice. Velika mana mu je, osim slabe memorije, bila i što je se brzo zagrijavao, pa je on tvrdio da mu stara može na njemu kavu kuvati ;)) Taj mali računar bio je stvarno hit, kupio sam ga, nakon iscrpnog uvjeravanja 1985. godine (moja mater: “ma šta će ti to?”) za 798 maraka , a od njega sam se, nakon dugogodišnjeg skupljanja prašine u podrumu, oprostio prošle godine. Sad mi je malo žao.

Prilikom posjeta u Livnu, uz obaveznu kupnju najnovijeg  stripa “Zagora”, šumskog  pustolovnog junaka kojeg su tada mnogi obožavali i međusobno si pozajmljivali, na kiosku kod bolnice prelistavale su se i druge novine. Mogli su se naći i neki njemački časopisi, prije svega oni gdje su bile modne mustre kao i “Bravo” kojeg je školska kolegica Ivka rado kupovala, a mi znatiželjno s njom u razredu prelistavali.

U školi su nam od petog razreda naturili pretplatu na  sarajevske “Male novine”, koje su isto bile pune raznih savjeta, pjesmica i koječega drugog. Fora je uvijek bila da sam ja i obično još neko usput, ponedjeljkom “izgubio” skoro cili jedan školski sat, da bi iste dovukli iz obližnje pošte, udaljene nekih 250 metara. Žurilo nam se nije, posebno ako je taj put bilo usmeno ispitivanje.

Dolazeći svojima u posjetu u ljetnjim misecima rado sam čitao gusto pisani “Vjesnik”, koji je tada, 1983. godine imao veliki format i koštao nešto oko marke. A na kioscima je bio kao i sve ostale dnevne novine iz pečalbarskih zemalja s danom zakašnjenja.

Vjerski tisak nam također nije bio zaobilazan. Kao dica rado smo čitali “Mak”, “Bibliju u stripu”,  gdje nam je fra Ćiro po želji uvik udarao datumski pečat na prednju stranicu, dok bi mater ponekad bacila pogled u “Veritas” ili “Naša ognjišta”, koja su mi, prvenstveno zahvaljući njihovoj  modroj boji papira, zauvijek ostala u sjećanju. A prvo doseže na ovaj hrabri i odvažni list (bio zabranjivan, uredništvo progonjeno) još od davne 1975. godine.

Autor.

1980. godina. Završila nam škola, ko i uvik, negdi u šestom misecu. Dica ko dica, svi sretni. Više od dva i pol miseca “dremanja” pred nama. Vrimena na pretek. Došli roditelji kući obići svoje najmilije. Nakon nekog vrimena odlučiše da i ja s njima pođem u grad u kojem stanuju. Tu vijest primih s iznenađenjem i oduševljenjem.

Putovalo se u to doba većinom vlakom ili Adria Ervejsom, kojeg većina koristiše samo u smrtnim slučajevima. Krenili smo kasno navečer u 21:45 s željezničkog kolodvora u Splitu. Vlak poprilično popunjen, većina gastarbajteri sa starijim kuferima i prepunim torbama.

Ovdi morašmo presjesti. Vlak do našeg odredišta smo čekali neko vrime. Opet vuči, nosi, trpaj. I ajd´ opet krenušmo. Noć duboka, svitla u vlaku većinom pogašena. Cilju nikad kraja. Po x-ti put upitah moje kad će više taj grad doći. “Ima još malo” odgovoriše, valjda ni sami neznajući koliko točno još. Napokon, u 3 sata ujutro, nakon skoro 29 sati putovanja stigosmo. Sve mirno, kolodvor ogroman i skoro sav prazan.

Samo jedan veliki izlaz otvoren. Pogled u mrak i brojne svitleće reklame, bi prvo što vidjeh od tog velikog grada. Mater reče “mi smo tu, samo pet minuta”. I tako bi. 5 kat, drvene smeđe stepenice, lifta nema, nikad izaći. Ipak nekako dogurašmo gore. Svi duboko odahnusmo. U stanu moj pogled kruži na sve strane. Umorni i iscrpljeni jedva smo čekali da zaspemo.

Mamino radno mjesto bilo je skroz u blizini, u pasaži kod jednog mini restorana. Zvaše se “Lecker Time”, čije sam ime ja izgovaro onako kako je bilo napisano. Ona par puta ispravljala, kao i kod “Zucker” ili “Heute” (naziv emisije, večernjih glavnih vijesti na drugom programu).

Tata je radio cili dan, mama pola, pa smo išli na sve strane, po trgovinama, zološkom vrtu, parkovima, posjetu rođacima. Posebno su velike robne kuće (Neckermanovi plakati u njima s natpisom “Urlaub in Jugoslawien” me dosta iznenadiše) i prodavnice skrećale moju pažnju, odnosno kao i skoro sve dice, kojekakvi slatkiši i kolači, koje samo htio sve isprobati. Banane također. One se nekako dobro dojmile, možda zato jer ih mi u našem mistu nismo često jeli.

Inače, di smo stanovali bilo je, naravno zbog kolodvora i brojnih “crvenih prozora” dosta prometno i bučno. “Jebbbem mater kumunističkuuu” ili “nije ovooo Jugoslavaaavija” bijahu ponekad, posebno vikendom, dovici pijanih i pomalo izgubljenih “Jugovića”.

Misec dana brzo prošlo. Taman kad sam se malo udomaćijo - tribaš nazad. Ovaj put išla samo mama s mnom nazad. Putovanje je trajalo kraće. Krenili smo u 15:05 nazad (baš kad je polazila moja omiljena serija “Daktari” s majmunom Džudijem), a jutri u zoru u pola sedam prisili u Zagrebu za Split, kojeg nakon 9 dodatnih sati ponovo vidišmo. Posebno taj zadnji dio, kao i onaj predhodni, nikad pa nikad.

Vani nešto užeglo. Skoro pred cilj gledam planinu i sve mislim “to je naša Kamešnica, samo s druge strane”, jer su nam bili govorili “da su Split i more popriko” .

Napokon dođosmo. Stvori se odmah invazija rođaka i starih barba - s mornarskom kapom i drvenim karijolama, koji nekima i na silu trpaše brojne kufere i ostale stvari.

Par sati kasnije drago rodno misto. Baba odma “a jesi se udebljo, sigurno ti bilo dobro kod mame i tate”, - “je, je baba” odgovorih, - “ma neka tebe ovde, dobro je i ovde” nato će ona, vadeći đezvu i findžane iz šranka.

Mama se nakon par dana, s tužnim pogledom na rastanku, opet vrati nazad, citirajući svoju standardnu rečenicu “slušajte babu i budite dobri u školi” - Mi dica, skoro svi uglas “oćemo, oćemo”. Istina bijaše. Okej, okej, 80% ako ćemo preciznije.

Autor.

Foto: © Klaus Rademaker - Fotolia.com

Odma poslje “onog” rata, kad su naši roditelji još bili dica, započeli mještani, po nalogu partije i mjesnog odbornika praviti dom kulture, koji je tada trebalo navodno imati svako veće selo. Bilo je to mjesto di će se radni narod okupljati, slaviti raznorazne državne praznike i klicati socijalizmu, koji mu je eto sve to “podarijo”. 1948. kad su se ruski međed i domaći gazda (netijak) posvađali, završiše nam to velezdanje.

Oni koji su ta vrimena doživili, često puta su naglašavali “ma imo si šta viditi”. Bome nepismenom narodu se bar tu svanulo. Kino, kavana, prodavnica, ambulanta, a kasnije disko klub (”Raj”), matičar i pošta. Hrlili su momci i cure iz svih bližnjih i daljnjih krajeva na raznorazne igranke i zabave, trkali se na magarcima, igrali odbojku ispred njega i koječega drugog.

Novi kino projektor, dobijen navodno na poklon, maznuli su nam filmaši iz grada, a nama utrpali neku staru kantu iz Tarzanovih vremena, čiji su se filmovi tada, prema pričanju starijih, vrtili i po nekoliko puta na dan.

Malo pomalo, kako je dolazila ekonomska kriza, tako se i Domu pisala loša sudbina. Nestalo love za uzdržavanje, smanjile se aktivnosti, ositilo se da je teorija tog poredka jedno, a stvarnost drugo.

Lokalna “Opskrba”, koja je tu imala svoju trgovinu, posebno od sredine sedamdesetih, Dom je dobro iskoristila. Trpalo se u njega svega i svašta, kojekakve robe, krumpira, šapurina za otkup, a sićam se da je bilo i raznoraznog građevinskog materijala. Baš u tim godinama, kad su gastarbajteri pošli teško ušteđenu marku da ulažu u kuće, problem je bijo cimenta.

Tako dođe veliki Fijatov crveni kamijon s prikolicom, pun do zadnje, ma nisi reko keks, svi već saznali. Slivaju se, ko rijeke u ušće, s svih strana i vuču prazne taćke. Tu i tamo mogo se viditi i koji trakor. Niko nepita za cijenu.

Tih godina u našem se mistu među susjedstvom mogla obično čuti još i druga dva  razglasa: “došle mekinje” i “došlo brašno”, za kojim je narod isto vapijo, posebno onim osječkim. Ajme jagma, nestati će, svi nešto na 550, kao i tip istog.

Od 1975. u velikoj sali nam pošli navijati ploče. Petar je znao nedijom oko podne pripremati melodije.  Nedugo zatim pođoše dolaziti i grupe. Mislim da je prva bila nam lokalna grupa “Li”. Poslje nje sve odreda. Pjevači i sastavi koji su nesto značili navraćali su subotom, punili dvoranu, a omladina željna provoda dolazila je na svoje. Cili livanjski kraj je visijo  tu, a Dom nam napokon opet oživijo.  Okolo auto do auta. Mi dica obično smo stajali ispred ulaza i vrebali priliku da se ušuljamo, da bi se malo pomalo progurali do vrha bine. Nekima je to dugo trajalo pa su uskali kroz prozore moleći Boga da ih neko od odgovornih ne upeca. Jednom prilikom, priča mi jedan daljni susjed Draško, dok su se on i ekipa utrpali unutra, došla Zorica Kondža na nekoj uzvisini u zabijeni ćošak, jer nije bilo unutra WC-a, da izvrsi malu nuždu, a oni ispod nje u mraku. “Ma popiša nas Zorica, jebo je” priča Draško ushićeno, kao da mu se to sada događa.

Dolazili su nam i kojekavi mađioničari, pravile se školske izložbe u maloj dvorani, polagale pionirske zakletve, a Radio Sarajvo nam je u njoj, negdi, biće 78. ili 79. snimijo emisiju “Selo veselo”, koju smo nekoliko dana poslje, nedjeljom rano ujutru poslušali, i to zahvaljujući babi koja se jedina sitila tog termina.

Preko dana, Marija koja je u Domu stanovala, znala je često siditi ispod obližnje duvakinje s predivom u ruci ili čitajući “Povijest Hrvata”, da bi koji dan kasnije mami prepričavala priče o plemićima, bitkama i mnogo čemu iz te debele knjižurine.

Pošto je Dom bio i veliko skladište, susjed Bilan je s puškom na leđima od sumraka jedno vrime obilazijo svoje krugove. Ljeti, do kasno u noć skupljali su se bližnji i daljni susjedi oko Doma. Pusta priča o svemu i svačemu. Mi dica skačemo, igramo se, a kad sve stane osluškujemo cvrčke ili buljimo u nebo. A na njemu, mili Bože, bezbroj zvizda koje svjetlucaju kroz noć i nastavljaju svoj put kroz beskonačna svemirska prostranstva.

S istočne strane imali smo ambulantu u kojoj je doktor Jozo babama i didama petkom mirijo tlak i pružao drugu liječničku njegu. Oni hitriji znali su već dosta rano nacrtati i čekati. Teferiču nikad kraja.

S vrimena na vrime sva smo dica , s pozivom za cijepljenje isto visila tu, čekajući u strahu kad ćemo doći na red. Nedo Bog da je neko to izbjego. Znali su nam reći “ćaća i mater će vam platiti veliku kaznu ako nedođete”. Neznam da neko nije povirovo u to. Sve u svemu izbocali su dosta puta. Na obližnoj travi iza ambulante znali smo se igrati lopte i kod Joze često puta izvazvali bjes, jer je staklo na vratima ne samo jednom puklo, nego su sva ona, posebno u sredini bila već uvijena od pustih udaraca u njih. Ogromni Dom bio nam je često i mjesto igre skrivača. Trka tamo trka vamo. Umoru kao da nije bilo mjesta.

A onda sve pošlo nekim svojim tokom. Matičar umro, a knjige i ured završile u gradu. Jozo i poštar Vinko se također preselili na drugi svit, a zadruga tj. prodavnica napravila konkurs. Jedno vrime u njemu napraviše pilanu. I njoj nakon par godina, zbog nesnošljive buke i pilotine, na zadovoljstvo mnogih odzvoni. I tako sve malo pomalo, zub vremena također učinijo svoje. Od Doma danas skoro ništa.  Sve uraslo, išarano, a kroz porazbijane prozore vitar fijuče ili dopiru zvuci grgutanja goluba koji su se na tavanu udomaćili i osnovali svoju koloniju. Tu i tamo im samo poneka kuna navrati u posjetu. Inače tišina ko i na groblju popriko.

Zvuci zabave, slavlja, igranke i veselja, koji su decenijama dopirali iz njega zajedno su s njim otišli u prošlost. Nažalost.

Autor.

Fotografija 3) S proslave Dana rudara 21.12.1954. godine u velikoj dvorani Doma kulture, iz knjige: “S Vidoške gradine”, Stipo Manđeralo, Livno 2006.

U kasno posljepodne negdi u ljeto davne 1975., nedugo nakon što su nam u rodnom kraju položili asfalt,  idemo mi dica ispod majčine ruke iz posjete babi i didu prema kući. A skoro ispred nje pojavi se Peugeot 504, zatvorene crvene boje, crnih nikad viđenih registracija. Odjednom stade ispred nas. Unutra čovik, žena i dvoje dice. Izađe vozač i gleda u našu majku. Zabuljio se i s nepoznatim akcentom izusti “Jesi ti Ljubica?”. “Da” odgovori majka. “A ti si sigurno Tome, ili?”. Potvrdi da jeste. Tako saznašmo i prvi put vidismo tatinog brata, našeg strica iz Francuske, koji je 17 godina prije, 1958. godine ilegalno, kao ekonomski migrant, napustio Jugu. Ni naša ga mama, mada je ga vidila na slikama, na prvi pogled nije odmah prepoznala, jer je i ona isto bila dite kad je on otišo trbuhom za kruhom u zemlju za koju sam ja uvik mislio da se nalazi negdi na zapadu iza obližnjeg brda. Bar je pravac bio točan. Veselo se svi pozdravišmo i upoznašmo.

Naša strina, francuskinja Evelyn vrlo brzo otvori svoje srce prema nama. Šteta bijaše što nije skoro znala niti jednu riječ našeg jezika. Kad stric nije bio u blizini mami i njoj gestika je bila edino sredstvo sporazumjevanja. Dilila je Evelyn nikad viđene, a kamoli probane čokoladne i druge delicije ne samo nama, nego i brojnim susjedima. Tada je to, u oskudnim vremenima, kad se recimo voda kod mnogih još uvik dogonila s magaretom u fučijama i s istim nosile drolje na pranje, itekako nešto značilo.

Stariji brat dobi na poklon neki kasino kofer za igranje s ruletom u sredini, kojeg smo u našoj radoznalosti okrećali i obrćali kako nam se prohtjelo. Smisao te kvadratne zelene kutije naravno niko nije shvatio. Ostali dobiše zanimljive knjige s ilustracijama značajnijih građevina zemlje, koja je našem ujaku postala novo utočište. Notre Dame, Arc de Triomphe, Ajfelov toranj i aerodrom u Parizu plijenili su pažnju i ostale dice iz susjedstva, kojima smo s ponosom pokazivali nepoznate objekte.

Stričevoj dici, Nikoli i Anđi, koji su bili nešto slični naših godina, naše malo misto, nakon početne skepse, postade dosta zanimljivo. Posebno je Anđa, koja je bila vrlo lipa curica, brojne situacije, shvaćajući da nam to nemože jezično pojasniti, popratila svojim slatkim osmjehom, koji nam je bio u tim okolnostima jedini zajednički “jezik”. Nikola je bio pomalo sremežljiv dječačić. Rado se igrao s bratom ili posmatrao što on čini. Jednom prilikom sruši mu neku “kućicu”, našto naš brat uvređeno reagira. Saznavši za to “dijelo” svog sina, naš ga stric dobro udari pleskom. Svi mi na njegov ispad, reagirašmo s ogorčenjem i nerazumjevanjem.

Stric je s obitelji osto u rodnom mistu skoro dva tjedna. Djelovao je ponekad čudno. Njegovi zamišljeni pogledi u prazninu doimali su se izgubljeno, što je bilo, s obzirom na tolike godine bez domovine, roditelja i poznanika, shvatljivo. Nekad mi se stvarno učinilo kao da je došao u neki drugi svijet. Možda je požalijo što nije prije pokušao doći nazad. Ipak, od tada puno je češće navraćao, pokušavajući koliko-toliko nadoknaditi izgubljene godine, kojih je vjerojatno bio svjestan. Sudbina ga, i njegovu obitelj veza za Francusku, a kasnije stotinjak metara preko granice za Belgiju. Obadve zemlje zauvik postadoše njegove nove domovine.

Autor.

Čitavši iz tjedna u tjedan Arenu, koja je bila najpopularniji list gastarbajtera u Njemačkoj, pa i šire, nikome nije promakao “Vrtuljak ljubavi”, gdje su brojni domaći i inozemni nesretnici tražili novu sreću.

Posebno su upadljivi bili oni, koji su svoje namjere isključivo vezali za bolje blagostanje, indirektno naznačujući, kao npr. “prednost osobama iz inozemstva”, da su im “papiri” važniji od osobe, koja bi im to pripravila.

Osim tih uobičajnih, često puta kopiranih oglasa, interes pažnje privlačili su i oni, koji su sa sročenim tekstom “materijalno obezbjeđen” i slično, upućivali na svoje stanje. Kakve su to stvarno bile face, teško je reći, jer se skoro niko slike usudio poslati nije. Možemo ih razumiti.

Ni brojni “rođeni” vidovnjaci “svjetskog glasa” kao Vera, Ajša, Vidoviti Sarajlija Rašo i kako se svi zvaše, čiji su oglasi bili jednu stranicu više, takvima izgleda nisu mogli pomoći.

Nisu izostajali ni oni koji su također muljali, svaljivajući sve na druge, a za sebe tražili razumjevanje, kao “razveden(a), ali ne svojom krivnjom”, dodavši uz to da su ostali “mladolici” itd. Dekoracijom do uspjeha, moglo bi se reći.

Takvi i slični su izgleda definitivno raskrsili s onom pjesmom od Novih Fosila, gdje stoji: “Jer kad jednom ipak kreneš s nekim drugim tražit’ sreću znaj da više, nikad više ja ti doći neću.”

Dok su neki na taj način pokušavali doći do “sreće”, neki su bili još više direktniji. Tako mi je prije jedno desetak godina jedan prijatelj od oca, par puta upućivao na svoju “lipu, zgodnu i s fakultetom” obrazovanu ćer, koje mu je bila “dole”.

To bi još dobro bilo, da je samo ostalo pri tome. Ali dotični, nepotaknut ničim, je nastavio, da “ima preko 200 iljada maraka, kuću…bla bla” i da “…eto neko mora upraviti s tim”. Misleći da ja to odobravam nastavio je dalje, gdje je zborio kako mu je sin isposlovo ženu, papire…itd. Šta li ti pijaca.

“Navrati bolan, pogledaj, ma dobro bi se vas dvoje mogli slagati…” bijaše samo jedna od njegovih floskula, da svoje viđenje situacije bajkovito prikaže.

Jednog dana saznadoh, da mu je se ćer udala u rodnom joj mistu. Sa markama će sada neko drugi znati upraviti. Dali je dotičnom “sritnjakoviću” bolje bilo da je možda igrao loto, vrijeme će pokazati.

Ni na “Vrtuljku” to sigurno nebi prošlo jefinije, rekli bi mnogi oni koji su se krili ispod anonimnosti oglasa gore navedene revije.

Autor

Uzbudljivi su bili za svu djecu, posebno prve godine škole, pa tako i za nas. Išli smo u područnu školu, par kilometara od kuće uz veliko brdo, koje nam je se pričinjavalo još većim, jer smo svi bili mali i sitni.

Nastava je polazila u deset i trideset, pa do negdi jedan poslje podne.

Put bi katkad trajo i do dva sata, jer nas 5-6 pođi 100 metara, pa stani i raspravljaj o Boga pitaj čemu. I sve tako. Nakon toga sidi na asfalt u ladovinu, koju bi i zmije u vrućim danima iz obližnjeg Džebinog groblja tražile.

Bilo je tu kojekavih “sprovoda” uginulih ptica, branja gologinja u obližnjem šumarku i otkrivanja nepoznatih sredina. Zimi smo se  klizali na velikoj zaleđenoj lokvi na livadi uz cestu, a u povratku kući, ligure bi zamjenili našim tašnama. Za vrime kišnih doba, školska peć nije bila dovoljna, da osuši svu prizeblu dičicu, koja su se oko nje tresući motali.

Jednom prilikom, dok smo kaskali na pogrešnoj strani ceste, naiđe učitelj i svima zato podili jedinice iz vladanja. Nije nimalo koristilo što smo odma prišli na drugu stranu.

Škola je bila napravljena negdi između 50tih i 60tih godina i u nju je, do izgradnje nove, išlo svih osam razreda.

Sidilo se po dva razreda u jednoj učionici. Naš učitelj, Cero, musliman, koji je nekad bio u Srbiji, u Leskovcu, bio je malo strog, ali većinom korektan. Njegov bili pezejac s LE registracijom, stajao je svako jutro u dvorištu ispod obližnjeg debelog stabla.

Tu sa strane su nam, baš tih godina nekako, postavili drvene panjeve, prepone i tarabe, preko koji smo priskakali kad je tribalo i kad nije. Ispred škole pravili smo ponekad gimnastiku, povlačili konop, trkali se, a najčešće igrali lopte. I to obično prvi razred protiv drugog, a treći protiv četvrtog. Nakon toga, svi preznojeni i “umirući” od žeđi, letili smo ko maniti na česmu. Upozoravali su nas da se prvo triba ohladiti. Pomoglo nije.

U razredu nas je bilo preko 20. Vahid, sitni dječak muku je mučijo s izgovorom slova “č” i “ć”. Smijuckali smo se kad je on recitirao pjesmu “Ćića ćvorak ćuva ćetu ćavki, ćik ćovće ćvrkni ćavki ćvor”. Učitelj bi samo na očigled glumio ozbiljnost. Morao je.

Njegova najdraža učenica bila je mala, ali slatka Ivka. Kad su nju na upisu u školu pitali “Zašto krava ima rep?” očekivajući da će reći: da se brani od muva, ona samouvjereno: “da pokrije šupak”. Ipak, mala buntovnica sa svojim repićima bila je draga, a dobro je i učila.

Ponediljkom poslje škole imali bi smo u obližnjoj kapelici vjernauk kod fra Buljana, kojeg smo s suzama ispratili kad nam je morao napustiti župu.

Posebno velika trka bila je uvik na kraju, ko će prije dotrkati do njegovog crvenog Golfa, kojim nas je on pokupio, da se nemoramo s debelom torbom na leđima šlepati kući. Majko mila, pun Golfić, svak sidi na svakome.

A tek kad bi neko moro izaći na svojoj stanici. Ko hijene su se morali izvlačiti iz prenatrpanog auta. Sritni su samo bili oni koji su sidili naprid.

Jednog dana, te prve godine, dok smo imali u školi nastavu, Roberta, koja je predškolu išla u Njemačkoj, (otac joj bio poginuo, a mater je vratila u rodni kraj babi), za vrime nastave izvadila debelu crveno omotanu čokoladu s rižom i pomalo mljacka.

Pošto je nešto takvo bilo atipično i zabranjeno za naše prostore, diže se Cero, brzim korakom dođe do nje, žđapi joj malo nagriženu čokoladu i hop u peć, koja je stajala na ulazu s desne strane učionice zajedno s kantom za ćumur. Nije gorila, jer je još bila kasna jesen. Rasplakala se Roberta, ali bezuspješno.

Ipak, s tim se pomirila nije. Došla pauza, a ona ti lipo otvorila peć dole i s pristićima nekako izvukla čokoladu, na kojoj je bilo malo luga, i nastavila dalje jesti. Mi dica gledamo i smijemo se. Cero nije nikad sazno, da je spretna mala ipak došla do onog što joj on uskratijo.

Godinu dana kasnije odvela je mater nazad u Njemačku. Nismo je više nikad vidili. Ostala je samo zgodna priča o slatkoj čokoladi.

Autor.

Foto 1.) U trećem razredu 1979. godine

Foto 2.) Naša škola 1966. godine

Bila su to nezaboravna vrimena u sedamdesetim, puna dragih uspomena i doživljaja. Tako smo imali radijo kojeg nam je tata, kako su nam pričali, donijo početkom šestdesetih. Dobro je služio. Imali smo i neke ploče s nepoznatim pjevačima, koje smo tu i tamo ponekad navrćali, ali više prevrćali.

Slušale su se emisije na Radijo Sarajvu “Autobus u pola šest”, izvještaji o uspjehu košarkaške reprezentacije u Manili i kojekakve radio drame par centimetara dalje s desne strane kotačiča gdje je pisalo “Zagreb”.

Televiziju tada još nismo imali, kao ni ostali susjedi, osim jednog, tj. jedne. Zato se išlo svake večeri susjedki Bibi, jer je samo ona imala veliki crno-bili televizor “Rudi Čajevac” (kasnije ga neki zvali “balkanski Bosch”).

Svake večeri puna kuća. Sa svih strana nagrnu uvik te isti, zavisi od toga kad je ko večerao. Obavezno u 19:15 je se trebalo nacrtati, jer je tada polazio crtani film. Pink Panter, Tom i Džeri, Kasper, Lolek i Bolek i kako se svi još zvaše. Prije toga gledali smo na sat i zbrajali minute koliko nam još triba dok izmolimo rožarje. Mojim radosnim otajstvima se uvik nekako žurilo.

Nakon crtića dođe EPP, gdje je se skoro svake večeri vrtila ista reklama za deterdžent “Avu”, dejt i “Eva” sardine s tri morža. Stariji su obično gledali utakmice s nogometnog prvenstva, čekali na “Pozorište u kući” ili kuhara Stevu Karapandžu sa svojom velikom bilom kapom.

“Male tajne velikih majstora kuhinje” zvala mu se emisija, s zaštitnim džinglem ”Ali nekih stvari ima, što ne govore se svima,… “Navraćao” je Stevo u društvu s Oliverom Mlakarom četvrtkom i “prodavo” Vegetu, za koju su govorili da ni jedno jelo nemože bez toga. Pametni su.

I dok je nama televizija tupila mozak, često puta imali smo nepoženje goste. Dica iz susjednog sela došla po mraku s bisezima i priko žice u naš voćnjak. Zločasto je bilo prije svega, što su polomili grane di got su stigli. Za šljive i razdelije više-manje, jer smo i mi ko dica krali, posebno jabuke, trišnje i (Darkove) jagode.

Jednom ja i zajednički nam kolega Slaven “uvalili” se u njih. “Ufatijo” nas djelu. Srdito galami na nas. A mi refleksno odskočišmo u stranu i uglas “nismoo!” A oko usta nam sve crveno, razmazano :-))

Mate, dječak naših godina iz susjedstva, kojeg smo mi svi zvali Parlov, uvik nas je posjećao na veliku legendu hrvatskog boksa, koji je tih godina postao svjetski prvak u poluteškoj kategoriji, čije smo borbe s strepnjom uvik gledali.

Ponekad i nediljom, kad nismo išli na jutarnju misu u pola devet, letili smo do Bibe i gledali našmrkanog Branka Kockicu ili na drugom kanalu JNA propagandne dokumentarace, jer je često uz to bio i neki film o velikim “epopejama” vojske koju tada smatrašmo “našom”.

Jedno od čestih pitanja među prisutnim je bilo, kako ljudi opće stanu u televiziju ili kod prognoze, otkud oni znaju kakvo će vrime biti sutra. Neznanje bijaše većini neki zajednički nazivnik.

Biba ko Biba, sidne ponekad na pod, pođe nešto presti i poslje devet već zakunja. Poluotvorenih usta zahrče pomalo, klimne, trzne se naglo nazad. Pa sve opet tako. Rijetko tko da ju je mogo probuditi, pa ni mali unuk Toni, koji je dobijao zubiće.

Dadne mu ponekad Bibina ćer Jadra sredine iz kruva da ganja po ustima. A on uvik traži više i viče “Bibeee, Bibeee daj kuvaaa, Bibbee”. A Biba spava ko top. Žvače, žvače Toni i sve ispljuje na tepih, ovisno di se tada nalazi. Di se got okreneš neke okrugle s pljuvačkom namočene kuglice. Mi dica smo se ponekad samo smijali neshvaćajući boli koje je on jadnik podnosio.

Ljeti nekako, ako ne nevaram, dođe njegov otac i mater iz Kelna. Odlučili povesti sinčića. Biba, mada joj je sigurno bilo teško, sva sretna što nemora više letati za njim i peći toliko kruva, nego ga i kupiti za njim, jer ga je bilo stvarno na sve strane. A mogu zamisliti da je i Jadri to nekad prikipilo, koja je inače bila dosta draga i susretljiva prema nama.

Jednog dana donese i naša mama mali televizor, Grundig. Reče da je ga platila 300 maraka. Mi svi sretni, nemoramo više trkati svaki dan. Dva kanala i dodatni zagrebački s podosta riže (govorili nam “ma Biokovo slabo faća”) gdje su “Prle”, “Tihi”, “Pajo” i ostala ekipa u “Otpisanima” gledali kako će nadmudriti “Krigera”, a gledatelje ideologijom spalamutiti.

A zanimljivo izabrana melodija također je zračila nekim otporom, kao i sadržaj te serije, koja je, kažu, i Kinezima “ukrašavala” tv ekrane i držala maovce na liniji.

Višesatni koncerti klasične glazbe i prijenosi umjetničkog klizanja, koje je vodila Milka Babović (dvostruki aksl…), često puta pokvariše raspoloženje, jer nakon njih dođe finito tj. “Pregled programa za sutra”. Na drugom programu nije trebalo ni gledati, tamo su svi već odavno poligali.

Ah da, radijo je još danas u kući, za ukras. Pokvarijo se. Mami najviše žao. Niko se više nesića kada. Ali što se sićamo je, da smo uz njega proveli puno nezaboravnih glazbenih trenutaka (kao npr. od Tereze, Džo Maračića Makija, Dubrovačkih trubadura ili Nedine “Leti, leti, pjesmo moja, pjesmo miliona…”), često razmišljajući i brojeći koliko nam je još ostalo godina do 2000-te. Ako se nevaram bile su još samo 22.

Autor.

Neda Ukraden

Džo Maračić Maki

Otpisali smo ih

“Dragi tata i draga mama, mi smo dobro i zdravo tako i vama želimo sve najbolje”. Svako pismo roditeljima u dalekoj Njemačkoj započimaše tim standardnim tekstom. Predodžba o toj zemlji bijaše naravno djetinjasta, da je prelijepa, bogata i da je tamo svima dobro. Točno 6 dana putovaše pisma iz Deutschland-a, (osim Božića kad ih pola i ne dođe, posebno ako su bila “debela”).

Baka obično sa pletivom u ruci diktirala je tekst i zamišljeno s nekim pogledom u daljinu se mislila, što bi tribali ovaj put da napišemo na list papira s plavim linijama, istrgnut iz uokvirene školske teke.

Većinom su to bile teme vezane za svakidašnje događaje, prije svega koju smo ocjenu u školi iz čega dobili, šta ima u susjedstvu, kakvo nam je vrime itd. A obično se završavalo s frazom “kad će te nam opet doći?”.

Par tjedana kasnije u obližnjoj pošti, poštar Vinko, koji je radije sjedio u obližnjoj trgovini i sa matičarom ispijao pivicu, nego bio na radnom mjestu, daje u sitne ručice pismo, a pogled uvik ode prvo na poznati rukopis i često puta istu markicu “Deutsche Bundespost-a” od 90 feniga s nekim čudnim kućama, dvorcima ili što već bijaše.

S vrimena na vrime pisaše se manje. I to zahvaljujući telefonu. Svako dva tjedna subotom mi se dica lipo oko pola deset nacrtašmo u pošti, čekavši na drvenoj klupi kad će, prije svega mater iz glavne pošte grada di živi, da zovne svoje piliće, koji se u hladnim zimskim misecima ponekad malo i nazebnuše čekajući u predvorju, dok je Vinko u svojoj prostoriji debelim cipljama jarcao smedrevsku peć i razmišljao koliko će mu babe dati bakšiša od njihove slijedeće penzije.

Tu i tamo mu uđe kakav pacjent pripremajući već palac za otisak na tamno-plavoj boji. “ E moj Vinko sve skupo” mnogima pusluži kao suptilna floskula da ga se otresu.

Tih godina nismo još imali govornicu, pa se Vinko žalio da mu se posebno stari Bikan dere i još gore, ispljuje svu slušalicu kad ga zovu sin i nevista iz Frankfurta. Reko nereko on uvik po svom. Nije dobro čuo, a još manje svatijo da ga i drugi slušaju.

A kad bi neko Vinku, koji nije bio na radnom mistu, reko: “ajde bolan zvoni ti telefon“, njegov standardni odgovor, spuštajući opušteno pivu, bi glasio “ma kome triba zvat će ponovo“. I kad bi se digao,  žurilo mu se nije.

Ponekad do nas navrati i druga baba. Ajde joj napiši pismo sinu u Vrancuskoj, kako je ona to običavala reći. “Dragi moj Tome eto ja sam te se zaželila…” bijaše njezin uvježbani tekst, kojeg smo mi mogli već i napisati, a da ona to nije ni morala reći.

Tekstovi joj obično poduži, što smo joj dobro znali naglasiti, kad je nakon pisanja otvarala novčanik, žudno buljeći neće li izvući crvendaća između ostalih savijenih novčanica, pristiglih joj od sinova razletenih po bilome svitu.

Autor.

Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci, Istrani, Ličani, Slavonci, Zagorci i ostali domoljubi, otisnuše nam se  više od stoljeća i pol u bili svit u potrazi za boljim životom. U srcu i duši Hrvati, na papiru Austrougari ili Talijani, po zanimanju seljaci i radnici.  Al´ su to nekad bila gadna vremena. I politička i ekonomska.

Rastrkaše se na sve strane svijeta: dalekoj Australiji, Kanadi, Novom Zelandu, zemljama južne Amerike i mitskim Sjedinjenim Državama. Nasrnuše jadnici u New York, Chicago, Pittsburgh, Cleveland, Kaliforniju, Arizonu, Pensilvaniju i koje kuda da si koju koru kruva mogu zaraditi, rješiti svoje životne probleme. Pjevaše cure i žene u teškim rastancima: “Ameriko nestalo ti novca, što ja mlada ode za udovca” ili “Cure siku goru javoriku, a proklinju zemlju Ameriku”.

Neki ko slijepi putnici, neki s skupo kupljenom kartom doguraše do zemlje snova. Jedan dio njih se doduše nakon nekoliko godina razočarano vratio u rodnu grudu, no većina zauvijek ostade u “Americi čemerici” nevidjevši više svoj kamen, plodnu ravnicu, rascvjetano proljeće, mirisne livade i proplanke.

Mračni rudnici, tvornice i željezare bijahu mjesto gdje nisu tekli med i mlijeko, nego krv i znoj. Radilo je se i gdje se god mogao naći neki posao za 20-50 dolara mjesečno, jer i daščare u kojima su najčešće živili bile su preskupe.

Oni koji su imali više sreće donesoše dolare, pokupovaše zemlju, konje, mlinove, napraviše kamene kuće koje su i danas nekima “Amerika”.

Nakon toga u dvadestim i tridesetim dođe Belgija i Francuska. Koksare, topionice, pariški metro… Spavalo se u istim krevetima koji se nisu hladili. Slile se kasnije brojne belgijske mirovine. Bake i unuci su ponekad i desetljećima nakon smrti njihovih “Belgijanaca” u takvim prihodima imali svoj spas. Prepričavale su se priče o teškom i napornom radu, narodu i zemlji gdje su im muževi i djedovi “ostavili kosti”.

Početkom šesdestih godina opet zapadna Europa, ovaj put Njemačka, Švicarska, Austrija… otvorile svoja vrata za kolone, polupismenih, ali radno sposobnih bauštelaca i ostalih fizičkih radnika. Barake, rintanje po 12 sati dnevno, drugoklasna hrana, čirevi na želudcu, samoća, nada, izazovi…

Bivšoj državi upala kašika u med, riješiše se kolone nezaposlenih, a na drugoj strani profitiraše od njihovih deviznih doznaka, koje bijaše spas za već tada posrnulu državu. Tako su one 1972. godine iznosile čak 84% svih deviznih transfera i time podmirili trgovački deficit zemlje, koja im je za uzvrat poslala agente, da nebi slučajno “puno pričali”. I ne samo to.

Pođoše nažalost prvi i s “Mercedesom” dolaziti kući, ne po svojoj želji. Oni koji su bili bolje sreće morali su si uštediti koju marku za Forda Rekorda, Taunusa, Folciku ili Golfića. Kasnije samo Merđo postade status uspješnosti, ali često puta i naivnosti. Odvedoše se dica, rodiše im se “tamo” i druga, produžiše se “papiri”, brakovi, državljanstva. Napraviše se u rodnom mjestu ceste, vodovodi, škole, glomazne kuće, danas često puta, posebno one koje zjape prazne, omiljeno “izletište” lokalnih dugoprstića.

Umirovljenici, koji su većinom bolesni vratiše, za mnoge su neshvatljivi. Njihova radna navika kod nekih nailazi na skepsu, ali su zato njihove mirovine za sve prihvatljive, prije svega za one koji idu u život s parolom “nek´se svak´ brine za svoju dicu”.

Tako “privremeno” ostade nekima 20, 40, a nekima doživotno. Sudbina im “kaznu” odredi. Većina, zbog nemogućnosti izbora prihvati, a oni koji to ne htjedoše ostade “kućna bolest”. A lijek im niko nemože propisati osim njih samih.

Više od stoljeća i pol pečalbe, sreće, blagostanja, napredka, ali i teškog rada, otuđenosti, patnje i samoće. Ostade samo rodna gruda, kakvu Bog stvori, a čovjek uredi. Nekima nažalost zauvijek samo u sijećanju.

Autor.

Fotografija 1) Hrvatski radnici u topionici cinka u Seraingu/Belgija 1930.

Fotografija 2) Stipo Brnić s djetetom na koljenu u Miamiu (Arizona) USA.

Izvor fotografija knjiga: “S Vidoške gradine”, Stipo Manđeralo, Livno 2006.