Pisma iz Njemačke

1980. godina. Završila nam škola, ko i uvik, negdi u šestom misecu. Dica ko dica, svi sretni. Više od dva i pol miseca “dremanja” pred nama. Vrimena na pretek. Došli roditelji kući obići svoje najmilije. Nakon nekog vrimena odlučiše da i ja s njima pođem u grad u kojem stanuju. Tu vijest primih s iznenađenjem i oduševljenjem.

Putovalo se u to doba većinom vlakom ili Adria Ervejsom, kojeg većina koristiše samo u smrtnim slučajevima. Krenili smo kasno navečer u 21:45 s željezničkog kolodvora u Splitu. Vlak poprilično popunjen, većina gastarbajteri sa starijim kuferima i prepunim torbama.

Ovdi morašmo presjesti. Vlak do našeg odredišta smo čekali neko vrime. Opet vuči, nosi, trpaj. I ajd´ opet krenušmo. Noć duboka, svitla u vlaku većinom pogašena. Cilju nikad kraja. Po x-ti put upitah moje kad će više taj grad doći. “Ima još malo” odgovoriše, valjda ni sami neznajući koliko točno još. Napokon, u 3 sata ujutro, nakon skoro 29 sati putovanja stigosmo. Sve mirno, kolodvor ogroman i skoro sav prazan.

Samo jedan veliki izlaz otvoren. Pogled u mrak i brojne svitleće reklame, bi prvo što vidjeh od tog velikog grada. Mater reče “mi smo tu, samo pet minuta”. I tako bi. 5 kat, drvene smeđe stepenice, lifta nema, nikad izaći. Ipak nekako dogurašmo gore. Svi duboko odahnusmo. U stanu moj pogled kruži na sve strane. Umorni i iscrpljeni jedva smo čekali da zaspemo.

Mamino radno mjesto bilo je skroz u blizini, u pasaži kod jednog mini restorana. Zvaše se “Lecker Time”, čije sam ime ja izgovaro onako kako je bilo napisano. Ona par puta ispravljala, kao i kod “Zucker” ili “Heute” (naziv emisije, večernjih glavnih vijesti na drugom programu).

Tata je radio cili dan, mama pola, pa smo išli na sve strane, po trgovinama, zološkom vrtu, parkovima, posjetu rođacima. Posebno su velike robne kuće (Neckermanovi plakati u njima s natpisom “Urlaub in Jugoslawien” me dosta iznenadiše) i prodavnice skrećale moju pažnju, odnosno kao i skoro sve dice, kojekakvi slatkiši i kolači, koje samo htio sve isprobati. Banane također. One se nekako dobro dojmile, možda zato jer ih mi u našem mistu nismo često jeli.

Inače, di smo stanovali bilo je, naravno zbog kolodvora i brojnih “crvenih prozora” dosta prometno i bučno. “Jebbbem mater kumunističkuuu” ili “nije ovooo Jugoslavaaavija” bijahu ponekad, posebno vikendom, dovici pijanih i pomalo izgubljenih “Jugovića”.

Misec dana brzo prošlo. Taman kad sam se malo udomaćijo - tribaš nazad. Ovaj put išla samo mama s mnom nazad. Putovanje je trajalo kraće. Krenili smo u 15:05 nazad (baš kad je polazila moja omiljena serija “Daktari” s majmunom Džudijem), a jutri u zoru u pola sedam prisili u Zagrebu za Split, kojeg nakon 9 dodatnih sati ponovo vidišmo. Posebno taj zadnji dio, kao i onaj predhodni, nikad pa nikad.

Vani nešto užeglo. Skoro pred cilj gledam planinu i sve mislim “to je naša Kamešnica, samo s druge strane”, jer su nam bili govorili “da su Split i more popriko” .

Napokon dođosmo. Stvori se odmah invazija rođaka i starih barba - s mornarskom kapom i drvenim karijolama, koji nekima i na silu trpaše brojne kufere i ostale stvari.

Par sati kasnije drago rodno misto. Baba odma “a jesi se udebljo, sigurno ti bilo dobro kod mame i tate”, - “je, je baba” odgovorih, - “ma neka tebe ovde, dobro je i ovde” nato će ona, vadeći đezvu i findžane iz šranka.

Mama se nakon par dana, s tužnim pogledom na rastanku, opet vrati nazad, citirajući svoju standardnu rečenicu “slušajte babu i budite dobri u školi” - Mi dica, skoro svi uglas “oćemo, oćemo”. Istina bijaše. Okej, okej, 80% ako ćemo preciznije.

Autor.

Foto: © Klaus Rademaker - Fotolia.com

Odma poslje “onog” rata, kad su naši roditelji još bili dica, započeli mještani, po nalogu partije i mjesnog odbornika praviti dom kulture, koji je tada trebalo navodno imati svako veće selo. Bilo je to mjesto di će se radni narod okupljati, slaviti raznorazne državne praznike i klicati socijalizmu, koji mu je eto sve to “podarijo”. 1948. kad su se ruski međed i domaći gazda (netijak) posvađali, završiše nam to velezdanje.

Oni koji su ta vrimena doživili, često puta su naglašavali “ma imo si šta viditi”. Bome nepismenom narodu se bar tu svanulo. Kino, kavana, prodavnica, ambulanta, a kasnije disko klub (”Raj”), matičar i pošta. Hrlili su momci i cure iz svih bližnjih i daljnjih krajeva na raznorazne igranke i zabave, trkali se na magarcima, igrali odbojku ispred njega i koječega drugog.

Novi kino projektor, dobijen navodno na poklon, maznuli su nam filmaši iz grada, a nama utrpali neku staru kantu iz Tarzanovih vremena, čiji su se filmovi tada, prema pričanju starijih, vrtili i po nekoliko puta na dan.

Malo pomalo, kako je dolazila ekonomska kriza, tako se i Domu pisala loša sudbina. Nestalo love za uzdržavanje, smanjile se aktivnosti, ositilo se da je teorija tog poredka jedno, a stvarnost drugo.

Lokalna “Opskrba”, koja je tu imala svoju trgovinu, posebno od sredine sedamdesetih, Dom je dobro iskoristila. Trpalo se u njega svega i svašta, kojekakve robe, krumpira, šapurina za otkup, a sićam se da je bilo i raznoraznog građevinskog materijala. Baš u tim godinama, kad su gastarbajteri pošli teško ušteđenu marku da ulažu u kuće, problem je bijo cimenta.

Tako dođe veliki Fijatov crveni kamijon s prikolicom, pun do zadnje, ma nisi reko keks, svi već saznali. Slivaju se, ko rijeke u ušće, s svih strana i vuču prazne taćke. Tu i tamo mogo se viditi i koji trakor. Niko nepita za cijenu.

Tih godina u našem se mistu među susjedstvom mogla obično čuti još i druga dva  razglasa: “došle mekinje” i “došlo brašno”, za kojim je narod isto vapijo, posebno onim “osječkim”. Ajme jagma, nestati će, svi nešto na 550, kao i tip istog.

Od 1975. u velikoj sali nam pošli navijati ploče. Petar je znao nedijom oko podne pripremati melodije.  Nedugo zatim pođoše dolaziti i grupe. Mislim da je prva bila nam lokalna grupa “Li”. Poslje nje sve odreda. Pjevači i sastavi koji su nesto značili navraćali su subotom, punili dvoranu, a omladina željna provoda dolazila je na svoje. Cili livanjski kraj visijo je tu, a Dom nam napokon opet oživijo.  Okolo auto do auta. Mi dica obično smo stajali ispred ulaza i vrebali priliku da se ušuljamo, da bi se malo pomalo progurali do vrha bine. Nekima je to dugo trajalo pa su uskali kroz prozore moleći Boga da ih neko od odgovornih ne upeca. Jednom prilikom, priča mi jedan daljni susjed Draško, dok su se on i ekipa utrpali unutra, došla Zorica Kondža na nekoj uzvisini u zabijeni ćošak, jer nije bilo unutra WC-a, da izvrsi malu nuždu, a oni ispod nje u mraku. “Ma popiša nas Zorica, jebo je” priča Draško ushićeno, kao da mu se to sada događa.

Dolazili su nam i kojekavi mađioničari, pravile se školske izložbe u maloj dvorani, polagale pionirske zakletve, a Radio Sarajvo nam je u njoj, negdi 78.ili 79. snimijo emisiju “Selo veselo”, koju smo nekoliko dana poslje, nedjeljom rano ujutru poslušali. Jedino se baba sitila tog termina.

Preko dana, Marija koja je u Domu stanovala, znala je često siditi ispod obližnje duvakinje s predivom u ruci ili čitajući “Povijest Hrvata”, da bi koji dan kasnije mami prepričavala priče o plemićima, bitkama i mnogo čemu iz te debele knjižurine.

Pošto je Dom bio i veliko skladište, susjed Bilan je s puškom na leđima od sumraka jedno vrime obilazijo svoje krugove. Ljeti, do kasno u noć skupljali su se bližnji i daljni susjedi oko Doma. Pusta priča o svemu i svačemu. Mi dica skačemo, igramo se, a kad sve stane osluškujemo cvrčke ili buljimo u nebo. A na njemu, mili Bože, bezbroj zvizda koje svjetlucaju kroz noć i nastavljaju svoj put kroz beskonačna svemirska prostranstva.

S istočne strane imali smo ambulantu u kojoj je doktor Jozo babama i didama petkom mirijo tlak i pružao drugu liječničku njegu. Oni hitriji znali su već dosta rano nacrtati i čekati. Teferiču nikad kraja.

S vrimena na vrime sva smo dica , s pozivom za cijepljenje isto visila tu, čekajući u strahu kad ćemo doći na red. Nedo Bog da je neko to izbjego. Znali su nam reći “ćaća i mater će vam platiti veliku kaznu ako nedođete”. Neznam da neko nije povirovo u to. Sve u svemu izbocali su dosta puta. Na obližnoj travi iza ambulante znali smo se igrati lopte i kod Joze često puta izvazvali bjes, jer je staklo na vratima ne samo jednom puklo, nego su sva ona, posebno u sredini bila već uvijena od pustih udaraca u njih. Ogromni Dom bio nam je često i mjesto igre skrivača. Trka tamo trka vamo. Umoru kao da nije bilo mjesta.

A onda sve pošlo nekim svojim tokom. Matičar umro, a knjige i ured završile u gradu, Jozo i poštar Vinko se isto preselili na drugi svit, zadruga tj. prodavnica napravila konkurs, a igranke i zabave našle druga mista. Jedno vrime od “Doma kulture” napravi se pilana. I njoj je nakon par godina, na zadovoljstvo mnogih, odzvonilo. I tako sve malo pomalo, zub vremena učinijo isto svoje. Od njega danas skoro ništa.  Sve uraslo, išarano, a kroz porazbijane prozore vitar fijuče ili dopiru zvuci grgutanja goluba koji su se na tavanu udomaćili i osnovali svoju koloniju. Tu i tamo samo im poneka kuna navrati u posjetu. Inače tišina ko i na groblju popriko.

Zvuci zabave, slavlja, igranke i veselja, koji su decenijama dopirali iz njega zajedno su s njim otišli u prošlost. Nažalost.

Autor.

U kasno posljepodne negdi u ljeto davne 1975., nedugo nakon što su nam u rodnom kraju položili asfalt,  idemo mi dica ispod majčine ruke iz posjete babi i didu prema kući. A skoro ispred nje pojavi se Peugeot 504, zatvorene crvene boje, crnih nikad viđenih registracija. Odjednom stade ispred nas. Unutra čovik, žena i dvoje dice. Izađe vozač i gleda u našu majku. Zabuljio se i s nepoznatim akcentom izusti “Jesi ti Ljubica?”. “Da” odgovori majka. “A ti si sigurno Tome, ili?”. Potvrdi da jeste. Tako saznadašmo i prvi put vidismo tatinog brata, našeg strica iz Francuske, koji je 17 godina prije, 1958. godine ilegalno, kao ekonomski migrant, napustio Jugu. Ni naša ga mama, mada je ga vidila na slikama, na prvi pogled nije odmah prepoznala, jer je i ona isto bila dite kad je on otišo trbuhom za kruhom u zemlju za koju sam ja uvik mislio da se nalazi negdi na zapadu iza obližnjeg brda. Bar je pravac bio točan. Veselo se svi pozdravišmo i upoznašmo.

Naša strina, francuskinja Evelyn vrlo brzo otvori svoje srce prema nama. Šteta bijaše što nije skoro znala niti jednu riječ našeg jezika. Kad stric nije bio u blizini mami i njoj gestika je bila naravno jedino sredstvo sporazumjevanja. Dilila je Evelyn nikad viđene, a kamoli probane čokoladne i druge delicije ne samo nama, nego i brojnim susjedima. Tada je to, u oskudnim vremenima, kad se recimo voda kod mnogih još uvik dogonila s magaretom u fučijama i s istim nosile drolje na pranje, itekako nešto značilo.

Stariji brat dobi na poklon neki kasino kofer za igranje s ruletom u sredini, kojeg smo u našoj radoznalosti okrećali i obrćali kako nam se prohtjelo. Smisao te kvadratne zelene kutije naravno niko nije shvatio. Ostali dobiše zanimljive knjige s ilustracijama značajnijih građevina zemlje, koja je našem ujaku postala novo utočište. Notre Dame, Arc de Triomphe, Ajfelov toranj i aerodrom u Parizu plijenili su pažnju i ostale dice iz susjedstva, kojima smo s ponosom pokazivali nepoznate objekte.

Stričevoj dici, Nikoli i Anđi, koji su bili nešto slični naših godina, naše malo misto, nakon početne skepse, postade dosta zanimljivo. Posebno je Anđa, koja je bila vrlo lipa curica, brojne situacije, shvaćajući da nam to nemože jezično pojasniti, popratila svojim slatkim osmjehom, koji nam je bio u tim okolnostima jedini zajednički “jezik”. Nikola je bio pomalo sremežljiv dječačić. Rado se igrao s bratom ili posmatrao što on čini. Jednom prilikom sruši mu neku “kućicu”, našto naš brat uvređeno reagira. Saznavši za to “dijelo” svog sina, naš ga stric dobro udari pleskom. Svi mi na njegov ispad, reagirašmo s ogorčenjem i nerazumjevanjem.

Stric je s obitelji osto u rodnom mistu skoro dva tjedna. Djelovao je ponekad čudno. Njegovi zamišljeni pogledi u prazninu doimali su se izgubljeno, što je bilo, s obzirom na tolike godine bez domovine, roditelja i poznanika, shvatljivo. Nekad mi se stvarno učinilo kao da je došao u neki drugi svijet. Možda je požalijo što nije prije pokušao doći nazad. Ipak, od tada puno je češće navraćao, pokušavajući koliko-toliko nadoknaditi izgubljene godine, kojih je vjerojatno bio svjestan. Sudbina ga, i njegovu obitelj veza za Francusku, a kasnije stotinjak metara preko granice za Belgiju. Obadve zemlje zauvik postadoše njegove nove domovine.

Autor.

Uzbudljivi su bili za svu djecu, posebno prve godine škole, pa tako i za nas. Išli smo u područnu školu, par kilometara od kuće uz veliko brdo, koje nam je se pričinjavalo još većim, jer smo svi bili sitni i mali.

Nastava je polazila u deset i trideset, pa do negdi jedan poslje podne.

Put bi ponekad trajo i do dva sata, jer nas 5-6 pođi 100 metara, pa stani i raspravljaj o Boga pitaj čemu. I sve tako. Nakon toga sidi na asfalt u ladovinu, koju bi i zmije u vrućim danima iz obližnjeg groblja tražile.

Bilo je tu kojekavih “sprovoda” uginulih ptica, branja gologinja u obližnjem šumarku i otkrivanju nepoznatih sredina. Zimi se obavezno klizaj na velikoj zaleđenoj lokvi na livadi uz cestu, a u povratku kući, ligure bi zamjenili našim tašnama. Za vrime kišnih doba, školska peć nije bila dovoljna, da osuši svu prizeblu dičicu, koja su se oko nje tresući motali.

Pročitajte ostatak članka »

Bila su to nezaboravna vrimena u sedamdesetim, puna dragih uspomena i doživljaja. Tako smo imali radijo kojeg je tata donijo još nekih 16 godina prije, kako su nam pričali. Dobro je služio. Imali smo i neke ploče s nepoznatim pjevačima, koje smo tu i tamo ponekad navrćali, ali više prevrćali.

Slušale su se emisije na Radijo Sarajvu “Autobus u pola šest”, izvještaji o uspjehu košarkaške reprezentacije u Manili i kojekakve radio drame par centimetara dalje s desne strane kotačiča gdje je pisalo “Zagreb”.

Televiziju tada još nismo imali, kao ni ostali susjedi, osim jednog, tj. jedne. Zato se išlo svake večeri susjedki Bibi, jer je samo ona imala veliki crno-bili televizor “Rudi Čajevac” (kasnije ga neki zvali “balkanski Bosch”).

Svake večeri puna kuća. Sa svih strana nagrnu uvik te isti, zavisi od toga kad je ko večerao. Obavezno u 19:15 je se trebalo nacrtati, jer je tada polazio crtani film. Pink Panter, Tom i Džeri, Kasper, Lolek i Bolek i kako se svi još zvaše. Prije toga gledali smo na sat i zbrajali minute koliko na još triba dok još izmolimo rožarje. Mojim radosnim otajstvima se uvik nekako žurilo.

Nakon crtića dođe EPP, gdje je se skoro svake večeri vrtila ista reklama za deterdžent “Avu”, dejt i “Eva” sardine s tri morža. Stariji su obično gledali utakmice s nogometnog prvenstva, čekali na “Pozorište u kući” ili kuhara Stevu Karapandžu sa svojom velikom bilom kapom.

“Male tajne velikih majstora kuhinje” zvala mu se emisija, s zaštitnim džinglem ”Ali nekih stvari ima, što ne govore se svima,… “Navraćao” je Stevo u društvu s Oliverom Mlakarom četvrtkom i “prodavo” Vegetu, za koju su govorili da ni jedno jelo nemože bez toga. Pametni su.

I dok je nama televizija tupila mozak, često puta imali smo nepoženje goste. Dica iz susjednog sela došla po mraku s bisezima i priko žice u naš voćnjak. Zločasto je bilo prije svega, što su polomili grane di got su stigli. Za šljive i razdelije više-manje, jer smo i mi ko dica krali, posebno jabuke, trišnje i (Darkove) jagode.

Jednom ja i zajednički nam kolega se “uvalili” u njih. “Ufatijo” nas djelu. Srdito galami na nas. A mi refleksno odskočišmo u stranu i uglas “nismoo!” A oko usta nam sve crveno, razmazano :-))

Mate, dječak naših godina iz susjedstva, kojeg smo mi svi zvali Parlov, uvik nas je posjećao na veliku legendu hrvatskog boksa, koji je tih godina postao svjetski prvak u poluteškoj kategoriji, čije smo borbe s strepnjom uvik gledali.

Ponekad i nediljom, kad nismo išli na jutarnju misu u pola devet, letili smo do Bibe i gledali našmrkanog Branka Kockicu ili na drugom kanalu JNA propagandne dokumentarace, jer je često uz to bio i neki film o velikim “epopejama” vojske koju tada smatrašmo “našom”.

Jedno od čestih pitanja među prisutnim je bilo, kako ljudi opće stanu u televiziju ili kod prognoze, otkud oni znaju kakvo će vrime biti sutra. Neznanje bijaše većini neki zajednički nazivnik.

Biba ko Biba, sidne ponekad na pod, pođe nešto presti i poslje devet već zakunja. Poluotvorenih usta zahrče pomalo, klimne, trzne se naglo nazad. Pa sve opet tako. Rijetko tko da ju je mogo probuditi, pa ni mali unuk Toni, koji je dobijao zubiće.

Dadne mu ponekad Bibina ćer sredine iz kruva da ganja po ustima. A on uvik traži više i viče “Bibeee, Bibeee daj kuvaaa, Bibbee”. A Biba spava ko top. Žvače, žvače i sve ispljuje na tepih, ovisno di se tada nalazi. Di se got okreneš neke okrugle s pljuvačkom namočene kuglice. Mi dica smo se ponekad samo smijali neshvaćajući boli koje je on jadnik podnosio.

Ljeti nekako, ako ne nevaram, dođe njegov otac i mater iz Kelna. Odlučili povesti sinčića. Biba, mada joj je sigurno teško bilo, sva sretna što nemora više letati za njim i peći toliko kruva, nego ga i kupiti, jer ga je bilo stvarno na sve strane. A mogu zamisliti da je i Jadri, njezinoj ćeri, to nekad prikipilo, koja je inače bila dosta draga i susretljiva prema nama.

Jednog dana donese i naša mama mali televizor, Grundig. Reče da je ga platila 300 maraka. Mi svi sretni, nemoramo više trkati svaki dan. Dva kanala i dodatni zagrebački s podosta riže (govorili nam “ma Biokovo slabo faća”) gdje su “Prle”, “Tihi”, “Pajo” i ostala ekipa u “Otpisanima” gledali kako će nadmudriti “Krigera”, a gledatelje ideologijom spalamutiti.

A zanimljivo izabrana melodija također je zračila nekim otporom, kao i sadržaj te serije, koja je i Kinezima “ukrašavala” tv ekrane i držala maovce na liniji.

Višesatni koncerti klasične glazbe i prijenosi umjetničkog klizanja, koje je vodila Milka Babović (dvostruki aksl…), često puta pokvariše raspoloženje, jer nakon njih dođe finito tj. “Pregled programa za sutra”. Na drugom programu nije trebalo ni gledati, tamo su svi već odavno poligali.

Ah da, radijo je još danas u kući, za ukras. Pokvarijo se. Mami najviše žao. Niko se više nesića kada. Ali što se sićamo je, da smo uz njega proveli puno nezaboravnih glazbenih trenutaka (kao npr. od Tereze, Mire Ungara, Dubrovačkih trubadura ili Nedine “Leti, leti, pjesmo moja, pjesmo miliona…”), često razmišljajući i brojeći koliko nam je još ostalo godina do 2000-te. Ako se nevaram bile su još samo 22.

Autor.

Neda Ukraden - jedno od najlipših lica YU šlagera 70tih.

Otpisali smo ih

Početak 80tih. SIV-ova “Stabilizacija”, bolje upućeni znaju što je to (čitaj nestašica). Furali busevi iz good old Germany krcati do zadnjeg.

Ono dođeš na kolodvor, gledaš da te ne “pokupi” tramvaj, koji tuda fura, pusta kolica, prodavači fojercojga vrebaju žrtve, cigani s oderanom ceduljom šuljaju se od jednog do drugog tražeći “svoje”, 55 putnika, najmanje 3x više ispratitelja i isporučitelja pošiljki, 279 torbi, a ono ko tobože dozvoljeno 2 po osobi, 5 Grundig televizora, četvara vrata s razrušene bauštele, 6 prozora, 17 kanta fasadeksa i još koječega, x polovnih bicikla, 88 kutija “Dascha” i “Persila”. Ja mislim da je “Henkelu” tribala najmanje jedna tvornica samo da te buseve popuni, koliko je toga bilo. Nosili naši ko mravi, a morali su, rodbina išće. U nesretnoj Jugi nema pa nema.

Ajde nekako, Boga pitaj kako, sve to stane unutra. A bus, obično neka stara “Setra”. Unutra hodnici krcati, kante za otpad već pola pune, dica nervozna, plaču, deru se, povraćaju. Žene broje, gledaju di su sve stavili prtljagu ili prilistavaju već Arenu (ili Sirenu kako je tamo zvaše). Stariji, tek što su se dofurali uznojeni s terena psuju, prde, smrde, ajme koma!

Pročitajte ostatak članka »

“Dragi tata i draga mama, mi smo dobro i zdravo tako i vama želimo sve najbolje”. Svako pismo roditeljima u dalekoj Njemačkoj započimaše tim standardnim tekstom. Predodžba o toj zemlji bijaše naravno djetinjasta, da je prelijepa, da je bogata i da je tamo svima dobro. Točno 6 dana putovaše pisma iz Deutschland-a, (osim Božića kad ih pola i ne dođe, posebno ako su bila “debela”) čije smo ime s nekim domaćim nalivperom slovo po slovo s iskrivljenim rukopisom pisali na kuvertu.

Baka sa pletivom u ruci diktirala je tekst i zamišljeno se nekim pogledom u daljinu se mislila, što bi tribali ovaj put da napišemo na list papira s plavim linijama, istrgnut iz uokvirene školske teke. Mace se vrte, traže da ih počeškaš i gledaju da budu što bliže vrućem šporetu.

Većinom su to bile teme vezane za svakidašnje događaje, prije svega koju smo ocjenu u školi iz čega dobili, šta ima u susjedstvu, kakvo nam je vrime itd. A obično se završavalo s frazom “kad će te nam opet opet doći?”.

Pročitajte ostatak članka »

Integrirati pridošle gastarbajtere u 70tim i 80tim godinama nikome nije bilo na pameti. A niti ni poželjno. Zato su se potrudili političari, mediji, poduzetnici, zapravo cijelo društvo.

Da bi strancima koliko toliko pružili neku informaciju, imali smo tako redovite subotnje naizmjenične emisije “Susjedi u Europi” na drugom programu njemačke televizije ZDF.

Za Talijane se zvaše: “Cordialmente dall’ Italia”, Španjolce “Aqui Espana”, Turke “Türkiye mektubu”, Portugalce “Portugal, minha terra” i Grke “Apo tin Ellada”. Za ostale “(ne)sritnjakoviće”, zbog njihove malobrojnosti, ili nekog xy razloga, izgleda nikog nije bolila glava.

Za Jugose bijaše nadležna TV Zagreb (”Jugoslavijo, dobar dan”). Svakih 14 dana, tu negdje od davne 1972., uputiše nam “pozdrav” iz domovine, prezentiraše folklor i puno kojekavih nevažnih vijesti. Zgodna Helga Vlahović i pendantni Drago Čulina kao voditelji, ostadoše mnogima pojam i uspomena na inače popriličnu medijsku (TV) izolaciju.

Krajem 80tih tome, kao i nesretnoj Jugi, dođe kraj.
Naprije se ukinuše iste, zatim pođoše strani novinari svojim prilozima (bućkuriš) sve uređivati, pa pomjeriše termin u jutarnje sate, da bi na kraju sve otišlo u nirvanu.

Istine radi, triba reći, da je baš nekakako u to vrime, za dvi, tri ili koju više noć, osvanulo par milijuna sat antena, koje su dobro “uljepšale” krajolike, a i odlično se uklopile u sivo načađene betonsko-stambene komplekse, posebno nam “prijatelja” s Bospora i ostalih “sugrađana” s Alibaba frizurom.

Ah da, “susjedi” i dalje “smiju” pretplatu plaćati, svidilo im se to ili ne.

Autor.

Livnjaci, Duvnjaci, Bosanci, Dalmatinci, Hercegovci, Slavonci i ostali domoljubi, otisnuše se nam se već više od 100 godina u bili svit, pečalbu, iz svoje oskudice u potrazi za boljim životom. U srcu i duši Hrvati, na papiru Austrougari, po zanimanju seljaci i radnici, a svi s jednim ciljem - otrgnuti se neimaštini. Al´ su to nekad bila gadna vremena. I politička i ekonomska.

Zvaše ih prvo crna i mitska Amerika. Nasrnuše jadnici u New York, Chicago, Pittsburgh, Cleveland, Kaliforniju, Arizonu, Pensilvaniju i koje kuda da si koju koru kruva mogu zaraditi, rješiti svoje životne probleme. Pjevaše cure i žene u teškim rastancima “Ameriko nestalo ti novca, što ja mlada ode za udovca” ili “Cure siku goru javoriku, a proklinju zemlju Ameriku”.

Neki ko slijepi putnici, neki s skupo kupljenom kartom doguraše do zemlje snova. Većina ih se doduše nakon nekoliko godina razočarano vratila, no jedan dio zauvijek ostade u “Americi Čemerici” nevidjevši više svoj kamen, plodnu ravnicu, rascvjetano proljeće, mirisne livade i proplanke. Mračni rudnici, tvornice i željezare bijahu mjesto gdje nisu tekli med i mlijeko, nego krv i znoj. Radilo je se i gdje se god mogao naći neki posao za 20-50 dolara mjesečno, jer i daščare u kojima su najčešće živili su bile preskupe.

Oni koji su imali više sreće donesoše dolare pokupovaše zemlju, konje, mlinove, napraviše kamene kuće koje su i danas nekima “Amerika”.

Nakon toga u dvadestim i tridesetim dođe Belgija i Francuska. Koksare, topionice, pariški metro… Spavalo se u istim krevetima koji se nisu hladili. Slile se kasnije brojne belgijske mirovine. Bake i unuci su i desetljećima nakon smrti njihovih “Belgijanaca” u takvim prihodima imali svoj spas. Prepričavale su se priče o teškom i napornom radu, narodu i zemlji gdje su im muževi i djedovi “ostavili kosti”.

Početkom šesdestih godina opet zapadna Europa, ovaj put Njemačka, Švicarska i Austrija otvorile svoja vrata za kolone, polupismenih, ali radno sposobnih bauštelaca i ostalih fizičkih radnika. Barake, rintanje po 12 sati dnevno, drugoklasna hrana, čirevi na želudcu, samoća, nada, izazovi…

Bivšoj državi upala kašika u med, riješiše se kolone nezaposlenih, a na drugoj strani profitiraše od njihovih deviznih doznaka, koje bijaše spas za već tada posrnulu državu. Tako su one 1972. godine iznosile čak 84% svih deviznih transfera i time podmirili trgovački deficit zemlje, koja im je za uzvrat poslala agente, da nebi slučajno “puno pričali”. I ne samo to.

Pođoše nažalost prvi i s “mercedesom” dolaziti kući, ne po svojoj želji. Oni koji su bili bolje sreće morali su si uštediti koju marku za Forda Rekorda, Taunusa, folciku ili golfića. Kasnije samo merđo postade status uspješnosti, ali često puta i naivnosti. Odvedoše se dica, rodiše im se “tamo” i druga, produžiše se “papiri”, brakovi, državljanstva. Napraviše se u rodnom mjestu ceste, vodovodi, škole, glomazne kuće, danas često puta, posebno one koje zjape prazne, omiljeno “izletište” lokalnih dugoprstića.

Umirovljenici, koji su većinom bolesni vratiše, za mnoge su neshvatljivi. Njihova radna navika kod nekih nailazi na skepsu, ali su zato njihove mirovine za sve prihvatljive, prije svega za one koji idu u život s parolom “nek´se svak´ brine za svoju dicu”.

Tako “privremeno” ostade nekima 20, 40, a nekima doživotno. Sudbina im “kaznu” odredi. Većina, zbog nemogućnosti izbora prihvati, a oni koji to ne htjedoše ostade “kućna bolest”. A lijek im niko nemože propisati osim njih samih.

Više od jednog cijelog stoljeća pečalbe, sreće, blagostanja, napredka, ali i teškog rada, otuđenosti, patnje i samoće. Ostade samo rodna gruda, kakvu Bog stvori, a čovjek uredi. Nekima nažalost zauvijek samo u sijećanju.

Autor. Foto: Hrvatski radnici u topionici cinka u Seraingu/Belgija 1930.