Pisma iz Njemačke

Was bringt die Versicherungsvertragsgesetzreform?

Reformirani zakon o osiguranjima ojačao je prava potrošača u Njemačkoj, gotovo jednoglasno se ocjenjuje u Centralama potrošača. Zakon je stupio na snagu 1. 1. 2008. godine, a donio je promjene i  osiguravajućim poduzećima i osiguranicima. Iscrpnije

U EU svake se godine legalno doseli oko milijun i pol ljudi. Tom broju treba međutim dodati i otprilike 350.000 do 500.000 ilegalnih doseljenika, koji ulaze bez vize. Kako regulirati useljavanje u zemlje EU? Iscrpnije

Audio prilog

3.300 mladih u Njemačkoj ovih dana dobivaju poštu od svojih općina. Ali, ne zato što su napravili neki prekršaj. U pismu ih se pita koju putovnicu žele zadržati: njemačku ili neku stranu… Iscrpnije

Njemačka je vlada odlučila stati na kraj pomanjkanju visokokvalificirane radne snage. Kabinet u Berlinu usvojio je akcijski program za lakše doseljavanje stranih stručnjaka, a paket mjera stupa na snagu 1. siječnja 2009. Iscrpnije

Stanovi se grade, a mještani iseljavaju u Hrvatsku
Piše PETAR MILOŠ

Nakon što je Hrvatska uskladila radno zakonodavstvo s europskim, pojačalo se iseljavanje Hrvata iz BiH. Mlađi ljudi svakodnevno se odjavljuju u matičnim općinama i prijavljuju prebivalište u Hrvatskoj.

Razlog je samo jedan, legalno zapošljavanje. U BiH ljudi ne mogu naći posao niti u toj sakatoj državi vide perspektivu. A u Hrvatskoj se legalno mogu zaposliti i ostvarivati sva prava samo ako u njoj imaju prebivalište. Građani BiH, napose Hrvati, desetljećima iseljavaju u potrazi za radnim papirima. Nakon rata im više nisu odredište zapadnoeuropske zemlje, nego Hrvatska kao prosperitetna zemlja.

Hercegovina je naslonjena na Dalmaciju, pa tu rade tisuće Hercegovaca. Neki svakodnevno putuju na posao, a nemali je broj onih koji odlaze u podstanarstvo.

- Napravio sam sinovima dvi kuće u Duvnu - kazuje mi gastarbajterski umirovljenik Dane R. i nastavlja - šta kuće, prave vile, namistio sve, a onda prije tri godine stariji ode u Zagreb sa ženom i dicom, zimus povuče i mlađeg, pa tako u kućam ostašmo samo ja i žena. A u Zagrebu su podstanari.

Danin slučaj nije usamljen. Ovdje ni školovani ljudi ne mogu dobiti posao pa se odlučuju na selidbu. Iz svojih podstanarskih soba u Hrvatskoj dođu tek za Gospiju, Božić ili produženi vikend. Oni iz Dalmacije i češće. Tako su im rodne kuće postale vikendice, ali u svakodnevnoj borbi za život, sve manje imaju vremena za njih. Obično se računa da se broj Hrvata u BiH u ratu i nakon njega prepolovio.

Od 800 tisuća, sada ih nema više od 400 tisuća, s tim što su mnogi od njih već jednom nogom u Hrvatskoj. Ostaje tu starija čeljad i veliki optimisti koji se ne ufaju toliko u unutrašnje snage u BiH koliko u strance sa Zapada, koji bih ovu nesretnu državu trebali prijekim putem posvojiti u Europu. Kao da su stranci ikada riješili nekomu vlastite probleme.  Bilo kako bilo, Hrvati koriste institut dvojnog državljanstva i sele za radnim papirima u Hrvatsku. Dugoročno gledano, ako se ovaj trend nastavi, za samo nekoliko godina Hrvata neće biti u BiH ni za nacionalnu manjinu.

Da paradoks bude veći, njima su zavidni Bošnjaci i Srbi, koji bi također krenuli prema Zapadu. Sretni su oni koji srede papire u Hrvatskoj, kao i nekada kad su ih dobivali u Njemačkoj.

Izvor: Slobodna Dalmacja

“Živa zajednica”, primjerak za mjesec 05/2008. dostupan je online u pdf formatu.

Prije 1991. na mnogim se njemačkim slavističkim lektoratima hrvatski nazivao srpskohrvatskim, a danas već imamo lektorate na kojima se hrvatski predaje samo pod hrvatskim imenom. Lektorati na kojima se hrvatski još naziva srpskohrvatskim postaju sve malobrojniji. To je u skladu s činjenicom da se broj jezikoslovaca što smatraju da hrvatski književni jezik kao zasebna i samosvojna cjelina ne postoji, u posljednje vrijeme, nakon raspada Jugoslavije, drastično smanjio. Iako moramo biti strpljivi, ujedno moramo podupirati ideju uvođenja kroatistike kao studijske predmetne skupine na pojedinim njemačkim slavističkim katedrama… Iscrpnije (Word datoteka)

Izvor: Vijenac

Procjenjuje se da u Americi ilegalno živi oko 10 tisuća Hrvata. Njihovom američkom snu ispriječit će se novi zakon. Moraju platiti 5 tisuća $, otići iz zemlje i čekati papire u RH.

“Nemam pet tisuća dolara ušteđevine za kaznu koju trebam platiti kao ilegalni imigrant, a ne znam otkud bih potom namaknuo dolare za plaćanje odvjetnika i za zrakoplovnu kartu kako bih se vratio u Hrvatsku gdje bih trebao čekati rješavanje moje legalne useljeničke vize. Jednostavno ne vjerujem da bi me pustili natrag u Ameriku, a ja ne mogu napustiti djecu. Radije ću do kraja života imati ilegalan status.”

Tim riječima hrvatski iseljenik iz zadarskoga kraja, kuhar po zanimanju, koji od početka devedesetih godina živi u Astoriji u New Yorku, za Večernji list komentira prijedlog najnovijeg američkog useljeničkog zakona koji će nakon rasprave u Senatu najvjerojatnije uskoro prihvatiti i predsjednik Bush.

Zakon predviđa da ilegalni imigranti plate pet tisuća dolara kazne, vrate se u domovinu i tamo čekaju rješenje u kojem bi trebalo stajati da su podobni za takozvanu Z vizu. Ona im omogućuje trogodišnji rad u Americi, a tek nakon osam do 13 godina imaju pravo zatražiti trajno boravište. Tko će prihvatiti takve uvjete i zahtjeve, pitaju se ilegalni useljenici.

Večernjakov sugovornik nije jedini Hrvat u Americi koji je zabrinut za svoju budućnost u toj zemlji u kojoj živi bez legalno riješenog useljeničkog statusa. Procjenjuje se da broj Hrvata koji nemaju američku radnu vizu, zelenu kartu ili državljanstvo prelazi deset tisuća ljudi, a to su uglavnom oni koji su u Ameriku stigli napuštajući putnički ili teretni brod na kojem su radili ili su ilegalno ostali nakon što im je istekla turistička ili radna viza.

Brojni su, nakon desetak godina vrijednog rada, plaćanja poreza i skupih imigracijskih odvjetnika, uspjeli riješiti zelenu kartu koja u Americi znači mogućnost legalnog zapošljavanja, stanovanja i putovanja izvan zemlje, ali znatan je broj onih koji nisu imali novac, redovito zaposlenje ili druge uvjete koje useljenik zakonski treba ispuniti.

Oni u Americi pripadaju velikoj obitelji od 12 milijuna ilegalnih imigranata kojima Busheva vlada najnovijom reformom useljavanja, koju je nazvala svojim prioritetom, želi pomoći da dobiju legalan status.

Bijela kuća i Senat nakon višemjesečnih pregovora i brojnih prosvjeda koje su u svim većim gradovima Amerike održali imigranti postigli su dogovor da što prije počne primjena, ali u primjeni zakon vjerojatno neće podjednako ispuniti očekivanja useljenika i vlasti.

Kao što Večernjakovi sugovornici iz hrvatske zajednice u New Yorku izražavaju sumnju u mogućnost povratka u Ameriku nakon što plate sva zakonska potraživanja i čekaju na useljeničku vizu u matičnoj domovini, podjednako su prema ishodu nepovjerljivi i brojni meksički, portorikanski ili južnoamerički doseljenici.

Još jedan udarac ilegalnoj imigraciji koju uglavnom čine nekvalificirani radnici ili oni s nižom stručnom spremom stiže u obliku prijedloga zakonodavca koji navodi da će prednost u dobivanju zelene karte imati obrazovaniji kandidati i oni koji dobro govore engleskim jezikom.

I tu su hrvatski emigranti u lošijoj situaciji jer je većina onih koji ilegalno žive u Americi iz uslužnih ili zanatskih djelatnosti, bez odgovarajuće školske spreme koju mogu dokumentirati.

Mnogobrojne emigrantske organizacije najavile su nove prosvjede protiv novih useljeničkih zakona, ali i apele koje će uputiti kongresnicima i senatorima. U predizbornoj godini njima je podrška svih etničkih useljeničkih zajednica, pa tako i hrvatske, vrlo važna jer počinje borba za svaki glas, piše Večernji list.

Wer sind die Migranten in Deutschland und wie gut sind sie integriert?
MIPEX - ist ein Index, welches die Rechte von Migranten in den einzelnen EU-Länder miteinander vergleicht. Schweden ist Spitzenreiter und auf Platz 1, Lettland auf dem letzten 28. Platz und Deutschland liegt auf Platz 14, in der goldenen Mitte der Rankingliste der bestintegrierten Migranten.

U multikulturalnoj Njemačkoj, a prije svega u njemačkim medijima sve se češće govori o pravima stranaca. Desetljeća pokušaja njihove integracije očigledno nisu donjela željeni uspjeh. Na tu temu najaktualnija je diskusija koju je svojim zahtjevima pred nekoliko dana potaknuo turski predsjednik Erdogan za svog službenog posjeta Njemačkoj, kritizirajući kako se u ovoj zemlji pokušaji integracije turskih građana nerijetko svode na njihovu asimilaciju. Njemački političari oštro su reagirali na takve Erdoganove tvrdnje, no činjenica ostaje da pitanje integracije u državama takozvanih “velikih nacija” poput Njemačke, nije i možda još dugo neće biti rješeno.
Utoliko je zanimljivije saznati kako se s problemom integracije stranaca ili migranata odnose druge države Europske unije?
The British Council i Zaklada Friedricha Ebert-a prošlog su tjedna upravo tim, vrlo gorućim povodom pozvali na brunch predstavnike medija, kako bi ih upoznali s najnovijim podatcima provedene studije nazvane Migrant Intigration Policy Index ili kraće MIPEX. Ta je studija, kako joj i ime kaže, svojevrsni indikator stupnja integracije stranaca i to na temelju ispitivanja provedenih u zemljama Europske zajednice, a predstavljena je na engleskom i njemačkom jeziku.
Na prezentaciji, u prostorijama British Council-a u Berlinu, bila je i naša kolegica Elvira Kamberi i, među inim, saznala na kojem se mjestu našla Njemačka na toj neobičnoj ranglisti.

MIPEX-studija obuhvaća sve zemlje članice Europske unije, na temelju čak 140 političkih indikatora ustanovljenih na najraznoraznijim područjima. Jedna od točaka usporedbe odnosila se tako na pitanje koliko je u kojoj zemlji takozvano „tržište rada“ dostupno i migrantima?
U Europskoj uniji danas živi okruglo 20 milijuna stranaca, a samo u Njemačkoj zamalo 4 i pol milijuna, i to prije svega u velikim gradovima poput Frankfurta na Majni, Hamburga, München-a, Stuttgarta i, dakako, Berlina.
No, već pri prvoj usporedbi ove brojke s onom koja se vodi u ovdašnjem Zemaljskom uredu za statistiku, uočava se nesrazmjer od skoro 3 milijuna stranaca kojih nema u MIPEX-studiji, jer brojke zavedene u berlinskom statističkom uredu govore o čak više od 7 milijuna stranaca u ovoj zemlji.
Judith Schwethelm, predstavnica Zaklade Friedrich Ebert, zadužena za takozvani „transatlantski dijalog“, u potonjem mi je razgovoru i nehotice otkrila gdje je nestalo skoro 3 milijuna ovdašnjih stranaca. Tajna je u različitom tumačenju pojmova „Einwanderer“ odnosno „Migrant“, u čemu, kako ćete uskoro primjetiti, ni Zaklada Friedricha Eberta nije do kraja konzekventna. Judith Schwethelm:

„Die Frage, wer genau Einwanderer ist wichtig, da gerade das Wort Migranten ein unscharfer Begriff ist. In der MIPEX-Studie ist es sehr klar definiert. Die bezieht sich in ihrer Analyse auf Menschen, die einer anderen Staatsangehörigkeit als der Deutschen und hier einen Aufenthaltsstatus haben. Diese Studie bezieht nicht die Situation von Asylbewerbern, Flüchtlingen und illegal hier lebenden ein. Im Prinzip die Kinder der früheren Gastarbeiter. Von diesem Begriff sind wir ja abgekommen und benutzen eher die Begriffe Migrant und Menschen mit Migrationshintergrund. Welche Begriffe ganau den jeweiligen Status bezeichnet, wird sich in der Zukunft zeigen.“

Da bi stvar bila još zamršenija uz pojmove „migrant“ i „useljenik“ pojavljuje se još i pojam „građanin migrantskog podrijetla“. No, o tom potom.
U MIPEX –studiji indexom su pak obuhvaćeni tek strani građani sa stalnim boravkom u nekoj od EU-zemalja i to sukladno njihovom državljanstvu, primjerice u Njemačkoj: Hrvati i Srbi, državljani Bosne i Hercegovine, Albanci ili Turci.
Azilanti i stranci sa ograničenim boravišnim statusom, poput Duldung-a u Njemačkoj, nisu uračunati, i tako čine onih 3 milijuna dodatno zavedenih u statistikama njemačkih zavoda.
Građani s državljastvom zemalja koje nisu članice Europske zajednice vode se u njemačkom izdanju sveska MIPEX, štoviše, kao: „Einwanderer aus Drittländern“.
Taj pojam neodoljivo podsjeća na pojam „Treći svijet“, koji se inače koristi za Afriku i dijelove Azije, pa time i na sve s njim povezane negativne asocijacije.
Njemačka očigledno i nakon skoro pola stoljeća od dolaska prvih stranih radnika u ovu zemlju, tada nazivanih „Gastarbeiter“-ima, još i dan danas muku muči s jezičkom definicijom raznoraznih statusa ovdje živućih stranaca.
Ne samo zahvaljujući tomu Njemačka se tako našla na tek 14. mjestu od 28 MIPEX-studijom obuhvaćenih zemalja.

Njemačka se dakle ne treba stidjeti svojeg poretka na listi uspješnosti integracijskih mjera unutar država Europske unije, iako se, primjerice, čak i njena novopečena članica Slovenije puno bolje plasirala – na 11. mjestu.
Na prvom je pak mjestu Švedska! Sudeći prema indexu koji je postigla u MIPEX-studiji, Švedska je idealno ispunila uvjete za integraciju migranata u svojoj zemlji - prije svega na tržištu rada, ali i u oblasti građanskih prava, jer se migrantima u Švedskoj već nakon trogodišnjeg legalnog boravka u toj državi ustupa čak i pravo izlaska na komunalne izbore.
Takav položaj stranaca u Švedskoj nije toj zemlji samo priskrbio prvo mjesto na „integracijskoj rang listi“ već, s druge strane, baca i dodatno loše svjetlo na Njemačku u kojoj ni postojeća prava stranaca ne moraju biti dugog vijeka!
Ako se, primjerice, MIPEX-ovim kriterijima definirani migrant, dakle ovdje trajno živeći građanin sa stranom putovnicom, na samo godinu dana odjavi sa njemačke adrese i prijavi u nekoj drugoj zemlji, pa makar ona bila i članicom Europske unije, automatski gubi status stalnog boravka u Njemačkoj, privilegirani „Aufenthaltserlaubnis“, te u Njemačku može ponovno samo kao turist, bez obzira na to što je ovdje možda i rođen i, osim te godine dana, u Njemačkoj proveo sav svoj život.
U Švedskoj, naprotiv, promjena mjesta boravka nekog migranta sa stalnim boravkom u toj zemlji ne igra nikakvu ulogu. Migrant sa jednom zadobivenim pravom boravka u Švedskoj može kad god to zaželi i na koliko god dugo mu se prohtije preseliti, na primjer u Francusku, pa i u Njemačku ili bilo koju drugu državu Europske unije, a da pri tom nikad ne izgubi svoje jednom stečeno pravo stalnog boravka u Švedskoj. Tek ako u nekoj od tih drugih EU-zemalja zatraži i dobije pravo na stalni boravak u toj državi, njegovo se „švedsko“ pravo boravka poništava.
Što bi, dakle, Njemačka sve trebala učiniti da se na rang listi integracijskih uspješnica bar donekle približi Švedskoj? Judith Schwethelm:

„Die politische Partizipation gelingt in Deutschland relativ gut. Allerdings ist der Teil der doppelten Staatsbürgerschaft verbesserungsdürftig. Ein Ergebnis dieser Studie ist mit Sicherheit die Möglichkeit deutscher Staatsbürger zu werden, das erleichtert werden muss, da daran viele Rechte gekoppelt sind.“

Politička participacija ili sudjelovanje u političkom životu neke zemlje se odnosi i na djelovanje u udrugama i gremijima koji se u državnim okvirima bave integracijskim poslovima. Našim slušateljima dobro znana berlinska Hrvatica Bosiljka Schedlich, zastupnica je, primjerice, vladine institucije nazvane „Landesbeirat für Integrations- und Migrationsfragen“ u Berlinu. To Zemaljsko vijeće za pitanja integracije i migracije u Berlinu obavlja, doduše, hvale vrijednu djelatnost, ali, konkretno, nema nikakvih ingerencija kojima bi moglo promjeniti, odnosno unaprijediti položaj ili prava stranaca u ovoj saveznoj zemlji. Njegova je djelatnost, kraće rečeno, tek savjetodavna.
Migrantima u Njemačkoj pruža se, dakako, mogućnost da do jednakih prava onima njihovih njemačkih sugrađana dođu tako da i sami uzmu njemačko državljanstvo, ali to onda, a najkasnije od 2000. godine, automatski povlači za sobom gubitak izvornog državljanstva.
Korak bliže ostvarivanju podjednakih prava Nijemaca i migranata u Njemačkoj, bio bi, izuzev ove radikalne mjere vraćanja strane i uzimanja njemačke putovnice, uvođenje zasebnih osobnih iskaznica za migrante u Njemačkoj. Time bi se, primjerice, izbjeglo da migrant koji studira u Njemačkoj već i za učlanjenje u neku biblioteku ili videoteku mora predočiti putovnicu sa dokazom o odobrenom boravku u ovoj zemlji, te čak i potvrdu o prebivalištu.
Studije poput ove nazvane MIPEX u svakom slučaju mogu ukazati ne samo na nedostatke u integracijskim naporima pojedinih zemalja Europske zajednice, već i na moguća rješenja s tim povezanih problema.

Izvor: http://www.multikulti.de

Reformirani zakon o osiguranjima ojačao je prava potrošača u Njemačkoj, gotovo jednoglasno se ocjenjuje u Centralama potrošača. Zakon je stupio na snagu 1. 1. 2008. godine, a donio je promjene i  osiguravajućim poduzećima i osiguranicima. Iscrpnije

Zašto se Hrvati dočekuju kao stranci u svojoj zemlji? Pročitajte prilog (pdf, 3,24 MB) urednika SD-e za Njemačku Edija Zelića.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Reformirani zakon o osiguranjima ojačao je prava potrošača u Njemačkoj, gotovo jednoglasno se ocjenjuje u Centralama potrošača. Zakon je stupio na snagu 1. 1. 2008. godine, a donio je promjene i  osiguravajućim poduzećima i osiguranicima. Iscrpnije

Njemačka je zemlja koja je najviše platila članstvo u Europskoj uniji (EU) prošle godine, dok je Grčka od tog bloka dobila najviše novca, stoji u izvještaju Europske komisije.

Mještani Ciste Provo odali počast njemačkoj marki - “orliću”

IMOTSKI - Ako su Nijemci podignuli spomenik svojoj nacionalnoj valuti poznatoj “dojč” marki koja ih je vinula među najjače ekonomske sile svijeta, imali su i zašto. Godinama jedna od najjačih valuta drmala je burzama i ekonomijama cijelog svijeta.

Statusna valuta pokleknula je pred globalizacijskim Eurom na žalost i Nijemaca, ali bogme i Imoćana. Ako je itko u bivšoj državi volio više marku nego ondašnji dinar, bili su to Imoćani. S razlogom. Prvi su zbog ekonomskih, ali i političkih prilika morali napuštati Imotsku krajinu i odlaziti upravo u Njemačku.

Upravo njoj i upravo njenom neprikosovenom statusu koji je imala podignut je svojevrsni spomenik. Istina ne onaj s nekakvim granitnim okružjima, mramornim podestima, već daleko suvremeniji i sofisticiraniji. Na samom ulazu u Cistu Provo, mjesto iz kojega su zapravo prve generacije gastarbajtera s imotskim pedigreom odlazile u Njemačku, umjetnik Boris Šitum, potomak onih koji su krstarili desetljećima Zapadnom Njemačkom, na velikom jumbo plakatu predočio je originalnu njemačku stotku, “orla“, “orlića“, i poznati lik teologa i kozmografa Sebastiana Munstera s datumom izdavanja od 1960. godine.

U organizaciji splitske Galerije umjetnina, i samih Cišćana, ispred već sada znamenitog plakata okupili su se unuci i djeca, onih koji su s ljubavlju, umorni i iscrpljeni gledali šuškave stotice kada bi ih na kraju mjeseca dobili u ruke. A teško su ih zarađivali. Upravo onima koji su se fotografirali ispod velikog jumbo plakata, bile su namijenjene te novčanice za hranu, školovanje…  “Znamenita stotka krasit će od sada ulaz u Cistu Provo, a po noći će je osvjetljivati reflektori. Neka svi vide najljepšu i najdražu novčanicu u cijeloj Imotskoj krajini. A bogme, ako koji Nijemac prođe tim krajem, neće ni njemu biti sasvim svjedno. Stati će i slikat svoj simbol” - kaže nam Boris Šitum.

Izvor: Jutarnji list

ZAGREB - Litra benzina u Americi stoji samo 4,8 kuna ili čak dvostruko manje nego u Hrvatskoj. I dok Hrvati svaki dan mogu očekivati da će dosegnuti, pa i premašiti 10 kuna, Amerikanci su u šoku zbog najviših cijena goriva u posljednja dva desetljeća… Iscrpnije

Europska komisija otvorit će osjetljivo pitanje obrazovanja djece migranata u novoj javnoj raspravi u sklopu socijalnog paketa koji će biti prihvaćen 2. srpnja.

EK upozorava na zabrinjavajuće trendove segregacije djece migranata i njihovih slabijih rezultata u školama i postavlja pitanje prilagođavanja postojećih europskih propisa.

Postoje jasni dokazi da djeca migranata imaju slabije obrazovne rezultate od svojih vršnjaka u znanstvenim predmetima, matematici i čitanju, navodi EK u dokumentu za javnu raspravu.  Dokument upozorava na postojeću segregaciju školske djece, u prvom redu socijalno-ekonomsku.

Povjerenik  za obrazovanje Jan Figel ocijenio je da je obrazovanje ključno za integraciju, te da segregacija u školama dovodi do dezintegracije.

Prema podacima OECD-a, najmanje 10% školaraca u dobi od 15 godina u starim zemljama članicama EU-a ili je rođeno u inozemstvu ili su im roditelji rođeni u drugoj zemlji, a ta brojka iznosi gotovo 155 u populaciji do četvrtog razreda osnovne škole. Znatno povećanje zabilježeno je u Irskoj, Italiji i Španjolskoj gdje se broj djece migranata od 2000. povećao tri do četiri puta.

Izvor: HRT

Mladi Hrvati s njemačkom diplomom razmišljaju o povratku u domovinu.

Kako mladi Hrvati koji su u Njemačkoj završili fakultet razmišljaju o povratku u domovinu bila je tema dvogodišnjeg istraživanja čiji su rezultati prošloga tjedna prvi put javno predstavljeni u Berlinu.

Ostati ili se ipak vratiti – dilema je koja muči mnoge koji dulje vrijeme žive izvan svoje ili domovine svojih roditelja. Mnogi doseljenici se kad-tad suoče s ovim pitanjem, a kako mladi Hrvati koji su u Njemačkoj stekli akademsko zvanje razmišljaju o toj temi istražili su u zajedničkoj studiji Hravatski akademski savez u Njemačkoj i sveučilište Johanna Wolfganga Goethe u Frankfurtu na Majni. Istraživanje je trajalo dvije godine, a njegovi rezultati prošloga su tjedna prvi put i javno predstavljeni u Berlinu… Iscrpnije

Tko u Njemačku dođe ilegalno može završiti u pritvoru. I tamo ostati do 18 mjeseci, dok ne bude završen proces izgona. Svakodnevica u takvim „Pritvornim postajama za osobe koje moraju otputovati“ nije nimalo zabavna… Isrpnije

Njemačka kao useljenička zemlja? Posljednjih godina ova se činjenica sve više prihvaća u njemačkoj javnosti, nakon što je prije toga desetljećima poricana. S druge strane je sve više i iseljavanja visokokvalificiranih… Iscprnije

ZAGREB - U Republiku Hrvatsku su se u 2007. godini doselile iz inozemstva 14.622 osobe, a 9.002 osobe odselile je iz Hrvatske u inozemstvo, dok je naselje stalnog stanovanja unutar Hrvatske promijenilo 82.678 osoba, objavio je Državni zavod za statistiku.

Statističari napominju kako je saldo migracije stanovništva Republike Hrvatske s inozemstvom pozitivan za cijelo razdoblje od 1998. do 2007. Broj doseljenih prošle je godine bio veći od broja odseljenih za 5.620, što je, doduše, najniži ‘pozitivni’ saldo zadnjih godina.

U Hrvatsku se prošle godine iz inozemstva doselilo 93,7 posto hrvatskih državljana i 6,3 posto stranaca, a odselilo se 89,8 posto hrvatskih državljana i 3 posto stranaca (za 7,2 posto osoba državljanstvo je nepoznato).

Od ukupnog broja doseljenih 61,2 posto osoba ili njih 8.944 doselilo se iz Bosne i Hercegovine. Slijede osobe doseljene iz Srbije (njih 1.479 ili 10,1 posto) te Njemačke (1.081 ili 7,4 posto). Od ukupnog broja odseljenih iz Hrvatske pak najviše se osoba odselilo u Srbiju (42,4 posto ili 3.817), Bosnu i Hercegovinu (16 posto ili 1.443) te Njemačku (12,2 posto ili 1.096).

S obzirom na spolnu strukturu, u ukupnom broju doseljenih iz inozemstva i odseljenih osoba u inozemstvo veći je udio muškaraca - 54,3 posto muškaraca se doselilo, a 50,4 posto ih se odselilo. U ukupnom broju doseljenih iz inozemstva u Hrvatsku u 2007. najveći je udio imao Grad Zagreb (16,7 posto ili 2.438 osoba), Splitsko-dalmatinska županija (11,6 posto ili 1.693), Zadarska (9,4 posto ili 1.376) i Istarska županija (7 posto ili 1.023 osobe).

Najveći broj preseljenog stanovništva unutar Hrvatske bio je u dobi od 20 do 39 godina starosti (47,1 posto), a udio žena u ukupnom broju preseljenih bio je 54,7 posto
Prema broju odseljenih iz Hrvatske u inozemstvo lani je na prvom mjestu Sisačko-moslavačka županija sa 16,3 posto od ukupnog broja odseljenih ili njih 1.464, a slijede Grad Zagreb (12,6 posto ili 1.134) i Osječko-baranjska županija (11,6 posto ili 1.042 osobe). Podaci Državnog zavoda za statistiku o unutarnjoj migraciji pokazuju da je u 2007. naselje stalnog stanovanja (prebivalište) unutar Republike Hrvatske promijenilo 82.678 osoba.

Najveći broj preseljenog stanovništva unutar Hrvatske bio je u dobi od 20 do 39 godina starosti (47,1 posto), a udio žena u ukupnom broju preseljenih bio je 54,7 posto. Od ukupnog broja preseljenog stanovništva u prošloj godini najviše osoba (39,2 posto) selilo se između županija, između gradova/općina iste županije selilo se 38,6 posto osoba, a između naselja istoga grada/općine njih 22,2 posto.

Migracije stanovništva između gradova/općina iste županije u prošloj godini bile su najveće u Splitsko-dalmatinskoj i Primorsko-goranskoj županiji. Najveću međužupanijsku migraciju stanovništva imali su Grad Zagreb i Zagrebačka županija.

Od ukupno dvadeset županija te Grada Zagreba, međužupanijski pozitivan migracijski saldo (više doseljenih nego odseljenih) ima sedam županija i Zagreb, a najviši je u Zagrebačkoj županiji (1.600 osoba). Istodobno negativan saldo migracije među županijama ima trinaest županija, s time da je najveći u Osječko-baranjskoj županiji (-732 osobe) i Brodsko-posavskoj županiji (-645 osoba).

Podaci za ukupnu migraciju (vanjsku i unutarnju) pokazuju da su najveći pozitivan saldo ukupne migracije stanovništva u 2007. imali Grad Zagreb (2.461 osoba) i Zagrebačka županija (2.100 osoba). Najveći pak negativan saldo ukupne migracije stanovništva imale su Sisačko-moslavačka (-1.155 osoba) i Osječko-baranjska županija (-1.053 osobe).

Izvor: Hina/Jutarnji list

BERLIN - ŠTO  O INTEGRIRANOSTI  HRVATA GOVORI  ISTRAŽIVANJE I DIPLOMSKI RAD NJEMICE INGE STAMPFER SA FREI UNIVERZITETA

Inga Stampfer, mlada Njemica je svoja saznanja o integriranosti Hrvata iznijela i pred njemačkim parlamentarcima Klausom Peterom Villschom i Josipom Juratovićem

Za nedavnog radnog susreta predstavnika Hrvatskog svjetskog kongresa i drugih hrvatskih udruga sa zastupnicima njemačkog parlamenta, članovima njemačko-hrvatske  parlamentarne skupine, Klausom Peterom Villschom i Josipom Juratovićem, u sastavu delegacije koja je imala za cilj djelomice predstaviti položaj i aktivnosti Hrvata i njihovih udruga u Njemačkoj, našla se i jedna Njemica, 26-godišnja Inga Stampfer sa Instituta za sociologiju berlinskog Frei Univerziteta. Naime, Inga Stampfer je tijekom proteklih mjeseci za potrebe izrade svojeg diplomskog rada, kroz provedeno istraživanje i ankete, dobro upoznala Hrvate i njihov položaj u Njemačkoj.

Tema njenog diplomskog rada, čije rezultate je iznijela i pred njemačkim parlamentarcima, bila je Stupanj integriranosti berlinskih Hrvata u njemačku svakodnevicu. O Hrvatima  koji žive u Berlinu  se u njemačkoj javnosti relativno malo zna i govori, primjećuje Inga Stampfer i navodi podatak da Hrvati nisu bili zastupljeni na posljednjem susretu njemačke kancelarke i predstavnika migranata. Da li je to zbog dobre integriranost ove migrantske skupine s kojom se nema problema, koja ne traži i ne treba posebne državne potpore? Jesu li Hrvati u Berlinu najuspješnije integrirani stranci? Zbog odgovora na ova pitanja autorica ovog jedinstvenog istraživanja, provela je opsežnu anketu medu Hrvatima u Berlinu različite dobne, spolne i profesionalne skupine.

Rezultati istraživanja govore da je među 15 milijuna stranaca u Njemačkoj, 376 000 Hrvata. Hrvati imaju kulturološke navike i potrebe vrlo slične Nijemcima, tvrdi Inga Stampfer, nalazeći u tome razloge brze integriranosti. Prva generacija Hrvata ima jače hrvatsko samoodredenje  dok druga generacija hrvatskom identitetu priključuje, skoro ravnopravno i njemački. Zamjetna je razlika u djece i mladih pristiglih u Berlin za rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini gdje je osjećaj hrvatske pripadnosti na vrlo visokom stupnju. Da se osjećaju vrlo prihvaćeni u njemačkom društvu, odgovorilo je 61 % anketiranih berlinskih Hrvata, 23 posto je potvrdilo  prihvaćenost sa „da“, 13 % sa „manje prihvaćeno“ a samo 3% anketiranih je odgovorilo da se ne osjeća prihvaćeno. Da je „ vrlo zadovoljno“ i „zadovoljno“ životom u Njemačkoj odgovorilo je potvrdno 86 % anketiranih, „manje zadovoljno“ je 11 % a nezadovoljno 3% Hrvata. Istraživanje Inge Stampfer je pokazalo i da Hrvati u velikom broju zadržavaju hrvatsko državljanstvo. 227 000 Hrvata u Njemačkoj posjeduje hrvatsko državljanstvo.

I što je vrlo značajno i znakovito, što se obrazovanja i integracije tiče, da hrvatska djeca u Berlinu u velikoj mjeri polaze gimnaziju i da su po tome odmah iza Nijemaca i daleko ispred drugih migrantskih skupina!. – Podijelila sam berlinskim Hrvatima 1200 anketnih listića sa pitanjima koja su se direktno ticala migrantskog porijekla, identiteta i integracije. Nazad sam dobila 213 odgovora, što je optimalan i očekivan, reprezentativan broj. Ono što čini Hrvate jedinstvenim između ostalih migrantskih skupina, a što je moje istraživanje pokazalo i diplomski rad obrazložio, to je ta izvrsna integriranost u njemačko društvo, obrazovni sustav ali i  jak osjećaj pripadnosti, hrvatski identitet, bez obzira na dokumente ili državljanstvo. To bih izrazila u rečenici - jednom Hrvat, zauvijek Hrvat! Hrvati su uspjeli to oboje spojiti, svoju kulturu očuvati. Vrlo pozitivan je integrativni razvoj Hrvata. Tome je kod prvih generacija hrvatskih migranata posebno pogodovala sličnost kultura, spremnost na učenje i poznavanje njemačkog jezika, bolje stručne kvalifikacije, povoljan položaj žene u hrvatskim obiteljima koje su većinom bile zaposlene i obrazovale se.

Mogu reći da puno više Turaka nego Hrvata uzima njemačko državljanstvo  a ipak su Hrvati kroz njemački, obrazovni sustav i tržište rada, bolje integrirani. Moje istraživanje govori da su Hrvati odlično integrirani u njemačko društvo a nisu asimilirani i u tome mogu biti primjer drugim migrantskim skupinama i onima koji se bave pitanjima integracije, rekla nam je Inga Stampfer tvrdeći da se o Hrvatima premalo zna u njemačkoj javnosti. Kada sam nedavno prezentirala svoje rezultate istraživanja, na vrlo visokom mjestu u njemačkoj upravi su pokazali neznanje i iznenađenje i podatkom da su Hrvati većinom katoličke vjeroispovijedi!

Svoj interes da se u diplomskom radu, čiji ce rezultati vjerujemo stići na više značajnih adresa, bavi Hrvatima i njihovom integriranošću, mlada Njemica obrazlaže ovako:- Interes za Hrvatsku se kod mene razvio kao i kod mnogih Nijemaca, ponajprije kroz  turizam. Roditelji su me od rođenja vodili na more u Hrvatsku. Prva jezična znanja sam stjecala  kroz pjesme, a poslije me  počela zanimati  i kultura, posjetila sam brojne gradove, među njima i Vukovar. Počela sam i intenzivno učiti jezik i povijest Hrvatske. Mislila sam, kako velika migrantska skupina  u Berlinu a ne primjećuje se i nikada nije istraživana, to mi je bilo zanimljivo, rekla je Inga Stampfer, zadovoljna rezultatima i nedavnom prezentacijom svojeg diplomskog rada i zahvalna Hrvatima na pomoći u sprovođenju ankete. Pomoć hrvatskih prijatelja, zatrebala joj je i pri tumačenju odgovora na jedno pitanje iz ankete  o načinima ispoljavanja hrvatskog identiteta. – Nisam razumjela o čemu se radi kada sam na više mjesta naišla na odgovor – Bijele čarape!, smije se mlada Njemica. - O Hrvatima sada znam puno više nego prosječni Nijemci i nastojat cu sa ovim jedinstvenim  saznanjima, zasnovanim na istraživanju, činjenicama i statističkim pokazateljima, upoznati  odgovorne za kontakte sa migrantima i pitanja integracije u Berlinu i Njemačkoj, rekla nam je Inga Stampfer nakon što je ove vrlo indikativne pokazatelje iznijela i na sastanku sa njemačkim parlamentarcima Villschom i Juratovićem.

Tekst Sonja Breljak
Izvor: croatia-presse.de

Trend emigriranja hrvatskih medicinskih sestara slabi jer se okreću lakšim i bolje plaćenim poslovima

Težina posla, male plaće i loš sustav obrazovanja glavni su razlozi zbog kojih se Hrvatska suočava sa sve većim nedostatkom medicinskih sestara koje bježe u inozemstvo ili u druge profesije. Problem raste s godinama jer je postojeći kadar sve bliži mirovini, a kako se s nedostatkom medicinskih sestara suočava cijeli svijet, Hrvatska hitno mora donijeti strategiju koja će proizvesti više sestara i zadržati ih u zemlji, sve se glasnije čuje iz strukovnih organizacija koje upozoravaju na opasnost pada kvalitete zdravstvene njege… Iscrpnije

Svaka zemlja članica mogla bi primjenjivati ograničenja pet godina nakon ulaska Hrvatske u EU

Građani Hrvatske vjerojatno neće moći ravnopravno konkurirati na europskom tržištu rada ni nakon što Hrvatska postane punopravnom članicom Europske unije. Naime, kako Poslovni dnevnik doznaje iz diplomatskih izvora, u svojem stajalištu za poglavlje Sloboda kretanja radnika, o kojem pregovore s Hrvatskom započinje danas (utorak) u Luksemburgu, EU traži tzv. prijelazno razdoblje, rok u kojem ne bi morala primjenjivati europsku regulativu u ovom području acquis communautairea… Iscrpnije

Knjiga nedavno preminuloga hrvatskog ekonomista i političara Šime Đodana pod naslovom Raseljena Hrvatska - uzroci i posljedice predstavljena je 12. lipnja u Palači MH u Zagrebu. O Đodanu i njegovoj knjizi govorili su predsjednik Matice Igor Zidić, ekonomist Đuro Njavro, profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta Hrvoje Markovinović i recenzent knjige Petar Vučić… Iscrpnije

Dobro je znati istinu, jer istina će nas osloboditi. “Ja sam put, istina i život!” kaže Bog, naš Spasitelj, Sin Božji, Gospodin Isus Krist u Svetom pismu, Bibliji Božjoj riječi! (Ivan 14,6) Za nas domovinske i iseljene Hrvate mnogo bitnije je ne ignorirati ovu činjenicu u odnosu kako će nas Europa ocijeniti ili možda eventualno prihvatiti u svoju zajednicu ili koliko smo “Vatreni” u igri i zabavi, jer je riječ o istini i o našem osobnom spasenju, o bratskoj suradnji i odnosima između domovinskih i iseljenih Hrvata pojedinaca, i o našoj jedinoj, od milostivog dragog Boga nam danoj domovini Hrvatskoj! Ja ipak ovdje ne ću iznositi samo osobno stajalište, nego i nebiblijsku i biblijsku perspektivu razumijevanja i gledanja o istini, o slobodi čovjeka i o nama braći i sestrama, domovinskim i iseljenim Hrvatima!… Iscrpnije

Odlična UEFA-ina foto galerija (200) velikog formata hrvatskih reprezentativaca

Naslovnice iz medija - Slika 1, 2000×2000 pixela

Naslovnice iz medija - Slika2, 2000×2000 pixela

Izvješće koje ovdje donosimo je prozorčić kroz kojeg možemo na trenutak pogledati u život i rad hrvatske zajednice u Chicagu prije 100 godina. I još više, ono nam daje priliku zaviriti u srca i um tog naraštaja. Premda je to bila davna 1906., iz teksta vidimo s koliko su ljubavi i žara naraštaji koji su prethodili našem ne samo čuvali svoj identitet i kulturnu baštinu, nego i mislili na svoju domovinu Hrvatsku i slobodu svog hrvatskog naroda…. Iscrpnije

Ništa od dvojnog državljanstva

Odstupanja nema: Uz njemačko nije dozvoljeno i državljanstvo druge zemlje. Tko je nakon upisa u njemačko ponovno stekao i matično državljanstvo, bit će mu oduzeta njemačka putovnica, odlučio je Ustavni sud… Iscprnije

Stranci koji žele steći njemačko državljanstvo morat će od 1. rujna na ispitu dokazati da poznaju njemačku povijest, kulturu i društveno-politički poredak. Postupak kritiziraju doseljeničke udruge i parlamentarna oporba… Iscrpnije

Građani Hrvatske mogu bezbrižno živjeti radujući se kada dijaspora naciji i državi osvjetla obraz i prebacujući na nju odgovornost za loš rezultat. Veoma je lagodna pozicija kada nikada i ni za što nisi kriv

Piše PETAR MILOŠ

Što bi Hrvatska bez dijaspore ili XI. izborne jedinice kojoj bi oporba ukinula pravo glasa? U Beču su, kako na terenu, tako i na tribinama, najglasniji bili upravo glasači iz dijaspore i BiH. Po transparentima se moglo vidjeti da su na Europsko prvenstvo otišli brojni navijači iz Posušja, Busovače, Jajca, Tomislav Grada, Viteza…

Doduše, njima je najlakše bilo kupiti karte i osigurati besplatan smještaj. U Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj žive brojni Hrvati koji su tamo u vrijeme komunizma stizali kao gastarbajteri, a u ratu kao prognanici.

Tako da sada svatko ima tamo rodijaka koji može nabaviti karte i osigurati smještaj i hranu. Naravno da ne mogu na povratku goste iz zavičaja ispratiti praznih ruku i torba.

Među “vatrenima” na terenu opet je ponajviše onih iz dijaspore i BiH. Braća Kovač su iz Livna (i Berlina), Rakitić i Petrić su iz Basela (i Žepča, odnosno Brčkog), Šimunić je iz Melbournea (i Fojnice), Ćorluka je od Dervente, Pranjić i Srna imaju bosanske korijene, a Šimić hercegovačke, dok u stručnom stožeru sjedi Duvnjak Jurčević, a na čelu HNS-a Bugojanac Marković.

Ne treba zaboraviti ni vječitog Ćiru od Travnika i braću Mamić od Tomislav Grada. I sve je dobro dok je vatreno.

Neka visi Pedro

No, što će biti ako kola krenu niz brdo, kada se izgubi. A ni Brazil nije bez poraza. Bit će kao i u politici – neka vise Hercegovci, Bosanci, dijaspora… Kao što su u Domovinskom ratu te hrvatskoj politici i gospodarstvu za sve loše krivi Gojko Šušak, generali HVO-a, Pašalić, Rojs, Škegro, Bandić… tako će i u sportskom porazu odgovornost snositi Kovači, Petrić, Šimunić, Marković…

Građani Hrvatske tako mogu bezbrižno živjeti radujući se kada dijaspora naciji i državi osvjetla obraz i prebacujući na nju odgovornost za loš rezultat. Veoma je lagodna pozicija kada nikada i ni za što nisi kriv.

Vatreno je zbog nogometnog prvenstva Europe i u BiH. Koliko god Hrvati vatreno navijaju za Hrvatsku, toliko Srbi i Bošnjaci navijaju za njihove protivnike. Čak ih napadaju kamenjem i bocama kao što se dogodilo u Vitezu.

Izvor: SD

Autor Sanela Majdandžić

Demografska slika, globalno zatopljenje i financijska nestabilnost najveći su problemi današnjice prema procjeni Svjetske banke, a s ovim prvim Hrvatska se već godinama suočava.

Do 2050. godine imat ćemo stanovnika kao što smo imali 1900. godine, s razlikom da smo početkom prošlog stoljeća imali iznimno visok udio mladog i radno sposobnog stanovništva, dok ćemo za pedeset godina imati najviše umirovljenika, predvidio je populacijsku budućnost Hrvatske Roko Mišetić iz Instituta za migracije i narodnosti. Starost stanovništva o kojoj smo samo donedavno slušali kako pogađa razvijene zemlje postala je neizostavna gospodarska boljka i Lijepe Naše.

S nekadašnjih 2,5 radnika po jednom umirovljeniku, sada smo gotovo izjednačeni - na jednog radnika dolazi jedan umirovljenik, a takvu socijalnu sliku, bez priliva radne snage iz drugih država, ne može izdražati niti jedan sustav.

Da bi se stanje popravilo, rješenja ima - u uvozu radne snage. Trebamo, uz današnji omjer radnik - umirovljenik, najmanje milijun imigranata, smatra Nadan Vidošević, predsjednik Hrvatske gospodarske komore. Samo se tako može smanjiti sve veći sraz između umirovljenika i radno sposobnih građana.

Službeno samo 713 Kineza u Hrvatskoj

U Hrvatskoj trenutačno živi i radi 32.160 stranaca, od čega je nešto više od jedan posto visokoškolovanih doseljenika. Ostali, najviše zaposlenih u građevini, turizmu i brodogradnji, radnici su bez ili s tek minimalnom stručnom spremom. No i kao takvi, prijeko su potrebni hrvatskom gospodarstvu koje “gladuje” u određenim strukama za radnom snagom. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova najviše doseljenika imamo iz redova država bivše Jugoslavije (osim Slovenije) i to redom - Bosne i Hercegovine, Srbije, zatim Makedonije. Nedostatak radne snage na domaćem terenu popunjavaju i useljenici iz Italije te Njemačke, a zatim prema brojčanom stanju hrvatskog MUP-a slijede Kinezi. Njih u našoj zemlji, objašnjava Žarko Katić, pomoćnik ministra unutarnjih poslova, ima samo 713, od čega 591 Kinez ima dozvolu za privremeni rad.

Ovo se čini poprilično nesrazmjerno prema brojnim Kinezima koje svakodnevno viđamo na našim ulicama, a sve su glasnija i propitivanja o tome je li netko ikad vidio pokop umrlog Kineza u Hrvatskoj.

Naime, MUP opovrgava, ali narod govori da u našoj zemlji nema službeno umrlih Kineza, jer kada jedan umre, njegove papire preuzima drugi doseljenik i nastavlja raditi u zemlji bez ikakve prijave, ali pod lažnim identitetom. No, riječ je samo o glasinama, tj. nikad potvrđenim činjenicama.

Useljenici su ekonomski resurs, ali i izvor ksenofobije

Hrvatska je prije četrdeset godina započela imigracijsku politiku, iako je već tada domaće stanovništvo, najviše trbuhom za kruhom, popravljalo demografsku sliku ostalih država, najviše Njemačke u Europi i Sjedinjenih Američkih Država, među prekooceanskim zemljama. Danas iz tradicijski snažne emigracijske države postajemo, pak, imigracijsko odredište, s predviđenim, znatno jačim useljavanjem nakon što uđemo u Europsku uniju, dakle 2011. godine, smatra dr. Saša Božić, profesor sociologije na Svečilištu u Zadru.

Uvoz radne snage trebao bi popraviti ekonomsku sliku naše zemlje jer je riječ o ljudima koji će privređivati i stvarati dodanu vrijednost, ali to su ljudi iz različitih i nama drukčijih etničkih okružja, pa osim što znače ekonomski resurs, oni se u javnosti percipiraju i kao socijalni problem, smatra Božić.

Naime, danas u svijetu imamo 200 milijuna stanovnika u stalnoj migraciji, a gotovo 75 posto sve doseljeničke populacije primi 28 država svijeta. Najviše iseljenika putuje iz Kine, Indije i Filipina i to prema odredištima poput Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Njemačke.

Svaki treći imigrant završi u Europi koja je najpoželjniji kontinent useljenika zbog posla, a svaki četvrti u SAD-u. Kako je riječ o ljudima s nacionalnim značajkama, kulturom i identitetom koji se donosi u novo okružje, danas u svijetu nema države koja prima useljenike, a da nije suočena s problemima poput ksenofobije, rastućeg nacionalizma, šovinizma i izraženog rasizma.

Vlada kreira hrvatsku useljeničku politiku

Kod nas useljeničku politiku kreira Vlada, koja je primjerice za ovu godinu odobrila kvotu od 8397 radnih dozvola, od čega 5897 dozvola za nove radnike, a tri tisuće na produljenje postojećih.

Kod useljeničke politike, slažu se demografski stručnjaci i gospodarstvenici, Hrvatska može puno naučiti od zemalja Eurpske unije koje su se sve odreda suočile s velikim prilivom imigranata, te problema koji oni svojojm integracijom donose sa sobom.

Višečlane obitelji hrvatska su rijetkost

Naime, samo dijete do šeste godine, pokazuju istraživanja, može se uspješno prilagoditi novim društvenim životnim uvjetima i integrirati u sustav nove države, dok svi ostali to samo pokušavaju, a neki nikada niti ne uspiju. Stoga ne čudi da useljenici gladni kruha, u potrazi za boljim životnim uvjetima, često budu i “gladni” primjerenog prihvaćanja u zemlji u koju dolaze.

Izvor: VL

Premijer Ivo Sanader primio je kanadskog ministra Maxima Berniera kojemu je zahvalio na potpori pri dobivanju pozivnice za članstvo u NATO-u, izrazivši nadu da će Kanada među prvima ratificirati protokol o pristupanju… Iscrpnije

Dokumentarno-povijesna Tv serija

Hrvatsku nastavu u inozemstvu koja je pod ingerencijom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa pohađa oko 6800 učenika, a poučava ih 89 učitelja. “Postoji velik interes za odlazak na rad u inozemstvu, osobito za rad na njemačkom govornom području i u zemljama regije”, izjavio je za Hinu državni tajnik u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Radovan Fuchs, osvrćući se na nedavno raspisani natječaj za izbor učitelja za rad u dopunskoj nastavi s djecom hrvatskih građana u inozemstvu. “U Njemačkoj rade 42 učitelja, u Švicarskoj 21, u Francuskoj četiri, u Italiji tri te u Austriji, Belgiji, Nizozemskoj i Srbiji po dva učitelja. U Argentini, Crnoj Gori, Čileu, Luksemburgu, Makedoniji, Norveškoj, Slovačkoj, Sloveniji, Rumunjskoj, Rusiji i Velikoj Britaniji radi po jedan učitelj”, rekao je Fuchs.

Kako napominje, interes je velik jer višegodišnji rad i boravak u inozemstvu svakako pridonosi osobnom i profesionalnom razvoju svakog pojedinog učitelja, koji nakon povratka u Hrvatsku u hrvatskom obrazovnom sustavu mogu primijeniti neke dobre karakteristike specifične za hrvatsku nastavu u inozemstvu, ali i obrazovne sustave država u kojima su radili.

Prema njegovim riječima, na rad se upućuju učitelji koji imaju odgovarajuću stručnu spremu za učitelja razredne nastave, učitelja hrvatskog jezika ili učitelja povijesti, odnosno odgovarajuću spremu za nastavnika hrvatskog jezika ili nastavnika povijesti. Uz to, učitelji moraju poznavati jezik države primateljice, države u kojoj će se nastava održavati. Fuchs kaže da se u posljednjih nekoliko godina uočava trend porasta broja naših učenika, što se prvenstveno odnosi na Njemačku i Švicarsku. “Tamo imamo i najveći broj učenika, u Njemačkoj oko 2950, a u Švicarskoj oko 1800 učenika”, rekao je državni tajnik.

Plaće učitelja hrvatske nastave u inozemstvu određene su temeljem nadležnih pravilnika i iznose oko 1400 eura za većinu zemalja. Uz to, kazao je, učiteljima se nadoknađuju putni troškovi i određeni dio materijalnih troškova. Kad novoizabrani učitelji dođu u određenu zemlju, Ministarstvo, odnosno učitelji na terenu, pomažu im u pronalaženju stana i u svim profesionalnim i životnim izazovima na početku njihova mandata. Program izvođenja hrvatske nastave u inozemstvu košta oko 23 milijuna kuna, a u tom iznosu su, uz plaće učitelja, sredstva za troškove stručnog usavršavanja, nabave stručne literature, časopisa i audiovizualnih sredstva te nabave i održavanja prijenosnih računala, koje imaju svi učitelji koji rade temeljem ugovora o radu. (Hina/Vjesnik) 02/2008.

Nova generacija (ilegalnih) poljskih gastarbajtera stalno je u pokretu: svako malo oni se voze na relaciji Poljska-Njemačka i obratno… Iscrpnije

Nakon pristupa Poljske EU-u mnogi su napustili zemlju u potrazi za poslom na zapadu Europe. Djecu su ostavili kod rodbine ili čak samu. Neka od njih svoje su probleme pokušala obraditi u jednom dokumentarnom filmu… Iscrpnije

Dok je širom Hrvatske već otvoreno na stotine takozvanih kineskih dućana i restorana, u Rumunjskoj je sve više kineskih „gastarbeitera“ i u drugim granama industrije… Iscrpnije

Od primjene Zakona o hrvatskom državljanstvu, od listopada 1991. hrvatsko državljanstvo dobilo je 1,15 milijuna osoba. Najviše je zahtjeva stiglo s područja bivše Jugoslavije, iz BiH oko 800.000, Srbije i Crne Gore oko 93.000, Slovenije oko 18.000, te Makedonije oko 14.000.

Od zapadnoeuropskih zemalja najviše je zahtjeva iz Njemačke, oko 10.000, Italije, 3500, dok je od prekooceanskih zemalja najviše zanimanja za hrvatsko državljanstvo bilo u Australiji, oko 3000 zahtjeva, Argentini 2000, Kanadi 1600 te Čile 1500.

Otpust iz državljanstva dosad je zatražilo 50.000 osoba kako bi mogli dobiti državljanstvo druge zemlje, najčešće austrijsko i njemačko.

Vjesnik, 13.9.2006.

BRAĆA MARKO I IVAN ZEDNIK ŽIVE NA SUPROTNIM STRANAMA EUROPE, U EUROPSKOJ UNIJI I IZVAN NJE, I GOVORE O SVOJIM ISKUSTVIMA

ŠPANJOLSKA: Hrvatima isti tretman kao Amerikancima

Marko Zednik došao je na godinu dana, ostao dvanaest i ne namjerava se vratiti
Marko Zednik u Španjolsku je došao 1995. godine i nije imao u planu ostati više od godinu dana. “Jedini razlog zbog kojeg smo moja prijateljica i ja zbrisali od doma bila je želja da ostvarimo onaj tinejdžerski san o seksu, drogama i rock’n'rollu i da se vratimo kući prepuni znanja i mudrosti. Oboje smo imali 18 godina i prva godina je zapravo prošla po planu iako se ona nakon šest mjeseci vratila doma, a ja sam ostao”, kaže Marko. Da bi ostao, morao je imati opravdan razlog, a sa 18 godina to je mogao biti jedino fakultet. Prijamni ispit je u Španjolskoj vrsta institucije, polaže se samo jednom i vrijedi za sva sveučilišta. Stranci polažu poseban ispit koji traje dva dana, ocjene su od 1-10, 5 je prolaz, a Marko je na prijamnom dobio 6,60. Upisao je hispanistiku, napustio Madrid i otišao živjeti na Palma de Mallorcu.

Loš obrazovni sustav

“Tih prvih 18 mjeseci mog boravka u Španjolskoj mojim su roditeljima, pogotovo majci, bili vjerojatno najtužniji u cijelom životu. Najzanimljivije od svega je da se nijedan njihov strah nije obistinio. Iako moram priznati da sam im danas neizmjerno zahvalan što su bili tako pristojni pustiti me na miru do kraja”, ističe Marko te dodaje kako tijekom školovanja nije uopće radio, već su ga financirali roditelji. Trebalo mu je otprilike dva do tri mjeseca da progovori, te oko tri godine da svlada jezik. Nakon godine dana na Palmi Marko se vratio u Madrid, upisao povijest i diplomirao na srednjovjekovnoj povijesti pet godina kasnije. “Španjolski obrazovni sustav je s mog stajališta loš, točnije, kad se radi o studijima poput povijesti. To je onaj tipični sustav u kojem profesor priča, student zapisuje i nakon 6 mjeseci da ispit. Kao Erasmus stipendist sam proveo godinu dana u Berlinu i gdje ima mnogo više interakcije”, smatra Marko.

Nakon završenog fakulteta ulovila ga je postgraduacijska kriza, no uskoro se zaposlio i brzo napredovao. Zanimljivo je da Španjolci nisu bili pripremljeni za toliki broj imigranata, tako da je u nedostatku regulative Marko prve tri godine radio s isteklom studentskom boravišnom dozvolom, koja zapravo nije dozvoljavala nikakvu radnu aktivnost. Imao je sva prava i obveze, od liječnika i kredita do plaćanja poreza, samo nije imao pravo sve to imati.

U međuvremenu je sustav reguliran i Marko ima stalnu dozvolu boravka, a stekao je i pravo na državljanstvo. Tko danas želi doći raditi u Španjolsku i dobiti boravišnu dozvolu, mora imati fiksnu ponudu za posao, dobiti vizu i tek onda doći u Španjolsku, početi raditi i onda dobiti boravišnu i radnu dozvolu. “Moguće je zapravo i doći do Španjolske i raditi na crno dok se ne dobije ponuda. Dok god postoji tvrtka koja ti želi dati posao, nema nikakvih problema. Ja iz Hrvatske pritom imam isti tretman kao i Amerikanac iz SAD-a ili Argentinac. Nemam nikakve privilegije.

Dapače, da sam rođen u nekoj od bivših španjolskih kolonija, imao bih pravo na državljanstvo nakon dvije godine zakonitog boravka u zemlji. Meni treba 10 godina da dobijem pravo na državljanstvo”, kaže Marko. Zašto je već dvanaest godina u Španjolskoj? “Život je ovdje zapravo vrlo lagan, a koliko tipično zvučalo, veliku ulogu u tome igra činjenica da imamo oko 300 sunčanih dana u godini.

Život je vrlo lagan

Život je na ulici i vrlo je lako uklopiti se u taj ritam. Kao valcer, plešeš u krugu i mijenjaš plesne partnere. U Berlinu sam bio godinu dana i stekao tri prijatelja od desetak ljudi koje sam upoznao. Tu je ritam potpuno drukčiji, tu stekneš jednog prijatelja od stotine ljudi koje upoznaš. Socijalni kontakt je iznimno lagan i jednostavan”, navodi Marko kojio se divi španjolskom nepoštivanju socijalnih normi. “Madrid je najanarhičniji grad kojeg poznajem, tu svatko radi ono što želi i uvijek će privatno pravo biti važnije od onog kolektivnog. I u pitanju prostitucije, konzumacije droge mnogo je liberalniji od, recimo, Amsterdama”, zaključuje Marko Zednik.

Kad je Marko stigao u Španjolsku, postotak strane populacije još je bio vrlo nizak. “Ja sam visok i plav i ličim na Nizozemca. Meni nikada nisu na ulici tražili dokumente, a na granici mi je dovoljno reći “turist”. Iako danas imam sve dozvole, ništa se nije promijenilo. Da sam ja samo malo tamniji, sve bi bilo drukčije”, kaže Marko te ističe kako je od početka pokazao interes za integraciju zbog čega se vrlo brzo uklopio što je utjecalo na njegov život u Španjolskoj. “Možemo tvrditi da su Španjolci rasisti, ali s druge strane postoje imigranti koji nemaju nikakve želje da se uklope, da nauče jezik i ponašaju se kao da su i dalje u svom selu. S takvim stavom konflikt je zagarantiran jer multikulturalizam ionako ne postoji.”

Tko želi raditi, ima šanse za zaradu

Plaće u Španjolskoj su niske s obzirom na cijene. Minimalna interprofesionalna plaća na nacionalnoj razini je 450 eura, srednja 800 eura. U Španjolskoj se uvriježio termin “milleurista” (1000 eura) koji obilježava čitav pokret visoko obrazovanih ljudi koji zarađuju tisuću eura mjesečno. “Oni koji se miču i traže bolje, imaju dobre plaće. Oni koji žele raditi imaju šanse i zaraditi”, kaže Marko koji zarađuje oko 3500 eura mjesečno. Od toga 1490 eura odlazi na najamninu za stan, telefon i Internet stoje ga 50 eura, mobitel do sto eura, komunalije oko sto eura, pokaz 45 eura. Mjesečno punjenje hladnjaka 300 eura, odlazak u kino 7,5 eura, viski s Colom nakon ponoći osam eura, ručak radnim danom 12 eura. “Španjolce drži ‘nouveaux riches’ sindrom. Sad svi imamo čistačice, ovo je zemlja u kojoj se izvodi najviše plastičnih operacija u EU, svi voze BMW… Moja čistačica iz Bugarske najbolja je investicija u životu”, kaže Marko.

NORVEŠKA: Zemlja u kojoj stranci dobivaju priliku

Zagrepčanin Ivan Zednik priznaje da ga je sustav zemlje izvan EU-a prihvatio
Za razliku od svog brata koji je već stari gastarbajter, Ivan Zednik napustio je Zagreb tek prije nešto više od godinu dana. Iako se također planirao preseliti u sunčanu Španjolsku, okolnosti su ga odvele u sasvim drugom smjeru, s mnogo više oblaka i zime. Hrvatsku nije napustio jer mu je nešto nedostajalo, već stoga “što je imao priliku”. Po struci je konobar i uskoro počinje raditi u restoranu nove Opere u Oslu, a prve emigrantske mjesece proveo je u planinskom hotelu u selu Gol. Iako je svjestan da bi povratak u Hrvatsku možda bio lakša varijanta za budućnost, ne misli da bi bila i bolja, i ne planira se uskoro vratiti… Ako uopće. Ivan je bio na odsluženju civilnog vojnog roka kad je njegova djevojka definitivno odlučila preseliti se iz Španjolske u Norvešku gdje je bila završila studij medicine i gdje su se zapravo i upoznali.

Kako do dozvole za rad

Ivan je završio trogodišnju ugostiteljsku školu, a kako bi stekao mogućnost upisa na fakultet, kasnije se doškolovao u ekonomskoj gimnaziji. Nije se, međutim, uspio upisati na Ekonomski fakultet, za čime zapravo nije previše ni žudio. Na šalteru norveške ambasade na kojem se pojavio s dokumentima o školovanju i idejom da želi radnu vizu dobio je informaciju da je može dobiti ako ima čvrstu ponudu ili ugovor o radu. Jedna od alternativa koja bi ga mogla dovesti u Norvešku bila je ženidba te institut “spajanje familija”.

Oženjen Norvežankom, mogao je tražiti spajanje braka u Norveškoj, no sam brak ne bi mu dao za pravo da tamo radi ni boravi dulje od tri mjeseca. “Spajanjem” norveški državljanin jamči ekonomsku sigurnost, ali i emocionalnu pripadnost koja se dokazuje tako da Norvežani svoje partnere uzdržavaju šest mjeseci, te ovi u to vrijeme ne smiju raditi. Alternativa je stoga propala. Na put se nije odlučivao zbog informacije da je proces dobivanja vize pametnije rješavati putem veleposlanstva. Dok se čeka odgovor na zahtjev, može nastupiti nešto što se zove “birokratska šutnja”, odnosno nemogućnost institucija da odgovore na upit, dok podnositelj zahtjeva ima pravo odlučiti što će učiniti ako ne dobije odgovor.

“Zapravo je paradoksalno: ako odgovor ne stigne nakon 14 dana, mogu raditi. Samo što me prvo mora saslušati službena osoba. Ali kako da me pregleda kada sam ja svoju prijavu poslao preko veleposlanstva i živim u Hrvatskoj?” Pri kraju 2006. godine djevojka mu pronalazi posao kod sestrične koja vodi hotel u planinskom selu Gol. Sad Ivan može dobiti vizu koja se veže na mjesto rada s trajanjem od godinu dana i ne daje pravo ostanka u zemlji ako izgubi posao, ni pravo da se zaposli u drugom gradu. Cijeli proces mora započeti iznova ako se želi nešto promijeniti. Početkom siječnja naposljetku je dobio prijevremenu vizu. Posao u hotelu bio je jednostavan. U hotelu od sto soba kapaciteta 200-250 gostiju više se čistilo nego posluživalo, a od dvadesetak zaposlenika petoro je Norvežana, većina ostatka Šveđani, ostalo Rumunji, Afrikanci i Bugari. Zima, snijeg, led i mrak preko zime i mnogo vode: “Hotelski život je zaista nešto što ne želim ponoviti.”

Norvežani na distanci

Nakon osam mjeseci čekanja Ivan je dobio pravu vizu na godinu dana, koju će nakon samo tri mjeseca upotrebe zamijeniti novom. Ističe, međutim, da sve komplikacije s dobivanjem vize nisu nastale zbog sporosti norveške administracije, već zbog vlastitog obrazovanja. “Zapravo me je norveški sustav prihvatio, odnosno dao mi prilično veliku prigodu. Da sam arhitekt, sve bi bilo jednostavnije i brže, ali nisam, nego sam konobar i toga sam bio svjestan”, kaže Ivan. “Kažu da su Norvežani zatvoreni. Vrlo su tolerantni, ali više na distanci nego što te zapravo toleriraju. Nije Norveška veliki ludi tulum s balkanskim mentalitetom gdje ćeš biti sretan jer ti je život gorak - to su tihi ljudi, ne vole iznenađenja, gledaju svoj posao. Nemaju zastore. Svadbe su im tihe. Ne čuješ kad razgovaraju na mobitel. Imaju sve isplanirano za sljedeća četiri mjeseca”, priznaje Ivan no napominje da unatoč svemu tome, uključujući i težak norveški jezik, zasad planira ostati. Norveškoj nedostaje radne snage i djece, a imaju dovoljno novca nagraditi sve one koji im to žele pružiti, odnosno ostati ovdje. “Zato sam i odlučio ostati jer mi je u planu osnovati obitelj. Tu mi je djevojka, posao, par novih prijatelja i država koja funkcionira za one koji žele obitelj. To što me prihvaćaju jer sam samo radna snaga, a ne kao Norvežanina, zaista nije za raspravu. Iako su skeptični jer sam stranac, zbog toga me ne tuku niti gone”, pojašnjava Ivan.

Minimalac od 140 kn dnevno za stan i hranu

Minimalna satnica u Norveškoj je 140 kuna, što je otprilike jedan dan u zagrebačkom kafiću, s tim da imate ugovor na stalno sa 6 mjeseci probnog roka, plaćenim godišnjim odmorom (10 posto od bruto godišnje zarade) i svim pravima koje taj ugovor veže. Nakon probnog roka poslodavac te mora tri puta pismeno obavijestiti prije nego što te otpusti. Radni uvjeti su fantastični, no mnogo profitabilniji za Norvežane nego za imigrante. Iako u usporedbi s hrvatskim plaćama zvuči kao znanstvena fantastika, minimalna satnica u Norveškoj pokriva tek stan i hranu.

“Ono što me kao hrvatskog ugostitelja iznenadilo je činjenica da ne varaju goste. Ne kradu jedni druge. Dobro je nemati strah da će te netko prevariti ili okrasti. Zaboraviš li novčanik na stolu, na stolu će te dočekati. Ako želiš rezervirati stol na nekoj terasi Osla, ostaviš mobitel i odeš naručiti. Bicikli se rijetko zaključavaju i toliko se malo krade da osiguravatelji nude osiguranje protiv krađe bicikla”, kaže Ivan.

Izvor: Poslovni.hr

Dolazili su kao samci, stanovali u barakama i hranili se uglavnom suhom hranom. Nikamo nisu izlazili, a i kući su rijetko dolazili

Piše: Vjenceslav JANJIĆ

Hrvatska katolička Misija sa sjedištem u Salzburgu jedna je od najstarijih ove vrste u Europi. Prvi službeni dekret dobio je preč. gosp. Vilim Cecelja, svećenik zagrebačke nadbiskupije 9. listopada 1945. To znači da Misija ove godine slavi 60. obljetnicu postojanja.

Salzburg – hrvatska Tuzla

Salzburg u prijevodu glasi grad soli. Nekoć su ovdje bila bogata nalazišta soli. Sjećanje na sol ostalo je sačuvano u imenu grada i rijeke. Grad dijeli na dva dijela rijeka Salzach, a mnogobrojni ga mostovi spajaju.
Salzburg je jedan od najstarijih austrijskih gradova. Nastao je na ruševinama starorimskog grada Juvavuma. Njegovi počeci sežu u VII. st. Na molbu franačkog kralja Karla Velikog, 20. travnja 798, papa Lav III. uzdiže biskupiju Salzburg na rang nadbiskupije. To je najstarija nadbiskupija u njemačkom govornom području. Nekoć je obuhvaćala Bavarsku i dio Slovenije. I danas salzburški nadbiskup nosi titulu Primas Germaniae. Gradom dominira utvrda iz XI. st. U turističkim vodičima se s ponosom ističe da je to najsačuvanija utvrda u Srednjoj Europi, Salzburg je najljepši grad, a istoimena pokrajina najljepša austrijska savezna država. Domaćini će vam uvijek iznova govoriti u superlativima o svom gradu i pokrajini.

Stari dio grada zaokružuju dva brežuljka: Kapucinsko i Monaško brdo. Između njih prolazi rijeka Salzach. S tih brežuljaka puca najljepši pogled na grad i okolicu.
Rekosmo da su rudnici soli već poodavno zatvoreni. Ovdje se turizam piše velikim slovom. Grad i pokrajina zarađuju od turizma više nego čitava Hrvatska zajedno.

U Salzburgu je rođen poznati skladatelj Wolfgang Amadeus Mozart. Njegovu rodnu kuću, kao i kuću u kojoj je živio, posjeti godišnje na stotine tisuća turista. Sjećanje na velikog Mozarta je do maksimuma iskomercijalizirano. Ovdje su najviđeniji i najcjenjeniji gosti iz dalekog Japana. Najbolji potrošači su gosti iz bivše Istočne Europe. Kažu da u gradu ima osamdesetak hotela. I danas se grade novi hoteli osobito za predstojeće Europsko prvenstvo u nogometu koje organiziraju 2008. godine zajednički nogometni savezi Austrije i Švicarske. I u Salzburgu će se igrati neke od utakmica spomenutog europskog nogometnog prvenstva.

Gradom dominiraju visoki crkveni zvonici. Dobri poznavatelji kažu da u gradu ima 36 crkava. U samom gradu su svega dva tvornička dimnjaka. Jedan je od tvornice za preradu drveta Kaindil u kojoj rade i mnogi naši radnici. Neki od njih u njoj su već zaradili i mirovinu. Drugi dimnjak je od pivovare Stiegl. Domaćini će vam reći da je to najbolje austrijsko pivo.

U pokrajini je osobito razvijen zimski turizam. Mnogobrojna skijališta privlače mnoge goste. Ni Hrvati nisu izuzeci. Drvna industrija je veoma razvijena. Ovdje se još uvijek puno gradi i izgrađuje. Država uzima porez i odmah ga ulaže u izgradnju infrastrukture.

Tražili smo radnike a došli su nam ljudi

Austrija doživljava svoj poslijeratni procvat početkom šezdesetih godina. Tada započinje velika izgradnja zemlje. Obnavljaju se pruge, prave se nove tvornice, izgrađuju se hoteli i bolnice. Tih godina stigoše i prvi našijenci uglavnom iz Bosanske Posavine i ramskog kraja. Radili su kao pružni radnici i u graditeljstvu. Na glavnom kolodvoru poslodavci su se otimali za radnike. Nitko nije pitao za papire. Poslodavac je sve sređivao. Uglavnom su dolazili muškarci u najboljim godinama. Dolazili su kao samci. Stanovali su u barakama i hranili su se uglavnom suhom hranom.

Nikamo nisu izlazili, a i kući su rijetko dolazili. Kad su za velike blagdane dolazili kući, sa sobom bi ponijeli veliku svotu novaca koju su zaradili i uštedjeli. Dok su ovdje radili, domaćini su ih nazivali Gastarbajteri, kad bi došli kući domaći su iz zvali Jugošvabe. Čak su i u vlastitoj obitelji bili stranci. Djeca su odrastala bez očeva. Međutim, iako su živjeli odvojenim životom, rastave brakova bile su prava rijetkost. Svaki se Gastarbajter tješio: samo da zaradim i napravim kuću, kupim komadić zemlje i traktor eto mene kući! Ono što je planirano kao privremeno posta za stalno.

O našim ljudima u tuđini stalnu brigu preuzela je, može se reći i danas jedina, Crkva. Bilo je i drugih dušobrižnika, ali u negativnom smislu. Različiti špijuni radili su zdušno svoj posao. Ovdje se sedamdesetih godina govorilo od tri Hrvata dvojica su špijuni. Svatko se bojao svakog! I oni prvi, koji su došli kao emigranti, nisu bili povjerljivi prema crvenim pasošarima. Kad je 1974. godine došao iz domovine prvi franjevac, fra Ivan Sršan, ni njega nisu primili bez zadrške. Kažu da je i u svećeničkim krugovima bilo Udbinih sinova.

Prečasni Cecelja, koji je udario temelje ovdašnje Misije, bio je ozloglašen od jugoslavenskih vlasti. Za Vilima Cecelja se može reći da je bio veliki čovjekoljub, bogoljub i domoljub! Po načinu djelovanja i svojim stavovima uvelike je podsjećao na blagopokojnog kardinala blaženog Alojzija Stepinca. Uvjeren sam da će i, sad pokojni Vilim Cecelja, biti proglašen blaženim kao što je to pokojni kardinal Stepinac. Vilimu Cecelji pomagao je u dušobrižništvu, osobito u pokrajini Salzburg, vl. gospodin Ivan Olujić. Iako je službeno umirovljen, velečasni Olujić je još i danas vrlo aktivan. Pastoralno djeluje prema svojim mogućnostima. U Misiji djeluje kao pastoralna suradnica već tridesetak godina s. Mihaela Slakoper, Služavka malog Isusa.

Rekosmo da je 1974. godine došao u Misiju fra Ivan Sršan za pomoćnika vlč. Vilimu Cecelji. Njega je u istoj službi naslijedio redovnički subrat fra Ilija Vrdoljak. Iako je bio relativno kratko vrijeme u Misiji, fra Ilija je mnogima pomogao i zaslužio da mu se spomen nikad ne zaboravi. 1987. godine u Misiju dolazi mladi Fra Ivan Mihalinec. Vlč. Cecelja se polagano povlači iz dušobrižništva. Posljednje godine svog ovozemaljskog života vlč. Cecelja proveo je u benediktinskom samostanu i svetištu Majke Božje Maria Plainu. Ovo je svetište, po svom položaju, poput Grada na gori. Gledajući odozgor, čitav mu Salzburg stoji poput čaše na dlanu.

Također, gledajući odozgor vlč. Cecelja je molio za svoje Hrvate. Ovdje je u Gospodinu blago i preminuo 3. srpnja 1989. Pokopan je na centralnom gradskom groblju u Salzburgu. Ono što nije doživio za života doživio je posmrtno. Njegovi su tjelesni ostaci 26. travnja 1997. prevezeni u rodno mjesto Svetog Iliju kod Varaždina gdje su pokopani u svećeničkoj grobnici. Ono što je čitava života priželjkivao i sanjao ostvarilo se. Hrvatska je danas samostalna i slobodna. Iste godine u Salzburg dolazi za dušobrižnika fra Vjenceslav Janjić koji je još uvijek na toj dužnosti. On je objedinio pastoralno djelovanje u Misiji. Osnovano je pet pastoralnih centara u kojima se redovito nedjeljama i blagdanima služi sveta misa i dijele sakramenti na hrvatskom jeziku. U tome mu pomaže i bosanski franjevac fra Antun Perković. Od 2002. u Misiji djeluju dvojica franjevaca: fra Vjenceslav i fra Mato Mućkalović.

Iseljenička nadanja i strahovanja

Izbijanjem domovinskog rata u Hrvatskoj, a osobito u Bosni i Hercegovini, ovamo dolaze prognanici i izbjeglice. Kad je bilo najpotrebnije, za njih se brinuo fra Ivan Mihalinec. Mnogima je pomogao naći stan, posao, urediti putovnicu, srediti dozvolu boravka. Austrija je, za razliku od Njemačke, izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine omogućila dozvolu za boravak i rad. Stanovi su naglo poskupjeli, hrana posebno, a na tržištu radne snage pojavio se tehnološki višak.

Država je pružala mogućnost zarade, ali je većim dijelom i uzela ono što je dala. Iseljavanje Hrvata još nije prestalo. U posljednje je vrijeme postalo moda da ovdašnje djevojke uzimaju austrijsko državljanstvo i dovode sebi muževe iz domovine. U takvim obiteljima nerijetko dolazi do trzavica. Mladići koji dolaze iz domovine ne poznaju dovoljno strani jezik pa teško nalaze odgovarajući posao. Osim toga, uvjeti života se ovdje uvelike razlikuju od onih u bivšoj domovini. I oni koji su došli devedesetih godina sve se teže snalaze.

Na snazi je novi zakon koji nalaže stručnost za pojedina zanimanja i dobro poznavanje jezika. Država to traži da bi se zaštitila od novih dolazaka. Jedan veliki dio mlađe generacije uzeo je austrijsko državljanstvo da bi bio sigurniji za svoj ostanak. Međutim, zakonodavac je predvidio izgon iz zemlje i onima koji imaju državljanstvo ukoliko ne poznaju jezik ili su se ogriješili o ovdašnje zakone. Ulaskom Austrije u Europsku zajednicu situacija s našim radnicima se još više pogoršala, a osobito su ugrožene žene.

Iz susjednih zemalja, koje su također članice EU, dolazi jeftina radna snaga. Iako zakon to zabranjuje, zakonodavac trpi takvu situaciju jer i on ima od toga koristi. Dolaze i mnogi muškarci koji rade sezonske poslove za manje novce nego oni koji ovdje žive i borave. Događa se ono što se trebalo dogoditi na početku šezdesetih. Tvornice su trebale ići onamo gdje je postojala jeftinija radna snaga, međutim čvrsta željezna zavjesa to nije dozvoljavala.

Danas se tvornice sele na istok ili pak s istoka ovamo dolazi jeftinija radna snaga. Tko će u takvoj situaciji izvući deblji kraj nije teško prognozirati. Ovakvo razmišljanje kod mnogih izaziva strah i neizvjesnost. Sve je više muškaraca, pa i onih obiteljskih, koji razmišljaju o povratku. Međutim, neke žene od naših, nisu toga mišljenja. Ispitivanja javnog mijenja jasno pokazuju da bi se muškarci vratili kad bi to htjele žene. Zašto je ženama ovdje bolje nego u domovini? One su glasnogovornice da se dolje ne može živjeti i da se ništa ne isplati. Ovdje imaju slobodu i novac. Stoga uništeni brakovi i izgubljeno zdravlje nisu rijetkost.

Djeca i mladi još se nisu integrirali u postojeće društvo, ali su prihvatili poroke svojih vršnjaka. Roditelji ih, osobito majke, podržavaju riječima: Tako je to ovdje! Djece je sve manje! U crkvu se još dolazi. Mnogi dolaze da vide i budu viđeni. Ni istupi iz Crkve nisu rijetkost. U usporedbi s domaćinima, po življenju vjere još smo za koplje ispred. U samom Salzburgu na obje nedjeljne mise na hrvatskom jeziku dođe i do 1.500 ljudi, što je svojevrsni rekord za ovdašnje prilike. Od šest tisuća vjernika, koliko računam da ima Hrvata katolika na području čitave pokrajine Salzburg, njih i do dvije tisuće dođe na božićnu i uskrsnu ispovijed. U pomaganju potrebitima u domovini su vrlo solidarni. O povratku u domovinu još se ozbiljnije ne razmišlja.

Čiji su ovdašnji Hrvati

Ovdje se od samih početaka misije jedino Crkva brine o našim ljudima. Tu i tamo pred izbore ovamo svrati poneki političar. Crkva u svojim prostorijama organizira vjeronauk na hrvatskom jeziku, hrvatsku dopunsku nastavu, tečaj njemačkog jezika, školu sviranja i pjevanja, školu folklora i parlamentarne izbore. I domaća nam Crkva u tome uvelike pomaže.

Ono što ovdašnjim ljudima treba je hrvatski konzularni ured i stalni konzul koji bi se brinuo o ovdašnjim Hrvatima. Od Salzburga do Beča je 350 kilometara, stotinjak kilometara manje nego do Zagreba. U ovom vremenu vrlo je opasno izbivati s posla. Salzburg je kulturni i politički centar moći. Velika je šteta da ovdje nemamo stalnog političkog predstavnika. 10. travnja, ove godine trebao bi postati povijesni datum za ovdašnje Hrvate. Demokratski je izabrana Udruga Hrvatski centar. Udruga bi trebala preuzeti sve ono što je do sada radila na kulturnom planu Hrvatska katolička misija u Salzburgu i više od toga.

Izvor: Svjetlo riječi

«Dovoljno poznavanje njemačkog jezika» - jedan od uvjeta za dobivanje državljanstva. Iscrpnije

Od početka useljavanja stranih radnika u Njemačku- takozvanih “gastarbajtera”- prošlo je već nekoliko desetljeća. U međuvremenu u Njemačkoj stasa već treća generacija useljenika… Isrcrnije

Radnicima iz istočne Europe otežan dolazak na rad u Njemačku.

Velika koalicija SPD/CDU/CSU želi stranoj radnoj snazi iz istočno-europskih EU država, pristup na njemačko radno tržište blokirati za daljnje dvije godine. Prema pisanju FAZ-a koji se poziva na člana predsjedništva CSU-a Karl-Josef Laumanna, potpuna sloboda za primatelje posla ne će stupiti na snagu odmah poslije okončanja mandata sadašnje vlade 2009. već tek u 2011. godini. Tako je odlučilo CDU predsjedništvo. Koalicija je protivno prvobitnoj namjeri da o tome raspravlja tek na jesen, već sada odlučila da li će slijedeće godine kod Europske Unije zatražiti produženje zatvaranja njemačkog radnog tržišta za zemlje pristupnice EU u 2004. godini.
Vjerojatno se ne želi usporiti povoljan razvoj na njemačkom radnom tržištu koji je u ovom trenutku dostigao najnižu stopu nezaposlenosti od 3,3 milijuna ljudi.

Izvor: SWR

Uoči skore objave konačne odluke o budućnosti Croatia banke, Vladi su na vrata pokucali i hrvatski investitori iz dijaspore, iskazujući interes za tu banku. Iz imena objavljenih uz tu informaciju može se zaključiti kako je riječ o ulagačima koji su se prije točno četiri godine okupili u američkom gradu Clevelandu… Iscrpnije

Odnos vlasti Bosne i Harcegovine prema 1,3 mil. svojih građana u dijaspori katastrofalan je i ako se ne poduzmu konkretni koraci, veze između dijaspore i domovine biće sve tanje, upozoravaju predstavnici udruženja bh. dijaspore… Iscrpnije

Njemačka je dugo bila među svjetskim liderima po izvozu automobila ili tehničkih uređaja. Međutim, danas, nakon više desetljeća uvoza radne snage, ova europska ekonomska supersila ima novi izvozni proizvod - nezaposlene Nijemce… Iscrpnije

Sa 2,3 milijarde eura vrijednosti, koliko iznose izravna ulaganja njemačkih investitora na hrvatsko tržište u razdoblju 1993-2007. Njemačka, nakon Austrije i Poljske, drži treću poziciju (12,9 posto) u ukupnim stranim ulaganjima ostvarenima u Hrvatskoj…