Pisma iz Njemačke

Karkatura: NIK TITANIC. Tekst: Pisma iz Njemačke.

Karkatura: NIK TITANIC. Tekst: Pisma iz Njemačke.

Živimo li u nekom čudnom vremenu ili nam se samo tako čini? Švicarci su na referendumu izglasali da će radosna djevojčica velikog srca i očiju, Heidi, moći bezbrižno trčkarati proplancima bez burke na licu, tako da će njezino mladenačko lice i dalje zračiti vedrinom, srećom i ljubavlju.

I njezin najbolji prijatelj, kozar Petar, ostati će u  prirodi gdje će, stopljen sa planinom i životinjama, dostojanstveno živjeti umjesto da lunja po gradu, puši hašiš i razmišlja koji će kamion slijedeće noći “izgubiti” robu. No, Hajdin djed poučen životnim iskustvom, nije baš toliko optimističan. Kaže, urbana sredina mjenja sve običaje, što je danas bijelo to je sutra crno.

Tuga i bol bi ga obuhvatila kad bi svoje unuče morao da poljubi preko platna koje je gorštacima potpuno strano. Ali o tome ne odlučuju samo njegovi zemljaci, dali će tako da ostane, nego također u crno obavijene sudije van njezinih granica, koji tradicije izgleda jedino poznaju iz priča vlastitih im djedova.

Zanimljiva je jedna anketa na dobro posjećenom hrvatskom forumu, gdje pitanje glasi: “Gdje bi zapravo Milan Bandić trebao nastaviti karijeru?”

- U Lepoglavi, kao gradonačelnik svih robijaša
- U Popovači, kao Napoleon
- Kao tucač kamena u Yuma Yumi
- Kao razguženik u KPZ Zenica

Zasad su rezultati ujednačeni. No, bez obzira na ishod postavlja se pitanje što bi mu tada bilo s psom Šarkom? Možda bi ga tada mogao neki od njegovih suparnika prisvojiti. Kajin bi to sigurno odbio. Naprotiv, dao bi ga odmah uhapsiti, jer je vjerno služio svom gazdi. Ništa bolje nebi uradio ni Josipović, koji bi ga za odmazdu, što ih je izigrao, šutnuo nazad u Hercegovinu, a oko vrata mu objesio natpis “nezavisan”, da ga nebi slučajno tko prihvatio. Slično bi postupio možda i ‘dečko s Trešnjevke’, samo što bi mu on savjetovao da ide autostopom. Ostali kandidati se nisu izjasnili, jer valjda misle ako mu gazda pobjedi da će tek onda Šarko pokazati svoje zube.

U Hrvatskoj ove godine inflacija, ne kune, ona će doći malo kasnije, nego afera, mućki i štošta što puni naslovne stranice novina. Još kad bi na vidjelo izašlo sve ono što neznamo, mnogi od njih bi poželjeli da se maknu bar u švicarske Alpe, da ih nitko ne može tako brzo locirati. Ipak, ovih dana desilo se nešto suprotno. Jedan domaći tajkun iz tih predjela najavio je povratak u domovinu i želi graditi tvornicu generičkih lijekova. Samo što Hrvatima izgleda ni oni više ne mogu pomoći, nego jedino operacija. A kako je pobogu obaviti kad  prvo moraš potplatiti doktora?

Autor.

Hrvatska tiskovina ovih je dana prenjela vijest da će film “Kenjac” redatelja i scenarista Antonija Nuića predstavljat hrvatsku kinematografiju u selekcijskom procesu američke filmske Akademije za Oscar u kategoriji najbolji strani film. Slično su uradile i brojne stranke koje su kandidirale svoje ehh… kandidate za predsjednika, i koje su svog izabranika već proglasile pobjednikom prije nego što li su pozvali novinare za njegovu prezentaciju. Osim kandidata imamo i kandidatkinju, koja fura novog fiću, a bila je i sama na prezentaciji gore navedenog filma. Kaže svidio joj se. Nisam siguran na što je stvarno mislila. Bilo kako bilo, zanimljivo je da mnogi kandidati u svojoj imovinskoj kartici ili pred kamerama navode, da je većina onog što imaju nasljeđeno od ćaće i matere. Čudno je samo da podrumski stanovi tako brzo prerastaju u luksuzne, a kod nekih i u vile i štošta još.

SDP-ov kandidat Josipović se uvalio u tuđi kokošinjac. Oće glasove Hrvata i BIH i dijaspore, koje je HDZ prijavio kao svoj patent još davne 1990. godine. Prije je tako nešto njegovoj stranci bilo poniženje, ali su s vremenom shvatili da i lisica krade bez izbora. HDZ to isto radi, samo što kokoši ostavlja još i dalje na životu. Hoće li kod Josipovića i perje lepršati, znati ćemo ujutro - kad se sve pribroji.

O Denisu se u zadnje vrijeme ne čuje baš puno. Navodno je izjavio da je “siromašan kao crkveni miš” i da “ovog trena u mom hladnjaku možete naći samo jedan paketić smrznutog putra.” Čabar putra, čabar loja, možda mu frizura bude bolja. Jadnik, čudi me da  ga nitko nije predložio kao Caritasovog kandidata. Upitno je što će biti s njegovom emisijom “Mišolovka”.

U utrci je i Kajin, Jovankin ađutant, koji možda polaže nadu će ga navesti u testamentu. Isti je se nedavno požalio da mu je bilo najmučnije kad je u Zagrebu par puta išao prema Saboru, sa strane bi neko neko prišao i jednostavno ga pljunuo. Stvarno neznam zašto. Možda su mislili da je pljuvanje na ulici kažnjivo?

Bandić još čeka sa svojom kandidaturom. Sigurno svaki dan zove  tarot show na Novoj TV da ispita stvar što kažu karte. Ako “stručnjaci” ne daju svoje “da”, bome ništa od toga. On se uvijek nešto vrtio oko zvjezda. Prvo godinama oko one crvene, drugo kad je vidio sve zvijezde i htio potkupiti policajaca koji ga je zaustavio u prometu, a sad hoće da bude zvijezda na Pantovčaku. Samo što sa tim veliki problem ima njegov šef Zoki, koji govori “njet”. Ako svak bude sebi dosljedan, to bi moglo značiti da će Bandić, po uzoru na kolegu iz Splita, prije ili kasnije osnovati svoju stranku, odnosno skupiti braću, sestre, rodijake, prijatelje i poznanike. Tako vjerojatno postupe i drugi lokalni političari kad im dogusti, a svoje bi kritičare mogli nazvati naslovom filma ili onim što u njemu igra malu ulogu - magarcem.

No, ni kritičari im neće ostati dužni, kao ni odlazećem Stipi koji drži svjetski rekord po obraćenju, i koji je svojedobno znao reći, da smo u jednom te istom ratu pobjedili dva puta. Da “Kenjac” pobjedi bar jednom bili bi već zadovoljni. Do tada ćemo, odnosno do kraja izborne kampanje, od mnogih čuti samo iaaa iaaa.

Sreća samo što na izbornim listićima nema i slika kandidata, jer bi neki zbunjeni glasači mogli birati osobe sa što večim ušima. Ovako će bar malo razmišljati. Eto, nije sve tako loše kod nas. Nek mi liscice, kokoši, konji i magarci oproste na usporedbi.

Autor.

Draga Bosna i Hercegovino,

pročitah ovih dana mnoge članke prenesene iz stranih novina koji objaviše tvoju osmrtnicu. Umjesto datuma staviše samo “uskoro”. Kažu gotova si, ufatio te rakonja krakonja. Baš su neozbiljni. Da su te malo bolje čekirali znali bi da ti od njega boluješ još od rođenja.

Ona operacija u Dejtonu, di je bilo puno doktora nikad nije ni mogla uspiti. Nakrkali su te bombonima i mislili su da će ići nekako. A dokle je došlo znamo svi. Dobro si ti još izdržala draga moja. Drugi bi već davno riknuli. Sad zasad još niko ozbiljno ne spominje novi termin za operaciju, a ona može uspiti samo ako Bog čudo učini. A dali će biti, zavisi i od toga oće li doktori uopće imati vrimena za tebe. Nešto su dosta zaokupljeni s pacjentima koji imaju teški  bijeloprahni sindrom i onim kojima u žilama, Bože te sačuvaj, teče neka crna masna tekućina.

U međuvremenu mnogi si razmišljaju di sa tvojim organima. Ja bi reko da se to već zna. Džigaricu će dobiti oni koji uvik misle da im pripada srce. Ostali će se već nekako dogovoriti. Kažu neće te čupati, već će to fino s kirurškim nožem da obave, jer kome bude prisađeno lakše će mu zarasti, kužiš.  E bona, pa nije u nas medicina ko prije sto godina (okej, okej ako se izuzme par izuzetaka).

Kako bude da bude nećemo te zaboraviti, jer svako zna da do organa nije lako doći. A ti već da bude neki red, pribavi donacijsku iskaznicu tako da se i oko toga nemora razbijati glava. Pečat na nju dobiti ćeš u Londonu ili Vašingtonu. Nema veze gdje ga udare, i jedan je dovoljan.

Draga moja Bosna i Hercegovino, nećeš ti skroz umrijeti, živit ćeš ti u drugima, pa ako nešto od tebe ostane i viška nije strašno. Strašnije bi bilo da ti crknu svi organi, a ovako si svima učinila dobro djelo.  Bar tada će slogan “I mirna Bosna” postati stvarnost. A današnja stvarnost su ti dva metra pod zemljom. Pobrinut ćemo se da sve to bude dostojanstveno. Umisto beznačajnih godina na crnom papiru staviti ćemo  ti “Umrla je da bi drugi mogli živjeti“. Eto, kuš lipšeg teksta. Dobro razmisli. Bar ovaj put. Znam, rastanak je težak, zato kažem zbogom ali i doviđenja!

Autor.

Još od pamtivijeka je poznato da BH telekom operateri deru svoje pacjente gdje god stignu. I po svemu sudeći tome se ne nadzire kraj. Dali se to radi o ADSL-u, cijenama za inozemstvo ili slično, cijene su paprene i po nekoliko puta veće nego u inozemstvu gdje vlada konkurencija i gdje su troškovi kudikamo veći. U kreiranju cijena itekako su domišljati, no to se ne može reći i za korporacijske slogane istih. Tako HT Mostar prodaje maglu s “Jer svaki korisnik je važan”. Da stvarno postoji prava konkurencija sami bi već nešto još davno s tim u vezi poduzeli, a ovako ispada da je ovaj smislila svekrva nekog djelatnika odgovornog za marketing razvijajući jufku za pitu zeljanicu. Slično je i s Telecom-om Srpske koji nasire s “Dio smo vašeg života”, čiji je autor(ica) zasigurno čita(la)o podosta  ljubavnih romana s tragičnim happyendom svjesno ili nesvjesno misleći na buduće mušterije.

BH Telecom na svojim stranicama nema ništa. Imaju “ADSL s šlagom“. Valjda dvolično značenje. Prvi je za korisnike, a onaj drugi - slađi, zna se kome. Par TV reklama koje se tamo mogu vidjeti završavaju im s “Idemo prvi! Dajemo više!“. Ma jašta bolan. A dićete to vi prvi? “Dajemo više” samo je na prvi pogled izgleda istina, jer nude toliko raznih popusta da se stvarno treba pitati tko kod njih uopće spada u normalna “fizička lica” i sve to subvencionira. U zemlji u kojoj je guljenje tradicija sve će i dalje ići ovim tokom. No, da u budućnosti bar nebi bilo dodatne zabune, bespotrebnih iritacija i još više četvoroklasnih floskula, vrijeme je za jedan jedinstven slogan koji stvarno odgovara istini: “BH telekom operateri: Tri smo musketira, svaki svoje ovce (vrsno) dirigira!” Bar će se nekima tada otvoriti oči, ako već nisu davno oslijepili. Jebeš onda socijalnu tarifu.

Autor.

Podrijetlo Bošnjaka
Narod, navodno nastao prije koju stotinu godina u Bosni i Hercegovini kad su Turci namamili domoroce i dali im nešto povlastica da bi učvrstili svoju vlast. Tada to još nije bio narod, nego zapravo vjerska skupina. Narodom su se proglasili pri kraju XX stoljeća. Malo su isprobavali nazive, ali su se na kraju odlučili za taj koji danas imaju. Njihova je teorija naravno sasvim drugačija. Stavili su ruku u šešir i izvukli, oh la la - bogumilstvo. Tvrdnju naravno nisu dokazali, ali ih za to ne boli glava. Jedan vic vjerojatno najtočnije oslikava pravo stanje: Pita mali Mujo svog tatu!! Babo, babo kako sam ja nastao? Odgovara ovaj: Bio mi te pun kurac pa sam te poslao u pičku materinu.

Bošnjaci i njihovi susjedi
Za mnoge Bošnjake njihovi susjedi su ili “ustaše” ili “četnici” ili kolektivno “fašisti”. Amen. “Pošteni” Srbin ili Hrvat je samo onaj koji im liže guzicu, ne ističe svoj identitet, teški je komunista ili član SDP-a. Posebno Hrvatima često zaljepljuju negativan naziv, a pritom “zaboravljaju” da su (po nekima) dragovoljno bili njihovo “cvijeće”. Nažalost nismo nikad doznali koja vrsta? Možda je i bolje.  A ni susjedi im nisu ostali dužni pa ih nazivaju balijama i poturicama. Bošnjački povjesničari su tu nešto pažljiviji i lukaviji: za njih postoje samo katolici ili pravoslavci. Ako bi ih kojim slučajem oslovili kao narode, jebiga, onda je bolje šutiti.

Bošnjaci i rad
Osobina koja im nije baš bolja strana. Nikako da se sprijatelje s izrekom “Nema kruva bez motike! Teferič i rad se baš nekako ne podudaraju.

Bošnjaci i Bosna (i Hercegovina)
U nazivu države riječ “Hercegovina” im zadnjih desetljeća zapinje ko kost u grlu. A da nebi ostali “uskraćeni” sprijateljili su se s novom tj. “Sandžak”, koja nema ništa zajedničko s imenom države. Osim u njihovim željama.

Bošnjaci i bivša Juga
Još 1992. je Radio Sarajevo na kraju vijesti donosio “prognozu vremena za našu zemlju”. Ali za onu od Vardara pa do Triglava. Za raspad su im krivi “fašisti”. U komunizamu su napredovali s malog na veliko M, ali im je isti za uzvrat poprilično spržio mozak. Za ostatak se počeo polumjesec intezivnije “angažirati”. Pogotovo onaj gdje su burke “trend”, a šiba na zidu nije samo ukras.

Bošnjaci i rat
1.) runda: najradije bi ostali u Jugi, 2.) “nije bio njihov rat” - jer su se zajebali i nisu bili pripremili, 3.) dobili po nosu i izgubili teritorije, 4.) mnoge događaje su dobro odglumili i angažirali sponzore koji su pritom gledali svoje ciljeve 5.) zajebali Hrvate, 6.) prepustili strancima da im stvore koliko-toliko prostora za život, 7.) nastavljaju do vijeke vjekova igrati ulogu žrtve, koju samo sebi isključivo pripisuju.

Bošnjaci poslje rata i budućnost BiH
Hrvate zbog izdaje mnogih njihovih čelnika pritišću gdje god mogu. Srbima ne mogu ništa, osim što na njih laju, a znamo što kaže narodna poslovica za takvog psa. Budućnost BiH Bošnjaci vide isključivo pod svojom dominacijom. Ostale narode bi najradije poslali u susjedne im zemlje. U Europi se zaklinju na multietničku i multikulturalnu zemlju, što im oni lakoumno ili svjesno odobravaju. U njihove dobre namjere nitko ne vjeruje, ponajmanje Hrvati. Jer koga zmija ujede…

Bošnjački jezik
Kad su se proglasili narodom, onda je trebalo proglasiti i jezik. Na Internetu su pronašli gramatiku hrvatskog i srpskog jezika, i sa copy/paste funkcijom stvorili svoj službeni jezik kojem su usput dodali nekolicinu svojih tradicionalnih primjesa. Uzor im bio bosanski lonac.

Bošnjaci i gospodarski potencijali
Drvo, ćumur i voda. Sve same sirovine.

Bošnaci i vicevi
Huso, Haso, Mujo, Suljo i Fata su najpoznatiji Bošnaci. Samo tamo gdje ljudska stopa nije kročila nisu čuli za njih. I Domoroci u Papua Novoj Gvineji i Indijanci u Amazoni se zajebavaju na njihov račun.

Bošnaci i sport
Vakuum. Jedina disciplina kojoj se s velikom oduševljenjem raduju i u masama izlaze na ulice je kad Hrvatska, a rijetko Srbija, izgube na nekoj značajnijoj utakmici ili sportskom događaju. Pošto svojih pobjeda nemaju, onda slave turske, a istovremeno su uvređeni kad ih se nazove “poturicama”.

Bošnaci i piramide
Izađu dvije mumije nedavno iz piramide u Visokom, razgledaju po gradu, pa pita jedna mumija drugu: “Znaš li ti majke ti… jel’ ovđe vrijeme išlo unaprijed il’ unazad?”

Bošnaci i dijaspora
Nisu baš rado napuštali mahale dok ratovi nisu učinili svoje. Kad je Austrija okupirala BiH onda je jedan dio otišao u svoju pradomovinu (praunuci su im sjedili u turskim F16 - igrajući Nintendo), dok su danas većinom u  Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Švedskoj, Kanadi, SAD-u i Australiji. Glavne djelatnosti su im: bauštela, kasiranje socijale i pisanje mnoštva provokativnih članaka po tuđim forumima. Ostatak vremena provode obilazeći izloge, i ako mogu, gledajući neki Pinkov ili “ustaški” kanal. Snovi su im, kao i onima u domovini, uvik isti.

Autor.

• Upoznajmo Njemačku
• Šaljivo o “prijateljima” s Bosporusa i njihovom životu u Njemačkoj
• Šaljivo o nasljednicima rex-a Tomislava

(Sumljivo) ispitivanje koju je za Novu TV provela agencija PULS.

Piše: Glasači SDP-ovog kandidata Ive Josipovića stariji su od 60 godina, žive u Slavoniji, Istri i Primorju, u radnoj knjižici upisana im je visoka stručna sprema, a misle da on ima dobar program.

Korektura: Glasači SDP-ovog kandidata Ive Josipovića, stariji su od 60 godina, mnogi još u svom mentalnom sklopu nose tragove propale ideologije. Žive u regiji s nacionalnim manjinama, u crvenoj knjižici upisana im je partijska podobnost, a misle da on ima dobar program kojeg nikad nisu pročitali.

Piše: Birač HDZ-ovog kandidata, Andrije Hebranga je muškarac između 45 i 60 godina, završio je osnovnu školu, živi u Lici i na Banovini. Najvažnijom Hebrangovom karakteristikom drže domoljublje.

Korektura: Birač HDZ-ovog kandidata, Andrije Hebranga je muškarac između 45 i 60 godina, (prema “anketi”) nema tri čiste u glavi, (prema “anketi”) živi u zabačenim krajevima i domoljubni je Hrvat.

Piše: HNS-ova kandidatkinja Vesna Pusić privukla je prema istraživanju glasove visokoobrazovanih žena do 30 godina iz sjeverne Hrvatske. Njezini glasači, kao osobinu koju kod nje najviše cijene, ističu umjerene stavove.

Korektura: HNS-ova kandidatkinja Vesna Pusić privukla je prema istraživanju glasove visokoobrazovanih žena do 30 godina iz sjeverne Hrvatske koje su svu pažnju usredočile njezinoj frizuri i modnim trendovima. Njezini glasači, kao osobinu koju kod nje najviše cijene, ističu umjerene stavove, kad se ne radi o Hrvatima.

Piše: Glasači nezavisnog Nadana Vidoševića, predsjednika gospodarske komore nisu žene. Za njega bi, da su danas izbori glasovali visokoobrazovani muškarci između 30 i 44 godine uglavnom iz Primorja i Istre, a važno im je njegovo gospodarsko iskustvo.

Korektura: Glasači nezavisnog Nadana Vidoševića, predsjednika gospodarske komore nisu žene, jer ima hrpav glas i ne izgleda kao Brad Pitt. Za njega bi, da su danas izbori glasovali visokoobrazovani muškarci, karijeristi i “biznismeni” između 30 i 44 godine uglavnom iz Primorja i Istre, a važno im je njegovo “gospodarsko” iskustvo.

Za ostale kandidate “anketa” naravno nikad nije čula.

Autor.

U Zagrebu su izgleda mnogi domišljati kada treba oderati narod i zadržati postojeći monopol. Jedan takav primjer vidjeli smo kada je Udruženje zagrebačkih taksista (1100) u znak potpore Milanu Bandiću za drugi izborni krug obećao da će danas od 10 do 14 sati s određenih lokacija besplatno prevoziti građane po Zagrebu. Oni koji su se prerano obradovali, tek su u sredini teksta  bili obavješteni da će ovu pogodnost imati samo ako su prvi klijent taxi “bandićevca”. U gradu koji ima najmanje 9 milijarda kuna duga, danas svak svakoga “voza”, a blagajna je samo praznija, naravno u ovom slučaju osim ovih “dobročinitelja” i vjerojatno izbornog im kandidata.

Ministarstvo financija donijelo je propis koji bi državi trebao pomoći da kontrolira odgovara li imovina pojedinog građana njegovim prihodima ili ju je stekao zaradom na koju nije platio porez. Tako će poreznici moći zatražiti od svakoga tko u Hrvatskoj ima prebivalište da u posebnoj izjavi da podatke o svojim nekretninama, stanovima, kućama, zemljištu… U izjavi se traži popis imovine sličan imovinskoj kartici državnih dužnosnika, a građani će morati navesti i iz kojih su je izvora stekli.

Nakon nebrojnih skandala, afera i muljaža, ovako nešto nam usvajaju oni koji su svih ovih godina zato zaslužni da nam se zemlja, ako je vjerovati analizi The Heritage Foundation, nalazi na korupcijskoj listi zajedno s Albanijom, Ugandom, Rumunjskom, Mongolijom, Namibijom, Kolumbijom… A od četrdeset i tri europske države, Hrvatska je na samom dnu Europe, i to na trideset i osmom mjestu. U pripremnim odborima ovaj propis imao je radno ime „Tko je jamio jamio!“.

U našim krajolicima je puno toga smrdljivo, pa je tako kandidat za gradnonačenika Splita Željko Kerum u jednoj izjavi svog protukandidata Ostojića prozvao da je “špijun, genetski zao i loš čovjek”. A kao razlog navodi se da je potonji u šali Kerumu nadjenuo indijansko ime Bijeli prah, očito aludirajući na navodno Kerumovo uzimanje droge.

Tako će se i dalje u zemlji koja njeguje “susjedstvo”s brojnim egzotičnim zemljama nastaviti igra kauboja i Indijanaca koji su već odavno između sebe rasparčali najveće vrijednosti, ne samo iz “poštanske kočije”, a dobar dio i ostalim kaubojima s divljeg Zapada više-manje poklonili.

Valja još samo “stoku” podjeliti. (Samo)žigosanje je obično u područnoj školi i to svake četvrte godine. A za “sijeno” su se ove godine, između ostalih, pobrinuli i zagrebački taksisti.

Autor.

© Christian - Fotolia.com

“Zeleneee oči bile su moje…”

Hrvatska se ovih dana za krpanje brojnih rupa zadužila na međunarodnom tržištu izdavanjem euroobveznica u visini od 750 milijuna eura. Ništa novo osim samohvale Vlade koja je stvar doslovice naopako okrenula i sve prodaje kao “dokaz da se pozitivno ocjenjuje sve što radimo u Hrvatskoj”. Isto kao da bulemičar kaže da je dobro jeo.

Dok se u nas modificira mozak naroda, u Japanu to rade s majmunom koji svijetli zeleno kada ga se izloži ultraljubičastom (UV) zračenju i to na taj način da su mu umetnuli gen za zeleni fluorescentni protein. Ako ovako nastave papagaji će dobiti ozbiljnu konkurenciju.

A domaći papagaji koji preko sms-a rabe dijakritičke znakove ć, č, đ, š, ž plaćaju više nego drugi, jer navodno serveri ne mogu prepoznati »naša« slova, te se tijekom slanja znatno povećava obujam poruke. Ma naravno, majmun može pozeleniti a telekomunikacijski operatori nisu u stanju da u jutarnjoj pauzi naprave par izmjena na software-u. Bilo bi i čudno ako se uzme u obzir da je prošle godine u Hrvatskoj naplaćeno slanje 3,7 milijarda sms poruka. Što je u zapadnim zemljama normalno kod nas se plaća dodatno. U mnogim jezicima ima takvih znakova. Da je se Bill Gates nečeg sličnog za svako slovo dosjetio, konto bi mu bio zeleniji nego svi tropi zajedno.

Sve mi se čini da se mnogi kod nas igraju japanskih posla i to bez ikakvih proteina. Bitno je da se lova okreće. Kažu da i stolica zna pozeleniti (oksidira). Ivina sigurno neće. Svejedno, kad dođe naplata svega što su nam zadnjih godina “dobrog uradili”, skoro svi wc-i biti će zaštopani. Do tada pazite na svoju “bulemiju” i ne zaboravite na č, ć… da nebi neko pomislio da su Marsovci već među nama.

Autor

Odkad smo zagazili u financijsku krizu u Njemačkoj najmanja računska jedinica je  - milijarda. Dali se radi o proračunskom deficitu, pumpanju novca za spas posrnulih banaka, spašavanju autoindustrije ili Boga pitaj čega, u bogatoj Njemačkoj je to, čini mi se, sve sića. Samo, kako će stvar jednog dana da završiti nitko nezna ili neće da kaže. Do sada je se u ovoj zemlji nakupilo 1.566.411.139.644 eura duga, tj. svake sekunde isti raste za 4.439 eura. No nisu Nijemci u tome usamljeni. Mnogo je zemalja  u kojima astronomija nije  samo znanost koja se bavi proučavanjem nebeskih tijela. Jednoga dana ćemo za ovu zadnju brojku kupovati žvake, i to samo prijepodne. Posljepodne vjerojatano isto, ali uz još jednu cifru dodatno.

U Saudijskoj Arabiji muževi smiju ošamariti svoju suprugu ako one pretjerano troše, rekao je jedan saudijski sudac na seminaru o obiteljskom nasilju. Svoje obrazloženje naveo je u primjeru, da ako muž da ženi 320 dolara i ona potroši 240 na pokrivalo za lice, ima pravo ošamariti ženu. Znači da je magična granica negdje kod 75%. Moguće je da će se sposobni kineski trgovci dati na masovni izvoz kalkulatora u ovu zemlju i time puno učiniti na zaštiti ljudskih prava, kad to već nemogu kod svoje kuće ostvariti.

U našoj zemlji srednjoškolci žele seksualni odgoj i besplatne kondome. Pa nek´ opet netko rekne da naša dica nisu pametna, i da ne uče brzo. Jučer nisu znali ni nos obrisati, a danas bi se već j. na državni trošak. Možda nebi bilo loše da pozajme tatin im, nema veze ako je i korišten. Dali će nam omladina naći nekog sponzora - neznamo. Zato Mujo stvar rješava na svojstven način. Tako jedan vic kaže: Znoji se Mujo na Fati,a Fata viče: -”Bodi, Mujo,bodi” -”Bodem” -”Ma bodi Mujo,bodi,…bodi  -”Pa bodem Fato!” -”Ma bodi mi skini budalo”.

I dok Mujo i Fata vježbaju, u mnogim zemljama to isto rade vlade nad svojim poreznim obaveznicima. Račun će stići, dali on imao 12 ili koju nulu više. Mehanizmi kapitalizma slobodno djeluju  -  “… i ako nisu umrli žive još i danas”.

Autor.

U Velikoj Britaniji se dosjetili kako savladati nedolično ponašanje tj. probleme s omladinom koja na svojim okupljalištima izaziva bjes mjesnog stanovištva. Rješenje je našao jedan policajac koji je dao da se  na dotičnim mjestima postavi velika ružičasta sijalica ispod čije boje se jasno vide i najmanji kožni nedostatci. Valjda se neće stati samo na ovom problemu, nego će se istom metodom pristupiti i drugim prekršajima i kaznenim djelima. I to u cijelom spektru boja. Tako toj zemlji uskoro ni Las Vegas neće biti ravan.

Trgovina botoksom na Internetu i dalje na veliko cvjeta. Prema jednom kanadskom liječniku 99% zvijezda u Holivodu ga koristi, a isti specijalist tvrdi da Nicol Kidman izgleda kao šišmiš. Imali to veze s njezinom ulogom u filmu “Batman forver” to neznam. Zanimljivo je da virtualni trgovci animiraju kupce da na uplati preko “Western Uniona” navedu da je novac “za obitelj u Moldaviji”. A pošto su njima Karpati skoro u susjedstvu, teško će biti odgonetnuti dali to zaista ima neke veze s transilvanijskim noćnim krvopijama. Sve u svemu nebi više povjerovao da su to ugoržena vrsta. Mediji tvrde da se u gore navedenoj otočnoj zemlji proda preko pola milijuna doza ovog nervnog otrova bez ikakve kontrole. U ovom slučaju izgleda ništa od posla za Philips i Co.

Promidžba hrvatske turističke ponude, koju provodi Hrvatska turistička zajednica, s novim sloganom pojavila se upravo ovih dana na nizu vanjskih oglasnih sredstava i u Srbiji. Tekst koji bi trebao privući turiste na odmor na Jadranu glasi “Tako lepa, a tako blizu”. Poslje sezone neće nikoga iznenaditi ako od tih gostiju čujemo malo izmjenjeni, kao: “Tako probušene gume, a tako daleko kući”.

Na kraju krajeva i pri HTZ-u su napokon shvatili da Jadran nemože biti kakav je nekad bio, došli nam ti istočni susjedi ili ne. A da, nedaj Bože dogodine nebi opet bilo nesuglasica, pametno bi bilo samo jedno, za ovo emitentno tržište napraviti jedinstven slogan “Hrvatska - Kad felga zarotira”. Do tada ugodno se provedite, jer bi i kod nas mogao usljediti pojačani uvoz sijalica.

Autor.

Foto: © Linleo - Fotolia.com

Jednom su u nekom afričkom mjestu misionari lokalnom stanovništvu dijelili Biblije. Knjige su doslovno razgrabili, a svećenici su bili prezadovoljni. Ne zadugo. Shvatili su da u fini papir na kojemu je tiskano Sveto pismo Afrikanci motaju duhan i marihuanu. Ne priznajući poraz, misionari su im ponovno podijelili Biblije, a uvjet je bio da prije rolanja svatko pročita istrgnuti list. To se pokazalo dobrim jer su se domaćini držali obećanje. U slijedećoj rundi bi trebali da citiraju tekst prije nego što smotaju list, a u završnoj duh te knjige bi trebao sasvim da zaživi u njima. Nemojte se iznenaditi ako za par decenija budemo imali tisuće afričkih svetaca.

I dok Afrikanci traže put do prosvetljenja, Nijemce put zadnjih mjeseci obično vodi do obližnjeg trgovca automobila. Treba zamjeniti staru kantu i kasirati uz to 2500 eura premije. Ne završe sva isporučena vozila na otpadu, kako je država to predvidila, nego dosta njih ugleda afričko sunce. U ovom slučaju, na kraju krajeva je porezni obaveznik taj koji je smotan. Možda nebi bilo loše i njima dati Sveto pismo, ako ga već nisu dobili od osobe s povjerenjem gdje inače nabavljaju nesmotano?

Hrvatska i Bosna i Hercegovina u narednih bi mjesec dana trebale zaključiti sporazum koji će onemogućiti da osuđeni za kaznena djela u jednoj od dvije države izbjegnu služenje kazne bijegom preko granice i na temelju posjedovanja dvojnog državljanstva, izvještava nedavno jedan dnevnik. Čini mi se da je netko sam sebi stao na rep.

I dok neki kroje svoju sudbinu, u gospodarstvu nije ništa bolje. Tako je “Potrošačka košara u BiH skuplja od RH i Srbije” - Kako i nebi, kad se u njoj nalazi samo janjetina, pršut i livanjski sir. Voće i povrće kupuju samo oni koji nemaju dicu da “skoknu” do susjedovog voćnjaka ili vrta. Oni u gradu taj nedostatak rješavaju tako da na “ručak” idu kada završi pijaca.

Ni svinjska gripa im neće promjeniti košaricu, jer skoro da nema bolesti životinja koju Bosanci i Hercegovci nisu doživjeli. Imuni su na sve.  Jedino o gušterima i zmijama još nisu pisale novine.

U blizini kuće poznatog graničnog provokatora Joška Jorasa sanitarna inspekcija iskopala je truplo uginule životinje. Slovenci protestiraju, naši uzvraćaju, a oni ekstremniji bi volili samo jedno - da ga vide uz voljenu mu kobilu. Dotični je na zemlju iznad rupe zasadio čak i cvijeće, i time se pridružio akciji »Više cvijeća manje smeća« što je propagira Hrvatska turistička zajednica.

Tako svi čine sve moguće da nam ova turistička sezona bude bar imalo kao zadnjih godina, inače će nam MMF(IWF) podjeliti svoju “Bibliju”. A nju ste već popušili čim je ugledate!

Autor.

© Pisma iz Njemačke

“Ejjj, kad si doš´o”, “Zdravo, šta ima, kako je, kad si doš´o?” ili “Di si bolan, kad si doš´o”, standardne su rečenice koje prvo čujete i nikako nemožete izbjeći kada navratite u rodni kraj. Što je zapravo smisao takvog upita? Zašto broj dana igra tako važnu ulogu? Što dotična osoba ima stvarno od toga ako joj se kaže da sam 2 ili 9 dana tu. Relativno malo. Ako ste slučajno izbjegli te upite, dosta vjerojatno vam neće izbjeći: “Koliko si još tu?” ili “Do kada ćeš biti?”. Ipak, stvara se dojam da su ovakvi upiti više manje formalnost na koju su se svi navikli i koja u biti za većinu nema neki poseban značaj.

“Lijepo je da si nam navratio” bi bilo puno srdačnije, umjesto tog hladnog i praznog “kada”. Ali eto, naš narod nije baš po tome poznat da svoju ljubaznost javno ističe. Jednostavnije je pitati za broj dana. Slično vrijedi i za osobe kojima se postavljaju ova pitanja. Njihov bi odgovor umjesto neke numeričke oznake ili dana u tjednu trebao recimo da glasi “Baš mi je drago da te vidim”, jer kada ćeš im to reći ako nećes tada!

Autor.

Plandujem nedavno u obližnjem vrtu i zapažam da nema niti jednog oblačka na nebu. Nadugo zatim na 80 m iznad mene ptica a nije ptica, s najmanje 35 godina starosti, zaletila se i u punom zamahu gleda da osvoji nebo. Po motorima bi mogla biti negdi od Urala. Pitam se kako uopće dignu  taj krš u zrak.  Nekom posebnom praćkom? Ruka je stoji, urla, razara. Ajme koma!!! A tako to zna potrajati cili lipi Božji dan, posebno kad nam vitar puše odakle sunce izlazi. Tada svako 3-5 minuta “zahvaljujemo” civilizaciji. Tko misli da po noći može naći mir, sanjari.

Bivaš s takvim događajima “nagrađen” za život u gradu. Buci tu često nema kraja. Odma ti je jasnije zašto su u obližnjoj psihijatriji, kad tuda proletiš, sva mista za aute zauzeta. Moderni napredak uzima svoj danak u krvi. Narod plaća, nepita izgleda puno za cijenu. Di got se okreneš nesto bruji, drma, pucketa, lupa, viče, skriči, dere se…

Jutri smećari s zadovoljstvom “treniraju” kante nastojeći potjerati i posljednje liječuge iz vrućih kreveta, dica u vrtiću pripremaju karijeru za operne pjevače, puste motorke, raznorazne kosilice, sirene, kvičeći teretni vagoni s “najnovijim” kočnicama, do šesnaeste izfrizirani motorčići, čiji im klinici “dušu” istrgaše. A i dizelaši, kojih ovdi prije bijaše relativno malo, sada isto trrrrrtarajuuuu na sve strane. Da ne spominjem “najkulturnije” vozače u žutim merđama, koji kada krenu još i zadime ko nekad “Ćiro” s svojih pet vagončića. Hu – huuu…

Žegarna dica, obično roditelja koje ni oni s narandžastim komibizonima ne mogaše probuditi, bezrazložno galame ili lupetaju jedni po drugima, ne uzimajući nimalo obzira prema drugima ili okolini. Rekoh jednom iz zezancije, bijaše mu možda 15-16, da ode u obližnju ustanovu i da kod njih nastavi urlati. On će ti: “pa bio sam već”. Eto ti ga na.

A slično je i kad uđeš u neki tramvajček ili slično. Divno je tu slušati mnoge strance, kao recimo Kineze kako pričaju na mobitel. Tko nije nigdi izgubio živce - tu mu negine. Da sidiš u onom ruskom Tupulevu i odatle bi ga čuo. Možes se samo moliti Bogu da te usliši i ta osoba ne ide do iste stanice ko ti. A ako te i ne posluša, zafali mu, jer njih na ovom svitu nije samo 2-3.

A ne samo oni, nego danas je to “normalna” stvar derati se s mobitelom među ljudima i slušati dali će ona sinoćna juhica biti i danas za večeru, jeli sekretarici pukla maša na čarapićima ili dali je se pikolino danas po prvi ili drugi put ukakijo.

Da je Munch danas živ nasliko bi više od 4 “Krika”. I to svaki dan.

Autor.

Šaljivo o “prijateljima” s Bosporusa i njihovom životu u Njemačkoj

Turci su u Njemačku, kao i većina ostalih stranaca, došli u 60tim i 70tim godinama, kada je pola Anatolije završilo u Kölnu. 1960. godine u Njemačkoj je živjelo manje od 1500 pripadnika ovog naroda, danas samo dragi Bog zna koliko ih točno ima. Službeno ih je nekih 2,3 milijuna ako se uvrste i oni koji su „Passdeutsche“. Među svim strancima važe kao najslabije integrirani, što im očigledno ne predstavlja neki veliki problem. Naprotiv, ima se dojam da su na to i ponosni. Podršku takvom pristupu dobivaju iz matične zemlje. Slaba integriranost i u mnogim sferama zaostalost, samo su neki od razloga zašto ih Nijemci ne prihvaćaju baš najbolje. Svoju odbojnost prema njima posebno prikazuju kad se recimo radi o gradnji džamija, nošenju marama, ponašanju…

Stanovanje

Turci stanuju obično u većim gradovima, često puta u zajedničkim naseljima. Zanimljivo je da većina njih nosi ime po jednoj Elvisovoj pjesmi. Mnoge zgrade im vrve od satelitskih antena, čiji je broj obrnuto proporcionalan broju radno aktivnih stanara koji u njima prebivaju.

Školovanje i poslovna djelatnost

Turska djeca su slabi đaci. Relativno mali broj ih studira. Većina nađe “zaposlenje” u najvećoj njemačkoj “tvrtki”, jedan mali dio nešto čisti ili radi kod Forda, a ostatak obično viđamo subotom na pijaci polovnih stvari. Ponuda istih je raznovrsna. Od baterije koja radi samo 37 minuta, preko upola jeftinih žileta (ispali iz kamiona), pa do telefona iz 1984. godine. Sve se nađe. Oni slabije kupovne moći mogu za 1 € kupiti jedno 3 m³ raznorazne robe (za usporedbu: kod Kicka dobijete 2 m³, a kod C&A samo 1 m³).

Turci u Njemačkoj, a prije svega u velikim gradovima, imaju na svakom drugom ćošku “Kebab Laden”, u kojem se obično 18 sati na dan vrti meso sumljive kvalitete. Između njih često puta nalazimo im prodavaonicu voća i povrća, koja nudi i druge razne proizvode, kao naprimjer pogače, jeftinu vodu, turske kolače u kojima na 100 g imate 98 g šećera, pa do Vegete, odnosno ambalaže koja liči na taj proizvod. U trgovine većinom navrate naravno njihovi sunarodnjaci, kao i Nijemci i ostali građani (kad je sve ostalo zatvoreno). Sve u svemu dosta zanimljiva djelatnost, koja posebno zadnjih godina sve više dolazi do izražaja.

Godišnji odmor

Turci ljetuju samo u dvije zemlje. Tu gdje jesu ili u Turskoj. U povratku nazad za njima leti poseban avion s prtljagom. Carinicima ova situacija baš ne pogoduje, pa već pri dolasku tog aviona pravovremeno naruče 3 narandžasta kamiona za odvoz smeća. Za mliječne im proizvode imaju drugo rješenje. Oni završe kao poslastica u obližnjem domu za azilante. Turci na takve stvari naravno gledaju nelagodno, pa se ponekad bune i po pola sata uvjeravaju carinika da “koza nije imala ništa, osim one brac…, brucell… eeh, kako se kaže???”.

Kriminalitet

Njemačke statistike prikazivaju Turke kao dosta kriminalne. Navodno je njihov udjel u svim kažnjivim djelima oko 22%. Isti se bune i tvrde da se radi o drugim brojkama. Po njima je to kvota nezaposlenih. Turci ponekad sebe rado opravdavaju, pa svaljuju da je neko nedjelo učinio zapravo Kurd. A Kurdi naravno sve negiraju ističući da bi to ugrozilo njihov zahtjev za političkim azilom. Njemačka javnost tu ne pravi razliku, jer kaže, ako je u Turskoj skoro zabranjeno da se Kurdi izjašnjavaju kao zasebna cjelina, zašto bih to njihovi sunarodnjaci u drugoj zemlji to onda morali naglašavali.

Patriotizam

Turci su veliki patrioti. Vole dosta svoju zemlju. Kada izgube neku važnu utakmicu na svjetskom prvenstvu ili slično, svi ostali građani Bogu su neizmjerno zahvalni. Najmanje su dva dana pošteđeni nepodnošljive buke, urlanja i slavlja. Poneki tada svoju frustraciju znaju relativno brzo zaboraviti, pa navijaju za zemlju gdje žive. Samo što domaćini nisu naivni i nevjeruju u takvu (prekonoćnu) metamorfozu.

Turska i EU

Turci jedva iščekuju da uđu u EU. Mišljenja su da pripadaju Europi. Mnogi u Njemačkoj su prema tome skeptični, imajući u vidu s njima mnoga negativna iskustva zadnjih decenija. Sve bi još moglo dobro proći ako 10 milijuna ujaka, nećaka i ostalih rođaka ne budu nakon ulaska pokušali u Berlinu, Kölnu i drugdje stvoriti još jedan ili više Istambula. Ako do toga dođe, onda bi u mnogim osnovnim školama, posebno u većim gradovima, mogla na zidu visiti i slika Kemala Attatürka.

Brak

Turčin najviše voli da se ženi s curom (uz predhodni dogovor roditelja) iz svoje domovine, koja nema tri čiste u glavi i nije “pokvarena” kao neke Turkinje ovdje. Izuzetak su Nijemice koje nikad nisu čule za knjigu “Tajne dobrog izgleda”, s najmanje tri spasilačka pojasa, obožavateljice harema i druge osobe kojima je možda 12:05. Za uzvrat često nude: trajni boravišni status, stan s vlastitom kuhinjom i WC-om i kakvu-takvu “plaću” tvrtke čija pisma obično s ogorčenjem otvaraju.

Autor.

Njemačka je najmnogoljudnija zemlja u Europskoj uniji. Kada ne vladaju ratovi nešto je manja, inače joj tada krakovi dosežu poprilično na istok i nešto malo na zapad. Ima i more, samo što u njemu nije baš preporučljivo kupanje, posebno za žene s celulitisom. U Njemačkoj se osim domaćeg govore i svi jezici svijeta. Stranaca u toj državi je puno. Za jedno 200 godina broj riječi u njemačkom jeziku, koji je još uvijek službeni, neće preći taj broj. Njemačka nije baš bogata prirodnim sirovinama, osim nešto ćumura koji je skup. Industrijska je sila, proizvodi sve, ili kako naš narod voli reći “nema što nema”. Uvozi poprilično dosta nepotrebnoga, kojeg viđamo u nekoliko milijuna “1 € Shopova”. Najveći gradovi su: Berlin, HaHa, München, Kölle Alaaf, Casino city…

Stranci

Nijemci vole strance, posebno kada kod njih idu na pizzu ili döner. Tada su sve predrasude zaboravljene. U ostatku godine o njima nevode neku posebnu brigu. Izuzetak je ako ostanu bez posla ili se održavaju izbori. Najveći prijatelji Nijemaca su Turci. U mjestima gdje se s domicilnim stanovništvom najbolje ne razume, mladi angažirani Nijemci s kraćom frizurom rado prihvaćaju ulogu posrednika.

Nacionalizam

Njemački “zmaj” spava zimskim snom. Tu i tamo nekada izbaci vatru. Političari i mediji odmah pohitre da je ugase. I to na taj način da izvade toljagu, stjeraju neman u ćošak, pa  je se onda dobro namlate. Ali ne pomišljaju skroz da je dotuku, jer misle da im jednom ipak može ponovno zatrebati. A ako je nema, čim ćeš onda prvo vatru rigati.

Promet

Njemačka je zemlja prometnih znakova. Po glavi stanovnika imaju ih najmanje 3475. Sve je do zadnjeg regulirano. Jedino što nije, je ludost tolikog broja bespotrebnog metala. Radar Nijemci vole dosta koristiti, kažu da to nisu mogli u velikom opsegu u zadnjem ratu, pa sada treba nadokaditi. Osim toga, policija rado skuplja fotografije svojih sugrađana, jer ova djelatnost u toj zemlji ima dugu i bogatu tradiciju. Slike koštaju malo više, ali to je shvatljivo, no za mnoge ne baš prihvatljivo. Automobila na cestama je previše, ne pomaže ni to što stare kante dosta brzo zavše negdje izvan zemlje.

Nogomet

Njemačka je zemlja nogometa. Imaju više klubova nego neke zemlje stanovnika. Nijemci su u nogometu osvojili sve što se osvojiti može. Respekt prema drugima imaju tek onda kada ih pobjediš, ne samo jedanput, u ovom sportu. Inače si za njih manji od makovog zrna.

Njemačka prošlost

Nijemci nisu baš ponosni na svoju prošlost, posebno ne na onu od prije 70 godina. Kažu, morali su silom prilika sve da podržavaju. A kada je sve otišlo k vragu, onda je kriva samo jedna osoba, i to Austrijanac. Nakon milijun dokumentarnih filmova o malom brkatom prdekalu, njegovoj vojsci, generalima i koječemu, skoro svaki Nijemac je shvatio da se nije zajebavati s ruskom zimom i američkim bombarderima.

Putovanja

Nijemci vole putovati po cijelom svijetu. Posebno u Tajland i Dominikansku Republiku. Navodno zbog prirodnih ljepota. A zadnjih godina iseljavaju sve više. A tamo gdje su oni uživali u “blagodatima prirode”, stvar nije puno drugačija. Nadasve draga destinacija im je Španjolska, odnosno Mallorca, koja je odredište ne samo milijuna “običnih” im sugrađana, nego i mnoštva karijerista, propalica, desperadosa i ostalih ispred čijeg imena obično stoji “Gesucht wird…”.

Kriminalitet

Njemačka je poprilično kriminalna zemlja. O tome svjedoči i preko 6 milijuna kažnjivih djela godišnje. Naravno, gdje se vrti puno love, ni meštri nisu daleko. U zatvoru završe obično samo mutavci, osobe s slabim odvjetnikom ili rulja sa debelim dosjem. Ova zemlja je eldorado za financijski inženjering, koji svakodnevno obrađuje babe s dvije penzije, naivce i ostale polupismenjakoviće s velikim € znakom u očima.

Njemačko pravosuđe zna katkad biti oštro prema malim ribama, dok se s velikim obično voli nagađati. A zakon je isti za sve. Dakako, sve dok ne pokažete stanje na bankovnom računu. Korupcija također dobro uspjeva, samo što kod njih liječniku skoro nitko ne nosi plavu kuvertu ili pršut, kao kod nas.

Slično je i s radom na crno. U ovoj sportskoj disciplini posebno stranci znaju često postizati dobre uspjehe, ali zato im je i riziko veći. Ako se slabo plasiraju, za utješnu nagradu dobiju besplatno putovanje, i to igrom “slučaja” u zemlju iz koje dolaze.

Vjera

Broj vjernika u Njemačkoj ovisi o uzrastu ili padu gospodarstva. Kada ide nizbrdo neki lete što prije da se ispišu da bi uštedjeli par eura crkvenog poreza, koji onda završe u obližnjem fast food restoranu. Samo, kada se treba prije ili kasnije crkveno vjenčati onda Roland McDonald bespomoćno sliježe ramenima.

Hobiji

Najveći hobiji u Nijemaca su: auto, auto, Oktoberfest, auto, nogomet i auto.

Autor.

Šaljivo o nasljednicima rex-a Tomislava

Hrvati i kafići

Hrvati su jedni od najvećih kavedžija na svijetu i okolnim galaksijama. Veliki konkurenti u tome su im još samo Srbi i Crnogorci, čiji kafići umjesto normalnih stolica imaju toliko luksuzne fotelje na kojima bi im i Louis XIV zamjerio. Hrvatski kafići su, a posebno ljeti, već u 11 sati prijepodne krcati do zadnjeg. Mnoge znanstvene studije nisu mogle odgonetnuti tu društvenu pojavu, kako je moguće da se za vrijeme radnog vremena sjedi vani i sve netko financira. Dali hrvatska krvna zrnca u sebi imaju koji procent arabice biti će jednog dana zanimljivo saznati. Ako se dokaže ova teorija Hrvati će umjesto koje kockice na grbu imati zrno kave. A himna bi mogla biti pjesma od Predraga Gojkovića Cune “Ka(f)vu mi draga ispeci”.

Hrvati i bolesti

Hrvati nevole rakove, ali zato oni njih. Kada Hrvata upozoriš da je pušenje štetno za zdravlje, dobiješ odgovor “ma koga jebe”. A vole i masno, koje im se najkasnije par decenija poslje isto tako i vrati. Tada osluškuješ “a jebiga”. I prekomjerni alkohol Hrvatima nažalost nije stran. Uz to dosta raširen hobi je voziti po gasom, odnosno kako dotični akteri vole reći “ma jebe mi se”.

Hrvati i rad

Hrvati baš nevole puno raditi, kažu sve je za to kriv socijalizam koji ih je u 6 ujutro slao na posao, da bi 3-4 sata odradili, a u ostalo vrijeme razmišljali koju sve građu i majstore moraju pribaviti za kuću koju su gradili. Kada su im strani poslodavci došli u zemlju Hrvati su ostali zbunjeni. “Toliko raditi za malo para???”. Danas najveća želja mnogih je imati “posao” pri nekoj državnoj upravi, ustanovi i slično. Treba u miru popiti tri litre kave, pročitati dnevni tisak, otići preko dana na neke “termine”, i tako to. A za stranke je lako. Njihovo je da čekaju i šute. Inače će čuti dosta uhodano “dođite sutra” ili “kolega danas nije tu”.

Hrvati i krediti

Najveći hobi u Hrvata je sve kreditirati. Nema veze dali je to preko banke, na ćekove ili kreditnom karticom. Samo neka nisu, kao nekada, mnogobrojni lihvari s mjesečnom kamatom od 20 i više posto i s kratkom cijevi ispod pazuha. Posebno velika ljudska solidarnost je biti radnim i drugim kolegama jamac. Ja tebi, ti meni i sve tako u krug. Za mnoge je prošli sustav još i dalje u glavi prisutan.

Hrvati i vjera

Hrvati su većinom katolici. Početkom 90tih u mnogim crkvama je ponestalo svete vode. Krštenja, krizma i vjenčanja bilo je ponegdje i u tri smjene. Kad se nemole Bogu ili idu u crkvu da vide tko je sve došao, onda vole psovati. Inače su ponosni na svoju vjeru. Nemaju ništa veliko protiv pravoslavlja ili islama, dok im ne bude rodbinska veza.

Hrvati i korupcija

Rašireni parazit koji Hrvatima dušu isisava, ili kako neki liječnici vole reći “Vaša želja meni je zapovjed”. Vole ga svi kad im samim treba. Inače, kad se radi o drugima jadikuju da je sve otišlo u p.m.

Hrvati i televizija

Jedna o težih ovisnosti, posebno na jefitne emisije, bezvezne sapunice i senzacijske magazine. Kao i mnogi drugi narodi Hrvati rado dozvoljavaju da im drugi ispiraju mozak. Posebno su privatne televizije poučne. Nakon gomile serija možete već biti liječnik, odvjetnik ili kriminalni inspektor. Ulogu žrtve već odavno igrate.

Hrvati i jugonostalgija

Neki “Hrvati” još pate za propalom Jugoslavijom. Kažu da ih nije smetala dikatura, nestašice koječega, vožnja par-nepar ili krediti bez devizne klauzule. U ovo zadnje im čak vjerujem. Sjeverna Koreja i Kuba rado primaju takve useljenike, pa i bez crvene knjižice. Poželimo im sretan put.

Hrvati i podaništvo

Hrvati su stoljećima silom prilika bili podanički narod, dok nisu skužili da je sve otišlo u k. Zato su napokon osnovali svoju državu. Ali nije puno trajalo pa su si opet vraga natovarili na leđa. Ovaj put u obliku stranog kapitala. Jedino što bi moglo pomoći je općenarodni egzorcizam. Pri tome bi obavezno trebalo pripaziti da MMF i Svjetska banka ne budu prisutni tom obredu. Njihovo mjesto je na onoj drugoj strani. Vile Matije Gubca bi njihovo vidljivo pristustvo brzo okončale.

Hrvati i susjedi

Hrvati vole svoje susjede. Iznimka su oni čija imena polaze s Stevo, Janez, Đorđe ili Mirsad. Dobrosusjedski odnosi odlično funkcioniraju osim par izuzetaka: pograničnih sporova, manipulacija oko liječenja, prijava, osiguranja, vraćanja praznih boca u drugu državu, korištenja a neplaćanja vodnog sustava i sličnih stvari. Pošto je hrvatska granica dosta duga, poneki Hrvati rado pomažu raznim izletničkim grupama iz cijelog istočnog svijeta u proputovanju kroz našu zemlju. Isti to dosta cijene, pa im nakon naporne ture rado pošalju razglednicu iz neke zapadno europske zemlje. Njihovi su im vodiči isto zahvalni. Ostave i oni nešto, podnaški “nek´ se nađe”. Ti dobroćudni ljudi čine puno da svijet zna da smo gostoljubiv i susretljiv narod.

Hrvati i sport

Hrvati vole sport. Posebno nogomet, rukomet, vaterpolo, zviždanje za lijepim curama i potragu za obližnjim bankomatom. Svoje uspješne sportiste slave do Boga. Klanjaju im se, ponosni su na njih, a to što mnogima prije toga nisu pružili adekvatne uvijete za karijeru više ne igra ulogu. Bitno je da svijet cijeni naš uspjeh. Hrvatima sport katkad služi i da zaborave probleme. Svakodnevni jad mnogih lakše se podnosi ako se u javnoj kuhinji priča da smo nešto osvojili.

Hrvati i sreća

Hvala Bogu da postoje kladionice, inače depresiji nebi bilo kraja.

Hrvati i turizam

Hrvatska je turistička zemlja. Hrvati se turizmom intezivno bave tek 30-40 godina. Do tada su nagomilali dosta hotela, mnoge apartmane podigli s tri na četri kata i priključili vodu u kamp naselja. Stranci najviše vole prirodne ljepote koje danas, da bi ih vidjeli, trebaju masno platiti. Hrvati nevole da budu jefitna turistička zemlja, posebno za umirovjenike. Kažu, neka stari Nijemci, Englezi ili Irci guraju svoje rolatore po Antalyi, Bodrumu ili Zlatnoj plaži u Bugarskoj. Veliki nedostatak hrvatskog turizma je navodno slaba izvanpansionska ponuda. Domaćini se ipak trude, jer teško je svima udovoljiti, posebno onima koji misle da će tu jeftino proći. Tada i nikada više.

Nismo mi tako loši, reći će mnogi. Naravno, dok spavamo pravi smo anđelčiči! A o anđelčićima iz susjedstva i šire, nekom drugom zgodom.

Autor.

Oh Ooooohhh!! rekli bi Teletubbies da znaju što su sve bankari smutili zadnjih godina po Americi, Aziji, Europi i kojekuda. Koliko je do sada sprženo love i kako će se stvar još razvijati nitko nezna. A ni silne stotine milijarda pomoći bankarskom sustavu neće puno pomoći, ili kako neki naglašavaju: to bi bilo isto kao kad bi alkoholičaru povjerili da upravlja barom. Jednostavnije i prije svega jefitnije rješenje bi bilo da odgovorni u banakama stave sve “vruće” papire na televizor i čekaju da dođe slijedeća emisija od Uri Gellera. Nećete vjerovati što se sve može desiti. Ako stvar ne uspije onda znamo kome treba dobro izvući uši.

Nedavno je jedna njemačka banka prilikom preseljenja “zaboravila” 170 tisuća eura u trezoru, odnosno predala ga trgovcu za stari otpad, a da nije nitko provjerio što se u njemu još nalazi. Dotični bankari bi se trebali ugledati na managere drugih banaka. Oni djeluju suprotno, ne bacaju ništa na otpad, njihov otpad je u trezorima.

U BiH su izgleda odlučili da se podjele na teritorijalne jedinice. U Federativnoj blagajni kao što se zna, nema skoro ništa, ostalo još samo par stotina pepeljara, 4 Vučka iz 1984. g. i jedna fascikla od  Ivanović Lijanovićevog zahtjeva za dodjelu 500 milijuna maraka subvencija.

Nakon rukometnih opojnosti Hrvati se vraćaju u ne baš ružičastu stvarnost. Zato se valja što prije kandidirati za neki slijedeći mega sportski projekt i potrošiti milijune koje zapravo nemamo. Kada trebadne sve to otplatiti vi recite da uopće niste sportski zaljubljenik. Tko zna, možda vam se i usliši.

U našoj Hrvatskoj političari su kao što znamo dosta spretni, dakako samo kada treba stvarnost prikazati maštovitom. A u konjukturi nam je samo 6 Božja zapovjed.To potvrđuje i par bisera Stipe, Ive i Ante zadnjih tjedana:

“Mi smo zahvaćeni recesijom, ali to ne znači da smo do kraja u recesiji.”

“Trgovački lanci nikoga nisu zapošljavali da radi nedjeljom, nego su ljude zapošljavali jer su im trebali”.
“Hrvatska je vrlo dobro reagirala na krizu … nastalu zbog sukoba između Ukrajine i Rusije oko plina. Vidjeli ste da nije bilo problema.”

“U svezi sa mnom, Kamen-Ingradom i mojom imovinom ne provodi se nikakva istraga, nego, eventualno, izvidi.”

Praksa negiranja stvarnosti biti će nastavljena, ne samo od političara nego i od naroda, sve dok poštar ne donese ovrhu ili bankomat ne zadrži karticu za sebe. Do tada će sigurno “pasti” još kakva “Arena” ili stadion. A umjesto “bankrota” države imati ćemo malo izmjenjenu HDZ parolu: “Idemo do(a)lje!”.

Kriza je uhvatila sve segmente društva, ne samo u nas. U Njemačkoj obavještajci traže potencijalne špijune i među nezaposlenim. Još jedan dokaz da država nije otpisala neke svoje građane koji pola dana besciljno lunjaju po gradu, a drugu polovicu vise na prozoru. Tako će budući agenti spojiti ugodno s korisnim. Pa neka opet netko kaže da 1 euro po satu nije dobro uložen novac.

Autor.

Svjetska financijska kriza polako ali sigurno zahvaća i domaću “raju”. O problemima kredita u “švicarcima” mišljenje jednog (naivnog?) netijaka: “U 2007. godini ugovorio sam sa Zagrebačkom bankom stambeni kredit za mlade do 35 godina. Uzeo sam kredit vezan uz švicarske franke, tada u protuvrijednosti od oko 107.000 eura i kamatu 4,5 posto. Prva rata mi je iznosila 3900 kuna. Ove godine rata iznosi više od 5100 kuna, kamata raste na 5,8 posto, a nakon 19 isplaćenih rata dužan sam 117.000 eura”, piše ogorčeni klijent te banke. Pa neka opet netko kaže da “hrvatske” banke neznaju raditi.

Koliko dugo će to sve potrajati s krizom, propalim bankama…postoje različita nagađanja. Jedna pametna glava jednom je rekla “Gram znanja teži više nego tona mišljenja”. A o “Hrvatskoj zemlji znanja”, kako je naziv jedne kampanje, sanjaju samo još u Ministarstvu obrazovanja, jer će ove godine dobiti manji dio proračunskog kolača. Arsen Dedićev stih im sam za sebe govori: “Samo prazna obećanja dajem ja, više ne znam ni da dijelim stvarnost od sna…”

Dok država pokušava da se brine o svojem naraštaju, u lokalnoj zajednici imaju slične probleme. Naime, žale se na slab odziv mladih u savjetovalištima za seksualno zdravlje i posebno naglašavaju da se muškarci uopće ne žele informirati. Neki su dakako na drugi način, moglo bi se reći, dobro informirani, pa tako jedan frustirani čitatelj konstatira “Naše cure nama nedaju ni nakon mjesec dana, a Dalmatincima već prve večeri”. U nekim drugim podnebljima za slične stvari imaju obrazloženje, pa tako jedan vic kaže: Kako Hercegovka opravdava izgubljenu nevinost? - “Majke mi, kod nas se u Hercegovini, od jakog sunca raspukne i asfalt.” Sve se još može “povjerovati” dok ne dođe zima, čini mi se.

Za one koji drugačije razmišljaju, neka bace pogled u knjigu od Ruth Smythers “Seksualni vodič za djevojke iz 1894.” Zanimljivo štivo. No, našim prabakama takva literatura nije trebala, a niti im je u glavi bila neka “asfaltska” teorija.

U BiH imamo nove pregovore kako spasiti tu nesretnu državu. Sutradan se nitko više ne sijeća što su se dan prije dogovorili, jer svatko tumači neku svoju verziju. Naravno pregovori idu dalje. U slijedećem krugu nemojte slušati što su taj dan na kraju pregovora izjavili, već informirajte se slijedeći dan. No zasigurno ćete opet čuti jedno te isto - “rješenje nastale situacije ima tri strane, našu i dvije pogrešne”. Dok jednažba s tri nepoznanice u matematici ima svoju metodu rješavanja, političarima u toj zemlji možda bi dobro bilo jednu te istu dogovorenu stvar (što prije) otipkati na tri različite boje papira i svakome dati “njegov” primjerak. Tako bi imali svi svoju verziju, a narodi mir.

I dok Bosanci i Hercegovci traže pravedno rješenje, Slovenija je ovih dana dobila svoje more (Slocean) - naravno samo na Internetu i u omjeru 1:1.

Ukupni broj korisnika Interneta dosegnuo je brojku od jedne milijarde, naglašavaju  neki domaći mediji. Impozantno. Sada će napokon Afrikanci lako moći saznati iz kojih im zemalja stižu “humanitarne” pošiljke u vidu starih hladnjaka, otrovnih buradi i tako to, dok će seljaci Južne Amerike moći provjeriti za koju “dobru” cijenu “prodaju” kavu, kakao ili meso. A prednost sve većeg broja korisnika u nerazvijenim zemljama imati će i brojne zapadne zemlje. Iste će potencijalnim “azilantima” iz tih zemalja u stilu “Nigeria-Connection” slati brojne mailove da bi ih “informirali” kako recimo u Europi vladaju “oskudica, glad i epidemije”. A prijevare i reklame obično uvijek uspjevaju…

Autor.

Ovih dana upoznati smo s novom studijom o integriranosti stranaca koja je pokazala ono što je zapravo svima poznato koji žive u toj zemlji. Poseban negativan naglasak stavljen je na Turke, koji ne čine puno da se integriraju u njemačko društvo. Tipičan Turčin ogorčen na prozivanje odgovara: “Hey aldaa ey, nix versten Studie, Türkiye imer gut! ey boar…iha spastis”, zatim ljutito naglašava “Wer Studie geschrieben??? Wir beser als Spaghetti ode Jugo…ey! Siktir git”. Za razliku od takvog stereotipnog razmišljanja iznenađuje i mišljenje školovanih Turaka koji u ovom pitanju imaju sličan stav, ali u blažem obliku, kao npr. “Typisch Deutsche…mal wieder eifersüchtig auf Türken…”

A neko kanadsko sklonište za životinje uvaljuje Obaminoj djeci psića. Biti će zanimljivo znati dali će ga kćerkice htjeti prihvatiti, jer je isti do tada živio u nekom drugom uzgajalištu pasa u iznimno lošim uvjetima. Nešto slično kao Guantanamo. A za njegove nedužne stanovnike pobrinuti će se, kažu, Europljani. Na to bi starije babe rekle ”Ma ima Boga sinko”.

Životinje vole skoro sva djeca, pa tako i ona nam u susjedstvu. Na Internetu već neko vrijeme možemo vidjeti zanimljiv video gdje jedan mladi dječak, slične boje kao Obamini pioniri, nabraja koje su njemu sve domaće životinje poznate. A to su:

- Ajkula
- Drakula
- Delfin
- Nindža kornjača
- Dinosaurus
- Zec
- Buba švaba
- Miau-miau

Pa nek´sada netko rekne da današnja djeca nemaju pojma o životu. I nezaboravite, takvi i slični trebaju nekome uplaćivati za mirovinu.

Kad smo kod Miau-miau, zanimljivo je bilo pročitati i vijest da izvjesna Liz Bullard i njezin mačak Sgt Podge zaista imaju neobičnu rutinu. Naime, on svake noći nestane, a ona ga zatim pronalazi svako jutro na istom mjestu, dva kilometra dalje od njihove kuće kako je čeka da ga pokupi autom i vrati doma. A što tamo radi, to zna samo on. Gradski mačak ide kroz život: “Per aspera ad astra!”, a seoski: “Kroz čičke do p..e !”

Sud u Zagrebu 4 godine tražio novinara, a onda shvatio da je to pseudonim. Za hrvatsko pravosuđe je i to uspjeh. Sad mi je jasno zašto u politici i gospodarstvu imamo toliko Iva, Jura, Mata…

U svemiru su moguća četiri seksualna položaja piše Večernjak u nedostatku pametnijih vijesti. Da da. Odgovor koji je cijeli svijet toliko interesirao. A koja su to nismo uspjeli doznati. Sad ćemo čekati još 40 godina da saznamo jedan, pa onda 40 za drugi i tako to. Ako uopće ništa ne saznamo, onda će lupnuti da nešto neštima s gravitacijom.

A dok, nadajmo se, dođu i ti zanimljivi odgovori lako bi mogli imati već prve studije o integriranosti Nijemaca u Kelnu, Berlinu i kojekuda. Nicht war alda?

Autor.

RTL ove godine slavi 25. rođendan. Slavlje više-manje, ali program je kao prije 25 godina. Bespotrebna ponavljanja, bespotrebne show emisije, bespotrebne serije i koječega drugoga… i još koju godinu ovako i sama televizijska kuća biti će bespotrebna.

Isto vrijedi  i za konkurentski SAT1. Samo što oni to ove godine ne slave, jer im je program toliko očajan da nikome i ne pada napamet trošiti novac kojega zapravo i nemaju. Nastave li blizanci ovako 30. im neće nitko upamtiti. Naravno svi osim seljaka bez žene, “gastronoma” s -3 zvjezdice, džohara iz australijske džungle, “palikuća” s četri narasla zuba ili kojekakvkih ljenčuga, nalokanih lutalica ili prezaduženih naivaca.

Dionice na burzi, a posebno financijskih instituta, u zadnju godinu dana toliko su pale da ćemo ih uskoro moći kupiti u Aldiju i Lidlu. Vjerojatno budu između zimskih bundi i karnevalskih perika. A nemojte se iznenaditi ako u akcijskoj ponudi drugih konkurenskih firmi uz recimo 500g kave dobijete i 10 dionica Infineona.

“Bezbožni” busevi koji kučiraju Londonom i vrijeđaju osjećaje vjernika zadnjih tjedana pune novinske stupce. Teško će biti zaključiti koliko to ima veze s prekomjernim konzumiranjem pornografskih sadržaja na Internetu njihovih inicijatora. Što li ti sve na Zapadu manjina neće naturiti većini. Ali demokracija je sve, pa zato neće čuditi ako osvanu i ovakvi plakati: “Vjerojatno smo drknuti u mozak -  prekinite da se brinete i uživajte život”.

Jadoslav Lajčak napušta dužnost visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Ništa posebno. Lista mlitavih i nesposobnih uveličana je samo za jedan više. Kakva “država” takvi i svi dosadašnji beskičmenjaci. Čekamo slijedećeg. Nakon par godina samo ćemo dopisati još jedno ime i prezime.

Stečajni upravitelj zemlje koja nam određuje pravila igre prihvatio se ovih dana posla. Procjenjuje se da će im dug ove godine dosegnuti sumu od oko 12 bilijuna dolara. Nikome nikad nije uspjelo vratiti kupone s toliko nula. Lakše je dopremiti više papira u tiskaru i uz to čim prije pokupovati materijalna dobra, dok ostali nisu skužili da zelene boje nitko nemože toliko napripraviti koliko je treba.

Do tada smirite živce, prepustite sve svom bankarskom savjetniku ili još bolje, pogledajte na RTL-u kako spalamutiti svoju banku i rješiti se dugova. I dionice iste biti će jeftinije. A onda odete u Aldi i kupite cijelu banku. Eto posla. Netreba vam nikakva feasibility studija. Pssst! Samo nemojte reći da sam vam ja to rekao.

Autor.

U Hrvatskoj “Diplomirani ekonomisti i apsolventi ekonomije podvrgnuti su tajnom testiranju znanja pod krinkom lažnog natječaja za zapošljavanje…” i svojim rezultatima nasmijavaju narod. Da to nebi i dalje potrajalo potrudili smo se da im malo olakšamo stvar, jer će testova još biti. Zato unaprijed točni odgovori na pitanja:

Tko su?

Josip Broz Tito - Bivši upravitelj zatvora
Stjepan Mesić - Konvertit za Guinnesovu knjigu rekorda
Zoran Milanović - 8. sekretar SKOJ-a
Ivo Sanader - Dobar pripovjedač bajki
Wladimir Putin - Ruski car
Dmitry Medvedev  - Prijestoljonasljednik
Haris Silajdžić - Sarajevski playboy s ekrestremnim krvnim zrncima
M.P.Thompson - Židovima najpoznatiji Hrvat
Poznata pjevačica - Osoba čija je omiljena grupa “Zabranjeno pušenje”
Biskup Franjo Komarica - Posljednji Mohikanac
Ante Gotovina - Sredstvo plaćanja hrvatskog suvereniteta
Bošnjaci - Narod nastao prije Islama, u njihovim glavama
Franjo Tuđman, 9 godina nakon smrti - Livada bb
Partizan - Šumski odmetnik nabrijan bezbožnom ideologijom
SDP - Preživjeli brodolomci

Gdje je?

Hvar - U Orco moru
Island - To mu ni stanovnici više neznaju

Tko ili što je?

Austrija - Velesila na Balkanu
Crna Gora - Ruski casino
SAB - Udruga šumskih djelatnika u mirovini
Jugonostalgija - Nasljedna bolest
Rasprodaja Hrvatske - Pit bull bez lanca
EU - Mrcina koja bira goste pred ulaz u disko
BH Hrvati - Narod kojeg izgleda smo Bog još nije ostavio

A njima ovih dana neki vragovi nedaju mira. Kao prvo na stadionu u Splitu njihove kockice nisu dobrodošle, kao drugo časne sestre bile su izložene provokacijama u Sarajevu, a kao treće za riječ se javio i glavni taliban iz tog grada koji u običajnom stilu napastuje Katoličku crkvu. Izgleda da je i Arape uhvatila kriza, pa nema više ekspres donacija.

Zanimljivo saznadošmo ovih dana i koliko Hrvata ima talijansku mirovinu. Navodno se radi o 10.000 građana. Najveći broj su oni koji su bili talijanski vojnici u Drugom svjetskom ratu. Dobro je to znati, jer s odmaklom dobi biti će i manje glasova za IDS.

U mesnici Lijanovići u Mostaru djelile se Judine škude, tvrde nazočni. “Također, popisi koje smo zatekli u mesnici, a na kojima se nalaze imena i prezimena ljudi i njihovi matični brojevi, samo su dokaz kako se ipak ne radi o svakidašnjoj kupnji i gužvi zbog neke akcije” piše dopisnik Večernjaka iz tog grada. Pa ljudi moji,  apsolutno je normalno da se s matičnim brojem “kupuje” meso.  Oni koji još nemaju pozivnicu strahuju da bi mogli dobiti samo germu ili klikere.

Bolje prolaze oni kojima OIB puni novinske stupce. Njihova prosječna mjesečna neto plaća za studeni prošle godine iznosila je 5397 kuna. A ime guvernera banke te valute mnogima je izgleda velika nepoznanica, pa tako i za 23% gore ispitanih.  Zato je ime mesarskog “guvernera” svima poznato.

Autor.

“Premijer Republike Srpske Milorad Dodik uputio je jučer pismo podrške predsjedniku Izraela Šimonu Perezu u kojem je izrazio razumijevanje za “tešku poziciju u kojoj se nalazi Izrael i njegovi građani” čitamo danas. “Podrška” je uvijek dobro došla. Milo dobro zna kako se to i bez tenkova i bombi radi.

S tim u vezi se, ne u njegovoj, “zemljici Bosni” događaju druge stvari: “Ispred ratnog groblja na Koševu sarajevski umjetnici održali su performans u znak prosvjeda protiv agresije na Gazu” prenosi Radio Sarajevo. Hoće li to pomoći? Neće. I svjetski mediji su skoro 3 godine održavali “performans” iz Sarajeva. Koliko je pomoglo, znamo.

Dok je jednima dozvoljen protest, drugima u tom gradu slobodna misao se pomalo pretvara u noćnu moru: “Nije problem u Sarajevu biti Srbin ili Hrvat. Problem je kada to ispoljavate…” stoji u jednoj vijesti. Tome su dobrim djelom kumovali i oni čije im slike J.B.T. još uvijek vise iznad glava. Sve se bojim da će biti još “Gaza”.

U Americi Ku Klux Klan na dan Obamine inauguracije nosi (američke) zastave naopako. U njemačkim vijestima su s sličnim stvarima već odavno eksperimentirali. A što je njima naopako?? Hoće li se i oni možda taj dan zvati Nalk Xulk Uk?

I dok oni razmišljaju kako sve to “pristojno” upriličili, britanske klimatologe brinu sasvim drugi problemi. Naime, objavili  su da će ova godina biti jedna od najtoplijiih. Ako isti pogode već za 4 tjedna onda je dobro.

Pola Europe još cvokuće zubima, a Ruse zanimaju sasvim druge stvari, pa tako se oni bave temom čija je vodka popularnija: Nova votka Medvedeff, nazvana po ruskom predsjedniku Dmitriju Medvedevu ili Putinka po sadašnjem premijeru. Lako je njima. Kad nestane plina oni znaju što da rade. Tada im je  sve jedno koja je popularnija.

“Odbor direktora Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) odobrio je Srbiji stend-baj (stand-by) aranžman od 402,5 miliona evra, saopštila je ta međunarodna finansijska institucija.” pišu srpske E-novine. Još jedan podanik koji se hvali da je uspio u nečemu.

A u istim novinama “drug” B.D. našao je novu “domovinu” i pljuje na sve što mu iz pera i usne šupljine uspije izaći o Hrvatskoj, Crkvi… Što je god manje love, lajanje je veće.

Dok kod susjeda čitaju bedastoće, i kod nas se mogu čuti “zanimljive” izjave: “Kriza se razvila kad su čistačice i taksisti počeli kupovati dionice Ine i HT-a.” zbori jedan ekonomski analitičar za business.hr. Kod ovog “analitičara” bi se i gore navedena organizacija mislila dali da ga prime u svoje redove.

Autor.

Lošim financijskim vijestima nikad kraja. Tako ovaj vikend stoji da njemačke banke imaju još oko 225 milijarda eura neotpisanih “otrovnih” vrijednosnih papira. Nightmare - to be continued. U Srbiji bi rekli “Povratak (ne)otpisanih”.

Nijemcima, ali ne samo njima, gori pod nogama, a  u nas Milanović poručuje: “Političarima u krizi ne mogu rasti plaće!”. Valjda je mislio “vrijeme je da se i ja javim za riječ” Poslje toga isti će nastavit spavati svoj zimski san (s vjerojatno većom plaćom).

Potpredsjednik Saveza antifašističkih boraca, general Josip Skupnjak na jednom skupu: “Tito ima svoje ulice i trgove u čak 17 glavnih gradova svijeta”. Kojih? Naravno nije rekao. Pjongjang, Havana, Harare i tako, moglo bi biti. A gdje drugo. A ni drug Mesić nije mogao da ne doda, pa tvrdi ” Tito i antifašisti su popravili sliku o našoj zemlji”. Dakako, na onoj listi krvnika je se plasirao u top 10.  A kojoj zemlji je popravio?  Onoj što je nema više.

Gradonačelnik Bandić na kraju je uskliknuo ”Smrt fašizmu, sloboda narodu”. Neznam jeli možda pobrkao izjave, ili je htio reći “Fućka mi se”. Je kako je, u jednom forumu nisu sigurni koliko to ima veze s porno filmom “Revolucija još traje”, sa scenom u kojoj se pojavljuju bivši doživotni predsjednik… A o njemu i fašizmu jedan vic: Poslje rata šeta Tito ulicom i sretne stariju ženu, pa joj kaže: “Smrt fašizmu, bako!!!”. Baka odgovara: “I  tebi sinko, i tebi!!!”.

Kad smo već kod viceva:

U toku bitke na Sutjesci, dotrčava kurir u Glavni štab:
“Druže Tito, pogin’o Sava Kovačević!”
Tito pogleda na sat i reče začuđeno:
“Ti Boga, zar je već podne?”

Nedavno 17. obljetnica međunarodnog priznanja RH. Te 1992. imali smo “Danke Deutschland”, danas gore navedena ekipa pjevuši “Uz Maršala Tita, junačkoga sina nas neće ni pakao smest’…” Nije ih smeo.  Svojedbono su mu, kao što znamo, naglašavali “Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga”.

Dok se kod nas još vodi “rat”, mnogi misle kako i u krizi da obrnu lovu. “Spretni” majstori prodaju majicu s natpisom “Fuck the racession - I’m still rich” koja košta 2.335 dolara (3.235 tko želi crnu), čisti pamuk, proizvedena u Africi. Ako naručite za inauguracijskog vikenda dobijete popust od 4,40 dolara, stoji na jednom portalu. Zaista teško je reći koliko valjda i sam prodavač mora toga da “otpiše”. A jedno je sigurno otpisao - zdrav razum.

Autor.

Ovih dana navala na Hrvatsku: lažni Milorad Dodig, lažni Nedžad Branković. Zaredale se vijesti da isti žele prevariti građane Hrvatske. Kakvi političari takvi i njihovi dvojnici.

Brojni dnevnici prenose i jednu zanimljivu vijest koja puno govori o njenom pravosuđu:“Prvi partizan osumnjičen za ratni zločin nikada neće biti osuđen jer je umro”. Zna se tko će mu suditi.

Lijo, BH car mesa traži “poticaje za poljoprivredu od 500 milijuna konvertibilnih maraka”. Zlonamjerni tvrde da raste pritisak na neisplaćene premije za prošle lokalne izbore. Bolji poznavatelji prilika prije par mjeseci tvrdili su da se na budžetskom računu nalaze samo 434 KM. Da je tražio gornju svotu bez “milijuna” i bez kredita teško da bi ga isplatili. Valjda se gazda drži parole, “ako nisi probo i neznaš”.

Dok mesar-političar traži poticaj u domovini Rohatinski (prozvan Superrroha) upozorava: “Pametno je pripremati se i na najgore scenarije”. “Zagrijava” li to guverner i posljedne skeptike koji su mislili da će nas kriza zaobići? Prije dva mjeseca sveznajući predsjednik je tvrdio: “Hrvatska za sada dobro nosi sa financijskom krizom”. O još crnjim scenarijima - uskoro. I čorbi treba vremena da se svari.

Zima ne popušta a Gadafi nam neda plina. Kaže nema. Da su ga Srbi pitali sigurno bi bilo. Nije on tek tako šatorovao po Beogradu i sa Titom ispiju mokku. I dok se nama hladi guza drugi pametnije razmišljaju o energiji  - “na jugu Portugala puštena najveća solarna centrala na svijetu”. Zato naše političke garniture sve “rješavaju” kad zagusti.

Američke banke pokleknule - opet traže pomoć države. Dok su ga imale onda je vrijedila japanska izreka “Tko ima novac može i od đavla biti poslužen”.

“Hrvatska se pridružila ‘vrlo malenu klubu’ zemalja koje su ušle u program ukidanja viza za Sjedinjene Američke Države” prenosi tisak. Sa Visom bez vize, ali tek 2011.

Eto, dok znamo kada ćemo u financijski posrnulu zemlju, vizu za Europsku uniju možda još i duže počekamo. Ovisi prije svega dali će nas ljigavi susjedi prinuditi da skinemo gaće. A do tada će se valjda  razjasniti tko je prvi ušao u Trst, koji nije ni njihov i naš. A o takvim budaleštinama možda neki drugi put.

Autor.

Kriza, kriza - e, pa šta je,
ako j’ kriza, nije lav!
Kriza, kriza - pa neka je,
ne boji se ko je zdrav!

Eto dopustio sam si da “čika” Jovinu pjesmicu malo prilagodim ne baš najboljoj gospodarsko-financijskoj situaciji. Zadnjih dana na sve strane crne vijesti, a nismo ni svjesni da najcrnje tek dolazi. Još nitko izgleda nije pritisnuo “reset” gumb do kraja.

Tako kod Večernjaka u naslovu stoji: “Luda prodaja konjaka i pelinkovca pokazatelj krize” i dalje “U Americi se u krizi 30-ih godina najbolje prodavao ruž za usne i alkohol”. A svak bi pomislio tablete za glavobolju i samokresi. E pa nisu Ameri toliko ni ludi, koliko se nekad misli.

“Udruga izvornih vlasnika hvarskih nekretnina “Forani”, bivši i sadašnji zaposlenici “Sunčanog Hvara”, te Udruga “Eko Sunčani otoci” su poduzeli akciju egzorcizma”. ORCO. Tako se zove njihov “vrag”. Nismo saznali dali su pozvali nekog svećenika u pomoć. Njihova kriza je već koju godinu stara. Uskoro će u dječiji vrtić ako egzorcizam ne uspije.

U Njemačkoj šefu “Deutsche Bank” isti dan kada se objavio, prvi put nakon rata, minus od ohohoo milijardi pozlilo, i završio u bolnici.  Svemu  dođe kraj. Na to bi mu gore navedeni pjesnik poručio: “Kad bi lebac pado s neba, svak bi imo kolko treba”.

“Financijska kriza može biti dobra za Hrvatsku” stoji u Business.hr. Amaterske gluposti kao i prije točno godinu dana kada je na naslovnoj stranici u Lideru stajalo: “Oporavak burze krajem godine”.

Dok drugi razmišljaju kakve će sve još posljedice nastupiti, “najsretniji” su izgleda Islanđani. Oni su sve prokockali što se prokockati moglo. A pobjeći s otoka znaju da ne ide tek tako jednostavno. I bolje da je tako. Posebno ako budu primjenili “američki recept”.  Inače tko bi mogao prihvatiti još toliko (mogućih) alkoholičara i šta ti ja sve znam.

U Zagreb se javila i sama kriza. Poslala poruku preko Pollitike gdje stoji: “Dragi Ivo, prestani se izvlačiti na mene i priznaj ljudima da si nesposoban. Tvoja globalna kriza”. Nismo upoznati dali je prozvani gospodin odgovorio.

A neznamo ni dali će nam Ivo moći mirno spavati. To će vjerojatno biti u stanju samo oni koji nisu u kredama i koji nemaju x² raznobojnih kartica. Umjesto pelinkovca njih će smiriti druga kitica pjesme ovog srpskog pjesnika:

A šta može kriza meni,
šta mi može, šta mi sme?
Nek mi nosić pocrveni,
eto to je, to je sve!

Autor.

Jedan poznati hrvatski list ovih dana u samo par rečenica pojasni nam gdje se stvarno nalazimo. U ironičnoj naslovnici “Konačno imamo Hrvatsku! stoji: “Radimo kod Austrijanaca. Plaću podižemo kod Talijana. Šopingiramo kod Slovenaca. Telefon plaćamo Nijemcu. Točimo gorivo kod Mađara. Lijekove kupujemo kod Amerikanaca. Zakone nam propisuje Belgijanac. Sudi nam Nizozemac”. Za one koji još spavaju, “dobro jutro!”.

U BiH i u ovoj godini ide sve svojim tokom. Odnosno ne ide ništa. Ta “država” puca po svim šavovima. Navodno je hoće ove godine ponovno da “operiraju”. Ali kroničnom pacijentu izgleda stvarno nitko više nemože pomoći. Mnogi su mišljena da bi pametno bilo rasprodati mu samo organe.

Češki umjetnik David Černý u jednom svom radu narugao se Bugarima, piše tisak. U stereotipnom djelu prikazao im je zemlju kao zahod “čučavac”. Isti smatra, a o tome se puno nepiše, da se uspjeh umjetnika može izraziti ako se preračuna koliko isti u svom umjetničkom stvaranju “potroši” sperme. Treba 30 litara, kaže ovaj kontroverznjak.

“Depresija može biti korisna, kažu znanstvenici”. Kažu oni svašta. Oni koji je nisu preživjeli nemogu to potvrditi.

Burze nastavljaju i dalje da klize. Sve u skladu s ovogodišnjom zimom. Ali zato je “Kina pretekla Njemačku i postala treća svjetska gospodarska sila”. Pa nek’ sada neko kaže da se ne isplati sve kopirati.

“EU zabranio smrtnosne pesticide”. Dobro su se sjetili. Ali godinama prije toga bitnije im je bilo da normiraju dužinu krastavca ili oblik banane.  To toliko o prioritetima.

Češki nadbiskup, kardinal Miloslav Vlk kaže “Europa će biti muslimanska”. Neznam. Sijećam se da je se nekad također tvrdilo “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska”. Zato nam jedna novinarka u svojoj kolumni savjetuje “Pravite dicu početkom travnja”. Eto, u današnje doba za sve dobiješ neki savjet.

Proleterska nam izgleda i Hrvatska koja si je često puta dopustila i dopušta da joj drugi stavljaju omču oko vrata. S tim u vezi jedan domoljubni list prenosi mišljenje nekog blogera: “Talijani uzeli more, Slovenci što požele, Srbi 12.000 hektara na Dunavu, Crnogorci 50.000 hektara mora, Bosanci što požele i kada hoće, još samo treba da nam i Makedonci traže dio Istre…” A zaboravio je Albatrose. Pa valjda ćemo po “načelu pravednosti” kako nam to Kekeci podmuklo vole reći. E da su to samo pošalice!

Autor.

Odmah iza Nove godine tema broj jedan: plin. Dok se Rusi i Ukrajinci natežu ko će ga kome smjestiti, pola Europe, ili bolje rečeno onaj njegov siromašniji dio, navlači debele kapute i deke, kupuje grijalice i moli Boga da mu ne smrzne dizel u rezervoaru, kao recimo u našoj zemlji. A lako je njima, vodka njih brzo zagrije. Sve u svemu open end. Neće dugo trajati pa se o tome bude opet pisalo i naravno puhalo u promrzle prstiće…

U Palestini, odnosno Pojasu Gaze, Izrael dere po svome. Nikome nije ni nakraj pameti da usvaja neke bezvrijedne (odlučne) rezolucije, kao što smo to do sada naviknuli. A pritisci da se sve obustavi su toliko jaki da ti se odmah tresu zubi. Ovaj put svi pokazuju prstom na krivca - Arapi. Zanimljivo. Ni u slijedećih 200 godina ne će se tu drugačije odvijati. Garantirano.

U Njemačkoj političari sretni. Opet usvojili neki program za oživljavanje gospodarstva. Samo caka je u tome što će love biti manje nego što bi si svako rado htio. Najprije nam od početka godine drmnu znatno veće izdavanje za zdravstveno, da bi jedva dva tjedna kasnije na velike uši proklamirali da će nam isti spustiti za tu i tamo nešto. Ali fora je da je mjesečni iznos za većinu veći nego što je bio na kraju prošle godine. To toliko o zamućivanju pameti. Ima još nešto i siće, a naspomenuti je da kid, na novonjemačkom dijete, može računati jednokratno s 100 eura, a onaj nadraži im kid, tj. auto 25 puta više. Poštenije nemože biti.

A i u domovini isto problemi oko zdravstva. Te dopunsko, te participacija, te ovo te ono. Malo tko može sve to da razabere. Sve skuplje a ništa puno bolje. Teško i da bude dok imamo, kako kažu, jedan od lošijih sustava u Europi i ovakav način vrjednovanja vlastitog zdravlja. To recimo nimalo ne zanima mnogobrojne koji u hrvatskim kladionicama (preko 2500)  godišnje ostave četvrtinu prihoda zdravstva. Nije se ni čuditi, jer ni društvo izgleda kocku ne smatra javnozdravstvenim problemom.

“Tisak iz Hitlerova vremena ponovno na njemačkim kioscima” stoji u jednoj naslovnici. A što je tu čudno? Na televiziji nam se već godinama skoro svakodnevno vrte filmovi iz njegovog doba. Okejjj samo slika, za ton su se pobrinuli drugi. A džaba ni to nije.

Dok u Njemačkoj to rade medijski, Ameri iz protesta šalju poštom stare cipele u Bijelu kuću.  Svako se, valjda, na svoj način obračunava s dalekom i bliskom prošlošću.

U Hrvatskoj pripreme za SP u rukometu. RTL svojim gledateljima već tjednima probija mozak s tim događajem. O nekim dvoranama će nakon svega toga biti opet govora, tako da će moto tog  prvenstva  naknadno glasiti “Vrijeme je za rukomet obračun i saniranje”.

Iz zemljice Bosne i Hercegovine na granici kod Imotskog čitamo da je tip švercao mrtvog vuka, odnosno vučicu. Sasvim “normalna” stvar, moglo bi se reći. Nenormalno je da ju je jedna novinarka proglasila bosanskom. Eee pa nemože to tako s Hercegovcima, ili kako joj jedan tip u komentaru napisa “Dabogda joj se djeci gradivo u školi nakupilo…”

Slovenci nam, eto skoro svaki dan trube da su u pravu i da Hrvašku toliko “vole” da joj moraju blokirati put u EU. Hrvati ne će na takvu “ljubav” uzvratiti bojkotom Mercatora i slovenskih proizvoda. Ma nisu ludi. Svoju će im zahvalnost, po mnogima, pokazati raznim “začinima” kad nas budu posjetili na ljeto. Ako Bog da.

A ako ne da, onda znamo da su za sve odgovorni mudžahedini. Da da, tako je rekao feldmaršal s turbanom na glavi. Citat: “Kriza je zasluga mudžahedina”. Eto, za sve se nađe krivac. Vrijeme je da se Rusi i Ukrajinci isto napokon “dogovore” oko tog pitanja.

Autor.

Kako Hrvata priko 45 najbolje razveseliti? Daj mu penziju! Čim odradi 10-20 godina i pođe mu od muke u glavi da se vrti ona Marxova, da je “rad stvorio čovika”, samo sanja kako da je se što prije dokopa. Ova bolest, ona bolest, ovaj razlog onaj razlog, ma brdo će ti ih navesti samo da ga pustiš tamo di je zamislijo. Tu ne postoji nikakva velika razlika između onih u Hrvatskoj ili Njemačkoj. Čast izuzetcima.

Kad vidiš ovdje 2 ili 3 ozbiljna da si nešto pričaju, znaš odmah - penzija. Ono u prolazu samo fataš dilove rečenice “…da da bijo sam kod onog našeg doktura” ili “…ma moraš pridati one papire kod Elfaua” i slično. Jednom mi dođe jedan tip i reče “ajde bolan daj mi pomozi da ispunim ove formulare, ma mučim se s tim” Ja buljim i nemogu da virujem. Čovik tek nešto oko 45-47, izgleda zdrav ko drijen, sve se nešto smijucka, ali majstor zatupio, oće i on da mu se ispune snovi. “Ako i ne uspije bar sam pokušo” reći će si mnogi, kao on, za utjehu.

Drugom prilikom zamoli me postariji Drago da ga pratim na pregledu kod stručnog doktura od osiguranja zbog regulacije procenta invalidnosti. 4 miseca odradio na nekoj baušteli, treno 9 m sa skele, on kaže 15, ali nema veze. Doktur pripitkiva, okriće zglobove tamo amo, on jauče di boli i ne. I sve se nekako dobro završi. Ali samo na prvi pogled. Nakon izvjesnog vrimena navrati opet, sav uzrujan i držeći gusto napisane listove novog rješenja u kojem mu invalidnost spustiše sa  50% na 30%, vrteći proćelavom glavom promrlja “ejjj pa 30 imamo svi”. Nato se samo nasmijah i pomislih, nije Drago puno ni pogrešio.

A da smo od malena trenirani, sitih se jednog rođaka kojem je uvik baba davala podosta od svoje, odnosno pokojnikove joj belgijanske penzije. Kad su ga pitali “Bože šta ćeš ti biti kad budeš veliki?” On: “penzijoner“. A didetu bijaše tada 7 godina. Nije ni čudo, zašto u Hrvatskoj imamo najmlađe penziće u Europi.

Al´ nas je duh prošlosti dobro istrenirao da budemo “solidarni”. Ipak, vrimena se pomalo minjaju, a  država i poslodavci čine svoje da nam ga što prije istjeraju, svidilo se to nama ili ne.

Autor.

Foto © Dark Vectorangel - Fotolia.com

Frankenštajnova kuhinja ili “Mirakulixe pomagaj”

I Pinokijo bi se zastidio kad bi čuo izjave nekadašnjih sprotaša - posebno bickilista koji su godinama javnost, ko Cigo medu Brundu, vukli za nos i u sebe pumpali puno lipih stvari, da bi danas rekli da su to “samo tu i tamo ponekad radili” i “da su znali da ih nemogu s tim upecati”. Nije slučajnost da takvi tek sada postaju revni kad je i malom ditetu jasno da im drugo ništa i ne preostaje, jer ih neki drugi suptilo ocvikaše.

Već decenijama sportski brod preko rupe zvane doping pomalo ali sigurno tone. Svi oni malo bolje upućeni znaju da je ta rupa poprilično velika, no niko ozbiljan neće stvarno da pristupi tome da je zakrpi. Jer samo tako velika rupetina daje šansu za brojne medalje, da bi se nacija dičila, političari uzdizali, birale osobe godine i da bi sponzori s svojim pacjentima nakon toga išli u pohod u nove rekordne prodaje kojekakvih krpica, patikica i slično, nepitajući svoje “junake” jeli im možda prije toga kemijska industrija bila tajni sponzor, neki institut ili specijalizirana klinika koja je mlade sportaše koristila kao rasadnik, da što bolje usavrši metodu kako sve koristiti, a ne biti upecan od “gadnih” kontrolora, koji svoj posao ionako dosta loše obaviše, jer im njihovom nalogodavcu nepade ni nakraj pameti da si isti rade posao kako im to dolikuje.

Izreka kojom javnost i nakon toga obmanjuju je “radili smo zato da sportisti nebi nekontrolirano ugrožavali sami sebe”. Povirovali bi naravno samo da su ti isti malo pripazili i one “sportiste” s ulice s kašičicom u ruci. Jednom rječju, sve je to močvara ili s dvi: sportska kloaka. Duboka i nepregledna. Ko u nju zagazi neizvlači se tako lako. Naprotiv, mnogi se tu preporodiše. Nekadašnje muljatore iz Istočne Njemačke su i 20tak godina kasnije krivično gonili i pokazivali prstom na njih dok se za ove današnje “bolesnike” već čuju glasovi da ih triba što prije amnestirati. Baš lipo. Par “alegičara” i “astmatičara” se pokaje i aj Jovo nanovo.

Dokle je to sve bezobrazno postalo vidi se po tome da nam čak amateri i paraolimpičari pokušavaju podvaliti pokvareno jaje.

A oni “upecani” imaju “moral” i da protestiraju, kao npr. na OI u Torinu kada su u raciji skoro ufatili dvojicu austrijanskih biatlonaca da si špricaju. Isti si ko Lav Krezumica rekoše “tako mi mlijeka (Epa) u prahu, kidam nalijevo” tj. dečki zbrda zdola zbrisaše kući, dok njihov sportski direktor na sve žestoke natpise medija o njima, reče “to što se nama događa je skandal”, misleći valjda na onu izreku, ili ono bijaše vic “Austrijanci smo (njem: vrletski kakaroši, op.a), to je dovoljno loše”.

Sve to bude, kao i do sada, i dalje svojim tokom furalno, samo oni što čisti ostadoše i o medaljama samo sanjaše, sigurno nemaju onog drvenog bambina s dugim nosom kao uzor, kao ni galijskog junaka koji je uvik volio reci “Obelixe imam jednu ideju”. Nažalost mnogima  je takva ideja pomutila ne samo krvna zrnca nego poštenje, koreknost i zdrav razum, ako su ga prije toga uopće i imali.

Autor.

Da se neke stvari u hrvatskom turizmu itekako mjenjaju mogli smo viditi iz nedavne vijesti da je se na području jednog našeg otoka uz dosadašnje postojeće monopoliste, službeni naziv „Bakica Holiday Group“, ili njezina njemačka inačica „Bakica Genossenschaft & Co.KG “, pojavio i mjesni hotelijer (turistička grupa), da što prije zgrabi pod ruku zbunjene turiste i odvede ih tamo gdje ga (ih) nikad s zdravom pameću nebi pronašli.

Članica “Bakica Holiday Group“ gosp. M.B. (86) izjavila je za naš blog da su se članice grupe pred prvim pojavljivanjem konkurencije ponašale distancirano i suzdržljivo, tako da do većih incidenata nije došlo. Isto su nam potvrdili u lokalnoj policijskoj postaji.

Iz hrvatske hotelske drpni udruge (HHDU) oglasili su se kritikom tvrdeći da „Bakica Holiday Group“ raspolaže s dosta lošim smještajnim kapacitetima, nazivaju ih, kako kažu “mišijim rupama” ili “namištaj iz 1957.” „Bakica Holiday Group“ energično odbija ove zlonamjerne izjave.

Što se tiče ove uporne turističke organizacije, iz službenih se krugova doznaje, da će u njihovim glavnim bazama Splitu i Dubrovniku, doći do smanjenja tržišnog udjela ako i tamošnji hotelijeri budu slijedili put ovih s dotičnog otoka. No, također se pretpostavlja da će „Bakica Holiday Group” pri tome sigurno reagirati smanjenjem cijena.

Osim toga, iz njihove uprave najavljuju i efektivnije metode “prihvata” turista, a dobro upućeni računaju s tim da gosti neće moći ni izići iz autobusa kao sto je to do sada bio slučaj. Ostaje da vidimo kako će se stvari razvijati u ovoj žestokoj borbi sukobljenih strana.

Autor.

Što je zajedničko šibičarima i kojekavim telefonskim kviz emisijama na tv?  Pa metoda kako da obrnu što prije lovu, a da uopće i ne ositiš. Gledam na njemačkoj televiziji jednu od bezbrojnih emisija tipa “Kešolovac” di ti tetke satima brbljaju da je pitanje  lagano, po 79ti put da je u toku kantdaun i po šest milioniti put da uzmeš  telefon i zoveš tetku, da bi od iste čuo poruku “ništa danas junače”, ili kako oni to lipo kažu “vaš poziv je registrian, bla bla”, a oće time reći “vidi papku smo opet drmnuli 50 centi”.  Perverzija na desetu.

A da ni tome nije kraj možes viditi u pauzama skoro svih emisija, gdje ti se postavlja “super nagradno pitanje”. Zovi, okrići, ako još nisi svatijo da je to ista mišolovka.  Tako na primjer imaš pitanje: Koji je glavni grad Njemačke? Odgovor: a) Berlin, b) Lufthansa ili Kako se zove žena od princa Charlsa? Odgovor: a) Camilla, b) Helmut. Haaa???  Da se nije možda i on “okrenijo”? Biti će valjda da ima i onih koji su beeee rekli, ako su uopće bili u situaciji to reći, čim zovu.

A na jednom testu su dokazali da moraš prosječno 43x nazvati, da bi uopće mogao da cvrkneš i time bio  tek jedan od brojnih sanjara, koji misle da je vrime da se koji euro zagrne.

Posebna priča su astro ekipa, noćne ptice grabljivce koje vrebaju osobe s 2 još preostale ćelije, od kojih im jedna služi da okrenu broj, da bi im rekli da “će za par miseci doći novi partner u njihov zivot..blablabla”. A za preostalu ćeliju biti će im sugrerirano da sada zovu svaki dan “svog” astrologa, “inače im prijeti velikaaa velika nezgoda u životu …” uuuu…Tako bar zvizde kažu, ili su ono bile karte?

Autor.

Iz godine u godinu ispolitizirani šou kojekavih pridošlih europskih pjesničkih džohara sredinom godine uvik iznova uzima neki čudan zamah. Koje kome šta dao, zašto, zbog čega nije itd.

Oni koji su si međusobno desetljećima na zapadu, jugu i sjeveru dilili bodove, danas urliču što istočna Europa to isto radi, što je sasvim normalna stvar na svitu. Čak ih se naziva i “mafijom”. Nije li to onda možda naknadno prizanje svoje vlastite prošlosti?

A da stvar i nije toliko upadljiva vidljivo je recimo ako se zbroje samo glasovi zapadnjaka koje su oni dali svima, da konačni rezultat nebitno ostupa od stvarnog.

Okej okej, da neki “muljaju” s tim što im brojni stranci u nekim državama zovu svoje zemlje, to je odraz samo rodoljublja i demokratskog prava, što je brojnim zagovornicima ovog često puta previše amaterskog, nazovi programa, trn u oku. Od muke samo laprdaju da ovaj sustav glasovanja treba što prije ukinuti.

Taj cirkus, koji navodno niko negleda, bude jednom završio tamo gdje i bezbrojni nepoznati pjevači i grupe koji su u njemu nastupili ili pobjedili, naime u bespućima glazbene anonimnosti.

Autor.

Foto: © michael vileprat - Fotolia.com

Bezbroj mladih “muzikalnih” talenata vitar zadnjih godina dopuva i još brže otpuva ili kako ono u à la Holivud rekoše “prohujali s vihorom”.

Zanimljivo je stvarno bilo viditi sve te naivne, neotesane, razmažene i ko Teletabiji “talentirane” takmičare koji pohitriše svoja “umijeća” javno predstaviti, nemisleći pritom da mnogi mogu dobiti upalu srednjeg uha, a često i poteškoće u vidu gledajući te face, čija linija često bijaše slična svinjici Babe ili punomasnoj s Milka čokolade, nego nekom možebiti pravom pjevačkom talentu.

Onu jednu dvi pismice koju uvižbavaše 479 puta prid špiglom i jeftinom muzičkom linijom od 49 eura, rastežu ko žvaku i paraju tonove digot ih isparati stignu.

A kad vide da je i toga dosta onda obično kažu “žiriii, mogu ponovo, imam tremu?” “Naravno” bijaše skoro uvik odgovor, jer si apatični i deprimirani žiri često možda misliše “ionako napola više ne čujemo”. Samo vi gnjavite publiku, bolje i nisu zaslužili čim su uključili da baš vas gledaju.

A i one koji se prošuljaše do finala, par miseci kasnije skoro svi zaboraviše. Očigledno “karijera” otišla nizbrdo. Kao da su se svi oni pogrešno pogođeni tonovi za osvetu udružili i rekli “arrivederci lipoto, drž´se ti svog ogledalca, ovde se naši putovi razilaze”.

Autor.

Foto: © Jafaris Mustafa - Fotolia.com

Bome biti ozbiljno bolestan, a da nisi privatni pacjent i još ak si naletiš na kakvog otrcanog doktura u Njemačkoj, može biti kobno. Ne samo po zdravlje. A prije toga moraš si proći i opsežnu proceduru, eeehh torturu.

Sve polazi od zakazivanja termina. Nisi reko ni keks (”dobar d..”) već čuješ s druge strane “jesi privatni ili “šugaljević?”, tj. zakonski osiguranik, kako ovdi zovu proleterijat. Ako smuljaš da jesi, imati ćeš kad navratiš uši možda veće nego Duško Dugouško, ili ono bijaše Zekoslav Mrkva?

Ako rekneš istinu, onda si lipo imaš vrimena se za to i psihički pripremiti, tj. dobiješ ga, ako ti upali kec, za koji tjedan, a ako ne, e onda…. nedo Bog nešto ozbiljno.

Iz godine u godinu sve gore, ali ne za one koji, čim uđu, čas prije protrkaju do doktura, dok 47 “šugaljevića” u sobi za čekanje čitaju sve stare i nove novine, studiraju svaku nijansu kreča na zidu ili se po x-ti put dižu s mista, misleći da time mogu malo dotorovu sekretaricu upozoriti na sebe, koja ih ne ferma ni 1,5%, jer ju još jedno 65 “šugaljevića” uporno pokušava dobiti na telefon. No way.

Ako slučajno učiniš verbalni delikt i pobuniš se da dugo čekaš, odmah ti curica s nekim tatarskim akecentom udari parolu “e danas imamo puno hitnih slučajeva”, u prevodu znači: doktur nam namiriso puno privatnih budžovana i oće da ih oguli di može, a to kao što znamo - traje.

Sidaš opet u nadi da neće još dugo trajati, a iste sekunde već svaćaš da si se zajebo je to bila pogrešna misao.

Neda se bome njima puno pričati s tobom. Neki kukaju da na tebi malo zarađuju, pa zato im se možda okriće u stomaku ko u Etni prije korupcije, eurupcije, kad vide punu čekaonicu namrštenih, apatičnih i iznerviranih skorojevića, kojima ništa drugo ne preostaje, nego da opet pročitaju, koje je sve biljčice skupio Princ Charles sa svog zadnjeg lutanja po Škotskoj, jeli mu mama prošli tjedan dobro spavala ili dali joj je unuk sa “izleta” iz zemlje s razvijenom “ruralnom poljoprivredom”, došo s više “prtljage” ili ne.

A možda bulje jedni u druge misleći “e pa čekaj, jel´no onaj popriko došo poslje mene, ili…?

Autor.

Foto: © iofoto - Fotolia.com, © Wolf - Fotolia.com

“Ne pričaj s drugima, ne uništavajte nameštaj u vagonu i brodu, ne pij, ne kockaj, peri se, čisti se, obrij se, ošišaj se, ne sudi sam… “ ne, neee to nije izvod iz knjige “Klošarka posla”, “Seljački bonton” ili “Neandertalac za početnike” nego “saveti”, u putnoj ispravi (ne pasošu) “njegovog veličanstva” Petra II iz tridesetih godina.

Kralj je u svojim podanicima očigledno vidio huliganski nastrojenu hordu, nepismene i prljave seljake kojima je još usput preporučio da “u tuđinu polaze vedra lica i da više pitaju i slušaju, a manje da govore” kako tamo stoji, kao da će s korpicom za piknik na izlet u prirodu, a ne ko krtice u mračne američke rudnike ili belgijske topionice.

Vedro im je možda bilo lice samo prije 12 sata teškog grbačenja, i nakon kad su možda saprali svu onu prašinu s njega. A i to je pitanje, jer su se nakon toga odmah umorni ko ćuke svalili u vrući krevet od predhodnika u baraci, sanjajući da će možda jednog dana vedrog lica s kojim dolarom u “ušivenoj, platnenoj i nepromočivoj kesi” doći kući.

“Više pitajte, a manje da govorite” - Haaa??? Meni se čini da su oni valjda samo govorili, a da ih niko ništa nije pitao. Ne samo verbalno.

“Njegovo veličanstvo” je doista bilo domišljato u “savetima” pri kraju putne isprave gdje u mnogim stvarima ljude drži više nego za budale ili primitivce. Tako recimo stoji:

- “budite spremni na iskricanje čim brod stigne u luku”. To valjda možda zato da nebi imali vrimena satrajisati ili iscipati sav namištaj. Ah da, ni danas nije puno bolje, samo što se to recimo rješava grafitima ili nekim drugim “civilizacijskim” (panu mi oni školski autobusi napamet) metodama.

- “pisanje i čitanje pomoćiće Vam mnogo u svetu! Već na putovanju ako nemate s kim razgovarati uzmite knjigu pa čitajte i pišite svojima. Pišite kući češće i nezaboravljate označiti tačnu adresu vašeg stana…”. Samo, kako to objasniti onim 90% koji su otišli nepismeni u bili svit??? Šta da oni rade sve to vrime??? Da 6 tjedana na brodu do Amerike meditiraju, broje pomlaćene pacove, farbaju brod iz vana, igraju kriket s nekim lordom iz prve klase na palubi ili da piju čaj s kapetanom?

A, “tačna adresa” je za mnoge bila jednadžba s najmanje 3 nepoznanice. “Njegovo veličanstvo” je zaboravilo napisati, za one koju su nepismeni, da svako ponese svog goluba pismonošu. A oni koji ga nemaju, neka pozajme od komšije, ionako mu je on kod žene.

Da nebi došli, kao što su otišli iz otadžbine i sve rasfućkali na ofucane lutke s crvenim ružom i kocku stoji: “Štednja neka Vam je uvek na pameti, jer u radiše svašta beše, a u štedite jošte više! Čuvajte novac za crne dane i da starost ne pita gdje Vam je bila mladost”. A ko je smijo napisati da ih crni dani tek čekaju. Mamma mia.

Da je, “po milosti Božijoj i volji narodnoj” ostao na vlasti, njegovi bi nasljednici nešto novo pridodali. U modernoj verziji bi, posebno za one čiji je stvarno bio kralj, moglo još stajati:

- prijavi (sav) porez
- ne radi na crno, a da istovremeno kasiraš socijalu
- ne uvozi tonu svinjetinje u busu, a da cariniku kazeš da je to za osobne potrebe
- ne urlaj ko majmun po ulici kad je tvoja zemlja bilo koga u bilo čemu pobedila
- ne furaj se u rodni kraj, a da si istovremeno od doktora pisan dve sedmice bolestan
- ne pokušavaj da obletiš 12 kojekavih doktora, da bi ti bar jedan od njih potvdi da si s 47 za penziju
- ne kupuj bmw ili merđu, da bi ga samo u rodnoj grudi mogao pokazati
- nevucaj se po kafanama, bar ne prepodne. U mnogim zemljama se u to doba još radi
- nauči jezik bar toliko da ti dete od 11 godina ne mora tumačiti pismo od biroa za nazaposlene
- ne uzimaj državljanstvo, curu ili momka samo radi “papira”
- obavezno se učlani u folklorno društvo i nauči “Kozaračko kolo”
- ne kupuj “Armani” ili “Prada” odela. U rodnom kraju ih imaš puno jeftinije, doduše većinom su falsifikati

I na kraju stoji: “Ako sve ove savete poslušate bićete sretni i ispunićete svoju dužnost prema sebi, svojima i Domovini, koja će se veseliti Vašem povratku”. Naravno sve! Ako slučajno kakav ispustite odmah će pasti meteor na Vašu domovinu i u nju se nikad više nećete moći vratiti (tako ja osto vaš kralj).

Autor.