Isus je svoje suvremenike upozorio da se čuvaju lažnih proroka, pa im je poručio »Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati« (Mt 7, 16). Ta kratka ali jasna rečenica nosi u sebi toliku snagu i jedino je pravo mjerilo kako razlučiti grabežljive vukove od nevinih ovaca. A vukova je u Hrvata i previše. Rijetko se jasno izjasne da su to, pa većinom nastupaju maskirano. Besprekidno pričaju bajke o nekoj boljoj i svjetlijoj budućnosti, gospodarskom prospreritetu i drugim mitovima koje proizvoljno plasiraju da maskiraju proždrljivost, pohlepu i bezobzirnost. Plodovi su naravno i slijepcima “vidljivi”, no stječe se dojam da je narod malaksao, iscrpljen, duhovno i moralno istrošen. A kako i nebi, godinama je birao jednu opciju, pa drugu, a možda i neku treću, da bi s vremenom shvatio da tu zapravo nema skoro nikakve razlike. Vuk je vuk, bio on siv, bijel ili crn.
Hrvatski vukovi su dobro organizirani. Postoje dva velika čopora i više manjih koji im se po potrebi pridruže u zajedničkom lovu. I najniži vuk u zapovijednom lancu - omega je sit, a mladunčad su mu za najmanje četri koljena osigurana plijenom. Kako i nebi, sposobni su, imaju dobre očnjake, a i režanje su dobro savladali. To su ih naučili njihovi roditelji, iskusni vukovi koji su deseteljećima imali svoj teritorij u kojima ovce nisu smjele ni beknuti. Silom prilika shvatili su da to danas nije održljivo, pa su se prilagodili, i to uspješno. Njihov dobro razvijeni miris im je pri tome dobro poslužio. Prvo što su uradili je da su promjenili taktiku i preobukli se u svoju žrtvu. Današnji vukovi se ne sporazumijevaju govorom tijela, mirisom ili zvukovima, nego jezikom ovaca. Ali svoj djelokug i dalje obilježavaju urinom i izmetom. Domaći vukovi žive u svakom staništu koje im pruža dobar zaklon što mogu zahvaliti dobro ustrojenoj organizaciji i zapovijednom lancu. Suprotno vučijoj naravi naši vukovi svoj plijen često prepuštaju i drugim čoporima, pogotovo onim čije zavijanje je im i samim ne sasvim razumljivo. A ti su brzo shvatili da je dobrog mesa u izobilju pa love sve što stignu.
Populacija vukova iz godine u godinu je veća, mada službena izvješća govore o njihovoj navodnoj ugroženosti. Hrvatski vukovi s svojim kolegama iz obližnjih šuma veselo mahaju repom jer naše ovce još uvijek misle da su im oni pravi pastiri. Isus, koji za sebe reče da je vrata ovcama (Iv 10,7) u prispodobi o izgubljenoj ovci naglasi, da bi se čovjek koji je imao sto ovaca više radovao onoj jednoj izgubljenoj koju bi našao nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale (Mt 18, 12-14). A zalutale ovce u hrvatsko stado izgleda jedino još On može povratiti. Zamolimo Ga da to učini!
Autor.
Posljednji komentari