Pisma iz Njemačke

Ponašanje Hrvatske prema Hrvatima u BiH u dosta slučajeva podsjeća na postkolonijalizam nekadašnjih ali i današnjih velesila. Ovakva protunacionalna i izdajnička politika na snazi je više od jednog desetljeća i s vremenom na vrijeme opetovano uzbuđuje duhove, što smo mogli zapaziti nakon najave da će Hrvatima u BiH biti ukinuto dvojno prebivalište. Svim civiliziranim i uređenim narodima i državama, a posebno onim čiji je broj stanovnika mali i koji se bore s padom nataliteta, u interesu je jačanje nacionalnog korpusa, brojnosti i proširivanju vlastitih interesa, a ne sužavanju prava i zabijanju klinova u vlastito tijelo.

Onima kojima su prodiljne naknade, dječiji doplatak ili na primjer pomoć za nezaposlene Hrvata iz BiH s prebivalištem u Hrvatskoj, bitnije od njihove opstojnosti, pa makar i one brojčane u zemlji iz koje potječu, mjesto nije da upravljaju lokalnom zajednicom a kamoli državom. Isti ti koji su sve rasprodali, pokrali, izdali i uništili, odjednom se ko tobože brinu za interese naroda, a sami (preko granice) potkradaju svoje zemljake (primjer Buškog jezera), kojima to prebacivaju.

“Kupujete hrvatsko”, jačajte hrvatska poduzeća i osiguravajte njihovim djelatnicima radna mjesta i blagostanje, plaćajte indirektno poreze, a ni slučajno ne tražite prava, poruka ja koju službeni Zagreb šalje svojim državaljanima s onu strane istočne granice. Hrvatska je i u 2009. bila najvažniji vanjskotrgovinski partner Bosne i Hercegovine. Te godine u BiH izvezeno je robe i usluga u vrijednosti od 948 milijuna eura, a iz nje uvezeno za oko 482 milijuna eura. Doduše nisu samo Hrvati u BiH jedini potrošači, no bez njih bi ova brojka za Hrvatsku bila sasvim drugačija, odnosno nepovoljnija.

Moderni kolonizatori naravno da kroz razne pomoći potpomažu svoje (bivše) kolonije od kojih su se okoristili ili to još uvijek čine. Koji novčić za Crkvu, školstvo ili “opanke” kako je to posprdno nedavno nazvao  jedan dnevnik, valjda će se uvijek naći. Ali i prigovoriti. Tako se vodi briga o narodu koji svakom služi a ne samom sebi.

Ulaskom Hrvatske u EU Hrvati nastanjeni tamo i dalje će zadržati dvojno prebivalište, a to su zapravo uvijek i imali, a uz to će dodatno dobiti i pogodnost aktivnog i pasivnog biračkog prava na lokalnim/komunalnim izborima u zemlji u kojoj žive. Uvijet je da su prijavljeni 3 mjeseca, odnosno 6 ako se kandidati u mjestu boravka. Ista prava dobiti će i stranci koji žive u Hrvatskoj, dok će i dalje imati mogućnost da biraju na recimo parlamentarnim izborima u svojoj domovini, što je kod nekih zemalja dopisnim putem dosta dobro rješeno. Pitanje socijalnih naknada također je uređeno, ali one variraju ovisno od države.

EU proširiva prava svojim građanima, a Hrvatska svojim sužava. Istina, imamo Hrvatsku, ali bijednu, nedoraslu i podanički nadstrojenu, čijim gospodarima moći nije u interesu njezina stabilnost nego slabljenje i koloniziranje same sebe.

Autor.

Iz tiska je izišao dvobroj Žive zajednice, mjesečnika hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj, za siječanj i veljaču. Po prvi put od njezina objavljivanja, od 1978. godine, od ovog broja mjesečnik se tiska u domovini, u tiskari „Denona d.o.o» i to cijeli u boji. Iscrpnije

Doći ću ti o Božiću mala, ako Švabe dadnu ofentala. Te su stihove gangali hercegovački gastarbajteri šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada su masovno krenuli na zapad. ‘Ofental’ je zapravo Aufenthal, što znači pravo boravka u Njemačkoj. Iscrpnije

Ivo Josipović

Novi, budući predsjednik, po nekima Mesić II, čija bi ne pobjeda, s obzirom na okolnosti bila prava senzacija, imati će vremena da dokaže jeli u istinu to ili nije. Medijskom potporom ovog do skora nepoznatog SDP-ovog kandidata, još davno se znalo da će se bez problema plasirati u drugi krug. Dodatnu podršku ponudio mu je i konkurentski HDZ rascjepkanošću svojih kandidata, od kojih su neki jedva dočekali svojih pet minuta, davši time do znanja stranci iz koje dolaze, da je ne šljive ni 1%. “Reinkanirani” Ivo se također pobrinuo da svoju bivšu stranku i mnoge birače napravi za budala, što mu mnogi od ljetos nisu zaboravili. Nisu samo HDZ kandidati i “nesretni” Ivo krivi, nego i politika te stranke. Sam Bog zna gdje je njihovim aferama kraj.

Jedna od prvih izjava Josipovića je bila da će nakon pet godina napraviti reprizu. Doima se smješno, jer još nije usljedila ni inauguracija, a isti sanja drugi mandat.Hoće li on stvarno učiniti Hrvatsku boljom nego što jeste i Hrvatima u BiH barem na verbalnoj razini pomoći i podržati njihove legitimne zahtjeve, ili će biti samo predsjednik “crvenih”, vrijeme će pokazati.

Milan Bandić

Dojučerašnji SDP-ov igrač - Milan Bandić, dugogodišnji gradonačelnik Zagreba, čim je objavio svoju kandidaturu i bio izbačen iz stranke, odjednom je od lijevčarskih medija postao čoban, primitivac, čovjek upleten u razne afere i osoba nad kojoj se vršila hajka. Pitanje je samo zašto je isti godinama bio toleriran i nije bio tada kao sada javno prozivan, ako je takav kakvog se smatra. Zašto kulturni i obrazovani Zagreb nije imao dostojnog kandidata? Bez obzira što je tu točno, na vidjelo je izašlo jedno - dvoličnost. Toj stranci, kao i HDZ-u, a i mnogim drugim strankama, borba protiv kriminala i korupcije u većini slučajeva postaje samo onda interesantna ako se ne radi o vlastitom kandidatu. Potrpavalo se gdje se stiglo, da bi po potrebi sve bilo aktivirano. To toliko o vjerodostojnosti. Sam Bandić je pogrješio svojom kandidaturom. Na vidjelo je izašla sva njegova nekompetentnost, smućenost i ranjivost, jer mu stranka više ne drži zaleđe. U narednom periodu glavna preokupacija mogla bi mu biti stvaranje ili sudjelovanje u nekoj novoj socijaldemokratskoj stranci i briga oko eventualnih kazenih prijava. Račun sigurno neće izostati.

Milan Bandić i glasači u BiH

Većina glasača iz BIH svoj je glas (94,28%) dala Bandiću. No, i bez obzira na uvjerljivu pobjedu  Josipovića, stječe se dojam da je se u nekih Hrvata, koji se s tim nikako ne mogu pomiriti s Bandićevim ishodom prije svega u BiH,  opet aktivirao gen “zloćudni Hercegovac”. Ali, kad u Istri glasa 83,37%, Varaždinskoj (80,12%) ili Međimurskoj županiji 80,08% za Josipovića onda naravno nije riječ o jednoumlju, nego o demokratskoj volji birača. Jedna važna stvar se tu zaboravlja. Razlozi su višeslojni. A to je nerješeno nacionalno pitanje Hrvata u BiH i odnos Zagreba zadnjih deset godina prema njima. Svaki kandidat iz bilo koje stranke koji bi ugledom i funkcijom istinski stao u obranu interesa Hrvatskog naroda u BiH dobio bih od njih podršku. Uz to još su prisutna gorka iskustva s Stjepanom Mesićem koji je mnogo truda uložio u ocrnjavanju tamošnjih Hrvata, umjesto da ih zaštiti što mu je bila predsjednička, odnosno ustavna dužnost. Glas za Bandića je bio prije svega glas protesta. Isti je se i sam na početku kampanje nejasno očitovao glede trećeg entiteta, da bi tek nakon izvjesnog vremena shvatio da je to nedovoljno. Uobičajni animozitet SDP-a prema Hrvatima u BiH i dijaspori također je igrao određenu ulogu.

Glasovanje Hrvata izvan Hrvatske

Ako se izuzme BiH gdje su do sadašnjih izbora zadnjih godina sve manje Hrvata izlazilo na izbore, odaziv dijaspore je marginalan i nikako ne predstavlja značajniji faktor. U brojkama to znači 16.085 glasova tj. 0,71%. Po svemu sudeći i ovih par tisuća glasova biti će s vremenom na meti ljevičarsko-liberalnih snaga koje je pobjeda Josipovića osnažila, pa ako isti na slijedećim parlamentranim izborima dođu na vlast, neće čuditi ako bude lansirana ponovna hajka à la “ne plaćaju porez”. Ovakav cenzus prisutan je samo u nezrelim državama i zapravo je kršenje vlastitog Ustava koji svim državljanima garanatira pravo glasa. Opet me to posjeti na dvoličnost kao u primjeru gradonačelnika, pa “odmetnika” Bandića. Osim toga, dijaspora je zbog prošlosti uvijek bila ne naklonjena lijevim kandidatima ili strankama. Ni “desničari” se ne mogu pohvaliti da su puno toga za nju učinili, dopisno glasovanje nikad nije uvedeno, a saborski zastupnici koji su je “zastupali” samo su bacali sjenu i služili kao poslušni stranački pijuni. Nije isključeno da oni koji bi ukinuli legitimno pravo glasovanja dijaspore nebi samo na tome stali. Kod tog pitanja (glasovanje) se naravno skoro nikad ne spominje kako su zapadne zemlje rješili tu stvar, jer im naravno to ne ide u prilog. A hoćemo na Zapad - to je parola.

Sva ova zbivanja oko izbora pokazala su koliko je Hrvatska zaglibila i da je krajnje vrijeme da se oformi nova snažna hrvatska domoljubna stranka centra ili desnog centra koja će okupiti sve ne istrošene kadrove i raščistiti pojave u društvu koje su kao tumor zahvatile napaćenu zemlju.

Autor.

Autor: Dr.sc.Siniša Kušić

Povremeno se u Hrvatskoj, a naročito pred izbore, javljaju neke osobe ili političke organizacije tražeći da RH promijeni zakon o biračima sa ciljem da se Hrvatima u izvandomovinstvu oduzme pravo glasovanja. Iscrpnije

Isus je svoje suvremenike upozorio da se čuvaju lažnih proroka, pa im je poručio »Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati« (Mt 7, 16). Ta kratka ali jasna rečenica nosi u sebi toliku snagu i jedino je pravo mjerilo kako razlučiti grabežljive vukove od nevinih ovaca. A vukova je u Hrvata i previše. Rijetko se jasno izjasne da su to, pa većinom nastupaju maskirano. Besprekidno pričaju bajke o nekoj boljoj i svjetlijoj budućnosti, gospodarskom prospreritetu i drugim mitovima koje proizvoljno plasiraju da maskiraju proždrljivost, pohlepu i bezobzirnost. Plodovi su naravno i slijepcima “vidljivi”, no stječe se dojam da je narod malaksao, iscrpljen, duhovno i moralno istrošen. A kako i nebi, godinama je birao jednu opciju, pa drugu, a možda i neku treću, da bi s vremenom shvatio da tu zapravo nema skoro nikakve razlike. Vuk je vuk, bio on siv, bijel ili crn.

Hrvatski vukovi su dobro organizirani. Postoje dva velika čopora i više manjih koji im se po potrebi pridruže u zajedničkom lovu. I najniži vuk u zapovijednom lancu - omega je sit, a mladunčad su mu za najmanje četri koljena osigurana plijenom. Kako i nebi, sposobni su, imaju dobre očnjake, a i režanje su dobro savladali. To su ih naučili njihovi roditelji, iskusni vukovi koji su deseteljećima imali svoj teritorij u kojima ovce nisu smjele ni beknuti. Silom prilika shvatili su da to danas nije održljivo, pa su se prilagodili, i to uspješno. Njihov dobro razvijeni miris im je pri tome dobro poslužio. Prvo što su uradili je da su promjenili taktiku i preobukli se u svoju žrtvu. Današnji vukovi se ne sporazumijevaju govorom tijela, mirisom ili zvukovima, nego jezikom ovaca. Ali svoj djelokug i dalje obilježavaju urinom i izmetom. Domaći vukovi žive u svakom staništu koje im pruža dobar zaklon što mogu zahvaliti dobro ustrojenoj organizaciji i zapovijednom lancu. Suprotno vučijoj naravi naši vukovi svoj plijen često prepuštaju  i drugim čoporima, pogotovo onim čije zavijanje je im i samim ne sasvim razumljivo. A ti su brzo shvatili da je dobrog mesa u izobilju pa love sve što stignu.

Populacija vukova iz godine u godinu je veća, mada službena izvješća govore o njihovoj navodnoj ugroženosti. Hrvatski vukovi s svojim kolegama iz obližnjih šuma veselo mahaju repom jer naše ovce još uvijek misle da su im oni pravi pastiri. Isus, koji za sebe reče da je vrata ovcama (Iv 10,7) u prispodobi o izgubljenoj ovci naglasi, da bi se čovjek koji je imao sto ovaca više radovao onoj jednoj izgubljenoj koju bi našao nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale (Mt 18, 12-14). A zalutale ovce u hrvatsko stado izgleda jedino još On može povratiti. Zamolimo Ga da to učini!

Autor.

Hrvati su se “usrećili”. 10.1.2010. prema neslužbenim rezultatima s  60,29% glasova (poraženi Milan Bandić osvojio je 39,71%) izabrali su novog predsjednika - Ivu Josipovića. Slučajnost? Nikako. Osoba koju do prije par mjeseci skoro nitko nije poznavao uspjela je, zahvaljujući prije svega medijskoj podršci, osvojiti mjesto na Pantovčaku koje uskoro napušta Stjepan Mesić. Dovoljno je bilo u predizborno vrijeme pogledati samo informativne emisije hrvatskih televizija koje su SDP-ovog kandidata uvijek stavljale u prvi plan, pa bi samo naivni zamislili da isti neće osvojiti drugi krug i time više manje i konačnu pobjedu.

Svi lijevičarski mediji su puhali u istu trubu, uključujući naravno Kajina i Pusićku, koji su samo služili kao dekoracija, nebitno o tome koje su stvarne prednosti kandidata. Naravno da ni Mesić nije propustio priliku da se izjasni za kojeg je nasljednika. Ostvarilo se ono što je od počeka bilo poznato. Neki HDZ-ovi kandidati su se razletili svaki za svoj račun, a za uzvrat su dobili nogu, dok je Bandić, koji je isto tako završio, postao cilj meta svojih nekadašnjih stranačkih kolega koji su naravno godinama šutjeli o navodno preko 300 kaznenih prijava protiv njega, da bi, kad ih je napustio, bio proklinjan i ocrnjen gdje se god to stiglo. Mnogo to govori o samoj stranci i njihovom pristupu  kriminalu i korupciji. Josipovića nije izabrao samo lijevi blok nego i nesposobnost HDZ-a da upravlja zemljom. Situacija s drugim Ivom je pokazala da ta stranka ima prije svega posla sama s sobom. Sve i da je imala dostojnog kandidata stvar najvjerojatnje nebi prošla.

I da ne zaboravimo, dijaspora je odlučila ishod rezultata. Naravno u podmetnutim člancima nekih listova koji svjesno izvršavaju svoju dužnost nadređenih im vlasnika. Kad dođu slijedeći izbori, bilo oni predsjednički ili parlamentarni, trebati će se prisjetiti takvih naslova i lansiranih laži.

Gospodin Josipović je obećao, a to ćemo dobro zapamtiti, da će se zalagat za ravnopravnost svih u BiH, i da se neće u unutarnje stvari mješati. Mada je jedno bez drugog teško zamislivo i zvuči previše općenito, jer dotični nije predsjednik “svih” nego samo Hrvata, vrijeme će najbolje pokazati koliko je mislio ozbiljno, ili se samo radilo o uobičajnim floskulama. A zalaganje nije nikakav dobrotvorni čin nego ustavna dužnost!

Deset godina nakon Mesićvog lutanja, Ivo Josipović je dobio priliku da, predsjedničku mu dužnost, može bolje i sposobnije obaviti. S obzirom da je već najavio da će zacrveniti Hrvatsku, vjerovati u neke iskrene namjere je kao pogledati Dnevnik a ne steći dojam da ti netko nešto uporno pokušava naturiti. Naravno demokracija, ali nažalost balkanska i odvratna.

Može li prosječan hrvatski građanin biti sretan nakon ovog izbora? Zasigurno ne, jer ne izlazak skoro 50% glasača je pljuska kandidatima i iskaz nepovjerenja da se mogu dogoditi značajnije promjene. Većini je dosta manipulacija, korupcije i afera stranaka i njihovih (bivših također) dužnosnika koji su kod njih izgubili kredibilitet i svojim ne odazivom na biračka mjesta se jasno izjasnili za kojeg su kandidata “glasovali”.

Autor.

Rezultati izbora za predsjednika Republike Hrvatske - 2. krug

Rezultati studije pokazuju da u svakom drugom od 100 najčešćih zanimanja u Njemačkoj zaposleni zarađuju manje nego prije 20 godina. Iscrpnije

10 godina nakon Tuđmanove smrti zemlja koju je ostavio prvi hrvatski predsjednik sasvim je drugačija. Iako su ga mnogi smatrali despotom, što se posebno odnosi na one snage kojima stvaranje Hrvatske povjesno nije išlo u prilog, tek je danas jasno vidiljiva razlika između njega i vicmahera koji se svim silama trudio da od zemlje u kojoj je izabran za predsjednika upravo to od nje i napravi. Tuđmana su mnogi kritizirali, posebno stranci, ali prije svega zato što ih nije slušao kako su inače navikli kad se radi o malim zemljama ili onima koji su to tek postali. Pokušao je da bar u nekim domenama stvori zemlju koja nije, kao ova današnja, ovisna o svemu i svačemu i koju danas može ucjenjivati svaka veća zapadna banka ili multinacionalna kompanija, da ne govorimo o državama ili vladama.

Stranke koje su vladale poslje njega “izvrsno” su obavile svoj zadatak. Trudile su se svim silama da podanički ližu stražnjicu svima koji su se ponudili, a koji su im za uzvrat obećali podršku i štošta drugog. Bitno je bilo osakatiti Hrvatsku, prikazati je kao primitivnu, ne doraslu da upravlja  sama sobom, njezine branitelje i generale prikazati kao zločince i naravno sve rasprodati od vrijednosti, posebice nacionalne. Takvi danas izvlače milijarde godišnjih dobitaka koji većinom završe u njihovim matičnim zemljama. Isprobani neokolonijalizam pod motom globalizacije i slobodne trgovine.

Naravno da ni Tuđman nije bio svetac. Mnoge stvari zbog raznih okolnosti nije shvatio, korupciju i kriminal nije značajnije sprječavao, nije proveo lustraciju, nego je zahtjevao nacionalno pomirenje. Tzv “detuđmanizacijom” su mu njegovi ideološki protivnici najbolje rekli što o tome misle. Te svoje propuste pokušao je da nadoknadi “čvrstom rukom”, jer je očigledno slutio još za svog života da je previše hijena koji bi da rastrgnu mlado janje. Tako se nažalost i pokazalo. Usljedila je kampanja laži, podvala, poluistina i drugih izmišljotina od domaćih petokolonaša, kao i zemalja i medija  s ispostavom u Hrvatskoj, čiji vladari sjede tisućama kilometara dalje promatrajući sve s smješkom i zadovoljstvom kako se njihov plan pomalo ostvariva. Hrvatska borba za neovisnost i Domovinski rat se često puta ciljano izvrću i suptilno prikazuju kao zločin, a  stvarni teror nad hrvatskim pučanstvom, okupacija, rušenje i uništavanje gradova i sela u 95% slučajeva ostao je nekažnjen, potrpava se i prepušta zaboravu. Poraženi i njihovi sponzori su ti koji se trude da nam nametnu svoju povjesnu “istinu”.

Hrvatska je postala sprdnjom i podsmjehom bližih susjeda, igračka velesila, kojoj kao malom djetetu obećavaju lizalo, a nude remen. Tako je za deset godina od male zemlje koja je bila mlada navina i neiskusna, ali dostojanstvena i prespektivna s svim njenim komparativnim prednostima, postala zemlja u kojoj strani kapital odlučujući faktor, prezaduženost rak rana, a kriminal, bezvlašće  i nebrojne afere dosežu astronomske visine. Da tragedija bude veća, vodeće stranke koje im se nude  se razlikuju samo u njihovim imenima. Nesvjesnom narodu kojem su lažima i mućkama poprilično izaprali mozak ne preostaje veliki izbor. Mnogi su u svom očaju odustali od izlaska na izbore, što je posebno bilo vidljivo u prvom krugu za izbor predsjednika, gdje je na glasovanje izašlo samo 44% građana. Ovakvim načinom vladanja nije isključeno da jednog dana možda i 20% odlučiva što će biti s 80%. Upravo je taj omjer današnje normalnosti u zemlji u kojoj manjina natura većini svoja pravila igre. Volja naroda to sigurno nije, ali jeste onih kojima je  slobodna Hrvatska kost u grlu, kao i onih koji vjerno za njihov i svoj interes s njom mešetare zaklinjajući se u pravdu i poštenje. Što su ti zadnjih deset godina stvorili najbolje vidimo danas. Hoćete li im opet povjerovati i čekati da dovrše posao?

Autor.