Stvarne sudbine poznatih ličnosti, ali i anonimnih pojedinaca, ispreplele su se na imaginarnom putovanju u sjajno improviziranome potpalublju Muzeja
Što povezuje slavne izumitelje Nikolu Teslu i Mihajla Pupina, revolucionare Lajosa Kossutha i Hansa Kudlicha, novinare i bankare Frana Saksera i Petera V. Rovnianeka te glumce Johnnyja Weissmüllera i Ericha von Stroheima? Nesumnjivo, veliki iseljenički val koji je početkom 20. stoljeća samo iz riječke luke prenio 300.000 Europljana u Ameriku, u potragu za boljim životom, o kojemu su podjednako sanjali siromašni seljaci, vojni bjegunci, samohrane majke i smioni vizionari.
Stvarne sudbine poznatih ličnosti, ali i anonimnih pojedinaca, poput suzdržane i štedljive kuharice Lize koja je umrla od pothranjenosti, ispreplele su se na imaginarnom putovanju u sjajno improviziranom klaustrofobičnom potpalublju Muzeja grada Rijeke, u sklopu izložbe »Merika - iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880-1914.« autora Ervina Dubrovića.
Pojedinačne priče o 26 ljudskih sudbina prezentirane su u brodskim kabinama, s fotografijama i kratkim biografijama putnika među kojima se, uz ranije spomenute, nalaze i neobrazovana, ali višestruko umjetnički nadarena majka glasovitoga Andyja Warhola i otac plesačke zvijezde Freda Astairea. Tu su, također, liječnik i političar Ante Biankini, koji istražuje probleme alkoholizma i kriminala među hrvatskim iseljenicima, dobrotvorka Ana Justinić, drvosječa Franjo Gržetić te ambiciozni poduzetnik i propali bankar Frank Zotti, najimućniji Hrvat u New Yorku kojega je uništila financijska kriza 1907. godine.
I dok su jedni oduševljeni »obećanom zemljom«, drugi upozoravaju rodbinu i znance da »ne misle da su plotovi ovdje opleteni kobasicama i da pečeni pilići padaju s neba«. »Kamo sreće da sam tebe poslušao i kod kuće ostao. Tu treba radit’ svaki dan, i u svetac i u petak«, žali se Ante Sumić iz Pittsburgha u pismu ujaku.
Pojedinci koji su ostvarili veće uspjehe - poput Nikole Tesle i Mihajla Pupina, pisca i borca za ljudska i socijalna prava Louisa Adamiča ili propaloga slovačkog poduzetnika Petera Rovnianeka - u svojim memoarima prikazuju Ameriku ili kao naročito svijetlu ili kao krajnje mračnu, upozorava autor izložbe Dubrović.
»Svaki sa svojom tezom - jedni da vlastitim primjerom podrže mit o obećanoj zemlji, drugi da upozore na prekomjerno socijalno ugnjetavanje useljenika, a treći da svojom sudbinom posvjedoče o varljivoj omami američkog sna i lakoći kojom se tamo srće u nepovratan pad.« No, sudbine iznimnih ljudi, navodi Dubrović, ogledne su i primjerne, ali nisu tipične, pa su stoga »izravna i skromna iseljenička pisma obiteljima škrt, ali ipak najpouzdaniji izvor za razumijevanje života najširega sloja emigranata«.
Kao protuteža tomu »iracionalnom« dijelu izložbe, ispričanom iz individualnog, emotivnog rakursa, uz adekvatne zvukove sirena i brodskih motora, u fokusu uvodne cjeline u prizemlju Muzeja našla se priča o složenoj organizaciji prekomorskog eksodusa i važnoj ulozi agenata, brodara, luka i željeznica u velikoj seobi iz staroga u Novi svijet.
Prema ideji postavljača izložbe Klaudija Cetine, u svaki od devet boksova u prizemlju koji tvore svojevrsni labirint ulazi se kroz siluetu putnika odnosno »čovjeka koji ne zna ni kamo ide, ni kako će do tamo stići«.
S obzirom na to da je iz riječke luke u Ameriku otputovalo najmanje Riječana, a puno više Mađara, Slovaka, Nijemaca, Rumunja i Rusina, izložba izlazi iz lokalnih okvira i obrađuje šire područje srednje Europe iz kojega su krajem 19. i početkom 20. stoljeća, najviše zbog siromaštva, a mnogo manje zbog vjerskih ili političkih razloga, iselila 4.383.000 stanovnika.
U stotinjak godina najvećega emigrantskog odljeva, u razdoblju od napoleonskih ratova do međuratnog doba, pedesetak milijuna Europljana sudjelovalo je u velikoj prekomorskoj seobi. Koji su njihovi tokovi, u kojim se lukama ukrcavaju i kamo odlaze? Putovi su ih vodili prema najvećim i najstarijim lukama u Liverpoolu, Bremerhavenu i Hamburgu, a potom u Rotterdam, Antwerpen, Le Havre, Southampton, Genovu i Napulj.
Do njih su dolazili uz pomoć posrednika koji su pružali raznovrsne usluge, od prodaje putnih karata za parobrod i željeznicu, preko organizacije putovanja (često na relaciji od rodnog sela do krajnjeg odredišta), do novčarskih i bankovnih usluga, među kojima je i posredovanje pri slanju novca obiteljima u domovinu. Iseljeničke agencije istaknute su kao najpovlaštenija, a ujedno i najomraženija karika u iseljeničkom lancu.
Bespoštedna borba za putnike odvijala se između najvećih brodara Cunard Linea, White Star Linea, Nordeutsches Lloyda i Linije Hamburg-Amerika. Iseljenike nisu pokolebale ni tragične havarije koje su se povremeno događale. Primjerice, brod »City of Glasgow« slavnoga liverpulskog brodarskog društva Inman Line isplovio je 1. siječnja 1854. godine i tajanstveno nestao s 480 putnika i članova posade. Nikad se nije saznalo što se dogodilo s brodom i putnicima. Drugi brod istoga brodara, »City od Boston«, doživio je brodolom 1870. godine u kojemu je stradalo 177 putnika i članova posade.
Unatoč privlačnim reklamama u kojima brodarske tvrtke i iseljeničke agencije ističu pogodnosti plovidbe, poput dobre hrane i udobna smještaja, svjedočanstva govore o teškim uvjetima putovanja. Već je i sam odlazak od kuće za većinu putnika bio jako stresan jer su bili svjesni da vjerojatno više nikada neće vidjeti svoju obitelj.
Mnogi se sjećaju neudobna putovanja željeznicom, neugodna smještaja i osjećaja bespomoćnosti pri policijskom i liječničkom pregledu u polaznoj luci - prvoj prepreci na putu do useljenja, navodi u katalogu Ervin Dubrović.
Mnogi iseljenici more nikad nisu vidjeli, pa su od njega strepili poput preplašena djeteta. Loš smještaj u potpalublju, često gotovo nejestiva hrana i povremene oluje mnogima su putovanje činile neizdrživim. Stoga ne čudi da prvi pogled na Kip slobode i New York useljenici načas doživljavaju kao najradosnije trenutke u životu.
Odmah potom, napominje Dubrović, strah se vraća jer je pred njima posljednja velika prepreka, otočić Ellis, na kojemu će, prije odobrenja ulaska u zemlju, biti podvrgnuti nizu ispita i pregleda. Potom slijedi američka svakodnevica: potraga za najtežim poslovima u kamenolomima, rudnicima, šumama i gradilištima te mukotrpan rad, katkad bez dana predaha, neprekidna štednja i slanje novca u rodni kraj.
Vrlo zanimljiva izložba u Muzeju grada Rijeke i prateća dvojezična monografija (prva cjelovita sinteza srednjoeuropske emigracije) rezultat su višegodišnjeg projekta u kojemu je, pod vodstvom ravnatelja MGR-a Ervina Dubrovića, radilo dvadesetak stranih istraživača.
Tema emigracije iz Europe u Ameriku posljednjih je godina iznimno plodonosna - otvoreno je više muzeja i izložbi emigracije u Austriji, Njemačkoj i Italiji, te su napisane brojne knjige. Stoga i ovu izložbu treba čitati kao dodatni poticaj da se u Rijeci, jednoj od deset nekoć najvažnijih europskih luka, otvori muzej iseljeništva.
Riječka veza
Najveće razumijevanje za brige hrvatskih iseljenika na posljednjoj prepreci prije useljenja - otočiću Ellis, pokazivao je tumač Fiorello la Guardia, poslije poznat kao dugogodišnji, omiljeni gradonačelnik New Yorka. Poliglot La Guardia u mladim je danima radio kao američki konzularni agent u Rijeci, gdje mu je otac vodio restoran hotela Continental. Iseljeničkoj službi na otočiću Ellis La Guardia je bio vrlo koristan jer je govorio engleski, njemački, francuski, talijanski i hrvatski.
Jelena Mandić-Mušćet / Vjesnik
Posljednji komentari