Pisma iz Njemačke

Od 9. do 11. u Rovinju se održavaju 5. susreti domovinskih i vandomovinskih pisaca u organizaciji Hrvatskog kulturnog društva  «Franjo Glavinić» iz Rovinja, a uz potporu i suorganizaciju Matice hrvatskih iseljenika i Ministarstva za kulturu Republike Hrvatske. Ovi susreti koji s vremenom prerastaju u tradicionalnu manifestaciju hrvatskih pisaca iz domovine i svijeta, ogledalo su općeg književnog stvaralaštva Hrvata bez obzira na jezik na kojem se artikuliraju i trenutačno mjesto prebivališta. Rovinj postaje važna karika u hrvatskom književnom lancu koja povezuje dva literarna kraja hrvatskog korpusa s ove i one strane granica hrvatske države, kao i nositelj novih ideja i pokreta koje služe na sveopću dobrobit hrvatskoj književnosti.

Na 4. skupu u Rovinju, 2007. godine rodila se ideja osnivanja Društva hrvatskih književnika izvan domovine – DHKID koja je naišla na burnu reakciju i odbojni stav članova DHK koji zastupaju mišljenje, da je to razbijanje i razdvajanje postojećeg Društva hrvatskih književnika te da se treba raditi na proširenju i sjedinjenju, a ne na razdvajanju. Po drugoj strani, hrvatski pisci s prebivalištem u inozemstvu mišljenja su, da se ne može razbiti tvorevina koja de facto ne postoji, jedna homogena organizacija hrvatskih pisaca koja u istoj mjeri štiti interese svojih članova s boravkom u Hrvatskoj kao i onih koji žive i rade u tuđini. Na kraju burne rasprave donesen je zaključak da se osnuje Inicijativni odbor koji će predložiti pravilnik DHKID-a o kojem će slijedeći rovinjski skup, to jest ove, 2008. godine raspravljati. Inicijativni pravilnik nove književne udruge hrvatskih pisaca iz inozemstva je sastavljen i od predsjednika IO Prof. dr. Šumun Šite Čorića i predložen u osam točaka kako slijedi:

1.                      DHKID je međunarodno društvo hrvatskih književni-a/ka koji žive i djeljuju izvan Republike Hrvatske i države Bosne i Hercegovine, bez obzira pisali na hrvatskom ili nekom drugom jeziku.

2.                      Cilj mu je dobrim informacijama povezati hrvatske pisce izvan domovine, izmjenjivati pojedinačnim i zajedničkim inicijativama njihova iskustva, promicati plemenitost i utjecaj hrvatske pisane riječi, ali i svake druge na kojoj oni pišu, povezivati ih s maticom zemljom, ali i biti most prema drugim kulturama i jezicima svijeta.

3.                      U ostvarenju tog cilja, DHKID kao internacionalno spisateljsko društvo također prihvaća sve općeljudske vrijednosti istaknute u Povelji međunarodnog PEN kluba pisaca (PEN Charter), a koja će uvijek biti priložena ovom Pravilniku.

4.                      DHKID počinje već funkcionirati kao internetska mreža poveznica, na kojoj će se moći upisivati rečeni pisci, sa svojim imenima, adresama, biografijama i bibliografijama, ali i sa svojim prijedlozima.

5.                      DHKID je, nakon ideje od prije dvije godine, inicijativno osnovan na «Četvrtim susretima književnika u Rovinju (18.-20. listopada 2007), pa će mu barem za početak ured «Hrvatskog kulturnog društva Franjo Glavinić» biti domaćin portala (www.dhkid.hr) i e-maila (hkd-email.t-com.hr) na koji se već sada mogu slati prijave i tekstovi u rečenom smislu.

6.                      Kroz slijedeću godinu dana, Inicijativni odbor DHKID, izabran na rečenom susretu od pisaca iz jedanaest zemalja, priredit će, konzultirajući prijedloge u međuvremenu prijavljenih pisaca, stalni Pravilnik DHKID i dati ga na doradu i konačnu potvrdu na !»Petom susretu književnika izvan domovine s književnicima u domovini» u Rovinju u jesen 2008. te tada donijeti odluke za djelovanje DHKID.

7.                      Inicijativni odbor će prvom prilikom službeno kontaktirati Glavno tajništvo Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK) radi mogućeg članstva DHKID u njemu, a to bi učlanjenje ipso facto DHKID-u dalo status međunarodne nevladine udruge s konzultativnim statusom pri Ujedinjenim narodima (UN).

8.                      Inicijativni odbor se također obvezao što prije preko medija, hrvatskih diplomatskih predstavništva i udruga po svijetu informirati o gore rečenom hrvatske književni-ce/ke izvan domovine, proslijediti im ovaj Inicijativni pravilnik i pozvati ih da se zasad bez ikakvih obveza upišu na novootvoreni portal DHKID-a.

Izvor: http://www.swr.de/international/hr/-/id=233326/nid=233326/did=3925584/1p3bf8k/index.html

Kavu mi ispeci mama

Tisak sedamdesetih godina u rodnom mistu se je tu i tamo čitao. Obično su to bile osobe koje je struka vezala za to, dikoja pametna glavica, angažirani vjernik ili sportski zaljubljenik. Matičar Marko je u svom uredu skupljao oveću hrpu Večernjaka slažući ga tjednima jednog na drugog, da bi onda sve kad mu se prohtjelo furknuo na obližnje smeće. Tribalo je valjda malo napraviti mista za brojne svatovske povorke koje su često kod njega u skučenom uredu prisustvovali sudbenim vinčavanjima. U svojoj radoznalosti rado smo izvlačili te novine, nosili ih kući i prelistavali ih u nadi da će mo u njima nešto zanimljivo pronaći. Posebno su subotnja izdanja bila poprilično debela, i to zahvaljujući malom oglasniku, jer svi koji su imali nešto ponuditi svoje su oglase tu objavljivali.

Kod poštara Vinka dolazila je i neka tiskovina, prije svega “SN”, “Arena” i “Studio”, tjedni časopis za televizijski i radio program.

Baka mi (”ma sinko sve je skupotinja”), nakon dobre “obrade” tu i tamo šurne koji dinar, kojeg sam često upravo izdvajao za te novine. Naravno nije izmako ni 1000ti broj, gdje su bile objavljene brojne fotografije predhodnih brojeva i puno čestitki sličnih časopisa iz cijelog svijeta. Sjećam se da ih i američki “TV-Guide” nije zaboravio. Interesantno je ostalo i to da mađarska televizija ponedjeljkom tada uopće nije emitirala program. S današnjeg stajališta gledano pametno, ali teško izvodljivo. Često puta znali smo se i zapitati “a di je taj TV Koper?”.

Brata je najviše zanimao mjesečnik “Sam svoj majstor”, list pun raznoraznih savjeta, dosjetljivosti i ideja. U tom odličnom časopisu nisu izostajali ni detaljni planovi i tehnički crteži. A oglasne stranice vrvile su im od brojnih ponuda špijun buba, nastalih od osoba koje su gledale da od svog hobija ili spretnosti usput okrenu i koji dinar. “Mala privreda” bila je još utopija koja je čekala da postane stvarnost. Brat je “Samove” godinama skupljo, da bi svi jednog dana u predvečer nažalost završili u crnom dimu.

Početkom osamdesetih pojavio se interes za srpske “Računare” i slovenački “Moj mikro”, koji je bio tiskan i na hrvatskom jeziku. Bile su to prve novine u nesretnoj Jugi koje su se bavile kompjutorskom problematikom. U ovim prvim dugo je trajo “dvoboj” ZX Spectrum ili Commodore 64. Moj Spektrumčić dugo je radio. Susjed Darko kupio si nešto kasnije istog i satima  na njemu rasturao igrice. Velika mana mu je, osim slabe memorije, bila i što je se brzo zagrijavao, pa je on tvrdio da mu stara može na njemu kavu kuvati ;)) Taj mali računar bio je stvarno hit, kupio sam ga, nakon iscrpnog uvjeravanja 1985. godine (moja mater: “ma šta će ti to?”) za 798 maraka , a od njega sam se, nakon dugogodišnjeg skupljanja prašine u podrumu, oprostio prošle godine. Sad mi je malo žao.

Prilikom posjeta u Livnu, uz obaveznu kupnju najnovijeg  stripa “Zagora”, šumskog  pustolovnog junaka kojeg su tada mnogi obožavali i međusobno si pozajmljivali, na kiosku kod bolnice prelistavale su se i druge novine. Mogli su se naći i neki njemački časopisi, prije svega oni gdje su bile modne mustre kao i “Bravo” kojeg je školska kolegica Ivka rado kupovala, a mi znatiželjno s njom u razredu prelistavali.

U školi su nam od petog razreda naturili pretplatu na  sarajevske “Male novine”, koje su isto bile pune raznih savjeta, pjesmica i koječega drugog. Fora je uvijek bila da sam ja i obično još neko usput, ponedjeljkom “izgubio” skoro cili jedan školski sat, da bi iste dovukli iz obližnje pošte, udaljene nekih 250 metara. Žurilo nam se nije, posebno ako je taj put bilo usmeno ispitivanje.

Dolazeći svojima u posjetu u ljetnjim misecima rado sam čitao gusto pisani “Vjesnik”, koji je tada, 1983. godine imao veliki format i koštao nešto oko marke. A na kioscima je bio kao i sve ostale dnevne novine iz pečalbarskih zemalja s danom zakašnjenja.

Vjerski tisak nam također nije bio zaobilazan. Kao dica rado smo čitali “Mak”, “Bibliju u stripu”,  gdje nam je fra Ćiro po želji uvik udarao datumski pečat na prednju stranicu, dok bi mater ponekad bacila pogled u “Veritas” ili “Naša ognjišta”, koja su mi, prvenstveno zahvaljući njihovoj  modroj boji papira, zauvijek ostala u sjećanju. A prvo doseže na ovaj hrabri i odvažni list (bio zabranjivan, uredništvo progonjeno) još od davne 1975. godine.

Autor.

Ovih je dana u Mainzu obilježena 40. godišnjica postojanja Njemačko-hrvatskog društva. Kada je osnovano - tada još pod imenom Njemačko-jugoslavensko društvo - bila je to jedna od prvih takvih udruga u zemlji. Iscrpnije