U kasno posljepodne negdi u ljeto davne 1975., nedugo nakon što su nam u rodnom kraju položili asfalt, idemo mi dica ispod majčine ruke iz posjete babi i didu prema kući. A skoro ispred nje pojavi se Peugeot 504, zatvorene crvene boje, crnih nikad viđenih registracija. Odjednom stade ispred nas. Unutra čovik, žena i dvoje dice. Izađe vozač i gleda u našu majku. Zabuljio se i s nepoznatim akcentom izusti “Jesi ti Ljubica?”. “Da” odgovori majka. “A ti si sigurno Tome, ili?”. Potvrdi da jeste. Tako saznašmo i prvi put vidismo tatinog brata, našeg strica iz Francuske, koji je 17 godina prije, 1958. godine ilegalno, kao ekonomski migrant, napustio Jugu. Ni naša ga mama, mada je ga vidila na slikama, na prvi pogled nije odmah prepoznala, jer je i ona isto bila dite kad je on otišo trbuhom za kruhom u zemlju za koju sam ja uvik mislio da se nalazi negdi na zapadu iza obližnjeg brda. Bar je pravac bio točan. Veselo se svi pozdravišmo i upoznašmo.
Naša strina, francuskinja Evelyn vrlo brzo otvori svoje srce prema nama. Šteta bijaše što nije skoro znala niti jednu riječ našeg jezika. Kad stric nije bio u blizini mami i njoj gestika je bila edino sredstvo sporazumjevanja. Dilila je Evelyn nikad viđene, a kamoli probane čokoladne i druge delicije ne samo nama, nego i brojnim susjedima. Tada je to, u oskudnim vremenima, kad se recimo voda kod mnogih još uvik dogonila s magaretom u fučijama i s istim nosile drolje na pranje, itekako nešto značilo.
Stariji brat dobi na poklon neki kasino kofer za igranje s ruletom u sredini, kojeg smo u našoj radoznalosti okrećali i obrćali kako nam se prohtjelo. Smisao te kvadratne zelene kutije naravno niko nije shvatio. Ostali dobiše zanimljive knjige s ilustracijama značajnijih građevina zemlje, koja je našem ujaku postala novo utočište. Notre Dame, Arc de Triomphe, Ajfelov toranj i aerodrom u Parizu plijenili su pažnju i ostale dice iz susjedstva, kojima smo s ponosom pokazivali nepoznate objekte.
Stričevoj dici, Nikoli i Anđi, koji su bili nešto slični naših godina, naše malo misto, nakon početne skepse, postade dosta zanimljivo. Posebno je Anđa, koja je bila vrlo lipa curica, brojne situacije, shvaćajući da nam to nemože jezično pojasniti, popratila svojim slatkim osmjehom, koji nam je bio u tim okolnostima jedini zajednički “jezik”. Nikola je bio pomalo sremežljiv dječačić. Rado se igrao s bratom ili posmatrao što on čini. Jednom prilikom sruši mu neku “kućicu”, našto naš brat uvređeno reagira. Saznavši za to “dijelo” svog sina, naš ga stric dobro udari pleskom. Svi mi na njegov ispad, reagirašmo s ogorčenjem i nerazumjevanjem.
Stric je s obitelji osto u rodnom mistu skoro dva tjedna. Djelovao je ponekad čudno. Njegovi zamišljeni pogledi u prazninu doimali su se izgubljeno, što je bilo, s obzirom na tolike godine bez domovine, roditelja i poznanika, shvatljivo. Nekad mi se stvarno učinilo kao da je došao u neki drugi svijet. Možda je požalijo što nije prije pokušao doći nazad. Ipak, od tada puno je češće navraćao, pokušavajući koliko-toliko nadoknaditi izgubljene godine, kojih je vjerojatno bio svjestan. Sudbina ga, i njegovu obitelj veza za Francusku, a kasnije stotinjak metara preko granice za Belgiju. Obadve zemlje zauvik postadoše njegove nove domovine.
Autor.
Posljednji komentari