Home sweet home?
Baš ovih dana poznati novinar s naših prostora, Petar Miloš u jednom svom prilogu dotaknu iznova nažalost aktualnu temu o iseljavanju Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Nekada se čovjek stvarno zapita jeli moguće da kod nas ima toliko paradoksa. Imamo s jedne strane tisuće novonapravljenih kuća, stvorenih teškim i mukotrpnim radom gastarbajtera, prije svega prve generacije, i ne samo njih. Treba doći u naše krajeve recimo u ožujku ili rujnu i proći kroz sela koja po svom izgledu puno ne zaostaju za onim u zapadnoeuropskim zemljama. Nažalost dosta njih zjapi jednostavno praznim. Kapital leži neiskorišten. A zasigurno njihovim vlasnicima nije bila namjera da im služe kao vikendice, nego kao stalno mjesto prebivališta za njih i njihovu obitelj.
Ali stvarnost je drugačija. Problem je dakako radno mjesto. Upravo je tu velika boljka našeg naroda. Malo njih su tu doista samoincijativni. Svi kao da pozornost daju samo većoj kućetini, umjesto da, ako već postoji kapital, se usmjeri u neku produktivnu djelatnost, a ne samo u otvaranju slijedećeg kafića ili kladionice. Čast onom malom broju izuzetaka.
A sredina iz koje potječemo zaista je bogata. Bog nam je podario rude, šume, vode, polja i pašnjake. Putujući kroz Njemačku skoro je nemoguće vidjeti nezasijano ili neobrađeno polje. U nas - trava. Nikome se neda, svi kukaju da je sve skupo, da se ne isplati. Uvijek sam se pitao, kako se isplati to raditi Njemcu, a nama ne? Istina je da oni dobrim djelom dobijavaju agrarne subvencije Europske unije i da imaju veliko tržište. Ali troškovi rada i sirovine su im zato puno skuplji. Da ne govorim o konkurenciji. Mada i oni kukaju da su im otkupne cijene male, kao npr. kod mlijeka, ali i dalje se radi. Onima koji su odustali, jedini razlog stvarno je bila neisplativost. Kod nas odustaju već na samu pomisao o tom poslu.
Za nerazvijenu samoincijetivnost dobrim djelom kod nas je odgovoran i socijalizam, koji je narod decenijama sprječavao da se bavi samostalnom djelatnošću. Sjećamo se bezbroj kojekavih zakonskih prepreka pri zapošljavanju u tzv. “maloj privredi”. A i ljenčuge, koje su se tada osjećali kao crv u slanini, su u tom sustavu došli na svoje. Studije o gospodarskim aktivitetima gastarbajtera u Njemačkoj, također su pokazale da građani iz bivše zemlje manje djeluju kao samostalni djelatnici nego Turci, Grci, Talijani, Španjolci i druge značajnije migranske skupine.
Nakon što su u Zagrebu, Dalmaciji i kojekuda u zadnjih destek godina eksplodirale cijene nekretnina i stambenih režija, logično bi bilo misliti da će se trend iseljavanja smanjiti. No, u nas logika izgleda još nije došla na svoje. Stanovati negdje u napučenoj sredini kao podstanar, a istovremeno napustiti skupo plaćenu veliku kuću i okućnicu u svom mjestu, koje mnogi posjeduju, zaista je tragična slika našeg realiteta.
Dok su nam očevi prije 40-45 godina iz neimaštine morali napustiti zemlju, njihovi potomci koji su u daleko boljem položaju, trebaju se stvarno zapitati koji im je onda zapravo bio cilj? Da naprave sva ta zadanja da bi ih oni napustili?
Možda dođe trenutak kad će naši ljudi napokon shvatiti, da radno mjesto ili bolja plaća u susjednoj zemlji nije presudan faktor i da za kuće koje su im napravili očevi u Hrvatskoj treba cijeli život otplaćivati masni kredit, a dok im ista trune i propada u rodnom im kraju. Da ne govorim o demografsko-političkim posljedicama koje nam oduvijek u toj sakatoj, nazovi državi, prijete.
Autor.
Posljednji komentari