Pisma iz Njemačke

Kakva su viđenja bosankohecegovačke stvarnosti možete pročitati u odličnim kolumnama uglednog novinara Mate Kovačevića. (914 KB, 31 stranica)

Hrvati katolici iz hrvatskih katoličkih misija (HKM) iz bavarske regije i ove su godine u velikom broju na blagdan sv. Petra i Pavla 29. lipnja po trideset i peti put hodočastili u poznato bavarsko marijansko svetiše Altötting. Slavlje u bazilici Sv. Ane započelo je svečanim ophodom tijekom kojega su hrvatsku i bavarsku zastavu nosili mladi iz HKM München obučeni u hrvatske narodne nošnje. Iscrpnije

Odabir pravog fakulteta nije laka stvar, posebno ako razmišljate o inozemstvu. Kao pomoć na tom putu, nudimo važne upute gdje se mogu naći korisne informacije o studiranju u Njemačkoj. Iscprnije

Prošle, 2007. godine, radnici Opela su odradili milijun prekovremenih sati.  Njihove pritužbe na preopterećnost takvim poslom urodile su plodom: poduzeće se obvezalo da će zaposliti 200 novih radnika i primiti 100 školaraca koje će se u koncernu podučavati budućem zanimanju. Ali sve to nije prošlo glatko, štoviše završilo je na sudu. Iscrpnije

Reforma osiguranja za njegu - Pflegeversicherungsreform - stupila je na snagu 1. 7. 2008. godine, a gotovo sve što je u njoj predviđeno financira se iz povećanja doprinosa za njegu. Stopa doprinosa je porasla s 1,7 na 1,95 posto, dok osiguranici bez djece uplaćuju 2,2 posto. Prema novome zakonu, pravo na njegu stječe se već nakon dvije godine uplate osiguranja, a ne nakon pet godina, kao što je bilo dosad. No, ima još i puno drugih novosti, kako za bolesne tako i za one koji o njima brinu. Iscrpnije

Iako su prijeko potrebni, strani su učitelji još uvijek iznimka na njemačkim školama. Kako je biti doseljenički učitelj pokazuje primjer jedne turske učiteljice koja predaje na srednjoj školi u Kölnu. Iscrpnije

Europski povjerenik za zapošljavanje Vladimir Spidla zatražio je od Njemačke objašnjenje odluke da do 2011. godine zadrži restrikcije za radnike iz istočne Europe. Iscrpnije

Stranci koji žive u Njemačkoj zakinuti su na području obrazovanja što im smanjuje izglede na tržištu rada te otežava integraciju u njemačko društvo, proizlazi iz redovitog izvješća vlade o strancima u Njemačkoj, koji je predstavljen u četvrtak u Bundestagu.

- Više od 40 posto stranaca ne stekne nikakvu kvalifikaciju i zato je kasnija opasnost od nezaposlenosti dvostruko veća nego kod Nijemaca - rekla je vladina povjerenica za pitanje integracije stranaca Maria Boehmer u obraćanju Bundestagu. Ona je ukazala na to da čak 40 posto svih mladih stranaca pohađa tzv. glavnu školu (Hauptschule) nakon koje je moguće samo izučavanje nekog zanata dok maturu kao uvjet za visokoškolsko obrazovanje stekne tek osam posto stranaca. Iscrpnije

Što se u Hrvatsku smije unositi bez carine i drugih davanja, odnosno koliko se i na što plaća, te kakvim pravilima podliježu putnici na hrvatskim graničnim prijelazima? Webstranica: carina.hr

Audio: Carinski propisi u Hrvatskoj (4:34 min.)

Audio: Carinski propisi u Bosni i Hercegovini (3:07 min.)

Grupa: Otkrivenje / Webstranica

Dođi Isuse

Kada zaspi riječ moje molitve
i razlije se plavetnilom Tvog neba.
I kad bijele otiske misli vjetar raspuše
tad ova duša tebe Bože treba…

Dođi, Isuse, tiho zovem Te,
daj mi snage da udahnem
da mi svejedno ne bude.
Dobri Isuse, blago pogledaj me
da se jutra opet zore da oživi sve.

Kada usne svjetlost oka umornog
i rasprši se u prostor zvijezda Tvojih.
I kad zadrhti bilo srca ustrajnog
tad utišaj vale šaptom usna svojih.

Dođi, Isuse, i pokaži mi
da još ima ljudi kojim stalo je do ljubavi.
Dobri Isuse, hajde reci mi
da je čovjek bližnjem čovjek
da (ipak) srca tvrda nisu svi!

Dobri, Isuse, molim Te utješi sve,
razvij dugu iz suza srca što iz samoće vapije.
Dođi, Isuse, i nasmiješi se,
obasjaj bojama svog Duha naše svakidašnje!

Obasjaj bojama svog Duha naše svagdašnje…

Autor: Adrian Vinković Rangel

MP3 zapisi: 30 dječjih bajki i priča

Religija

• Božidar Nagy - Lurd - susret neba i zemlje
• Wilhelm Busch - Isus nasa sudbina
• Alojzije Stepinac - Benigar

Povijest

• Hrvatski holokaust
• Hrvatska povijest devetoga stoljeća - (drugo dopunjeno izdanje)
• Vjera Crkve bosanske

Lipanjski broj “Žive zajednice” dostupan je u PDF formatu.

Statistisches Jahrbuch 2007 (pdf, 742 stranice)

Što je potrebno znati u vezi automobilskog osiguranja u Hrvatskoj, prijavama nezgode, sporovima, odštetnim zahtjevima, regulaciji štete s inozemnim osiguranjima… (Audio zapis, trajanje: 28:04 min., 12,9 MB)

Izvor: Hrvatski radio

Webstranica: Hrvatski ured za osiguranje

U EU svake se godine legalno doseli oko milijun i pol ljudi. Tom broju treba međutim dodati i otprilike 350.000 do 500.000 ilegalnih doseljenika, koji ulaze bez vize. Kako regulirati useljavanje u zemlje EU? Iscrpnije

Audio prilog

3.300 mladih u Njemačkoj ovih dana dobivaju poštu od svojih općina. Ali, ne zato što su napravili neki prekršaj. U pismu ih se pita koju putovnicu žele zadržati: njemačku ili neku stranu… Iscrpnije

Što donosi novi njemački porez na nasljedstvo? Was bringt die Erbschaftsteuerreform?

U prvoj polovini ove godine na snagu bi trebao stupiti reformirani zakon o oporezivanju nasljedstva. Njemačka Savezna vlada je izmjene zakona prihvatila pred kraj prošle godine, nakon što su se predstavnici vladajuće koalicije usuglasili o promjenama. Prema njima, neki od nasljednika proći će bolje nego dosad, a druge kod nasljeđivanja očekuje puno veći porez. Iscrpnije

Njemačka je vlada odlučila stati na kraj pomanjkanju visokokvalificirane radne snage. Kabinet u Berlinu usvojio je akcijski program za lakše doseljavanje stranih stručnjaka, a paket mjera stupa na snagu 1. siječnja 2009. Iscrpnije

Hrvati u Patagoniji

1980. godina. Završila nam škola, ko i uvik, negdi u šestom misecu. Dica ko dica, svi sretni. Više od dva i pol miseca “dremanja” pred nama. Vrimena na pretek. Došli roditelji kući obići svoje najmilije. Nakon nekog vrimena odlučiše da i ja s njima pođem u grad u kojem stanuju. Tu vijest primih s iznenađenjem i oduševljenjem.

Putovalo se u to doba većinom vlakom ili Adria Ervejsom, kojeg većina koristiše samo u smrtnim slučajevima. Krenili smo kasno navečer u 21:45 s željezničkog kolodvora u Splitu. Vlak poprilično popunjen, većina gastarbajteri sa starijim kuferima i prepunim torbama.

Ovdi morašmo presjesti. Vlak do našeg odredišta smo čekali neko vrime. Opet vuči, nosi, trpaj. I ajd´ opet krenušmo. Noć duboka, svitla u vlaku većinom pogašena. Cilju nikad kraja. Po x-ti put upitah moje kad će više taj grad doći. “Ima još malo” odgovoriše, valjda ni sami neznajući koliko točno još. Napokon, u 3 sata ujutro, nakon skoro 29 sati putovanja stigosmo. Sve mirno, kolodvor ogroman i skoro sav prazan.

Samo jedan veliki izlaz otvoren. Pogled u mrak i brojne svitleće reklame, bi prvo što vidjeh od tog velikog grada. Mater reče “mi smo tu, samo pet minuta”. I tako bi. 5 kat, drvene smeđe stepenice, lifta nema, nikad izaći. Ipak nekako dogurašmo gore. Svi duboko odahnusmo. U stanu moj pogled kruži na sve strane. Umorni i iscrpljeni jedva smo čekali da zaspemo.

Mamino radno mjesto bilo je skroz u blizini, u pasaži kod jednog mini restorana. Zvaše se “Lecker Time”, čije sam ime ja izgovaro onako kako je bilo napisano. Ona par puta ispravljala, kao i kod “Zucker” ili “Heute” (naziv emisije, večernjih glavnih vijesti na drugom programu).

Tata je radio cili dan, mama pola, pa smo išli na sve strane, po trgovinama, zološkom vrtu, parkovima, posjetu rođacima. Posebno su velike robne kuće (Neckermanovi plakati u njima s natpisom “Urlaub in Jugoslawien” me dosta iznenadiše) i prodavnice skrećale moju pažnju, odnosno kao i skoro sve dice, kojekakvi slatkiši i kolači, koje samo htio sve isprobati. Banane također. One se nekako dobro dojmile, možda zato jer ih mi u našem mistu nismo često jeli.

Inače, di smo stanovali bilo je, naravno zbog kolodvora i brojnih “crvenih prozora” dosta prometno i bučno. “Jebbbem mater kumunističkuuu” ili “nije ovooo Jugoslavaaavija” bijahu ponekad, posebno vikendom, dovici pijanih i pomalo izgubljenih “Jugovića”.

Misec dana brzo prošlo. Taman kad sam se malo udomaćijo - tribaš nazad. Ovaj put išla samo mama s mnom nazad. Putovanje je trajalo kraće. Krenili smo u 15:05 nazad (baš kad je polazila moja omiljena serija “Daktari” s majmunom Džudijem), a jutri u zoru u pola sedam prisili u Zagrebu za Split, kojeg nakon 9 dodatnih sati ponovo vidišmo. Posebno taj zadnji dio, kao i onaj predhodni, nikad pa nikad.

Vani nešto užeglo. Skoro pred cilj gledam planinu i sve mislim “to je naša Kamešnica, samo s druge strane”, jer su nam bili govorili “da su Split i more popriko” .

Napokon dođosmo. Stvori se odmah invazija rođaka i starih barba - s mornarskom kapom i drvenim karijolama, koji nekima i na silu trpaše brojne kufere i ostale stvari.

Par sati kasnije drago rodno misto. Baba odma “a jesi se udebljo, sigurno ti bilo dobro kod mame i tate”, - “je, je baba” odgovorih, - “ma neka tebe ovde, dobro je i ovde” nato će ona, vadeći đezvu i findžane iz šranka.

Mama se nakon par dana, s tužnim pogledom na rastanku, opet vrati nazad, citirajući svoju standardnu rečenicu “slušajte babu i budite dobri u školi” - Mi dica, skoro svi uglas “oćemo, oćemo”. Istina bijaše. Okej, okej, 80% ako ćemo preciznije.

Autor.

Foto: © Klaus Rademaker - Fotolia.com

Izbor misli - Autor: Nikola Stanković

Fra Zvjezdan Linić o duhovnoj obnovi, egzorcizmu… (43:01 min.)

(Izvor: HR, emisija: “Izvori i uviri”)

Webstranica

“Znanjem do zdravlja” - Nove emisije

Biološki lijekovi i reumatske bolesti
Crijevne zarazne bolesti
Kako se sunčati i ostati zdrav
Ljeto, srčane bolesti i starije osobe
Celijakija
Maligni tumori kože

Arhiva ostalih emisija I

Odma poslje “onog” rata, kad su naši roditelji još bili dica, započeli mještani, po nalogu partije i mjesnog odbornika praviti dom kulture, koji je tada trebalo navodno imati svako veće selo. Bilo je to mjesto di će se radni narod okupljati, slaviti raznorazne državne praznike i klicati socijalizmu, koji mu je eto sve to “podarijo”. 1948. kad su se ruski međed i domaći gazda (netijak) posvađali, završiše nam to velezdanje.

Oni koji su ta vrimena doživili, često puta su naglašavali “ma imo si šta viditi”. Bome nepismenom narodu se bar tu svanulo. Kino, kavana, prodavnica, ambulanta, a kasnije disko klub (”Raj”), matičar i pošta. Hrlili su momci i cure iz svih bližnjih i daljnjih krajeva na raznorazne igranke i zabave, trkali se na magarcima, igrali odbojku ispred njega i koječega drugog.

Novi kino projektor, dobijen navodno na poklon, maznuli su nam filmaši iz grada, a nama utrpali neku staru kantu iz Tarzanovih vremena, čiji su se filmovi tada, prema pričanju starijih, vrtili i po nekoliko puta na dan.

Malo pomalo, kako je dolazila ekonomska kriza, tako se i Domu pisala loša sudbina. Nestalo love za uzdržavanje, smanjile se aktivnosti, ositilo se da je teorija tog poredka jedno, a stvarnost drugo.

Lokalna “Opskrba”, koja je tu imala svoju trgovinu, posebno od sredine sedamdesetih, Dom je dobro iskoristila. Trpalo se u njega svega i svašta, kojekakve robe, krumpira, šapurina za otkup, a sićam se da je bilo i raznoraznog građevinskog materijala. Baš u tim godinama, kad su gastarbajteri pošli teško ušteđenu marku da ulažu u kuće, problem je bijo cimenta.

Tako dođe veliki Fijatov crveni kamijon s prikolicom, pun do zadnje, ma nisi reko keks, svi već saznali. Slivaju se, ko rijeke u ušće, s svih strana i vuču prazne taćke. Tu i tamo mogo se viditi i koji trakor. Niko nepita za cijenu.

Tih godina u našem se mistu među susjedstvom mogla obično čuti još i druga dva  razglasa: “došle mekinje” i “došlo brašno”, za kojim je narod isto vapijo, posebno onim “osječkim”. Ajme jagma, nestati će, svi nešto na 550, kao i tip istog.

Od 1975. u velikoj sali nam pošli navijati ploče. Petar je znao nedijom oko podne pripremati melodije.  Nedugo zatim pođoše dolaziti i grupe. Mislim da je prva bila nam lokalna grupa “Li”. Poslje nje sve odreda. Pjevači i sastavi koji su nesto značili navraćali su subotom, punili dvoranu, a omladina željna provoda dolazila je na svoje. Cili livanjski kraj visijo je tu, a Dom nam napokon opet oživijo.  Okolo auto do auta. Mi dica obično smo stajali ispred ulaza i vrebali priliku da se ušuljamo, da bi se malo pomalo progurali do vrha bine. Nekima je to dugo trajalo pa su uskali kroz prozore moleći Boga da ih neko od odgovornih ne upeca. Jednom prilikom, priča mi jedan daljni susjed Draško, dok su se on i ekipa utrpali unutra, došla Zorica Kondža na nekoj uzvisini u zabijeni ćošak, jer nije bilo unutra WC-a, da izvrsi malu nuždu, a oni ispod nje u mraku. “Ma popiša nas Zorica, jebo je” priča Draško ushićeno, kao da mu se to sada događa.

Dolazili su nam i kojekavi mađioničari, pravile se školske izložbe u maloj dvorani, polagale pionirske zakletve, a Radio Sarajvo nam je u njoj, negdi 78.ili 79. snimijo emisiju “Selo veselo”, koju smo nekoliko dana poslje, nedjeljom rano ujutru poslušali. Jedino se baba sitila tog termina.

Preko dana, Marija koja je u Domu stanovala, znala je često siditi ispod obližnje duvakinje s predivom u ruci ili čitajući “Povijest Hrvata”, da bi koji dan kasnije mami prepričavala priče o plemićima, bitkama i mnogo čemu iz te debele knjižurine.

Pošto je Dom bio i veliko skladište, susjed Bilan je s puškom na leđima od sumraka jedno vrime obilazijo svoje krugove. Ljeti, do kasno u noć skupljali su se bližnji i daljni susjedi oko Doma. Pusta priča o svemu i svačemu. Mi dica skačemo, igramo se, a kad sve stane osluškujemo cvrčke ili buljimo u nebo. A na njemu, mili Bože, bezbroj zvizda koje svjetlucaju kroz noć i nastavljaju svoj put kroz beskonačna svemirska prostranstva.

S istočne strane imali smo ambulantu u kojoj je doktor Jozo babama i didama petkom mirijo tlak i pružao drugu liječničku njegu. Oni hitriji znali su već dosta rano nacrtati i čekati. Teferiču nikad kraja.

S vrimena na vrime sva smo dica , s pozivom za cijepljenje isto visila tu, čekajući u strahu kad ćemo doći na red. Nedo Bog da je neko to izbjego. Znali su nam reći “ćaća i mater će vam platiti veliku kaznu ako nedođete”. Neznam da neko nije povirovo u to. Sve u svemu izbocali su dosta puta. Na obližnoj travi iza ambulante znali smo se igrati lopte i kod Joze često puta izvazvali bjes, jer je staklo na vratima ne samo jednom puklo, nego su sva ona, posebno u sredini bila već uvijena od pustih udaraca u njih. Ogromni Dom bio nam je često i mjesto igre skrivača. Trka tamo trka vamo. Umoru kao da nije bilo mjesta.

A onda sve pošlo nekim svojim tokom. Matičar umro, a knjige i ured završile u gradu, Jozo i poštar Vinko se isto preselili na drugi svit, zadruga tj. prodavnica napravila konkurs, a igranke i zabave našle druga mista. Jedno vrime od “Doma kulture” napravi se pilana. I njoj je nakon par godina, na zadovoljstvo mnogih, odzvonilo. I tako sve malo pomalo, zub vremena učinijo isto svoje. Od njega danas skoro ništa.  Sve uraslo, išarano, a kroz porazbijane prozore vitar fijuče ili dopiru zvuci grgutanja goluba koji su se na tavanu udomaćili i osnovali svoju koloniju. Tu i tamo samo im poneka kuna navrati u posjetu. Inače tišina ko i na groblju popriko.

Zvuci zabave, slavlja, igranke i veselja, koji su decenijama dopirali iz njega zajedno su s njim otišli u prošlost. Nažalost.

Autor.

U kasno posljepodne negdi u ljeto davne 1975., nedugo nakon što su nam u rodnom kraju položili asfalt,  idemo mi dica ispod majčine ruke iz posjete babi i didu prema kući. A skoro ispred nje pojavi se Peugeot 504, zatvorene crvene boje, crnih nikad viđenih registracija. Odjednom stade ispred nas. Unutra čovik, žena i dvoje dice. Izađe vozač i gleda u našu majku. Zabuljio se i s nepoznatim akcentom izusti “Jesi ti Ljubica?”. “Da” odgovori majka. “A ti si sigurno Tome, ili?”. Potvrdi da jeste. Tako saznašmo i prvi put vidismo tatinog brata, našeg strica iz Francuske, koji je 17 godina prije, 1958. godine ilegalno, kao ekonomski migrant, napustio Jugu. Ni naša ga mama, mada je ga vidila na slikama, na prvi pogled nije odmah prepoznala, jer je i ona isto bila dite kad je on otišo trbuhom za kruhom u zemlju za koju sam ja uvik mislio da se nalazi negdi na zapadu iza obližnjeg brda. Bar je pravac bio točan. Veselo se svi pozdravišmo i upoznašmo.

Naša strina, francuskinja Evelyn vrlo brzo otvori svoje srce prema nama. Šteta bijaše što nije skoro znala niti jednu riječ našeg jezika. Kad stric nije bio u blizini mami i njoj gestika je bila edino sredstvo sporazumjevanja. Dilila je Evelyn nikad viđene, a kamoli probane čokoladne i druge delicije ne samo nama, nego i brojnim susjedima. Tada je to, u oskudnim vremenima, kad se recimo voda kod mnogih još uvik dogonila s magaretom u fučijama i s istim nosile drolje na pranje, itekako nešto značilo.

Stariji brat dobi na poklon neki kasino kofer za igranje s ruletom u sredini, kojeg smo u našoj radoznalosti okrećali i obrćali kako nam se prohtjelo. Smisao te kvadratne zelene kutije naravno niko nije shvatio. Ostali dobiše zanimljive knjige s ilustracijama značajnijih građevina zemlje, koja je našem ujaku postala novo utočište. Notre Dame, Arc de Triomphe, Ajfelov toranj i aerodrom u Parizu plijenili su pažnju i ostale dice iz susjedstva, kojima smo s ponosom pokazivali nepoznate objekte.

Stričevoj dici, Nikoli i Anđi, koji su bili nešto slični naših godina, naše malo misto, nakon početne skepse, postade dosta zanimljivo. Posebno je Anđa, koja je bila vrlo lipa curica, brojne situacije, shvaćajući da nam to nemože jezično pojasniti, popratila svojim slatkim osmjehom, koji nam je bio u tim okolnostima jedini zajednički “jezik”. Nikola je bio pomalo sremežljiv dječačić. Rado se igrao s bratom ili posmatrao što on čini. Jednom prilikom sruši mu neku “kućicu”, našto naš brat uvređeno reagira. Saznavši za to “dijelo” svog sina, naš ga stric dobro udari pleskom. Svi mi na njegov ispad, reagirašmo s ogorčenjem i nerazumjevanjem.

Stric je s obitelji osto u rodnom mistu skoro dva tjedna. Djelovao je ponekad čudno. Njegovi zamišljeni pogledi u prazninu doimali su se izgubljeno, što je bilo, s obzirom na tolike godine bez domovine, roditelja i poznanika, shvatljivo. Nekad mi se stvarno učinilo kao da je došao u neki drugi svijet. Možda je požalijo što nije prije pokušao doći nazad. Ipak, od tada puno je češće navraćao, pokušavajući koliko-toliko nadoknaditi izgubljene godine, kojih je vjerojatno bio svjestan. Sudbina ga, i njegovu obitelj veza za Francusku, a kasnije stotinjak metara preko granice za Belgiju. Obadve zemlje zauvik postadoše njegove nove domovine.

Autor.

Ukupan broj: cca. 32.160 stranaca

Izvor: MUP

Home sweet home?

Baš ovih dana poznati novinar s naših prostora, Petar Miloš u jednom svom prilogu dotaknu iznova nažalost aktualnu temu o iseljavanju Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Nekada se čovjek stvarno zapita jeli moguće da kod nas ima toliko paradoksa. Imamo s jedne strane tisuće novonapravljenih kuća, stvorenih teškim i mukotrpnim radom gastarbajtera, prije svega prve generacije, i ne samo njih. Treba doći u naše krajeve recimo u ožujku ili rujnu i proći kroz sela koja po svom izgledu puno ne zaostaju za onim u zapadnoeuropskim zemljama. Nažalost dosta njih zjapi jednostavno praznim. Kapital leži neiskorišten. A zasigurno njihovim vlasnicima nije bila namjera da im služe kao vikendice, nego kao stalno mjesto prebivališta za njih i njihovu obitelj.

Ali stvarnost je drugačija. Problem je dakako radno mjesto. Upravo je tu velika boljka našeg naroda. Malo njih su tu doista samoincijativni. Svi kao da pozornost daju samo većoj kućetini, umjesto da, ako već postoji kapital, se usmjeri u neku produktivnu djelatnost, a ne samo u otvaranju slijedećeg kafića ili kladionice. Čast onom malom broju izuzetaka.

A sredina iz koje potječemo zaista je bogata. Bog nam je podario rude, šume, vode, polja i pašnjake. Putujući kroz Njemačku skoro je nemoguće vidjeti nezasijano ili neobrađeno polje. U nas - trava. Nikome se neda, svi kukaju da je sve skupo, da se ne isplati. Uvijek sam se pitao, kako se isplati to raditi Njemcu, a nama ne? Istina je da oni dobrim djelom dobijavaju agrarne subvencije Europske unije i da imaju veliko tržište. Ali  troškovi rada i sirovine su im zato puno skuplji. Da ne govorim o konkurenciji. Mada i oni kukaju da su im otkupne cijene male, kao npr. kod mlijeka, ali i dalje se radi. Onima koji su odustali, jedini razlog stvarno je bila neisplativost. Kod nas odustaju već na samu pomisao o tom poslu.

Za nerazvijenu samoincijetivnost dobrim djelom kod nas je odgovoran i socijalizam, koji je narod decenijama sprječavao da se bavi samostalnom djelatnošću. Sjećamo se bezbroj kojekavih zakonskih prepreka pri zapošljavanju u tzv. “maloj privredi”. A i ljenčuge, koje su se tada osjećali kao crv u slanini, su u tom sustavu došli na svoje. Studije o gospodarskim aktivitetima gastarbajtera u Njemačkoj, također su pokazale da građani iz bivše zemlje manje djeluju kao samostalni djelatnici nego Turci, Grci, Talijani, Španjolci i druge značajnije migranske skupine.

Nakon što su u Zagrebu, Dalmaciji i kojekuda u zadnjih destek godina eksplodirale cijene nekretnina i stambenih režija, logično bi bilo misliti da će se trend iseljavanja smanjiti. No, u nas logika izgleda još nije došla na svoje. Stanovati negdje u napučenoj sredini kao podstanar, a istovremeno napustiti skupo plaćenu veliku kuću i okućnicu u svom mjestu, koje mnogi posjeduju, zaista je tragična slika našeg realiteta.

Dok su nam očevi prije 40-45 godina iz neimaštine morali napustiti zemlju, njihovi potomci koji su u daleko boljem položaju, trebaju se stvarno zapitati koji im je onda zapravo bio cilj? Da naprave sva ta zadanja da bi ih oni napustili?

Možda dođe trenutak kad će naši ljudi napokon shvatiti, da radno mjesto ili bolja plaća u susjednoj zemlji nije presudan faktor i da za kuće koje su im napravili očevi u Hrvatskoj treba cijeli život otplaćivati masni kredit, a dok im ista trune i propada u rodnom im kraju. Da ne govorim o demografsko-političkim posljedicama koje nam oduvijek u toj sakatoj, nazovi državi, prijete.

Autor.

Frankenštajnova kuhinja ili “Mirakulixe pomagaj”

I Pinokijo bi se zastidio kad bi čuo izjave nekadašnjih sprotaša - posebno bickilista koji su godinama javnost, ko Cigo medu Brundu, vukli za nos i u sebe pumpali puno lipih stvari, da bi danas rekli da su to “samo tu i tamo ponekad radili” i “da su znali da ih nemogu s tim upecati”. Nije slučajnost da takvi tek sada postaju revni kad je i malom ditetu jasno da im drugo ništa i ne preostaje, jer ih neki drugi suptilo ocvikaše.

Već decenijama sportski brod preko rupe zvane doping pomalo ali sigurno tone. Svi oni malo bolje upućeni znaju da je ta rupa poprilično velika, no niko ozbiljan neće stvarno da pristupi tome da je zakrpi. Jer samo tako velika rupetina daje šansu za brojne medalje, da bi se nacija dičila, političari uzdizali, birale osobe godine i da bi sponzori s svojim pacjentima nakon toga išli u pohod u nove rekordne prodaje kojekakvih krpica, patikica i slično, nepitajući svoje “junake” jeli im možda prije toga kemijska industrija bila tajni sponzor, neki institut ili specijalizirana klinika koja je mlade sportaše koristila kao rasadnik, da što bolje usavrši metodu kako sve koristiti, a ne biti upecan od “gadnih” kontrolora, koji svoj posao ionako dosta loše obaviše, jer im njihovom nalogodavcu nepade ni nakraj pameti da si isti rade posao kako im to dolikuje.

Izreka kojom javnost i nakon toga obmanjuju je “radili smo zato da sportisti nebi nekontrolirano ugrožavali sami sebe”. Povirovali bi naravno samo da su ti isti malo pripazili i one “sportiste” s ulice s kašičicom u ruci. Jednom rječju, sve je to močvara ili s dvi: sportska kloaka. Duboka i nepregledna. Ko u nju zagazi neizvlači se tako lako. Naprotiv, mnogi se tu preporodiše. Nekadašnje muljatore iz Istočne Njemačke su i 20tak godina kasnije krivično gonili i pokazivali prstom na njih dok se za ove današnje “bolesnike” već čuju glasovi da ih triba što prije amnestirati. Baš lipo. Par “alegičara” i “astmatičara” se pokaje i aj Jovo nanovo.

Dokle je to sve bezobrazno postalo vidi se po tome da nam čak amateri i paraolimpičari pokušavaju podvaliti pokvareno jaje.

A oni “upecani” imaju “moral” i da protestiraju, kao npr. na OI u Torinu kada su u raciji skoro ufatili dvojicu austrijanskih biatlonaca da si špricaju. Isti si ko Lav Krezumica rekoše “tako mi mlijeka (Epa) u prahu, kidam nalijevo” tj. dečki zbrda zdola zbrisaše kući, dok njihov sportski direktor na sve žestoke natpise medija o njima, reče “to što se nama događa je skandal”, misleći valjda na onu izreku, ili ono bijaše vic “Austrijanci smo (njem: vrletski kakaroši, op.a), to je dovoljno loše”.

Sve to bude, kao i do sada, i dalje svojim tokom furalno, samo oni što čisti ostadoše i o medaljama samo sanjaše, sigurno nemaju onog drvenog bambina s dugim nosom kao uzor, kao ni galijskog junaka koji je uvik volio reci “Obelixe imam jednu ideju”. Nažalost mnogima  je takva ideja pomutila ne samo krvna zrnca nego poštenje, koreknost i zdrav razum, ako su ga prije toga uopće i imali.

Autor.

Stanovi se grade, a mještani iseljavaju u Hrvatsku
Piše PETAR MILOŠ

Nakon što je Hrvatska uskladila radno zakonodavstvo s europskim, pojačalo se iseljavanje Hrvata iz BiH. Mlađi ljudi svakodnevno se odjavljuju u matičnim općinama i prijavljuju prebivalište u Hrvatskoj.

Razlog je samo jedan, legalno zapošljavanje. U BiH ljudi ne mogu naći posao niti u toj sakatoj državi vide perspektivu. A u Hrvatskoj se legalno mogu zaposliti i ostvarivati sva prava samo ako u njoj imaju prebivalište. Građani BiH, napose Hrvati, desetljećima iseljavaju u potrazi za radnim papirima. Nakon rata im više nisu odredište zapadnoeuropske zemlje, nego Hrvatska kao prosperitetna zemlja.

Hercegovina je naslonjena na Dalmaciju, pa tu rade tisuće Hercegovaca. Neki svakodnevno putuju na posao, a nemali je broj onih koji odlaze u podstanarstvo.

- Napravio sam sinovima dvi kuće u Duvnu - kazuje mi gastarbajterski umirovljenik Dane R. i nastavlja - šta kuće, prave vile, namistio sve, a onda prije tri godine stariji ode u Zagreb sa ženom i dicom, zimus povuče i mlađeg, pa tako u kućam ostašmo samo ja i žena. A u Zagrebu su podstanari.

Danin slučaj nije usamljen. Ovdje ni školovani ljudi ne mogu dobiti posao pa se odlučuju na selidbu. Iz svojih podstanarskih soba u Hrvatskoj dođu tek za Gospiju, Božić ili produženi vikend. Oni iz Dalmacije i češće. Tako su im rodne kuće postale vikendice, ali u svakodnevnoj borbi za život, sve manje imaju vremena za njih. Obično se računa da se broj Hrvata u BiH u ratu i nakon njega prepolovio.

Od 800 tisuća, sada ih nema više od 400 tisuća, s tim što su mnogi od njih već jednom nogom u Hrvatskoj. Ostaje tu starija čeljad i veliki optimisti koji se ne ufaju toliko u unutrašnje snage u BiH koliko u strance sa Zapada, koji bih ovu nesretnu državu trebali prijekim putem posvojiti u Europu. Kao da su stranci ikada riješili nekomu vlastite probleme.  Bilo kako bilo, Hrvati koriste institut dvojnog državljanstva i sele za radnim papirima u Hrvatsku. Dugoročno gledano, ako se ovaj trend nastavi, za samo nekoliko godina Hrvata neće biti u BiH ni za nacionalnu manjinu.

Da paradoks bude veći, njima su zavidni Bošnjaci i Srbi, koji bi također krenuli prema Zapadu. Sretni su oni koji srede papire u Hrvatskoj, kao i nekada kad su ih dobivali u Njemačkoj.

Izvor: Slobodna Dalmacja

“Živa zajednica”, primjerak za mjesec 05/2008. dostupan je online u pdf formatu.

Prije 1991. na mnogim se njemačkim slavističkim lektoratima hrvatski nazivao srpskohrvatskim, a danas već imamo lektorate na kojima se hrvatski predaje samo pod hrvatskim imenom. Lektorati na kojima se hrvatski još naziva srpskohrvatskim postaju sve malobrojniji. To je u skladu s činjenicom da se broj jezikoslovaca što smatraju da hrvatski književni jezik kao zasebna i samosvojna cjelina ne postoji, u posljednje vrijeme, nakon raspada Jugoslavije, drastično smanjio. Iako moramo biti strpljivi, ujedno moramo podupirati ideju uvođenja kroatistike kao studijske predmetne skupine na pojedinim njemačkim slavističkim katedrama… Iscrpnije (Word datoteka)

Izvor: Vijenac

Procjenjuje se da u Americi ilegalno živi oko 10 tisuća Hrvata. Njihovom američkom snu ispriječit će se novi zakon. Moraju platiti 5 tisuća $, otići iz zemlje i čekati papire u RH.

“Nemam pet tisuća dolara ušteđevine za kaznu koju trebam platiti kao ilegalni imigrant, a ne znam otkud bih potom namaknuo dolare za plaćanje odvjetnika i za zrakoplovnu kartu kako bih se vratio u Hrvatsku gdje bih trebao čekati rješavanje moje legalne useljeničke vize. Jednostavno ne vjerujem da bi me pustili natrag u Ameriku, a ja ne mogu napustiti djecu. Radije ću do kraja života imati ilegalan status.”

Tim riječima hrvatski iseljenik iz zadarskoga kraja, kuhar po zanimanju, koji od početka devedesetih godina živi u Astoriji u New Yorku, za Večernji list komentira prijedlog najnovijeg američkog useljeničkog zakona koji će nakon rasprave u Senatu najvjerojatnije uskoro prihvatiti i predsjednik Bush.

Zakon predviđa da ilegalni imigranti plate pet tisuća dolara kazne, vrate se u domovinu i tamo čekaju rješenje u kojem bi trebalo stajati da su podobni za takozvanu Z vizu. Ona im omogućuje trogodišnji rad u Americi, a tek nakon osam do 13 godina imaju pravo zatražiti trajno boravište. Tko će prihvatiti takve uvjete i zahtjeve, pitaju se ilegalni useljenici.

Večernjakov sugovornik nije jedini Hrvat u Americi koji je zabrinut za svoju budućnost u toj zemlji u kojoj živi bez legalno riješenog useljeničkog statusa. Procjenjuje se da broj Hrvata koji nemaju američku radnu vizu, zelenu kartu ili državljanstvo prelazi deset tisuća ljudi, a to su uglavnom oni koji su u Ameriku stigli napuštajući putnički ili teretni brod na kojem su radili ili su ilegalno ostali nakon što im je istekla turistička ili radna viza.

Brojni su, nakon desetak godina vrijednog rada, plaćanja poreza i skupih imigracijskih odvjetnika, uspjeli riješiti zelenu kartu koja u Americi znači mogućnost legalnog zapošljavanja, stanovanja i putovanja izvan zemlje, ali znatan je broj onih koji nisu imali novac, redovito zaposlenje ili druge uvjete koje useljenik zakonski treba ispuniti.

Oni u Americi pripadaju velikoj obitelji od 12 milijuna ilegalnih imigranata kojima Busheva vlada najnovijom reformom useljavanja, koju je nazvala svojim prioritetom, želi pomoći da dobiju legalan status.

Bijela kuća i Senat nakon višemjesečnih pregovora i brojnih prosvjeda koje su u svim većim gradovima Amerike održali imigranti postigli su dogovor da što prije počne primjena, ali u primjeni zakon vjerojatno neće podjednako ispuniti očekivanja useljenika i vlasti.

Kao što Večernjakovi sugovornici iz hrvatske zajednice u New Yorku izražavaju sumnju u mogućnost povratka u Ameriku nakon što plate sva zakonska potraživanja i čekaju na useljeničku vizu u matičnoj domovini, podjednako su prema ishodu nepovjerljivi i brojni meksički, portorikanski ili južnoamerički doseljenici.

Još jedan udarac ilegalnoj imigraciji koju uglavnom čine nekvalificirani radnici ili oni s nižom stručnom spremom stiže u obliku prijedloga zakonodavca koji navodi da će prednost u dobivanju zelene karte imati obrazovaniji kandidati i oni koji dobro govore engleskim jezikom.

I tu su hrvatski emigranti u lošijoj situaciji jer je većina onih koji ilegalno žive u Americi iz uslužnih ili zanatskih djelatnosti, bez odgovarajuće školske spreme koju mogu dokumentirati.

Mnogobrojne emigrantske organizacije najavile su nove prosvjede protiv novih useljeničkih zakona, ali i apele koje će uputiti kongresnicima i senatorima. U predizbornoj godini njima je podrška svih etničkih useljeničkih zajednica, pa tako i hrvatske, vrlo važna jer počinje borba za svaki glas, piše Večernji list.

Wer sind die Migranten in Deutschland und wie gut sind sie integriert?
MIPEX - ist ein Index, welches die Rechte von Migranten in den einzelnen EU-Länder miteinander vergleicht. Schweden ist Spitzenreiter und auf Platz 1, Lettland auf dem letzten 28. Platz und Deutschland liegt auf Platz 14, in der goldenen Mitte der Rankingliste der bestintegrierten Migranten.

U multikulturalnoj Njemačkoj, a prije svega u njemačkim medijima sve se češće govori o pravima stranaca. Desetljeća pokušaja njihove integracije očigledno nisu donjela željeni uspjeh. Na tu temu najaktualnija je diskusija koju je svojim zahtjevima pred nekoliko dana potaknuo turski predsjednik Erdogan za svog službenog posjeta Njemačkoj, kritizirajući kako se u ovoj zemlji pokušaji integracije turskih građana nerijetko svode na njihovu asimilaciju. Njemački političari oštro su reagirali na takve Erdoganove tvrdnje, no činjenica ostaje da pitanje integracije u državama takozvanih “velikih nacija” poput Njemačke, nije i možda još dugo neće biti rješeno.
Utoliko je zanimljivije saznati kako se s problemom integracije stranaca ili migranata odnose druge države Europske unije?
The British Council i Zaklada Friedricha Ebert-a prošlog su tjedna upravo tim, vrlo gorućim povodom pozvali na brunch predstavnike medija, kako bi ih upoznali s najnovijim podatcima provedene studije nazvane Migrant Intigration Policy Index ili kraće MIPEX. Ta je studija, kako joj i ime kaže, svojevrsni indikator stupnja integracije stranaca i to na temelju ispitivanja provedenih u zemljama Europske zajednice, a predstavljena je na engleskom i njemačkom jeziku.
Na prezentaciji, u prostorijama British Council-a u Berlinu, bila je i naša kolegica Elvira Kamberi i, među inim, saznala na kojem se mjestu našla Njemačka na toj neobičnoj ranglisti.

MIPEX-studija obuhvaća sve zemlje članice Europske unije, na temelju čak 140 političkih indikatora ustanovljenih na najraznoraznijim područjima. Jedna od točaka usporedbe odnosila se tako na pitanje koliko je u kojoj zemlji takozvano „tržište rada“ dostupno i migrantima?
U Europskoj uniji danas živi okruglo 20 milijuna stranaca, a samo u Njemačkoj zamalo 4 i pol milijuna, i to prije svega u velikim gradovima poput Frankfurta na Majni, Hamburga, München-a, Stuttgarta i, dakako, Berlina.
No, već pri prvoj usporedbi ove brojke s onom koja se vodi u ovdašnjem Zemaljskom uredu za statistiku, uočava se nesrazmjer od skoro 3 milijuna stranaca kojih nema u MIPEX-studiji, jer brojke zavedene u berlinskom statističkom uredu govore o čak više od 7 milijuna stranaca u ovoj zemlji.
Judith Schwethelm, predstavnica Zaklade Friedrich Ebert, zadužena za takozvani „transatlantski dijalog“, u potonjem mi je razgovoru i nehotice otkrila gdje je nestalo skoro 3 milijuna ovdašnjih stranaca. Tajna je u različitom tumačenju pojmova „Einwanderer“ odnosno „Migrant“, u čemu, kako ćete uskoro primjetiti, ni Zaklada Friedricha Eberta nije do kraja konzekventna. Judith Schwethelm:

„Die Frage, wer genau Einwanderer ist wichtig, da gerade das Wort Migranten ein unscharfer Begriff ist. In der MIPEX-Studie ist es sehr klar definiert. Die bezieht sich in ihrer Analyse auf Menschen, die einer anderen Staatsangehörigkeit als der Deutschen und hier einen Aufenthaltsstatus haben. Diese Studie bezieht nicht die Situation von Asylbewerbern, Flüchtlingen und illegal hier lebenden ein. Im Prinzip die Kinder der früheren Gastarbeiter. Von diesem Begriff sind wir ja abgekommen und benutzen eher die Begriffe Migrant und Menschen mit Migrationshintergrund. Welche Begriffe ganau den jeweiligen Status bezeichnet, wird sich in der Zukunft zeigen.“

Da bi stvar bila još zamršenija uz pojmove „migrant“ i „useljenik“ pojavljuje se još i pojam „građanin migrantskog podrijetla“. No, o tom potom.
U MIPEX –studiji indexom su pak obuhvaćeni tek strani građani sa stalnim boravkom u nekoj od EU-zemalja i to sukladno njihovom državljanstvu, primjerice u Njemačkoj: Hrvati i Srbi, državljani Bosne i Hercegovine, Albanci ili Turci.
Azilanti i stranci sa ograničenim boravišnim statusom, poput Duldung-a u Njemačkoj, nisu uračunati, i tako čine onih 3 milijuna dodatno zavedenih u statistikama njemačkih zavoda.
Građani s državljastvom zemalja koje nisu članice Europske zajednice vode se u njemačkom izdanju sveska MIPEX, štoviše, kao: „Einwanderer aus Drittländern“.
Taj pojam neodoljivo podsjeća na pojam „Treći svijet“, koji se inače koristi za Afriku i dijelove Azije, pa time i na sve s njim povezane negativne asocijacije.
Njemačka očigledno i nakon skoro pola stoljeća od dolaska prvih stranih radnika u ovu zemlju, tada nazivanih „Gastarbeiter“-ima, još i dan danas muku muči s jezičkom definicijom raznoraznih statusa ovdje živućih stranaca.
Ne samo zahvaljujući tomu Njemačka se tako našla na tek 14. mjestu od 28 MIPEX-studijom obuhvaćenih zemalja.

Njemačka se dakle ne treba stidjeti svojeg poretka na listi uspješnosti integracijskih mjera unutar država Europske unije, iako se, primjerice, čak i njena novopečena članica Slovenije puno bolje plasirala – na 11. mjestu.
Na prvom je pak mjestu Švedska! Sudeći prema indexu koji je postigla u MIPEX-studiji, Švedska je idealno ispunila uvjete za integraciju migranata u svojoj zemlji - prije svega na tržištu rada, ali i u oblasti građanskih prava, jer se migrantima u Švedskoj već nakon trogodišnjeg legalnog boravka u toj državi ustupa čak i pravo izlaska na komunalne izbore.
Takav položaj stranaca u Švedskoj nije toj zemlji samo priskrbio prvo mjesto na „integracijskoj rang listi“ već, s druge strane, baca i dodatno loše svjetlo na Njemačku u kojoj ni postojeća prava stranaca ne moraju biti dugog vijeka!
Ako se, primjerice, MIPEX-ovim kriterijima definirani migrant, dakle ovdje trajno živeći građanin sa stranom putovnicom, na samo godinu dana odjavi sa njemačke adrese i prijavi u nekoj drugoj zemlji, pa makar ona bila i članicom Europske unije, automatski gubi status stalnog boravka u Njemačkoj, privilegirani „Aufenthaltserlaubnis“, te u Njemačku može ponovno samo kao turist, bez obzira na to što je ovdje možda i rođen i, osim te godine dana, u Njemačkoj proveo sav svoj život.
U Švedskoj, naprotiv, promjena mjesta boravka nekog migranta sa stalnim boravkom u toj zemlji ne igra nikakvu ulogu. Migrant sa jednom zadobivenim pravom boravka u Švedskoj može kad god to zaželi i na koliko god dugo mu se prohtije preseliti, na primjer u Francusku, pa i u Njemačku ili bilo koju drugu državu Europske unije, a da pri tom nikad ne izgubi svoje jednom stečeno pravo stalnog boravka u Švedskoj. Tek ako u nekoj od tih drugih EU-zemalja zatraži i dobije pravo na stalni boravak u toj državi, njegovo se „švedsko“ pravo boravka poništava.
Što bi, dakle, Njemačka sve trebala učiniti da se na rang listi integracijskih uspješnica bar donekle približi Švedskoj? Judith Schwethelm:

„Die politische Partizipation gelingt in Deutschland relativ gut. Allerdings ist der Teil der doppelten Staatsbürgerschaft verbesserungsdürftig. Ein Ergebnis dieser Studie ist mit Sicherheit die Möglichkeit deutscher Staatsbürger zu werden, das erleichtert werden muss, da daran viele Rechte gekoppelt sind.“

Politička participacija ili sudjelovanje u političkom životu neke zemlje se odnosi i na djelovanje u udrugama i gremijima koji se u državnim okvirima bave integracijskim poslovima. Našim slušateljima dobro znana berlinska Hrvatica Bosiljka Schedlich, zastupnica je, primjerice, vladine institucije nazvane „Landesbeirat für Integrations- und Migrationsfragen“ u Berlinu. To Zemaljsko vijeće za pitanja integracije i migracije u Berlinu obavlja, doduše, hvale vrijednu djelatnost, ali, konkretno, nema nikakvih ingerencija kojima bi moglo promjeniti, odnosno unaprijediti položaj ili prava stranaca u ovoj saveznoj zemlji. Njegova je djelatnost, kraće rečeno, tek savjetodavna.
Migrantima u Njemačkoj pruža se, dakako, mogućnost da do jednakih prava onima njihovih njemačkih sugrađana dođu tako da i sami uzmu njemačko državljanstvo, ali to onda, a najkasnije od 2000. godine, automatski povlači za sobom gubitak izvornog državljanstva.
Korak bliže ostvarivanju podjednakih prava Nijemaca i migranata u Njemačkoj, bio bi, izuzev ove radikalne mjere vraćanja strane i uzimanja njemačke putovnice, uvođenje zasebnih osobnih iskaznica za migrante u Njemačkoj. Time bi se, primjerice, izbjeglo da migrant koji studira u Njemačkoj već i za učlanjenje u neku biblioteku ili videoteku mora predočiti putovnicu sa dokazom o odobrenom boravku u ovoj zemlji, te čak i potvrdu o prebivalištu.
Studije poput ove nazvane MIPEX u svakom slučaju mogu ukazati ne samo na nedostatke u integracijskim naporima pojedinih zemalja Europske zajednice, već i na moguća rješenja s tim povezanih problema.

Izvor: http://www.multikulti.de

Reformirani zakon o osiguranjima ojačao je prava potrošača u Njemačkoj, gotovo jednoglasno se ocjenjuje u Centralama potrošača. Zakon je stupio na snagu 1. 1. 2008. godine, a donio je promjene i  osiguravajućim poduzećima i osiguranicima. Iscrpnije

Zašto se Hrvati dočekuju kao stranci u svojoj zemlji? Pročitajte prilog (pdf, 3,24 MB) urednika SD-e za Njemačku Edija Zelića.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Da se neke stvari u hrvatskom turizmu itekako mjenjaju mogli smo viditi iz nedavne vijesti da je se na području jednog našeg otoka uz dosadašnje postojeće monopoliste, službeni naziv „Bakica Holiday Group“, ili njezina njemačka inačica „Bakica Reisen (ohne Haftung)“, pojavio i mjesni hotelijer (turistička grupa), da što prije zgrabi pod ruku zbunjene turiste i odvede ih tamo gdje ga (ih) nikad s zdravom pameću nebi pronašli.

Članica “Bakica Holiday Group“ gosp. M.B. (86) izjavila je za naš blog da su se članice grupe pred prvim pojavljivanjem konkurencije ponašale distancirano i suzdržljivo, tako da do većih incidenata nije došlo. Isto su nam potvrdili u lokalnoj policijskoj postaji.

Iz hrvatske hotelske drpni udruge (HHDU) oglasili su se kritikom tvrdeći da „Bakica Holiday Group“ raspolaže s dosta lošim smještajnim kapacitetima, nazivaju ih, kako kažu “mišijim rupama” ili “namištaj iz 1957.” „Bakica Holiday Group“ energično odbija ove zlonamjerne izjave.

Što se tiče ove uporne turističke organizacije, iz službenih se krugova doznaje, da će u njihovim glavnim bazama Splitu i Dubrovniku, doći do smanjenja tržišnog udjela ako i tamošnji hotelijeri budu slijedili put ovih s dotičnog otoka. No, također se pretpostavlja da će „Bakica Holiday Group” pri tome sigurno reagirati smanjenjem cijena.

Osim toga, iz njihove uprave najavljuju i efektivnije metode “prihvata” turista, a dobro upućeni računaju s tim da gosti neće moći ni izići iz autobusa kao sto je to do sada bio slučaj. Ostaje da vidimo kako će se stvari razvijati u ovoj žestokoj borbi sukobljenih strana.

Autor.

Njemačka je zemlja koja je najviše platila članstvo u Europskoj uniji (EU) prošle godine, dok je Grčka od tog bloka dobila najviše novca, stoji u izvještaju Europske komisije.

Vesna Kukvica ISELJENIČKI HORIZONTI Prikazi i feljtoni Izdavač: Hrvatska matica iseljenika Godina izdanja: Zagreb, 2005. Biblioteka: HRVATI U SVIJETU Urednica: Željka Lovrenčić Uvez: broširano Format: 15×21 cm Broj stranica: 134 Cijena: 100 kn

SADRŽAJ

Predgovor

Prikazi
Izvorni svjedok hrvatske emigracije
Stoljeće društvenog života naših otočana u New Yorku
Migracije Moliških Hrvata u Zapadnu Australiju
Život u Argentini protkan borbom za Hrvatsku
Hrvatska zajednica u New Yorku
Useljavanje Hrvata u čileansku pokrajinu Tarapacá
Povijest hrvatsko-američkih dodira tijekom pola tisućljeća
Putovi Zlobinjara u obećanu zemlju
Ugledni hrvatski znanstvenici u svijetu
Hrvati na jugu Afrike
Čovjek bez putovnice
Bibliografija Hrvatske revije
Hrvatska baština u bibliografijama
Proza zagrebačkog Amerikanca o Domovinskom ratu
Ljetopis čikaškog Hrvatskog etničkog instituta
Pripovjedač, romanopisac i esejist iz Čilea
Hrvatska korjenika Antona Cetína
S one strane granice
Putopis iz zemlje predaka
Pisci između dviju domovina
Uspješnica novozelandske Hrvatice
Ilegalno preko Alpa u Južnu Ameriku
Odlazak Amelije Batistich
Iseljena Hrvatska

Feljtoni
Pet stoljeća hrvatske knjige u Češkoj
Dodiri svjetova: Hrvatska – Čile
Stoljeće hrvatske periodike u iseljeništvu
Hrvatski studiji u svijetu
Hrvatska akademija Amerike

Mještani Ciste Provo odali počast njemačkoj marki - “orliću”

IMOTSKI - Ako su Nijemci podignuli spomenik svojoj nacionalnoj valuti poznatoj “dojč” marki koja ih je vinula među najjače ekonomske sile svijeta, imali su i zašto. Godinama jedna od najjačih valuta drmala je burzama i ekonomijama cijelog svijeta.

Statusna valuta pokleknula je pred globalizacijskim Eurom na žalost i Nijemaca, ali bogme i Imoćana. Ako je itko u bivšoj državi volio više marku nego ondašnji dinar, bili su to Imoćani. S razlogom. Prvi su zbog ekonomskih, ali i političkih prilika morali napuštati Imotsku krajinu i odlaziti upravo u Njemačku.

Upravo njoj i upravo njenom neprikosovenom statusu koji je imala podignut je svojevrsni spomenik. Istina ne onaj s nekakvim granitnim okružjima, mramornim podestima, već daleko suvremeniji i sofisticiraniji. Na samom ulazu u Cistu Provo, mjesto iz kojega su zapravo prve generacije gastarbajtera s imotskim pedigreom odlazile u Njemačku, umjetnik Boris Šitum, potomak onih koji su krstarili desetljećima Zapadnom Njemačkom, na velikom jumbo plakatu predočio je originalnu njemačku stotku, “orla“, “orlića“, i poznati lik teologa i kozmografa Sebastiana Munstera s datumom izdavanja od 1960. godine.

U organizaciji splitske Galerije umjetnina, i samih Cišćana, ispred već sada znamenitog plakata okupili su se unuci i djeca, onih koji su s ljubavlju, umorni i iscrpljeni gledali šuškave stotice kada bi ih na kraju mjeseca dobili u ruke. A teško su ih zarađivali. Upravo onima koji su se fotografirali ispod velikog jumbo plakata, bile su namijenjene te novčanice za hranu, školovanje…  “Znamenita stotka krasit će od sada ulaz u Cistu Provo, a po noći će je osvjetljivati reflektori. Neka svi vide najljepšu i najdražu novčanicu u cijeloj Imotskoj krajini. A bogme, ako koji Nijemac prođe tim krajem, neće ni njemu biti sasvim svjedno. Stati će i slikat svoj simbol” - kaže nam Boris Šitum.

Izvor: Jutarnji list