Lova - da, integracija - možda
Brojka od preko 15 milijuna osoba s migracijskom pozadinom u Njemačkoj je zaista impresivna.
Početkom 1973. godine, tadašnji kancelar Willi Brand u jednoj izjavi reče, “neophodno je da brižno razmislimo, gdje je sposobnost prihvata (stranaca) u našem društvu iscrpljena…”. Danas bi mnogi itekako bili sretni, da je sve ostalo pri toj brojci (cca. 3,9 mil. kad je donešena zabrana novačenja novih).
Legendarna izreka švicarskog književnika Maxa Frischa “Zvali smo radnu snagu, došli su ljudi” mnogo govori za sebe. Već desetljećima Nijemci muku muče s strancima. Dobrim dijelom su za to i sami krivi, jer su tek do par godina akcent isključivo stavljali na njihov povratak. Tvrditi da je Njemačka useljenička zemlja, ma koliko to bilo svima jasno, brojni političari godina to nisu mogli preko usana prenjeti.
Zvuči možda paradoksalno, ali u nekim sferama i jednim i drugim je to odgovaralo. Prvima zbog financijskih, izborno-taktičkih razloga i dr. A kod drugih se se nije tražila značajnija integracija (danas ih je skoro 10% bez ikakve školske naobrazbe i 51% bez zanimanja), isti su se mogli opustiti, koristeći naravno sve moguće i nemoguće potpore države, bez značajnih obveza (učenje jezika i sl.). Javnosti, koja također nije bila željna integracije istih, to naravno nije izmaklo. Za brojne njemačke građane, koji često puta ne prave razliku, većina stranaca “gleda samo da iskoristi državu”. U jednoj reprezentativnoj anketi Instituta Forsa 2007. godine 52% ih se je negativno izrazilo i za jednostavnije useljenje visokokvalificiranih stranaca. A kakav je odnos prema brojnim azilantima, koji su, posebno u devedesetim godinama bili nagrnuli, ne treba uopće razmišljati.
Tek kad su olakšani uvjeti za useljenje i dobijanje državljanstva, ozbiljno se je prešlo stvarnoj integraciji. Zaoštravanjem postojećih i donošenje novih mjera za sprječavanje zloupotrebe socijalnog sustava, zadnjih godina, isti sigurno neće više moći kao do sada imati ekstra bonus, kojeg ne samo da su mnogi iskroristili, nego su zaista pretjerali u svemu tome (slično vrijedi i za Nijemce s ne baš dobrim radnim navikama).
Poseban je to slučaj za građane iz Turske (stopa nezaposlenosti 2006: 31,8%, stvarna je još veća, jer su oni najbrojniji od svih stranaca koji su uzeli njem. državljanstvo), afričkih zemalja, Pakistana, Iraka, Afganistana, Balkanskih zemalja (stopa nezaposlenosti 2006.: 11,3%) i sl. Na nivou cijele 2007. godine ta stopa kod Nijemaca je bila 9,3%, a kod stranaca 20,3%.
Za brojne strance se može reći da ne prihvaćaju niti običaje, niti kulturu, niti imaju respekta prema zemlji koja ih hrani ili školuje. A često puta svojim nedoličnim i agresivnim ponašanjem izazivaju bijes ostalih sugrađana, koji zbog straha izbjegavaju suočavanje. Obično se (ne samo) tu radi o pripadnicima druge generacije, koja je u dobrom dijelu rođena ovdje. Izgovor da su neprihvaćeni samo ponekad ima svoju točnost. Dobar dio ih jednostavno živi u svom nekom paralelnom svijetu, neželeći Njemačku prihvatiti kao svoju novu domovinu. Takvi slučajevi se obično nalaze u velikim gradovima, poput Kölna, Berlina, Frankfurta (39,5% svih stanovnika imaju migrantsku pozadinu), Hamburga i drugih.
Ta situacija, i iznadprosječni kriminalitet stranaca su naravno voda na mlin njemačkim ekstremnim desničarima, koje se drže na lancu. Tu i tamo se on nekad popusti. Inače bi sve već davno otišlo u pogrešnom smjeru. Njemačka država, s obzirom na njezinu prošlost, a i pritisak iz inozemstva, trudi se da stvar drži pod kontrolom. Hoće li uvijek biti tako, treba se stvarno dobro zapitati? Jedno je nažalost sigurno, njemački lonac s “multikulturalnim” primjesama (i dalje potiho) kuha.
Autor.
Foto: © BilderBox - Fotolia.com, © fux - Fotolia.com
Izvori:
http://www.pub.arbeitsamt.de/hst/services/statistik/200803/ama/auslaender_d.pdf;
Prilozi iz “Sterna” itd.
Stanovništvo s migracijskom pozadinom (15,1 mil.)
Posljednji komentari