“Dragi tata i draga mama, mi smo dobro i zdravo tako i vama želimo sve najbolje”. Svako pismo roditeljima u dalekoj Njemačkoj započimaše tim standardnim tekstom. Predodžba o toj zemlji bijaše naravno djetinjasta, da je prelijepa, da je bogata i da je tamo svima dobro. Točno 6 dana putovaše pisma iz Deutschland-a, (osim Božića kad ih pola i ne dođe, posebno ako su bila “debela”) čije smo ime s nekim domaćim nalivperom slovo po slovo s iskrivljenim rukopisom pisali na kuvertu.
Baka sa pletivom u ruci diktirala je tekst i zamišljeno se nekim pogledom u daljinu se mislila, što bi tribali ovaj put da napišemo na list papira s plavim linijama, istrgnut iz uokvirene školske teke. Mace se vrte, traže da ih počeškaš i gledaju da budu što bliže vrućem šporetu.
Većinom su to bile teme vezane za svakidašnje događaje, prije svega koju smo ocjenu u školi iz čega dobili, šta ima u susjedstvu, kakvo nam je vrime itd. A obično se završavalo s frazom “kad će te nam opet opet doći?”.
Par tjedana kasnije u obližnjoj pošti, poštar Vinko, koji je radije sjedio u obližnjoj trgovini i ispijao svoju pivicu, nego na radnom mjestu, daje u sitne ručice pismo, a pogled uvik ode prvo na poznati rukopis i čestoputa istu markicu “Deutsche Bundespost-a” od 90 feniga s nekim čudnim kućama, dvorcima ili što već bijaše.
S vrimena na vrime pisaše se manje. I to zahvaljujući telefonu. Svako dva tjedna subotom mi se dica lipo nacrtašmo u pošti, čekavši na drvenoj klupi kad će, prije svega mater iz glavne pošte grada di živi, da zovne svoje piliće, koji se u hladnim zimskim mjesecima ponekad malo i nazebnuše čekajući u predvorju, a dok je Vinko u svojoj prostoriji cipljama jarcao smedrevsku peć i razmišljao koliko će mu babe dati bakšiša od njihove slijedeće penzije.
Tu i tamo uđe mu kakav pacjent pripremajući već palac za otisak na tamno-plavoj boji. ” E moj Vinko sve skupo” mnogima pusluži kao suptilna fraza da ga se otresu.
Žalio se Vinko, da mu posebno stari Bikan ispljuje svu slušalicu kad ga sin i nevista zovu. Reko nereko on uvik po svom. Nije dobro čuo, a još manje shvatio da ga i drugi slušaju.
Ponekad do nas navrati i druga baba. Ajde napiši joj pismo sinu u Vrancuskoj, kako je ona to običavala reći. “Dragi moj T….. eto ja sam te se zaželila…” bijaše njezin uvježbani tekst, kojeg smo mi mogli već i napisati, a da ona to nije ni morala reći.
Tekstovi joj obično poduži, što smo joj dobro znali naglasiti, kad je nakon pisanja otvarala novčanik, žudno buljeći neće li izvući crvendaća (deset iljada) između ostalih savijenih novčanica, pristiglih joj od sinova rezletenim po bilome svitu.
Autor.
Posljednji komentari