“Ne pričaj s drugima, ne uništavajte nameštaj u vagonu i brodu, ne pij, ne kockaj, peri se, čisti se, obrij se, ošišaj se, ne sudi sam… “ ne, neee to nije izvod iz knjige “Klošarka posla”, “Seljački bonton” ili “Neandertalac za početnike” nego “saveti”, u putnoj ispravi (ne pasošu) “njegovog veličanstva” Petra II iz tridesetih godina.
Kralj je u svojim podanicima očigledno vidio huliganski nastrojenu hordu, nepismene i prljave seljake kojima je još usput preporučio da “u tuđinu polaze vedra lica i da više pitaju i slušaju, a manje da govore” kako tamo stoji, kao da će s korpicom za piknik na izlet u prirodu, a ne ko krtice u mračne američke rudnike ili belgijske topionice.
Vedro im je možda bilo lice samo prije 12 sata teškog grbačenja, i nakon kad su možda saprali svu onu prašinu s njega. A i to je pitanje, jer su se nakon toga odmah umorni ko ćuke svalili u vrući krevet od predhodnika u baraci, sanjajući da će možda jednog dana vedrog lica s kojim dolarom u “ušivenoj, platnenoj i nepromočivoj kesi” doći kući.
“Više pitajte, a manje da govorite” - Haaa??? Meni se čini da su oni valjda samo govorili, a da ih niko ništa nije pitao. Ne samo verbalno.
“Njegovo veličanstvo” je doista bilo domišljato u “savetima” pri kraju putne isprave gdje u mnogim stvarima ljude drži više nego za budale ili primitivce. Tako recimo stoji:
- “budite spremni na iskricanje čim brod stigne u luku”. To valjda možda zato da nebi imali vrimena satrajisati ili iscipati sav namištaj. Ah da, ni danas nije puno bolje, samo što se to recimo rješava grafitima ili nekim drugim “civilizacijskim” (panu mi oni školski autobusi napamet) metodama.
- “pisanje i čitanje pomoćiće Vam mnogo u svetu! Već na putovanju ako nemate s kim razgovarati uzmite knjigu pa čitajte i pišite svojima. Pišite kući češće i nezaboravljate označiti tačnu adresu vašeg stana…”. Samo, kako to objasniti onim 90% koji su otišli nepismeni u bili svit??? Šta da oni rade sve to vrime??? Da 6 tjedana na brodu do Amerike meditiraju, broje pomlaćene pacove, farbaju brod iz vana, igraju kriket s nekim lordom iz prve klase na palubi ili da piju čaj s kapetanom?
A, “tačna adresa” je za mnoge bila jednadžba s najmanje 3 nepoznanice. “Njegovo veličanstvo” je zaboravilo napisati, za one koju su nepismeni, da svako ponese svog goluba pismonošu. A oni koji ga nemaju, neka pozajme od komšije, ionako mu je on kod žene.
Da nebi došli, kao što su otišli iz otadžbine i sve rasfućkali na ofucane lutke s crvenim ružom i kocku stoji: “Štednja neka Vam je uvek na pameti, jer u radiše svašta beše, a u štedite jošte više! Čuvajte novac za crne dane i da starost ne pita gdje Vam je bila mladost”. A ko je smijo napisati da ih crni dani tek čekaju. Mamma mia.
Da je, “po milosti Božijoj i volji narodnoj” ostao na vlasti, njegovi bi nasljednici nešto novo pridodali. U modernoj verziji bi, posebno za one čiji je stvarno bio kralj, moglo još stajati:
- prijavi (sav) porez
- ne radi na crno, a da istovremeno kasiraš socijalu
- ne uvozi tonu svinjetinje u busu, a da cariniku kazeš da je to za osobne potrebe
- ne urlaj ko majmun po ulici kad je tvoja zemlja bilo koga u bilo čemu pobedila
- ne furaj se u rodni kraj, a da si istovremeno od doktora pisan dve sedmice bolestan
- ne pokušavaj da obletiš 12 kojekavih doktora, da bi ti bar jedan od njih potvdi da si s 47 za penziju
- ne kupuj bmw ili merđu, da bi ga samo u rodnoj grudi mogao pokazati
- nevucaj se po kafanama, bar ne prepodne. U mnogim zemljama se u to doba još radi
- nauči jezik bar toliko da ti dete od 11 godina ne mora tumačiti pismo od biroa za nazaposlene
- ne uzimaj državljanstvo, curu ili momka samo radi “papira”
- obavezno se učlani u folklorno društvo i nauči “Kozaračko kolo”
- ne kupuj “Armani” ili “Prada” odela. U rodnom kraju ih imaš puno jeftinije, doduše većinom su falsifikati
I na kraju stoji: “Ako sve ove savete poslušate bićete sretni i ispunićete svoju dužnost prema sebi, svojima i Domovini, koja će se veseliti Vašem povratku”. Naravno sve! Ako slučajno kakav ispustite odmah će pasti meteor na Vašu domovinu i u nju se nikad više nećete moći vratiti (tako ja osto vaš kralj).
Autor.
kad je ko večerao. Obavezno u 19:15 je se trebalo nacrtati, jer je tada polazio crtani film. Pink Panter, Tom i Džeri, Kasper, Lolek i Bolek i kako se svi još zvaše. Prije toga gledali smo na sat i zbrajali minute koliko nam još triba dok izmolimo rožarje. Mojim radosnim otajstvima se uvik nekako žurilo.
Mate, dječak naših godina iz susjedstva, kojeg smo mi svi zvali Parlov, uvik nas je posjećao na veliku legendu hrvatskog boksa, koji je tih godina postao svjetski prvak u poluteškoj kategoriji, čije smo borbe s strepnjom uvik gledali.
Ljeti nekako, ako ne nevaram, dođe njegov otac i mater iz Kelna. Odlučili povesti sinčića. Biba, mada joj je sigurno bilo teško, sva sretna što nemora više letati za njim i peći toliko kruva, nego ga i kupiti za njim, jer ga je bilo stvarno na sve strane. A mogu zamisliti da je i Jadri to nekad prikipilo, koja je inače bila dosta draga i susretljiva prema nama.
Višesatni koncerti klasične glazbe i prijenosi umjetničkog klizanja, koje je vodila Milka Babović (dvostruki aksl…), često puta pokvariše raspoloženje, jer nakon njih dođe finito tj. “Pregled programa za sutra”. Na drugom programu nije trebalo ni gledati, tamo su svi već odavno poligali.
A Nijemci nebi bili Nijemci kad nebi imali svoje brojeve. Neki zastarjeli od Bundesbanke kažu da je 1991. godine, doznačeno oko 700 milijuna maraka (svi građani bivše tvorevine) ili nešto iznad 1000 maraka po stanovniku godišnje.
U društvima poput našeg, nažalost čovjek koji iz bilo kojeg razloga nije u stanju da sam sebe uzdržava još koliko toliko može naći neku pomoć, dotle je psima lutalicama to san da će neko da ih udomi ili prehrani. Reče jednom jedan, da bi se taj problem mogao dobro rješiti ako bi bila premija po glavi od 50KM.
Ono dođeš na kolodvor, gledaš da te ne “pokupi” tramvaj, koji tuda fura, pusta kolica, prodavači fojercojga vrebaju žrtve, cigani s oderanom ceduljom šuljaju se od jednog do drugog tražeći “svoje”, 55 putnika, najmanje 3x više ispratitelja i isporučitelja pošiljki, 279 torbi, a ono ko tobože dozvoljeno 2 po osobi, 5 Grundig televizora, četvara vrata s razrušene bauštele, 6 prozora, 17 kanta fasadeksa i još koječega, x polovnih bicikla, 88 kutija “Dascha” i “Persila”. Ja mislim da je “Henkelu” tribala najmanje jedna tvornica samo da te buseve popuni, koliko je toga bilo. Nosili naši ko mravi, a morali su, rodbina išće. U nesretnoj Jugi nema pa nema.
Vade se puste kole, čuješ škljocanje. A tek kad pođu raznorazni sendviči a la kućna radinost da se mljackaju, mmhhh, imaš sve svitske kuhinje u nosu, a ako, nedaj Bože, još negdi kakva gadna okuka, onda i u grlu. Bljakkkk!
Nakon saslušanih stvarnih i naučnofantastičnih priča suputnika i 117 autobusa ipred nas, ulazi milicajac za pasoše. Sokolovim okom snima ravnodušne, a zapravo prestrašene jadnike. Poslje njega naočigled kulturni carnik, neki brkati Čedo, valjda iz Požarevca .”Ima li ko šta za carinu?” A oni malo hrabriji poluglasno mrmljaju “Maaa nemamo”. Ode vani i vidiš ga za par minuta. “Izlaste svi van i svak svoje stvari uz sebe”.
Baka obično sa pletivom u ruci diktirala je tekst i zamišljeno s nekim pogledom u daljinu se mislila, što bi tribali ovaj put da napišemo na list papira s plavim linijama, istrgnut iz uokvirene školske teke.
Da bi strancima koliko toliko pružili neku informaciju, imali smo tako redovite subotnje naizmjenične emisije “Susjedi u Europi” na drugom programu njemačke televizije ZDF.
Pod nazivom “Mikrofon je vaš” pozvani su svi sudionici od 14. godine na dalje, koji mogu pjevati na hrvatskom jeziku. Natjecanje će se održati 14.6.2008. u Bürgersaalu u Tammu (blizu Ludwigsburga). Voditelji večeri su Slavica Novosel i Martin Miletić. Ulaz od 18 sati - početak 19 sati.
Inače, što se tiče čitanja knjige, naš narod ovdje malo drži do toga. To se recimo dobro vidi u javnim knjižnicama većih gradova, gdje se mogu kod nekih i knjige na hrvatskom iznajmiti. Ili recimo na važnijim sajmovima knjiga. Jad i čemer, tu i tamo neki domaći zalutali pustinjak u potrazi za nekim novim izdanjem, masa ni da poviri. Slična situacija je i s organizacijom istih, koja iz godine u godinu ne pravi nikakav pomak. Više manje iste face, sve se nekako, čini mi se, svodi samo na formalnu prisutnost. Žalosno.
Brojne Hrvatske katoličke misije u svijetu, pa i u Njemačkoj oduvijek su obavezu čuvanja i njegovanja, prije svega izvornog narodnog folklora, ozbiljno shvatile.
Svećenik fra Jozo Župić u svojoj knjizi “Glas iz tuđine”, dokumentirao je za vrijeme svog službovanja u Berlinu prije par godina, njihove brojne sudbine. Naporan rad, teške muke, otuđenost, doživljeni rasizam, izgubljenost, a često puta i nesposobnost, zajednički je nazivnik mnogima.
Chicago, Pittsburgh, Cleveland, Kaliforniju, Arizonu, Pensilvaniju i koje kuda da si koju koru kruva mogu zaraditi, rješiti svoje životne probleme. Pjevaše cure i žene u teškim rastancima: “Ameriko nestalo ti novca, što ja mlada ode za udovca” ili “Cure siku goru javoriku, a proklinju zemlju Ameriku”.
državu. Tako su one 1972. godine iznosile čak 84% svih deviznih transfera i time podmirili trgovački deficit zemlje, koja im je za uzvrat poslala agente, da nebi slučajno “puno pričali”. I ne samo to.
Posljednji komentari