“Ne pričaj s drugima, ne uništavajte nameštaj u vagonu i brodu, ne pij, ne kockaj, peri se, čisti se, obrij se, ošišaj se, ne sudi sam… “ ne, neee to nije izvod iz knjige “Klošarka posla”, “Seljački bonton” ili “Neandertalac za početnike” nego “saveti”, u putnoj ispravi (ne pasošu) “njegovog veličanstva” Petra II iz tridesetih godina.
Kralj je u svojim podanicima očigledno vidio huliganski nastrojenu hordu, nepismene i prljave seljake kojima je još usput preporučio da “u tuđinu polaze vedra lica i da više pitaju i slušaju, a manje da govore” kako tamo stoji, kao da će s korpicom za piknik na izlet u prirodu, a ne ko krtice u mračne američke rudnike ili belgijske topionice.
Vedro im je možda bilo lice samo prije 12 sata teškog grbačenja, i nakon kad su možda saprali svu onu prašinu s njega. A i to je pitanje, jer su se nakon toga odmah umorni ko ćuke svalili u vrući krevet od predhodnika u baraci, sanjajući da će možda jednog dana vedrog lica s kojim dolarom u “ušivenoj, platnenoj i nepromočivoj kesi” doći kući.
kad je ko večerao. Obavezno u 19:15 je se trebalo nacrtati, jer je tada polazio crtani film. Pink Panter, Tom i Džeri, Kasper, Lolek i Bolek i kako se svi još zvaše. Prije toga gledali smo na sat i zbrajali minute koliko na još triba dok još izmolimo rožarje. Mojim radosnim otajstvima se uvik nekako žurilo.
Mate, dječak naših godina iz susjedstva, kojeg smo mi svi zvali Parlov, uvik nas je posjećao na veliku legendu hrvatskog boksa, koji je tih godina postao svjetski prvak u poluteškoj kategoriji, čije smo borbe s strepnjom uvik gledali.
Ljeti nekako, ako ne nevaram, dođe njegov otac i mater iz Kelna. Odlučili povesti sinčića. Biba, mada joj je sigurno teško bilo, sva sretna što nemora više letati za njim i peći toliko kruva, nego ga i kupiti, jer ga je bilo stvarno na sve strane. A mogu zamisliti da je i Jadri, njezinoj ćeri, to nekad prikipilo, koja je inače bila dosta draga i susretljiva prema nama.
Višesatni koncerti klasične glazbe i prijenosi umjetničkog klizanja, koje je vodila Milka Babović (dvostruki aksl…), često puta pokvariše raspoloženje, jer nakon njih dođe finito tj. “Pregled programa za sutra”. Na drugom programu nije trebalo ni gledati, tamo su svi već odavno poligali.
A Nijemci nebi bili Nijemci kad nebi imali svoje brojeve. Neki zastarjeli od Bundesbanke kažu da je 1991. godine, doznačeno oko 700 milijuna maraka (svi građani bivše tvorevine) ili nešto iznad 1000 maraka po stanovniku godišnje.
U društvima poput našeg, nažalost čovjek koji iz bilo kojeg razloga nije u stanju da sam sebe uzdržava još koliko toliko može naći neku pomoć, dotle je psima lutalicama to san da će neko da ih udomi ili prehrani. Reče jednom jedan, da bi se taj problem mogao dobro rješiti ako bi bila premija po glavi od 50KM.
Ono dođeš na kolodvor, gledaš da te ne “pokupi” tramvaj, koji tuda fura, pusta kolica, prodavači fojercojga vrebaju žrtve, cigani s oderanom ceduljom šuljaju se od jednog do drugog tražeći “svoje”, 55 putnika, najmanje 3x više ispratitelja i isporučitelja pošiljki, 279 torbi, a ono ko tobože dozvoljeno 2 po osobi, 5 Grundig televizora, četvara vrata s razrušene bauštele, 6 prozora, 17 kanta fasadeksa i još koječega, x polovnih bicikla, 88 kutija “Dascha” i “Persila”. Ja mislim da je “Henkelu” tribala najmanje jedna tvornica samo da te buseve popuni, koliko je toga bilo. Nosili naši ko mravi, a morali su, rodbina išće. U nesretnoj Jugi nema pa nema.
Baka sa pletivom u ruci diktirala je tekst i zamišljeno se nekim pogledom u daljinu se mislila, što bi tribali ovaj put da napišemo na list papira s plavim linijama, istrgnut iz uokvirene školske teke. Mace se vrte, traže da ih počeškaš i gledaju da budu što bliže vrućem šporetu.
Da bi strancima koliko toliko pružili neku informaciju, imali smo tako redovite subotnje naizmjenične emisije “Susjedi u Europi” na drugom programu njemačke televizije ZDF.
Pod nazivom “Mikrofon je vaš” pozvani su svi sudionici od 14. godine na dalje, koji mogu pjevati na hrvatskom jeziku. Natjecanje će se održati 14.6.2008. u Bürgersaalu u Tammu (blizu Ludwigsburga). Voditelji večeri su Slavica Novosel i Martin Miletić. Ulaz od 18 sati - početak 19 sati.
Inače, što se tiče čitanja knjige, naš narod ovdje malo drži do toga. To se recimo dobro vidi u javnim knjižnicama većih gradova, gdje se mogu kod nekih i knjige na hrvatskom iznajmiti. Ili recimo na važnijim sajmovima knjiga. Jad i čemer, tu i tamo neki domaći zalutali pustinjak u potrazi za nekim novim izdanjem, masa ni da poviri. Slična situacija je i s organizacijom istih, koja iz godine u godinu ne pravi nikakav pomak. Više manje iste face, sve se nekako, čini mi se, svodi samo na formalnu prisutnost. Žalosno.
Brojne Hrvatske katoličke misije u svijetu, pa i u Njemačkoj oduvijek su obavezu čuvanja i njegovanja, prije svega izvornog narodnog folklora, ozbiljno shvatile.
Svećenik fra Jozo Župić u svojoj knjizi “Glas iz tuđine”, dokumentirao je za vrijeme svog službovanja u Berlinu prije par godina, brojne gastarbajterske životne sudbine. Naporan rad, teške muke, otuđenost, doživljeni rasizam, izgubljenost, a često puta i nesnalažljivost, zajednički je nazivnik mnogima.
Chicago, Pittsburgh, Cleveland, Kaliforniju, Arizonu, Pensilvaniju i koje kuda da si koju koru kruva mogu zaraditi, rješiti svoje životne probleme. Pjevaše cure i žene u teškim rastancima “Ameriko nestalo ti novca, što ja mlada ode za udovca” ili “Cure siku goru javoriku, a proklinju zemlju Ameriku”.
Posljednji komentari