Pisma iz Njemačke

Turska ubija Kurde kemijskim oružjem

Turska - zemlja s kojom se Bošnjaci zadnjih godina sve više identificiraju, čiju zastavu pri sportskim pobjedama rado vijaju i koja se trudi da u budućnosti igra veću ulogu na prostorima nekadašnjeg Osmanskog Carstva, ovih se dana opet našla u novinskim stupcima. Ne po nečemu pozitivnom, nego po uporabi kemijskog oružja protiv ustaničkih Kurda u rujnu prošle godine u gradu Cukurca, kako tek sada zgroženo izvještavaju vodeći mediji u Europi.

Prema njima su od osam poginulih boraca  Radničke stranke Kurdistana (PKK), koja je 1984. godine počela oružani sukob na jugoistoku zemlje s ciljem osnivanja vlastite države Kurdistan, četvero sa sigurnošću usmrćeno djelovanjem kemijskih sredstava upotrebljenih od Turske vojske.

Međunarodna organizacija Liječnici protiv atomskog rata, već godinama izražava sumnju da se Turska ne pridržava međunarodne Konvencije o kemijskom naoružanju, koju je potpisala. A iskustva u korištenju bojnih otrova imaju nažalost dugo. Još davne 1937. godine ovaj narod bio je njihova žrtva, za što odgovornost snosi utemeljitelj turske republike te njen prvi predsjednik Kemal Atatürk. Turski mediji danas taj zločin “opravdavaju”  “povjesnim kontekstom” i izjavom da je i britanski  državnik  Winston Churchill bio za  uporabu kemijskog oružja protiv “neciviliziranih naroda”.

Turska, koja je 2005. g. otvorila pristupne pregovore za članstvo u Europskoj uniji, ovakvim razvojem događaja, daje jasan signal, da kulturno i politički ne pripada zapadnoj civilizaciji.

U njenom slučaju želje su jedno a stvarnost drugo. Zemlja u kojoj napaćeni Kurdi i Armenci (genocid nad njima od 1915. do 1917., u kojem je prema procjenama poginulo od 300 tisuća do 1,5 milijuna, još  se uvijek negira), stoljećima podnose teror i golgotu,  velikom je broju Bošnjaka u BiH ne samo uzor, nego sebe s ponosom vide i kao njenu produženu ruku u nekim budućim možebitnim namjerama.

Hrvatski politički, crkveni, kulturni i ostali predstavnici, koji odobravaju ovu pojavu ili ih ona ostavlja ravnodušnim, lakoumno su progutali mit zvan “multietničnost”. I što je još gore, svojim izjavama i postupcima doprinose njegovom širenju, a nastalu gorčinu, što odaziv nije po želji, valjda utapaju u tufahijama ili bosanskom lokumu.

Njihovo je zapravo da budu jarboli. A na takvima vijaju svakakvi barjaci, prije nego što jednog dana završe na otpadu ili rezalištu.

CT / Foto: Wikipedia.org

Prosječnom Hrvatu katoliku, osim svjetski poznatog hercegovačkog Međugorja (za kojeg je nedavno od Svete Stolice osnovano Međunarodno povjerenstvo za ispitivanje i praćenje nadnaravnosti pojava Blažene Djevice), kao poznatija mjesta Gospinih ukazanja, najčešće se još spominju Lourdes (1858.) u Francuskoj i Fatima (1917.) u Portugalu.

Oni bolji poznavatelji marijanskih svetišta vjerojatno su čuli i za Guadalupe (1531.) u Meksiku (najveće hodočasničko mjesto na svijetu), Czestochowa u Poljskoj, Montichiari/Fontanelle (1946.) ili Loreto u Italiji.

Prije nekoliko godina na tu se temu pojavila zanimljiva knjiga na njemačkom jeziku “Ukazanja i poruke Marije Majke Nebeske - Potpuna dokumentacija kroz dva tisućljeća” (Erscheinungen und Botschaften der Gottesmutter Maria - Vollständige Dokumentation durch zwei Jahrtausende, Gottfried Hierzenberger, Otto Nedomansky, 560 str.), u izdanju renomirane izdavačke kuće Weltbild Verlag (1993.) i Bechtermünz Verlag (1997.).

Kronološki obrađena dokumentacija, zaključno s 1992. godinom, navodi ukupno 918 različitih ukazanja, koja su trajala od jednog puta pa do niza desetljeća. 774 puta taj se događaj zbio u Europi, 42 u Aziji, 17 u Africi, 83 u Americi i 2 u Australiji (zajedno s Papua Novom Gvinejom).

Od svih zemalja najviše je zastupljena Italija (199), zatim Francuska (171) i Njemačka (112)… U Hrvatskoj se navode 3 ukazanja, jedno u 19. (1866.)  i dva u 20. stoljeću (1945. i 1946.).

17% ukazanja imali su muškarci, 41% žene i 42% djeca do 16 godina. Kod svakog je naveden izvor, a kod mnogih, ako postoji i službeno stajalište Crkve.

Impresivne su titule, kojima Marija sebe prilikom ukazanja naziva. Jedna od najčešćih je Majka, (koju imamo kao): Svih ljudi, Crkve, Istine, Otkupitelja, Neba, Života, Božanske ljubavi, Svjetla, Utočišta grješnika, Dobrog pastira, Milostiva, Milosrđa, Svih duša, Obraćenja grješnika,… zatim Kraljicu: Apostola, Duša, Siromašnih duša, Anđela, Svijeta, Mučenika, Ljudskih srdaca, Neba i zemlje, Svemira, Pobjede, Dragocjene krvi, Mira (četri puta)…

Bezgrješnog začeća je se Marija, pored Lourdesa (1858.), nazvala još osam puta. Prvi put još davne 836. godine u Toulouseu (Francuska).

I mnoga druga imena također nose jasnu poruku Blažene Djevice, kao: Vrata k Isusu, Ljiljan Trojstva, Donositeljica Svjetla, Jutarnja Zvijezda, Pobjednica u svim Božjim bitkama ili Rosa Mystica (Tajanstvena ruža, 1282. Helfta, 1946. Montichiari), za čije se mnoge kipove navodi da su suzili.

Prva titula koju je Gospa sebi dala, zabilježen je u Caesarei 363. godine pod imenom “Snažna Zagovornica kod svog Sina”. Svi Marijini nazivi su ogledalo susreta između neba i zemlje i živa veza između Nebeske Majke i njene ovozemaljske djece.

Marija neumorno poziva sve ljude na vjeru, ljubav, molitvu, žrtvu, pokoru, mir, obraćenje grješnika… Mnoge njene poruke imaju apokaliptičku notu, gdje čini predskazanja, upozorava i navješta dolazak teških vremena.

Ona je kroz svoja tisućljetna ukazanja podarila velike blagodati, te mnoge povratila na pravi put, ojačala u kreposti vjere, nade i ljubavi.

Marijino prisustvo među ljudima je zapravo trajno i nije vezano samo kroz te događaje. Sve što treba uraditi je uzdignuti svoje srce i misli k Njoj i njenom Božanskom Sinu.

Autor: Pisma iz Njemačke

Wikipedija: Sveta Marija

Dolaze u Njemačku kao turisti, ali zapravo dolaze da bi malo zaradili. Zovu ih “radnici na crno” i makar ih poslodavci plaćaju bijedno i uvjeravaju kako “neće biti problema”, kad dođe policija - problema ima na pretek! Audio zapis

Izvor: Deutsche Welle

Njemačka 2009.

Prema ovih dana objavljenim podatcima Saveznog statističkog ureda iz Wiesbadena, Njemačka je 31.12.2009. godine imala 81,842 milijuna stanovnika.

Broj stranaca iznosio je 7,146 milijuna, dok je ukupan broj osoba s migracijskom pozadinom dosegao 16,048 milijuna, tj. 19,6% svih građana.

Hrvati u Njemačkoj

Broj hrvatskih državljana krajem prošle godine u ovoj zemlji iznosio je 221.222 (107.464 muškaraca, 113.758 žena). U odnosu na predhodnu godinu smanjen je za 1.834, a na 2002. g. za čak 9.765 osoba.

Broj Hrvata uključujući i one s hrvatskom migracijskom pozadinom iznosi 367 tisuća (178 t. muškaraca, 189  t. žena). Iz BiH s migracijskom pozadinom je 240 tisuća osoba, a iz svih zemalja biše Jugoslavije 1,339 milijuna.

Starost i boravak (bez migracijske pozadine)

Prosječna starost naših građana iznosila je 45,2 godina (muškarci 45,3, žene 45,1 g.). Od svih Hrvata u Njemačkoj 22,2% ih je tu rođeno (49.011). Kod muškaraca ta je kvota 23,1%, a kod žena 21,2%.

Najveći broj Hrvata je u dobi od 25-65 godina (160.872), maloljetnih je 16.468, od 18-21. godinu je 4.972, 21.-25. godina 8.715, dok je broj osoba starijih od 65 iznosio 30.195.

U Njemačku je 2009. g. doselilo 4.985 (m. 3.633, ž. 1.352), a odselilo  7.845 hrvatskih državljana  (m. 5.671, ž. 2.174). Dužina prosječnog boravka od 27,7 godina jedna je među najvećom kod stranaca. S nerješenim statusom boravka živi 3.907 Hrvata.

Obiteljsko stanje (bez migracijske pozadine)

U braku se nalazi 112.806 osoba, a od tog broja je 17.320 s njemačkim partnerom. 68.771 je navedeno kao neoženjen/neudana, 14.254 živi rastavljeno, 6.512 je udovac/udovica, a kod 18.879 osoba je stanje nepoznato.

Brojnost naših državljana u saveznim pokrajinama/zemljama iznosio je (s migracijskom pozadinom):

1. Baden-Württemberg  72.986 (119 tisuća)
2. Bavarska (Bayern)  50.594 (82 tisuća)
3. Berlin (grad-država)  9.131 (14 tisuća)
4. Brandenburg  335
5. Bremen (grad-država)  907
6. Donja Saska (Niedersachsen)  6.153 (10 tisuća)
7. Hamburg (grad-država)  4.823 (11 tisuća)
8. Hessen 29.806 (48 tisuća)
9. Mecklenburg-Zapadno Pomorje (Mecklenburg-Vorpommern) 136
10. Porajnje-Falačka (Rheinland-Pfalz) 7.045 (12 tisuća)
11. Saarland  670
12. Saska (Sachsen)  331
13. Saska-Anhalt  168
14. Schleswig-Holstein  1.691
15. Sjeverna Rajna-Vestfalija (Nordrhein-Westfalen) 36.324 (65 tisuća)
16. Tirinška (Thüringen) 122

Državljanstvo

30.042 Hrvata su uzela njemačko državljanstvo u periodu od 1995.-2009. Prošle godine su to učinile 542 (iz BIH 1.733) osobe, što je skoro upola manje nego godinu dana prije ili samo cca. 14% u odnosu na “rekordnu” 2001. g.  (3. 931).

278 od ovih osoba ima boravak od 20 i više godina u ovoj zemlji. Prosječna starost iznosila je 32,2 godine.

56 ili 10,3% ih je zadržalo hrvatsko državljanstvo. Zanimljivo je da 9 tisuća Hrvata ima dvojno državljanstvo, iako njemački zakonodavac  svim načinima pokušava spriječiti ovu pojavu.

Od 1970.-2009. s prostora bivše zemlje, njemačko državljanstvo uzelo je cca. 136.000 osoba.

Obrazovanje i zaposlenost (s migracijskom pozadinom)

- 75,5% ima neku od završenih škola (od toga je cca. 10,1%  muškaraca, 11,1% žena s visokom stručnom spremom, tj. 13 tisuća), 24,5% ih je bez ikakve škole.

- 193 tisuća ima neko zanimanje, dok ih je 174 tisuće bez zanimanja. 3,4% svih muškaraca i 3,7% žena ima visoku stručnu spremu.

- 170 tisuća je u radnom odnosu. 67 tisuća u mirovini, 97 tisuća je član obitelji, dok 16 tisuća dobiva pomoć od države.

- 51,1% svih muškaraca je u radnom odnosu, dok je kod žena ta kvota 41,8%.

Ostalo

Da njemački statističari imaju dobar pregled stanja, govori recimo podatak o indeksu tjelesne mase (BMI) u Hrvata, koji u prosjeku iznosi 25,9 (kg/m²) ili to da su 31,3% pušači, i da ih 13,55% dnevno puši od 20-40 komada cigareta.

Autor: Pisma iz Njemačke

Izvor: http://www.destatis.de/

Publikacije:

1.) Bevölkerung mit Migrationshintergrund - Ergebnisse des Mikrozensus 2009

2.) Einbürgerungen

3.) Ausländische Bevölkerung, Ergebnisse des Ausländerzentralregisters

Za putnike iz zemalja koje nisu članice EU-e.

Unos za osobe koje su navršile 17 godina.

Cigarete:
200 cigareta, 100 cigarilosa, 50 cigara ili 250 g duhana.

Alkohol:
1l alkoholnog pića preko 22 % vol.  ili 2 l od 22 % vol.
4 l ne pjenušavih vina i
16 l piva

Ostala roba:
Ostale robe u vrijednosti do 300 eur (u avionskom i pomorskom prometu do 430 eur).
Za osobe ispod 15 g. do 175 eur.

Izvor

Doznake radnika i iseljenika u Hrvatsku pale samo 2 posto >>

U mnogim zemljama postoje kojekakvi neshvatljivi i svojstveni zakoni. Jedan od takvih čudnijih je recimo zakon o financiranju političkih stranaka u BiH.

U njemu stoji da donacija “ne smije premašiti osam prosječnih plaća prema zvaničnim podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine u jednoj kalendarskoj godini i ne smije se dodjeljivati više od jednom godišnje.” Zašto baš osam? Zar je sedam malo a devet puno? I zar je uopće potrebno da građani doniraju stranke, kad se one (i mnogi njihovi članovi) ionako same namirivaju. U zemlji gdje 9/10 stanovništva planduje ili preživljava, donirati one koji se brinu da izgubiš i to što (još) imaš, je samo jedna nova ludost u nizu postojećih.

Kad smo kod nezaposlnosti, Ivo Komšić, Hrvatina nad svim Hrvatinama, u jednom članku na svom blogu piše:

Ima jedan malo poznati detalj a to je da sam čak i dobio i jedan otkaz na radnom mjestu. Naime, pred rat sam se zaposlio kao pravnik u PIO BiH. Počeo rat u aprilu 1992. godine, svakodnevno prva linija na Trgu heroja, kod „11 Plavih“ (Sarajlije  znaju gdje je to), i negdje na jesen te 1992. mi padne napamet da svratim do firme, čisto onako iz radoznalosti da vidim ima li koga, radi li šta jer je zgrada direkcije PIO BiH bila zapaljena.  Kad tamo, prava šega, kažu mi da mi je prestao radni odnos jer se nisam javljao na posao. Kažem tada sebi, hajde nema veze, biće bolje kada prestane rat. Biće posla.“

Eto, čovjek se, kako su mu rekli, nije javljao na posao, a njemu palo napamet da vidi imali li koga.  Rat mu je donio bolje, funkciju u Predsjedništvu BiH, a i on je okrenio šegu -  onu s Hrvatima.

Nakon rata naš je “heroj” ostao nezaposlen, demobiliziran, te je s “entuzijazmom čistio novosagrađene i renovirane zgrade u Sarajevu”, te nastavlja:  “Ovo sada možda zvuči patetično, ali niko od nas dvoje (on i supruga mu) tada nije bio sretniji kada smo od prvog novca zarađenog čišćenjem zgrada kupili prve farmerke poslije rata”.

Kao da ga sad vidim. Ponosni Ivo s novim (kineskim?) farmerkama pjevuši “… to je naššših rukuuu djelaaaa, da nam živi živiii rad”.

Njegova stranka, SDP,  treba lovu, te na web stranicama ilustracijom u obliku četri balona poziva donore. Valjda sugerirajući toliki broj plaća?  Danas se mnoge stvari podmeću dvosmisleno. A možda je i to bila šega, jer pored njih stoji njihov logo - ruža. A cijela ruža i baloni mi kažu da to baš i nije pametna kombinacija. Valjda kao ni Ivo i narod kojeg zastupa.

Ivo je Hrvatima poput balona. Drugi su ga napuhali, a kad ga ispušu, ni sjena neće ostati od njega. U BH cirkusu znamo da je ovo poprilično potrošna roba, a dok je cirkusanata ni predstava neće manjkati. Ili kako bi naš “junak” rekao: “hajde nema veze…biće posla“.

Da je bar srećom ostao na onim zgradama u Sarajevu, kupio bi mu još jedne farmerke. One prave.

Fotografije I

Fotografije II

Sa sedam glasova za i tri protiv saborski Odbor za Ustav, poslovnik i politički sustav odlučio je u Sabor na raspravu proslijediti prijedlog ustavnih promjena u nešto užem obimu. Sabor tako neće raspravljati o glasanju dijaspore, što naravno nije naišlo na odobravanje oporb. Iscrpnije

Karkatura: NIK TITANIC. Tekst: Pisma iz Njemačke.

Da u Njemačkoj svima ne cvjetaju ruže je već odavno poznato. Manje poznato je da mnogi od njih ne žele da im cvjetaju, nego takvi svojim načinom života stvaraju paralelna društva, nemareći nimalo za kulturu, običaje i društvo koje im je pružilo novu domovinu. Riječ je prije svega od doseljenicima iz muslimanskih zemalja: Turske, Maroka, Tunisa, Irana, Iraka…, a i sličnih, koji zadnjih godina sve više izazivaju negativne naboje u javnosti. U prilog kritičara idu raznorazne statističke informacije o kriminalitetu, obrazovnom deficitu, iznad prosječnom korištenju socijalnog sustava i ne želji za integracijom u njemačko društvo, što mnogi  dotični zlonamjerno i svjesno “opravdavaju” tobožnjom asimilacijom, iza koje se zapravo krije samoizolacija koja s vremenom postaje opasna i ne može biti u interesu društva.

Ovaj problem se godinama  ignorirao, medijski nije značajnije dolazio do izražaja, a na političkom nivou je  bio skoro marginalizirana tema za neku ozbiljnu i otvorenu raspravu. Naprotiv, političari koji su, katkad i pretjerano, nešto kritički zapazili, odmah su bili izolirani, nepoželjni i ušutkani, jer su dirnuli u osinjak. To se zadnjih godina donekle promjenilo, iako ne u takvom obliku kao što bi to za ovdašnje društvo bilo sasvim normalna stvar. Razlog tome je  njemačka povijest i (još uvijek) određena doza rezerviranosti prema ovoj vrlo senzibilnoj temi.

No, činjenice govore da su rezultati poprilično poražavajući. Tako ugledni Bertelsmann-Stiftung u jednoj svojoj studiji dolazi do brojke od 16 milijarda eura troškova godišnje zbog nedovoljne integracije doseljenika. U mnogim velikim gradovima, kao što su Berlin, Hamburg, Frankfurt, Köln… stvaraju se geta, gospodarska aktivnost i cijene nekretnina padaju, a raste samo kriminalna energija njihovih stanovnika i socijalna izdavanja države i općina, koji su se očigledno već odavno pomirli s takvim razvojem događaja. Pomiriti se znači probleme samo pribilježiti i lažno se nadati da oni neće biti još veći. Učestali apeli za integracijom su  završili kao kap na vrućem kamenu, a zaključak koji se nameće je da stvar još nije došla do grla, inače bi reakcija bila efektivnija, pritisak veći, a pozitivni rezultati vidiljviji.

Ovakvo stanje se nažalost proicira i na strance koji su se uklopili u njemačko društvo: savladali jezik, završili školu, znat ili studij, našli radno mjesto i ničim, osim možda bojom kože, dijelektnom ili stranom putovnicom, ne odskaču od prosječnog njemačkog građanina. Domicilno stanovništvo ima nažalost negativnu naviku da paušalizira neke stvari, kao što ima i naviku da takvu situaciju vremenski  (mrmljajući) dugo  trpi, da bi u datom trenutku, kad sazrije vrijeme,  pristupio njegovom rješavanju, ali onda ne praveći razliku.

Demografska situacija njemačkog pučanstva slijedećih desetljeća ne ulijeva veliku nadu. Mnoga radna mjesta bi trebala biti popunjena novim doseljenicima. Odakle bi oni trebali doći još uvijek nitko nije jasno rekao. Jasno je samo da danas mnogi stranci nisu u Njemačkoj da razbijaju glavu o toj temi, nego kako ostvariti svoja (maksimalna) prava, bila ona socijalne, građanske ili vjerske prirode, a pri tome zadržati sve one manire koji u njemačkom društvu uopće nemaju što da traže.

Pitanje je samo koliko dugo sve to može potrajati, a to znači da imamo vulkan, koji je službeno neaktivan, ili bolje rečeno tu i tamo ponekad pusti malo dima. Nedao Bog da se probudi, inače bi njegova erupcija utjecala na klimu u cijelom svijetu.

CT

Studija o desnom ekstremizmu u Njemačkoj

Paralelni svjetovi

Gulikože, ljenčuge, neradnici, lopovi, muljatori i gotovani u našem društvu.

Slušam ovih dana prilog na lokalnoj radio postaji o skupoći u našem gradu. I što se moglo čuti? Jad i čemer. Zapravo ga nije ni trebalo praviti, jer je rezultat već svima bio unaprijed poznat. Te skupoća, te nema se, te male mirovine… Sve se to najmanje zadnjih 50 godina tvrdi tj. uporno ponavlja. No, život teče dalje s svim primjesama balkanskog nam realiteta i mentaliteta. Nažalost, sve manje je i onih koji, kad se nađu u takvom položaju nešto stvarno čine da ublaže tu nezgodnu situaciju. Puno je lakše kukati i onda se opet vratiti dnevnom redu imajući u podsvjesti parolu “nekako ćemo se snaći”. Za dotične je to zapravo preživljavanje umjesto života, ali svjesno i voljno. Takve navike se ne mjenjaju preko noći, inače bi mnoge kladionice i kafići već davno imali istaknuti znak “zatvoreno” ili “iznajmljuje se poslovni prostor”.  Oni koji nisu svojom zaslugom došli u ovakvu situaciju ili nose svoj životni križ, naravno da ne spadaju u ovu kategoriju.

Da nebi stvarno došli u situaciju da postanu konkurencija mladim Romima i njihovim obiteljima iz Zenice ili kojekuda, takav tip našeg čovjeka uvijek nešto ganja. Neki sponzor se mora naći, pošto-poto. Najrađe onaj državni. Ma nek je neka dotacija, subvencija ili mirovina, pa makar ona bila za jutarnju kavicu ili kutiju cigara. Posebna tema za sebe je crpljenje  obiteljskih donatora, posebice boljestojećih umirovljenika od strane njihovih najbližih, koja dolazi iz rubrike “nek´ se svak´ brine za svoju djecu!”.

Situacija u susjednoj Hrvatskoj glede registra branitelja puno toga govori. Čupaj što možeš, glumi budalu,  nosi plavu kuvertu, bitno je da si na listi. A tko će sve to na kraju platiti…”a jebiga ga” reći će dotični, bitno je se snaći, kad već nemaš ništa u glavi i što je još gore - u džepu.  Sada mnogi proživljvaju nesanice, a možda i zbrajaju koliko toga će trebati jednog dana vratiti. I da je bar samo to. Da nebi bilo nesuglasica, čast onima koji su je zaslužili i stvarno imaju pravo na to.

Prije izvjesnog vremena kružila je informacija da Hrvati imaju najmlađe umirovljenike u Europi, a ovih dana da su najljeniji. Navodno godišnje efektivno odrade čak 628 sati manje od Korejaca koji slove kao najradišnija nacija na svijetu. Koliko je sve to istina posebna je priča, ali gdje ima dima ima i vatre.  Sličan primjer mogao se neki dan vidjeti u Zagrebu gdje je bila otvorena Burza sezonskih poslova, ali potencijalni sezonaci su očigledno bili na “godišnjem odmoru”. Onima kojima je kukanje životni moto, nikako da se pomire s marljivošću ljudi koji si žele da dobar i ugodan život. Mnogi od njih čuli su zamjerke, recimo kao gastarbajterski povratnici, u vidu “a vidi ih jesu ludi - rade”. Plandovanje se kod mnogih naših zemljaka tako dobro uvuklo u DNK, da će trajati generacijama da se bar neka od njegovih nuklotida izmjeni.

Mnogi od takvih rado se prisjećaju i sa žaljenjem konstatiraju da je “prije bilo bolje”, misleći na propali socijalizam i njegove tekovine koje se se istopile kao snijeg kad dobro ugrije sunce. Naviklo se se guljenje, nerad i koješta, a mislilo da će tako potrajati do u vječnost, ili bar dok oni završe svoj životni vijek. No, mnogima je plan propao. Ostala je samo nepovratna prošlost i izbljeđena sijećanja na nju s priličnom dozom nostalgije. Podivljali kapitalizam stupio je na scenu, mete sve što može, a za one koji jadikuju skoro da nema sluha.

I dok su nekad skoro svi vrtlići i njive bile zasađeni i okopani, danas na mnogima cvjeta samo korov. Čudo bi se dogodilo ako kod vlasnika tih površina nebi čuli ispranu frazu “ma ne isplati se”. Možda se netko sjeti pa bar na ljeto zapali travu, kad već plodovi stižu iz nekih drugih mjesta i država. A oni naravno imaju svoju cijenu, svidjela se ona nama ili ne.

Lako je učiniti da korov nestane, ali korov u glavama mnogih naših sugrađana imati će, bojim se, još uvijek najbolju konjukturu. Šteta što u tržišnoj ekonomiji on nema svoju odgovarajuću cijenu, reći će oni koji bi zasigurno bilo veliki “izvoznici”. I na kraju tko je svemu tome kriv? Naravno politika, tj. oni koji su tamo, gdje bi ovi rado bili.

Autor: Pisma iz Njemačke

Iako je prošlo točno 19 godina od zadnjeg popisa stanovništva u BiH, podatci vezani za tadašnju brojnost osoba, posebice Hrvata, na “privremenom” boravku u inozemstvu i dalje su zanimljivi. Dugo je trajalo dok su isti u potpunosti izašli na svjetlo. Agencije za statistiku BiH, odnosno tadašnji Zavod  publicirao ih je u  svom “Statističkom biltenu” tijekom rata, u lipnju 1994., dok su se na Internetu pojavili tek u zadnje vrijeme.

Prema tom popisu ukupno je u inozemstvu boravilo 234.213 građana Bosne i Hercegovine (Muslimana: 55.139, Srba 59.707, Hrvata 91.498, i ostalih 27.869). Hrvati su činili 39,07% svih inozemaca (Srbi: 25,49%, Muslimani: 23,54%), a od njihovog cjelokupnog broja 12,03% su se nalazili izvan zemlje, što je u odnosu  na Srbe (4,37%) i Muslimane (2,9%) bilo za oko 3 puta bilo više.

Poraznost tih podataka za Hrvate vidljiva je kad se promatraju brojevi prema općinama. Tako je Livno s 7.705 Hrvata bio naš “glavni” gastarbajterski grad, iza kojeg je odmah slijedio Tomislavgrad s 7.639, potom Brčko 6.351, Odžak 4.890, Ljubuški 4.446, Široki Brijeg 3.684, Orašje 3.366…

Livno je “rekorder” i prema zemljama boravka. Po broju osoba koji se nalaze u Njemačkoj (5.735), Australiji (633) i Francuskoj (69) zauzima prvo mjesto, Kanadi (485) drugo, a u SAD-u (120) treće.

Posmatraju li se podatci prema udjelu od svog naroda onih što borave u inozemstvu, među hrvatskim mjestima ova dva grada su zamjenila pozicije: 29,41% Hrvata iz Tomislavgrada bili su “vani” (Srbi: 1,56%, Muslimani: 5,72%), dok je u Livnu stanje bilo malo “blaže”, 26,28% Hrvata (Srbi: 3,68%, Muslimani: 4,03%).

Ovi brojevi jasno pokazuju maćehinski odnos komunističkog sustava prema Hrvatima, gdje im se umjesto prospriteta u vlastitoj zemlji radije nudila putovnica i time poticala njihova raseljenost.

Ukupan broj Hrvata iz BiH u Njemačkoj iznosio je 48.254 (svih građana BiH 113.306), Švicarskoj 14.794 (svih građana BiH 38.494), Austriji 16.069 (svih građana BiH 50.367). Ove tri “klasične” gastarbajterske zemlje udomaćile su preko 86% BH Hrvata koji su krenuli preko granice trbuhom za kruhom, naravno ne računavši one zemlje u kojima su postali trajni iseljenici ili uzeli njihove putovnice. Prema njemačkim statističkim podatcima od 2007. godine, u toj zemlji s državljanstvom Bosne i Hercegovine prebivalo je 158.158, a državljanstvom Hrvatske 225.309 osoba.

Kako će izgledati novi podatci, ako dođe do planiranog popisa stanovništva 2011. godine, biti će za sve narode u BiH od izuzetnog značaja. Ratne posljedice, posebice za Hrvate Posavine i srednje Bosne,  kao i nerazvijeno gospodarstvo u mnogim sredinama i politička nesređenost, mogle bi još jasnije prikazati dramatičnost položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Autor: http://www.pismaiznjemacke.livno-online.com

Izvor podataka: bhas.ba, Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.

Tablica 1: Prema abacednom popisu općina

Tablica 2: Prema općinama s najvećim brojem osoba u inozemstvu

Tablica 3: Prema općinama s najvećim brojem osoba u Njemačkoj

Karkatura: NIK TITANIC. Tekst: Pisma iz Njemačke.

Karkatura: NIK TITANIC. Tekst: Pisma iz Njemačke.

Prošli tjedan medijski svijet obišla je snimka kineskog djeteta Lao Lua iz Pekinga, starog 2 godine, kojeg je otac, vozač rikše, zbog nemogućnosti da se netko preko dana brine o njemu, lancem vezao za drvo u nadi da mu ga tako neće ukrasti trgovci djece kao što je to već bio slučaj s njegovom  dvije godine starijom sestrom.  Kineska svakodnevnica rekli bi bolji poznavatelji tamošnjih prilika. Njegovom ocu, putujućem radniku izgleda nije palo na pamet da se lanac može otkinuti, ako si netko to stvarno i namjerava.

Taj kineski “recept” rješavanja problema mogli bi primjeniti i u BiH. Doduše ne na djeci, nego na nacionalnim vođama i političarima koji godinama vozaju narode, a kad ih se ukori kažu da nemaju izbora. Hrvati bi svoje, po običaju prvi isporučili, pa ako treba i sami vezali. S muslimanima, odnosno Bošnjacima, kako se sami zovu, to baš nebi išlo brzo. Oni bi u obrazloženju svog postupka dali na znanje da njihove vođe, doduše griješe, ali misle u interesu svih naroda, pa im takva sudbina nebi bila potrebna. Ponudili bi, ako treba i visoku jamčevinu, samo da  ih lanci  zaobiđu.

Srbi bi takav postupak sasvim odbili, jer su mišljenja da njihov vođa dobro radi svoj posao, pa ako bi nekog predložili, onda bi bili ovi predhodni što se rado “brinu” za njihovu sudbinu.

Iz MZ ističu da još nisu razmišljali o takvom drastičnom postupku. Ali njihovi dosadašnji prijedlozi su zapravo otišli još i dalje. U Butmirskim nacrtima budućnosti BiH oni su umjesto vođa  pokušali vezati jedan cijeli narod.  Pod lukavim nazivom: “Zajednički napori europske i američke administracije za stabilizaciju uvjeta u BiH i ubrzavanja puta u EU” složili su kariku po kariku  u cijeli lanac i zamolili da potpišemo, tj. ispružimo ruke. Ali projekt im je na kraju propao jer su Srbi namirisali da se ne radi o cvjetnoj ogrlici oko vrata, nego o nečem dobro zapakiranom, što ih isto prije ili kasnije može neugodno zadesiti. Zna se tko je na kraju prihvatio taj prijedlog i s njihovim predlagateljima u “zajedničkim naporima” pokušao loviti u mutnom.

Nesretni kineski otac svoje je dijete morao vezati da mu ga netko ne odnese, a na našim prostorima bi to neki rado činili s narodima. Ne da ih netko ne odnese, nego da povrate prošlost, naravno zaklinjući se u budućnost.

Ipak, budućnost ovog djeteta je kroz pritisak medija i javnosti krenula u boljem pravcu, za razliku od budućnosti Hrvatskog naroda u BiH čiji okovi nepravednosti i potlačenosti još čekaju da budu slomljeni. Ako se budemo samo nadali da će netko doći i pokazati prstom na dramatično stanje, onda smo si sami krivi! Jer, kako kaže izreka: Pomozi si sam, pa će ti i Bog pomoći!

Pisma iz Njemačke

Foto nesretnog Lao Lua iz Pekinga

J. Šimić: Hrvatska mladež u Njemačkoj  (pdf, 16 str.)

Ovih dana u njemačkoj javnosti odjeknula je vijest da je renomirani kirurg profesor dr. Christoph-Erich Broelsch, predstojnik na Sveučilišnoj klinici u Essenu, osuđen zbog mita, iznude, prevare i utaje poreza na zatvorsku kaznu u visini od 3 godine.

65-godišnjem osuđeniku, poznatom i kao “Papa jetre”, dokazano je da je u najmanje 30 slučajeva od pacjenata oboljelih od raka iznuđivao “donaciju” prije medicinskog tretmana.

Iznosi koje je osobni liječnik bivšeg predsjednika Njemačke Johannesa Raua zahtjevao, kretali su se od 2.000 do15.000 eura, dok je ukupna iznuđena suma iznosila najmanje 158.000 eura. Na teret mu se također stavljaju i preuveličani troškovi privatnim pacjentima za postupke koji su samo djelomično ili uopće nisu usljedili.

Autor.

Impresije s Večernjakove domovnice 2010. (VIDEO) >>

U Zagrebu je u tijeku izložba ‘Arhipelag gastarbeiter – Drago Trumbetaš i njegov svijet’. Riječ je o izuzetnoj društvenoj kritici izraženoj crtežima, grafikama i uporabnim predmetima. Iscrpnije

Ima tome već 16 punih godina kako se, jednoga hladnoga jutra   s kraja veljače, umorni i iznemogli  od duge vožnje, truckanja, neizvjesnosti i tegobe, iskrcasmo na berlinskoj autobusnoj postaji na Kaiserdammu. Od tada, pa do danas, nisam zaboravila skoro niti jedan korak, načinjen toga i narednih dana. Iscrpnije

U Berlinskom izložbenom prostoru “Prima centar” predstavljen je hrvatski projekt “Jedanaest vizija”. Riječ je o skupnoj izložbi jedanaest suvremenih hrvatskih umjetnica. Tema izložbe: žena! Iscrpnije

Ako je istina da godine nisu važne, onda se to može reći za Dunju Rajter. Glumica i pjevačica hrvatskog podrijetla, danas (03.03.) slavi rođendan. Leksikoni kažu 70., drugi izvori 64. U svakom slučaju i dalje je aktivna. Iscrpnije

Ivanka Brekalo odrasla je izmedju Rurske oblasti i Bosne i Hercegovine, između njemačke škole i hrvatske mise, u društvu prijatelja svih nacionalnosti, i naravno - na domaćim, maminim sarmama. Iscrpnije

Ulrich Schiller je ugledni njemački novinar, ali njegova nova knjiga “Njemačka i ‘njezini’ Hrvati” ne može opravdati njegov ugled. Naš recenzent Rüdiger Rossig smatra: knjiga je tek traktat protiv nekadašnje Hrvatske. Iscrpnije

Karkatura: NIK TITANIC. Tekst: Pisma iz Njemačke.

Zeničko-Lepoglavski sporazum

Zeničko-Lepoglavski sporazum stupio je ovih dana po hitnom postupku na snagu. Njime je spriječen turizam kriminalaca između Bosne i Hercegovine i Hrvatske i istim dana mogućnost izbora gdje izdržavati kaznu. Mnoge je ovaj dogovor probudio jer su se na drugoj strani osjećali  bezbrižnim i sigurnim. Oni koji se razmišljaju odležati kaznu u Hrvatskoj, mogu se mogu informirati na web stranicama http://www.kaznionica-u-lepoglavi.hr o dotičnoj ustanovi, tj. pročitati kakvo je njezino ustrojstvo, kućni red, saznati koje sve imaju radionice, a i galerija slika također im stoji na usluzi. Izgled svog budućeg smještaja iznutra ipak će moći tek na licu mjesta provjeriti.

Također i zenički zatvor ima svoju online prezentaciju http://www.kpzzt.gov.ba s svim više-manje neophodnim informacijama, dok se za njih ono najzanimljivije može saznati preko drugih stranica na Internetu, kao npr. kako golubovi unose drogu u zatvor, što se sve može dobiti za novac ili kako spriječiti reketiranje. Ovaj zatvor ima i svoju gospodarsku jedinicu “Novi život”, koja se diči s velikom parolom “Izvozimo domaće”, gdje navodno ostvaruju  izvoz od 85%. Pošto su, po mnogima, uvjeti u ovom zatvoru katastrofalni, moguće je da se većina osuđenika ipak odluči za Lepoglavu i time BiH-i povećaju izvoz, koji je više nego poželjan, a posebno ovakve vrste. Bitno je da krminalci, kad već neće na izlet u grad na rijeci Bosni, da svojim postupcima ne zagorčavaju političku klimu, dižu razno-razne tenzije i odleže ono što im je dosuđeno. A i krajnje je vrijeme da ova dva grada postanu gradovi prijatelji, ako ništa bar na papiru, jer je njim i dogovorena njihova suradnja.

Transformation failed

A suradnju pokušavaju da uspostave i najače hrvatske stranke glede glasovanja dijaspore, manjina i drugih otvorenih pitanja kako sebi priskrbiti što više potencijalnih glasova. SDP, koji nikada nije bio naklonjen Hrvatima u BiH i iseljeništvu bi ih najradje po kratkom postupku poslao u nirvanu, a istovremeno nacionalnim manjinama dodjelio još jedan glas, koji bi u datom trenutku naravno  pripao njima. Tipična hrvatska muljaža zasnovana na neralnim zahtjevima koje civilizirano uređene zemlje nikad nisu prihvatile. Odgovor je to te stranke koja se očigledno nikako da pomiri da bi HDZ mogao i dalje dobivati većinu glasova izvan Hrvatske, mada su neka odstupanja moguća, kao nedavno za vrijeme predsjedničkih izbora. Ovakav zahtjev je de facto stavljanje Hrvata u stupanj građana drugog reda. To im se događa u 21. stoljeću nakon što su stoljećima preživjeli sve torture osvajača i krvavo se u Domovinskom ratu izborili za svoju slobodu. SDP-a pravda i logika očigledno je kopirana iz položaja Hrvata u BiH. Više je to nego dokaz da transformacija dojučerašnjih crvenih u danas navodne socijaldemokrate nije uspjela. Uspjelo je jedino zamazivanje očiju, izmišljanje dežurnih krivaca i dovođenje u pitanje funkcioniranja pravne države, kao do nedavno u slučaju gore navedenih kriminalaca. A i tome je jednom došao kraj.

Spavajući tupoglavci

Dok službena Hrvatska godinama ravnodušno promatra položaj vlastitog naroda s svoje istočne granice, Turska ne spava i želi ojačati poziciju Bošnjaka. Tome je dosta kumovao i odlazeći predsjednik Mesić, kojeg će Hrvati u BiH upamtiti kao jednog od svojih najvećih neprijatelja, koji je uspio pod krinkom demokracije i detuđmanizacije stvoriti još kaotičnije stanje, nego što su mnogi njihovi vlastiti istrošeni i  korumpirani političari to učinili. Bošnjaci će se Turcima sigurno opetovano zahvaliti mahanjem crvenih zastava nakon njihovih možebitnih pobjeda, a pri tome i dalje prodavati maglu o nekoj jedinstvenoj BiH ravnopravnih naroda. Smiješno je to da se zemlja kao Turska, u kojoj spominjanje počinjenog genocida nad, po nekim izvorima i do 1,5 milijuna Armencima između 1915.-1917. g. još uvijek kažnjivo dijelo, i koja se  navodi svake godine u raznim izvještajima po masovom kršenju ljudskih prava, ne samo Kurda, već i kršćana i mnogih drugih naroda i religijskih skupina, politički angažira i dijeli savjete dalje od svog susjedstva, a i sama nije rješila svoje unutarnje sukobe, a o nekom uzornom demokratskom sustavu može samo sanjati. Mješanje Turske najmanje je poželjno, jer je ista ostalim narodima kroz 500 godina na ovim prostorima donijela teror, ugnjetavanje i asimilaciju. A toga je Hrvatima danas u BiH i bez nje dosta. Postavlja se i pitanje hoće li njima i ostalima ikada biti izrečena  isprika od ove zemlje za počinjena nedjela. Kratkovidni hrvatski politički vlastodržci u Matici zemlji izgleda još nisu shvatili stvarno stanje ili se možda samo tako prave jer rade po uputama drugih. Spavati je naravno puno lakše, ali zato drugi rade posao i promiču svoje interese. Samo jednom će se trebati i probuditi. A onda?

Autor.

Časopis za Hrvate u iseljeništvu - CRO-EXPRESS

Švicarci su si u zadnje vrijeme stvorili dosta novih “prijatelja”. Prvi su Libijci koji bi ih zbog afere s Gadafijevim sinom najradije rasparčali, zatim muslimani čiji minareti tamo neće dugo ugledati zračni prostor, da bi uslijedili bogati Nijemci odgorčeni otkrićem koje je usljedilo nakon nestanka tajnih bankarskih podataka (1500 osoba) za što će kradljivcu njemačka država izdvojiti 2,5 milijuna eura u nadi da će od naplate kazni i neplaćenih poreza zaradit 100 milijuna eura. Njima vlastite banke nisu bile “sigurne” te su navodno od Züricha, Basela pa do Ženeve “za svaki slučaj” parkirali 175 milijarda eura. Za ostatak od 310 milijarada brinu se ostali susjedi i zemlje za koje malo tko zna gdje se na karti svijeta nalaze. Mnogi od ogorčenih štedišta već sada loše spavaju a uskoro bi mogli biti i neželjeno probuđeni u sitne sate jer su radije pomagali alpsku zemlju nego svoju vlastitu. Ova situacija dovodi i samu Švicarsku u ne baš lagodan položaj, jer je u očima mnogih okupljalište sumljivog kapitala. Stanovnici ove male, ali bogate zemlje poznati su po svojim brojnim referendumima, odnosno direktnom demokracijom. Prije ili kasnije nebi čudilo ako bi se najavio i referendum protiv zabrane davanja pravne pomoći za informacije dobivene ilegalnom trgovinom. No, i bez toga  njihovi vlastodržci su najavili da to  (sad zasad) neće učiniti. Ali s referendumom bi vjerojatno bili ojačani u svojim pozicijama. Nakon toga mogao bi uslijediti referendum za davanje azila “ugroženim” štedišama, referendum za smrtnu kaznu (à la pijani Wilhelm Tell) osobama koje odaju bankarske tajne, te referendum da se smiju praviti minareti ako iz zemalja s turbanom pristignu nove stotine milijarda dolara. Tako bi Švicarska možda mogla povratiti poljuljani ugled i što je najvažnije lovu koju u zadnje vrijeme sreću samo ptice selice.

Autor.

Piše: Edi Zelić

Rasutost hrvatskog naroda po čitavom svijetu često je citiran, ali rijetko, ili barem nedovoljno, istražen fenomen hrvatskoga društva. Najveći valovi iseljenja Hrvata zbili su se tijekom dvadesetoga stoljeća, a pogotovo u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Iako su mnogi Hrvati otišli u udaljene Sjedinjene države, Kanadu, Australiju i Novi Zeland, većina ih se ipak naselila u domovini bližim zemljama poput Austrije, Švicarske, Nizozemske i Njemačke. Iscrpnije

U Berlinu su pokrenute online novine Hrvatski glas Berlin. Uz Božju pomoć, a i zahvaljujući nesebičnoj podršci ing. Željka Klindžića iz Slavonskoga Broda, ovaj portal je ugledao svjetlo dana, kaže Sonja Breljak, izdavač i glavna urednica. Kao dopisnica raznih hrvatskih medija prisustvovala sam brojnim događajima, pratila brojne aktivnosti Hrvata u Berlinu. Iscrpnije

Ponašanje Hrvatske prema Hrvatima u BiH u dosta slučajeva podsjeća na postkolonijalizam nekadašnjih ali i današnjih velesila. Ovakva protunacionalna i izdajnička politika na snazi je više od jednog desetljeća i s vremenom na vrijeme opetovano uzbuđuje duhove, što smo mogli zapaziti nakon najave da će Hrvatima u BiH biti ukinuto dvojno prebivalište. Svim civiliziranim i uređenim narodima i državama, a posebno onim čiji je broj stanovnika mali i koji se bore s padom nataliteta, u interesu je jačanje nacionalnog korpusa, brojnosti i proširivanju vlastitih interesa, a ne sužavanju prava i zabijanju klinova u vlastito tijelo.

Onima kojima su prodiljne naknade, dječiji doplatak ili na primjer pomoć za nezaposlene Hrvata iz BiH s prebivalištem u Hrvatskoj, bitnije od njihove opstojnosti, pa makar i one brojčane u zemlji iz koje potječu, mjesto nije da upravljaju lokalnom zajednicom a kamoli državom. Isti ti koji su sve rasprodali, pokrali, izdali i uništili, odjednom se ko tobože brinu za interese naroda, a sami (preko granice) potkradaju svoje zemljake (primjer Buškog jezera), kojima to prebacivaju.

“Kupujete hrvatsko”, jačajte hrvatska poduzeća i osiguravajte njihovim djelatnicima radna mjesta i blagostanje, plaćajte indirektno poreze, a ni slučajno ne tražite prava, poruka ja koju službeni Zagreb šalje svojim državaljanima s onu strane istočne granice. Hrvatska je i u 2009. bila najvažniji vanjskotrgovinski partner Bosne i Hercegovine. Te godine u BiH izvezeno je robe i usluga u vrijednosti od 948 milijuna eura, a iz nje uvezeno za oko 482 milijuna eura. Doduše nisu samo Hrvati u BiH jedini potrošači, no bez njih bi ova brojka za Hrvatsku bila sasvim drugačija, odnosno nepovoljnija.

Moderni kolonizatori naravno da kroz razne pomoći potpomažu svoje (bivše) kolonije od kojih su se okoristili ili to još uvijek čine. Koji novčić za Crkvu, školstvo ili “opanke” kako je to posprdno nedavno nazvao  jedan dnevnik, valjda će se uvijek naći. Ali i prigovoriti. Tako se vodi briga o narodu koji svakom služi a ne samom sebi.

Ulaskom Hrvatske u EU Hrvati nastanjeni tamo i dalje će zadržati dvojno prebivalište, a to su zapravo uvijek i imali, a uz to će dodatno dobiti i pogodnost aktivnog i pasivnog biračkog prava na lokalnim/komunalnim izborima u zemlji u kojoj žive. Uvijet je da su prijavljeni 3 mjeseca, odnosno 6 ako se kandidati u mjestu boravka. Ista prava dobiti će i stranci koji žive u Hrvatskoj, dok će i dalje imati mogućnost da biraju na recimo parlamentarnim izborima u svojoj domovini, što je kod nekih zemalja dopisnim putem dosta dobro rješeno. Pitanje socijalnih naknada također je uređeno, ali one variraju ovisno od države.

EU proširiva prava svojim građanima, a Hrvatska svojim sužava. Istina, imamo Hrvatsku, ali bijednu, nedoraslu i podanički nadstrojenu, čijim gospodarima moći nije u interesu njezina stabilnost nego slabljenje i koloniziranje same sebe.

Autor.

Iz tiska je izišao dvobroj Žive zajednice, mjesečnika hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj, za siječanj i veljaču. Po prvi put od njezina objavljivanja, od 1978. godine, od ovog broja mjesečnik se tiska u domovini, u tiskari „Denona d.o.o» i to cijeli u boji. Iscrpnije

Doći ću ti o Božiću mala, ako Švabe dadnu ofentala. Te su stihove gangali hercegovački gastarbajteri šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada su masovno krenuli na zapad. ‘Ofental’ je zapravo Aufenthal, što znači pravo boravka u Njemačkoj. Iscrpnije

Ivo Josipović

Novi, budući predsjednik, po nekima Mesić II, čija bi ne pobjeda, s obzirom na okolnosti bila prava senzacija, imati će vremena da dokaže jeli u istinu to ili nije. Medijskom potporom ovog do skora nepoznatog SDP-ovog kandidata, još davno se znalo da će se bez problema plasirati u drugi krug. Dodatnu podršku ponudio mu je i konkurentski HDZ rascjepkanošću svojih kandidata, od kojih su neki jedva dočekali svojih pet minuta, davši time do znanja stranci iz koje dolaze, da je ne šljive ni 1%. “Reinkanirani” Ivo se također pobrinuo da svoju bivšu stranku i mnoge birače napravi za budala, što mu mnogi od ljetos nisu zaboravili. Nisu samo HDZ kandidati i “nesretni” Ivo krivi, nego i politika te stranke. Sam Bog zna gdje je njihovim aferama kraj.

Jedna od prvih izjava Josipovića je bila da će nakon pet godina napraviti reprizu. Doima se smješno, jer još nije usljedila ni inauguracija, a isti sanja drugi mandat.Hoće li on stvarno učiniti Hrvatsku boljom nego što jeste i Hrvatima u BiH barem na verbalnoj razini pomoći i podržati njihove legitimne zahtjeve, ili će biti samo predsjednik “crvenih”, vrijeme će pokazati.

Milan Bandić

Dojučerašnji SDP-ov igrač - Milan Bandić, dugogodišnji gradonačelnik Zagreba, čim je objavio svoju kandidaturu i bio izbačen iz stranke, odjednom je od lijevčarskih medija postao čoban, primitivac, čovjek upleten u razne afere i osoba nad kojoj se vršila hajka. Pitanje je samo zašto je isti godinama bio toleriran i nije bio tada kao sada javno prozivan, ako je takav kakvog se smatra. Zašto kulturni i obrazovani Zagreb nije imao dostojnog kandidata? Bez obzira što je tu točno, na vidjelo je izašlo jedno - dvoličnost. Toj stranci, kao i HDZ-u, a i mnogim drugim strankama, borba protiv kriminala i korupcije u većini slučajeva postaje samo onda interesantna ako se ne radi o vlastitom kandidatu. Potrpavalo se gdje se stiglo, da bi po potrebi sve bilo aktivirano. To toliko o vjerodostojnosti. Sam Bandić je pogrješio svojom kandidaturom. Na vidjelo je izašla sva njegova nekompetentnost, smućenost i ranjivost, jer mu stranka više ne drži zaleđe. U narednom periodu glavna preokupacija mogla bi mu biti stvaranje ili sudjelovanje u nekoj novoj socijaldemokratskoj stranci i briga oko eventualnih kazenih prijava. Račun sigurno neće izostati.

Milan Bandić i glasači u BiH

Većina glasača iz BIH svoj je glas (94,28%) dala Bandiću. No, i bez obzira na uvjerljivu pobjedu  Josipovića, stječe se dojam da je se u nekih Hrvata, koji se s tim nikako ne mogu pomiriti s Bandićevim ishodom prije svega u BiH,  opet aktivirao gen “zloćudni Hercegovac”. Ali, kad u Istri glasa 83,37%, Varaždinskoj (80,12%) ili Međimurskoj županiji 80,08% za Josipovića onda naravno nije riječ o jednoumlju, nego o demokratskoj volji birača. Jedna važna stvar se tu zaboravlja. Razlozi su višeslojni. A to je nerješeno nacionalno pitanje Hrvata u BiH i odnos Zagreba zadnjih deset godina prema njima. Svaki kandidat iz bilo koje stranke koji bi ugledom i funkcijom istinski stao u obranu interesa Hrvatskog naroda u BiH dobio bih od njih podršku. Uz to još su prisutna gorka iskustva s Stjepanom Mesićem koji je mnogo truda uložio u ocrnjavanju tamošnjih Hrvata, umjesto da ih zaštiti što mu je bila predsjednička, odnosno ustavna dužnost. Glas za Bandića je bio prije svega glas protesta. Isti je se i sam na početku kampanje nejasno očitovao glede trećeg entiteta, da bi tek nakon izvjesnog vremena shvatio da je to nedovoljno. Uobičajni animozitet SDP-a prema Hrvatima u BiH i dijaspori također je igrao određenu ulogu.

Glasovanje Hrvata izvan Hrvatske

Ako se izuzme BiH gdje su do sadašnjih izbora zadnjih godina sve manje Hrvata izlazilo na izbore, odaziv dijaspore je marginalan i nikako ne predstavlja značajniji faktor. U brojkama to znači 16.085 glasova tj. 0,71%. Po svemu sudeći i ovih par tisuća glasova biti će s vremenom na meti ljevičarsko-liberalnih snaga koje je pobjeda Josipovića osnažila, pa ako isti na slijedećim parlamentranim izborima dođu na vlast, neće čuditi ako bude lansirana ponovna hajka à la “ne plaćaju porez”. Ovakav cenzus prisutan je samo u nezrelim državama i zapravo je kršenje vlastitog Ustava koji svim državljanima garanatira pravo glasa. Opet me to posjeti na dvoličnost kao u primjeru gradonačelnika, pa “odmetnika” Bandića. Osim toga, dijaspora je zbog prošlosti uvijek bila ne naklonjena lijevim kandidatima ili strankama. Ni “desničari” se ne mogu pohvaliti da su puno toga za nju učinili, dopisno glasovanje nikad nije uvedeno, a saborski zastupnici koji su je “zastupali” samo su bacali sjenu i služili kao poslušni stranački pijuni. Nije isključeno da oni koji bi ukinuli legitimno pravo glasovanja dijaspore nebi samo na tome stali. Kod tog pitanja (glasovanje) se naravno skoro nikad ne spominje kako su zapadne zemlje rješili tu stvar, jer im naravno to ne ide u prilog. A hoćemo na Zapad - to je parola.

Sva ova zbivanja oko izbora pokazala su koliko je Hrvatska zaglibila i da je krajnje vrijeme da se oformi nova snažna hrvatska domoljubna stranka centra ili desnog centra koja će okupiti sve ne istrošene kadrove i raščistiti pojave u društvu koje su kao tumor zahvatile napaćenu zemlju.

Autor.

Autor: Dr.sc.Siniša Kušić

Povremeno se u Hrvatskoj, a naročito pred izbore, javljaju neke osobe ili političke organizacije tražeći da RH promijeni zakon o biračima sa ciljem da se Hrvatima u izvandomovinstvu oduzme pravo glasovanja. Iscrpnije

Isus je svoje suvremenike upozorio da se čuvaju lažnih proroka, pa im je poručio »Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati« (Mt 7, 16). Ta kratka ali jasna rečenica nosi u sebi toliku snagu i jedino je pravo mjerilo kako razlučiti grabežljive vukove od nevinih ovaca. A vukova je u Hrvata i previše. Rijetko se jasno izjasne da su to, pa većinom nastupaju maskirano. Besprekidno pričaju bajke o nekoj boljoj i svjetlijoj budućnosti, gospodarskom prospreritetu i drugim mitovima koje proizvoljno plasiraju da maskiraju proždrljivost, pohlepu i bezobzirnost. Plodovi su naravno i slijepcima “vidljivi”, no stječe se dojam da je narod malaksao, iscrpljen, duhovno i moralno istrošen. A kako i nebi, godinama je birao jednu opciju, pa drugu, a možda i neku treću, da bi s vremenom shvatio da tu zapravo nema skoro nikakve razlike. Vuk je vuk, bio on siv, bijel ili crn.

Hrvatski vukovi su dobro organizirani. Postoje dva velika čopora i više manjih koji im se po potrebi pridruže u zajedničkom lovu. I najniži vuk u zapovijednom lancu - omega je sit, a mladunčad su mu za najmanje četri koljena osigurana plijenom. Kako i nebi, sposobni su, imaju dobre očnjake, a i režanje su dobro savladali. To su ih naučili njihovi roditelji, iskusni vukovi koji su deseteljećima imali svoj teritorij u kojima ovce nisu smjele ni beknuti. Silom prilika shvatili su da to danas nije održljivo, pa su se prilagodili, i to uspješno. Njihov dobro razvijeni miris im je pri tome dobro poslužio. Prvo što su uradili je da su promjenili taktiku i preobukli se u svoju žrtvu. Današnji vukovi se ne sporazumijevaju govorom tijela, mirisom ili zvukovima, nego jezikom ovaca. Ali svoj djelokug i dalje obilježavaju urinom i izmetom. Domaći vukovi žive u svakom staništu koje im pruža dobar zaklon što mogu zahvaliti dobro ustrojenoj organizaciji i zapovijednom lancu. Suprotno vučijoj naravi naši vukovi svoj plijen često prepuštaju  i drugim čoporima, pogotovo onim čije zavijanje je im i samim ne sasvim razumljivo. A ti su brzo shvatili da je dobrog mesa u izobilju pa love sve što stignu.

Populacija vukova iz godine u godinu je veća, mada službena izvješća govore o njihovoj navodnoj ugroženosti. Hrvatski vukovi s svojim kolegama iz obližnjih šuma veselo mahaju repom jer naše ovce još uvijek misle da su im oni pravi pastiri. Isus, koji za sebe reče da je vrata ovcama (Iv 10,7) u prispodobi o izgubljenoj ovci naglasi, da bi se čovjek koji je imao sto ovaca više radovao onoj jednoj izgubljenoj koju bi našao nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale (Mt 18, 12-14). A zalutale ovce u hrvatsko stado izgleda jedino još On može povratiti. Zamolimo Ga da to učini!

Autor.

Hrvati su se “usrećili”. 10.1.2010. prema neslužbenim rezultatima s  60,29% glasova (poraženi Milan Bandić osvojio je 39,71%) izabrali su novog predsjednika - Ivu Josipovića. Slučajnost? Nikako. Osoba koju do prije par mjeseci skoro nitko nije poznavao uspjela je, zahvaljujući prije svega medijskoj podršci, osvojiti mjesto na Pantovčaku koje uskoro napušta Stjepan Mesić. Dovoljno je bilo u predizborno vrijeme pogledati samo informativne emisije hrvatskih televizija koje su SDP-ovog kandidata uvijek stavljale u prvi plan, pa bi samo naivni zamislili da isti neće osvojiti drugi krug i time više manje i konačnu pobjedu.

Svi lijevičarski mediji su puhali u istu trubu, uključujući naravno Kajina i Pusićku, koji su samo služili kao dekoracija, nebitno o tome koje su stvarne prednosti kandidata. Naravno da ni Mesić nije propustio priliku da se izjasni za kojeg je nasljednika. Ostvarilo se ono što je od počeka bilo poznato. Neki HDZ-ovi kandidati su se razletili svaki za svoj račun, a za uzvrat su dobili nogu, dok je Bandić, koji je isto tako završio, postao cilj meta svojih nekadašnjih stranačkih kolega koji su naravno godinama šutjeli o navodno preko 300 kaznenih prijava protiv njega, da bi, kad ih je napustio, bio proklinjan i ocrnjen gdje se god to stiglo. Mnogo to govori o samoj stranci i njihovom pristupu  kriminalu i korupciji. Josipovića nije izabrao samo lijevi blok nego i nesposobnost HDZ-a da upravlja zemljom. Situacija s drugim Ivom je pokazala da ta stranka ima prije svega posla sama s sobom. Sve i da je imala dostojnog kandidata stvar najvjerojatnje nebi prošla.

I da ne zaboravimo, dijaspora je odlučila ishod rezultata. Naravno u podmetnutim člancima nekih listova koji svjesno izvršavaju svoju dužnost nadređenih im vlasnika. Kad dođu slijedeći izbori, bilo oni predsjednički ili parlamentarni, trebati će se prisjetiti takvih naslova i lansiranih laži.

Gospodin Josipović je obećao, a to ćemo dobro zapamtiti, da će se zalagat za ravnopravnost svih u BiH, i da se neće u unutarnje stvari mješati. Mada je jedno bez drugog teško zamislivo i zvuči previše općenito, jer dotični nije predsjednik “svih” nego samo Hrvata, vrijeme će najbolje pokazati koliko je mislio ozbiljno, ili se samo radilo o uobičajnim floskulama. A zalaganje nije nikakav dobrotvorni čin nego ustavna dužnost!

Deset godina nakon Mesićvog lutanja, Ivo Josipović je dobio priliku da, predsjedničku mu dužnost, može bolje i sposobnije obaviti. S obzirom da je već najavio da će zacrveniti Hrvatsku, vjerovati u neke iskrene namjere je kao pogledati Dnevnik a ne steći dojam da ti netko nešto uporno pokušava naturiti. Naravno demokracija, ali nažalost balkanska i odvratna.

Može li prosječan hrvatski građanin biti sretan nakon ovog izbora? Zasigurno ne, jer ne izlazak skoro 50% glasača je pljuska kandidatima i iskaz nepovjerenja da se mogu dogoditi značajnije promjene. Većini je dosta manipulacija, korupcije i afera stranaka i njihovih (bivših također) dužnosnika koji su kod njih izgubili kredibilitet i svojim ne odazivom na biračka mjesta se jasno izjasnili za kojeg su kandidata “glasovali”.

Autor.

Rezultati izbora za predsjednika Republike Hrvatske - 2. krug

Rezultati studije pokazuju da u svakom drugom od 100 najčešćih zanimanja u Njemačkoj zaposleni zarađuju manje nego prije 20 godina. Iscrpnije

10 godina nakon Tuđmanove smrti zemlja koju je ostavio prvi hrvatski predsjednik sasvim je drugačija. Iako su ga mnogi smatrali despotom, što se posebno odnosi na one snage kojima stvaranje Hrvatske povjesno nije išlo u prilog, tek je danas jasno vidiljiva razlika između njega i vicmahera koji se svim silama trudio da od zemlje u kojoj je izabran za predsjednika upravo to od nje i napravi. Tuđmana su mnogi kritizirali, posebno stranci, ali prije svega zato što ih nije slušao kako su inače navikli kad se radi o malim zemljama ili onima koji su to tek postali. Pokušao je da bar u nekim domenama stvori zemlju koja nije, kao ova današnja, ovisna o svemu i svačemu i koju danas može ucjenjivati svaka veća zapadna banka ili multinacionalna kompanija, da ne govorimo o državama ili vladama.

Stranke koje su vladale poslje njega “izvrsno” su obavile svoj zadatak. Trudile su se svim silama da podanički ližu stražnjicu svima koji su se ponudili, a koji su im za uzvrat obećali podršku i štošta drugog. Bitno je bilo osakatiti Hrvatsku, prikazati je kao primitivnu, ne doraslu da upravlja  sama sobom, njezine branitelje i generale prikazati kao zločince i naravno sve rasprodati od vrijednosti, posebice nacionalne. Takvi danas izvlače milijarde godišnjih dobitaka koji većinom završe u njihovim matičnim zemljama. Isprobani neokolonijalizam pod motom globalizacije i slobodne trgovine.

Naravno da ni Tuđman nije bio svetac. Mnoge stvari zbog raznih okolnosti nije shvatio, korupciju i kriminal nije značajnije sprječavao, nije proveo lustraciju, nego je zahtjevao nacionalno pomirenje. Tzv “detuđmanizacijom” su mu njegovi ideološki protivnici najbolje rekli što o tome misle. Te svoje propuste pokušao je da nadoknadi “čvrstom rukom”, jer je očigledno slutio još za svog života da je previše hijena koji bi da rastrgnu mlado janje. Tako se nažalost i pokazalo. Usljedila je kampanja laži, podvala, poluistina i drugih izmišljotina od domaćih petokolonaša, kao i zemalja i medija  s ispostavom u Hrvatskoj, čiji vladari sjede tisućama kilometara dalje promatrajući sve s smješkom i zadovoljstvom kako se njihov plan pomalo ostvariva. Hrvatska borba za neovisnost i Domovinski rat se često puta ciljano izvrću i suptilno prikazuju kao zločin, a  stvarni teror nad hrvatskim pučanstvom, okupacija, rušenje i uništavanje gradova i sela u 95% slučajeva ostao je nekažnjen, potrpava se i prepušta zaboravu. Poraženi i njihovi sponzori su ti koji se trude da nam nametnu svoju povjesnu “istinu”.

Hrvatska je postala sprdnjom i podsmjehom bližih susjeda, igračka velesila, kojoj kao malom djetetu obećavaju lizalo, a nude remen. Tako je za deset godina od male zemlje koja je bila mlada navina i neiskusna, ali dostojanstvena i prespektivna s svim njenim komparativnim prednostima, postala zemlja u kojoj strani kapital odlučujući faktor, prezaduženost rak rana, a kriminal, bezvlašće  i nebrojne afere dosežu astronomske visine. Da tragedija bude veća, vodeće stranke koje im se nude  se razlikuju samo u njihovim imenima. Nesvjesnom narodu kojem su lažima i mućkama poprilično izaprali mozak ne preostaje veliki izbor. Mnogi su u svom očaju odustali od izlaska na izbore, što je posebno bilo vidljivo u prvom krugu za izbor predsjednika, gdje je na glasovanje izašlo samo 44% građana. Ovakvim načinom vladanja nije isključeno da jednog dana možda i 20% odlučiva što će biti s 80%. Upravo je taj omjer današnje normalnosti u zemlji u kojoj manjina natura većini svoja pravila igre. Volja naroda to sigurno nije, ali jeste onih kojima je  slobodna Hrvatska kost u grlu, kao i onih koji vjerno za njihov i svoj interes s njom mešetare zaklinjajući se u pravdu i poštenje. Što su ti zadnjih deset godina stvorili najbolje vidimo danas. Hoćete li im opet povjerovati i čekati da dovrše posao?

Autor.

München, (IKA) - U prepunoj crkvi Sv. Gabrijela u Münchenu na Badnju večer okupilo se više od 1000 hrvatskih iseljenika iz glavnog bavarskog grada na misi polnoćki koju je predvodio fra Ante Jojo Marković, pomoćnik župnika HKM, uz koncelebraciju fra Tomislava Dukića, voditelja HKM München, fra Borisa Čarića i đakona Mate Kutleše. Iscrpnije

Brojni su  mediji prenjeli vijest  22. prosinca o presudi Europskog suda za ljudska prava u kojoj se navodi da Ustav Bosne i Hercegovine diskriminira građane,tj. da se krše prava Židova i Roma. Tužbu su podnjeli čelnici židovske i romske zajednice u BiH, Jakob Finci i Dervo Sejdić. Oni su istaknuli da im je zabranjeno kandidirati se za članove Predsjedništva BiH zbog etničke pripadnosti.

Hrvati bi se na ovo trebali ugledati i taj sud zatrpati svim mogućim tužbama glede njihovog položaja, koji im je samo zagarantiran na papiru. I ne samo to, nego i sve prijedloge MZ-e, kao nedavni Butmirski, odmah prije potpisivanja poslati tom sudu, da isti ocjeni što nam to podvaljuju.

Činjenica je da se pravda ne zatire samo od naroda koji obitavaju u BiH, nego i od zemalja koji na ovom prostoru slijede samo svoj gospodarski i politički interes. Inače bi imali uređenu državu s svim pravima i obavezama njihovih stanovnika, a ne sponzoriranog monstruma koji se ponaša kako mu se prohtje.

Sud je BiH naredio isplatu 20.000 eura Finciju i 1.000 eura Sejdiću kako bi namirili svoje troškove i izdatke. Stvoriti čudoviše pa ga kažnjavati za njegova djela je više nego priznanje vlastite nesposobnosti i ne želje za istinskom pravdom i jednakošću.  Slučajnost?

Autor.

Želite povoljno doznačiti novac u Hrvatsku ili BiH i pri tome uštedjeti bankarske troškove, možete koristiti servis od Zagrebačke banke, koja vašu doznaku prosljeđuje u banku u domovini.

Ako se novac doznačava na račun koji se vodi kod Zagrebačke banke d.d., Zagreb onda je trošak 7,5 kuna po doznaci, a ako se doznaka prosljeduje na račune koji se vode kod drugih banaka u Hrvatskoj ili BiH, onda su troškovi koje obračunava Zagrebačka banka d.d., Zagreb slijedeći:

do 500 € ….. 1 €
od 500 - 12.000 € …..5 €
više od 12.000 € ….. 10 €

Broj računa na koji se izvršava doznaka:

Empfänger: ZAGREBAČKA BANKA DD
Konto Nr.: 4116879005
BLZ: 502 109 00
Kreditinstitut: CITIGRUOP DEUTSCHLAND

u Verwendungszweck: upišite šifru banke:

Šifre banka u RH:

360 Zagrebačka banka dd
CRO Croatia banka dd
402 Erste Steiermärkische Bank dd
390 Hrvatska poštanska banka dd
330 Societe Generale-Splitska banka dd
HAA Hypo Alpe Adria bank dd
411 Jadranska banka dd
400 Karlovačka banka dd
392 Međimurska banka dd
407 OTP banka Hrvatska
386 Podravska banka dd
340 Privredna banka dd
RBA Raiffeisenbank Austria dd
403 Samoborska banka dd
412 Slatinska banka dd
393 Slavonska banka dd

Šifre banka u Bosni i Hercegovini:

375 ABS banka dd, Sarajevo
294 Hypo Alpe Adria Bank dd, Mostar
065 LT Gospodarska banka dd, Sarajevo
421 Nova Banjalučka banka ad, Banja Luka
138 Raiffeisen Bank dd BiH, Sarajevo
146 Tuzlanska banka dd, Tuzla
049 Unicredit Zagrebačka banka dd, Mostar

Navedeni gradovi su samo sjedišta banaka!

Ime i prezime primaoca ili naziv firme (u RH ili BIH)
Broj računa primaoca (u RH ili BIH)

————————————————————————————————————————-

Primjer: Ako osoba kojoj šaljete novac ima račun u Zagrebačkoj banci dd u Hrvatskoj u
Verwendungszweck upišite: 360 ime i prezime osobe - broj računa.

————————————————————————————————————————-

Formular: Überweisung/ Zahlschein (PDF)

U slučaju bilo kakve nejasnoće, molim nazovete na: 069/28 47 42 ili 069/28 47 43

Dubravka Šimunić i Žana Kelava
Zagrebačka banka d.d.
Inozemna poslovnica
Frankfurt a/M

Karkatura: NIK TITANIC. Tekst: Pisma iz Njemačke.

Karkatura: NIK TITANIC. Tekst: Pisma iz Njemačke.

Karkatura: NIK TITANIC. Tekst: Pisma iz Njemačke.

Karkatura: NIK TITANIC. Tekst: Pisma iz Njemačke.

Živimo li u nekom čudnom vremenu ili nam se samo tako čini? Švicarci su na referendumu izglasali da će radosna djevojčica velikog srca i očiju, Heidi, moći bezbrižno trčkarati proplancima bez burke na licu, tako da će njezino mladenačko lice i dalje zračiti vedrinom, srećom i ljubavlju.

I njezin najbolji prijatelj, kozar Petar, ostati će u  prirodi gdje će, stopljen sa planinom i životinjama, dostojanstveno živjeti umjesto da lunja po gradu, puši hašiš i razmišlja koji će kamion slijedeće noći “izgubiti” robu. No, Hajdin djed poučen životnim iskustvom, nije baš toliko optimističan. Kaže, urbana sredina mjenja sve običaje, što je danas bijelo to je sutra crno.

Tuga i bol bi ga obuhvatila kad bi svoje unuče morao da poljubi preko platna koje je gorštacima potpuno strano. Ali o tome ne odlučuju samo njegovi zemljaci, dali će tako da ostane, nego također u crno obavijene sudije van njezinih granica, koji tradicije izgleda jedino poznaju iz priča vlastitih im djedova.

Zanimljiva je jedna anketa na dobro posjećenom hrvatskom forumu, gdje pitanje glasi: “Gdje bi zapravo Milan Bandić trebao nastaviti karijeru?”

- U Lepoglavi, kao gradonačelnik svih robijaša
- U Popovači, kao Napoleon
- Kao tucač kamena u Yuma Yumi
- Kao razguženik u KPZ Zenica

Zasad su rezultati ujednačeni. No, bez obzira na ishod postavlja se pitanje što bi mu tada bilo s psom Šarkom? Možda bi ga tada mogao neki od njegovih suparnika prisvojiti. Kajin bi to sigurno odbio. Naprotiv, dao bi ga odmah uhapsiti, jer je vjerno služio svom gazdi. Ništa bolje nebi uradio ni Josipović, koji bi ga za odmazdu, što ih je izigrao, šutnuo nazad u Hercegovinu, a oko vrata mu objesio natpis “nezavisan”, da ga nebi slučajno tko prihvatio. Slično bi postupio možda i ‘dečko s Trešnjevke’, samo što bi mu on savjetovao da ide autostopom. Ostali kandidati se nisu izjasnili, jer valjda misle ako mu gazda pobjedi da će tek onda Šarko pokazati svoje zube.

U Hrvatskoj ove godine inflacija, ne kune, ona će doći malo kasnije, nego afera, mućki i štošta što puni naslovne stranice novina. Još kad bi na vidjelo izašlo sve ono što neznamo, mnogi od njih bi poželjeli da se maknu bar u švicarske Alpe, da ih nitko ne može tako brzo locirati. Ipak, ovih dana desilo se nešto suprotno. Jedan domaći tajkun iz tih predjela najavio je povratak u domovinu i želi graditi tvornicu generičkih lijekova. Samo što Hrvatima izgleda ni oni više ne mogu pomoći, nego jedino operacija. A kako je pobogu obaviti kad  prvo moraš potplatiti doktora?

Autor.

Dan nakon pozitivnog ishoda referenduma Švicaraca o zabrani gradnje novih minareta, gdje se 57,5% građana izjasnilo za taj korak, u brojnim kršćansko-socijalnim,  socijaldemokratskim i lijevim strankama  zavladao je nemir i ogorčenje. Desno ekstremne i populističke stranke u Italiji, Francuskoj i Nizozemskoj ga pozdravljaju, a u potonjoj već najavljuju zakonski amandman za zabranu gradnje istih.

Taj rezultat zapravo je račun vladajućim strankama za ne rješavanje problema, prije svega doseljenika iz Turske, Maroka, Kosova, Alžira… i dopuštanje tzv. paralelnih društava koji ne samo u Švicarskoj nego i u mnogim zapadnoeuropskim zemljama već decenijama djeluju i izazivaju negodovanje domicilnog stanovništva, čija većina nema nikakve veze s ekstremnim strankama.

Njihov osjećaj potiskivanja sustavno se ignorira što je posebno vidiljivo kad neka od značajnijih osoba digne svoj glas protiv takvog stanja, kao nedavno u Njemačkoj kad je Thilo Sarrazin, član uprave Deutsche Bundesbanke, kritizirao stanje i ponašanje Turaka i Arapa u Berlinu. Dotični je odmah bio izložen “paljbi” medija i političara. Ne mali broj njih tražio je njegovu ostavku. Sarrazin je doživio sudbinu svojih predhodnika, od kojih su mnogi nakon toga bili prisiljeni čak i zapečatiti svoju karijeru. To javnosti naravno nije promaklo. Sličan bi referendum, koji sigurno nikad neće biti održan u Njemačkoj,  završio vjerojatno istim ishodom kao ovaj u Švicarskoj.

Problemi s migrantima, posebice muslimanskim, već godinama uzimaju zamaha. Od Belgije, Nizozemske, Švedske, Danske, Francuske, pa do Velike Britanije, Njemačke i drugih. Kriminalne statistike najbolje “govore” što se u njima stvarno događa. Posebna tema mnogih je i njihova iznadprosječna nezaposlenost, nizak stupanj obrazovanja, i što je najgore, kod mnogih nikakva želja za integracijom u društva u kojima žive. Pojednostavljeno rečeno to znači: sva prava, financijski poticaji - da,  obaveze i angažman - skoro nula, u najboljem slučaju oni minimalni.

Odgovornost za ovakvo stanje snose i mnoge stranke u tim zamljama koje su godinama ignorirale stanje, stavile akcent na povratak doseljenika u matične zemlje i nisu dovoljno pokazali interes za integracijom istih, što naravno nebi bilo besplatno. Mnogim imigrantima je to išlo u prilog. Minareti su samo simbol za neko novo stanje koje ne prihvaća običaje i kulturu zemalja u kojima se nalaze. A zašto bi onda ti narodi prihvatili takvo stanje?

Rezultat ovog referenduma bude najvjerojatnije završio kod Europskog suda za ljudska prava, koji bi mogao otkloniti sadašnji nemir vlastodržaca, dok će nemir u vlastitim narodima opet završiti pod nekim tepihom. Pitanje samo koliko dugo.

Referendum «Protiv gradnje minareta»

1′534′054   -  57.5 % (DA)

1′135′108   - 42.5 % (NE)

Autor.

Za dopunsku nastavu na hrvatskom jeziku u Njemačkoj ima sve manje zainteresiranih. Ono što začuđuje, roditeljima je skoro nemoguće naći informaciju o mjestu održavanja nastave u njihovom gradu. Iscrpnije

U subotu navečer započela je dugo najavljivana i pripremana “Noć Hrvata” u münchenskoj dvorani “Zenithalle”. Preko 2.500 okupljenih Hrvata imalo je priliku uživati u zaista raznolikom i zanimljivom programu, a mogli smo tu vidjeti i guslare, i šargije… Iscrpnije

Nedavna izjava turskog ministara vanjskih poslova Ahmeta Davutoğlua u Sarajevu u kojoj je naglasio da je “Sada vrijeme za ponovno ujedinjenje. Tada ćemo ponovno otkriti duh Balkana. Treba stvoriti novi osjećaj jedinstva u regiji. Treba ojačati regionalno vlasništvo, regionalnu zajedničku svijest”, poprilično je negativno odjeknula među hrvatskim i srpskim pučanstvom u BiH.

Ta poruka nosi u sebi upravo ono što je u bajramskom interview-u za “Dnevni avaz” (27.11.2009.) potvrdio i protumačio reis-l-ulem Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić, kada je se na  nju osvrnuo, te naglasio: “Mislim da je Turska stotinu godina zakasnila da čujemo to što je rekao ministar Ahmet Davutolu. Ali, kako kaže narod, bolje ikada nego nikada”.

Nedvosmisleno je ovdje riječ o reislamizaciji, jačanju utjecaja a možda i nekim teritorijalnim aspiracijama. Interesantno bi bilo znati kako bi npr. reagirali Poljaci kad bi im Nijemci spomenuli neko “regionalno vlasništvo” ili Španjolci kad bi im Mauri zborili o “novom osjećaju jedinstva i zajedničkoj svijesti” ili možda o “ponovnom otkrivenju duha Pirenejskog poluotoka”? Sve drugo osim zgažanja i nesagledivih političkih peripetija bilo bi slučajnost.

Par redaka niže dotični poglavar tvrdi suprotno, pa navodi: “Mi nismo opsjednuti prošlošću Osmanske carevine, jer mi hoćemo da gledamo u budućnost, kao i Turska”. Stotinu godina željnog iščekivanja, a onda odjednom gleda u budućnost kao Turska (u kojoj je budućnost kršćana oduvijek katastrofalna). Možda vidi samo to što želi da vidi. Prizivanje takvih poruka iz te zemlje zapravo je poistovjećivanje  i odobravanje  njezinog genocidnog i osvajačkog pohoda koji je mnoge kršćanske narode koštalo ubijanja, progona i istrebljivanja za što se nikad nitko službeno nije ispričao (osim nekih časnih intelektualca armenskom narodu), da ne kažem platio odštetu!

Ef. Cerić nije mogao da ne spomene da je, kako kaže “Islamofobija svjetski fenomen”. Zazivanje duhova prošlosti koji su na prostorima BiH i šire regije donjeli nasilje i stoljećima održavali teror nad “nevjernicima”, kako oni kršćane i ostale ne muslimane često puta ponižavajući vole nazvati, može isključivo izazvati fobiju, ili možda kod njega recimo srebrenička tragedija izaziva srbofiliju?

Po njemu su muslimani ugroženi, odnosno “u nekoj vrsti geta”, pa nastavlja: “Evropa nas drži u nekakvom rezervatu činjenicom da su jedino Bošnjaci izostavljeni iz slobodnog viznog režima. Mi u BiH imamo osjećaj gušenja, koji se stvara izvana”. A što je unutra? Hrvatskom narodu s kojim čine Federaciju godina ne daju da diše slobodno, a jadi se da sami imaju “osjećaj gušenja”. Kome u Europi treba ta nesređena zemlja u kojoj jedan narod slabijeg od sebe prije podne lupeta kako mu se prohtje, a poslje podne kuka i žali da jačeg ne može savladati?

Koju rečenicu dalje neke stvari opetovano i proizvoljno u svom stilu prilagođava, pa tvrdi: “Mi nećemo trpjeti nepravdu, državni poslovi ne mogu se bez nas voditi i neka se poštuju sva naša prava. Zar ima neko ko nam to može osporiti?”. Srbe, na koje ovdje aludira to nimalo neće zasvrbiti. Uzvratit će mu samo ciničnim smješkom i ignorancijom. On od svog naroda stvara žrtvu, a njegov svoju drži pod nogama. Nebi bilo loše da s Hrvatima napravi zamjenu tj. da im dadne to što muslimani imaju i čine, a uzme ono što oni sada imaju. Bilo bi zanimljivo čuti kakva bi onda usljedila reakcija.

Svoj interview ovaj muslimanski poglavar na kraju završava očekivano “pomirljivim” tonom, te naglašava: “Dakle, ne smijemo biti sebični. Ne smijemo misliti samo na sebe. Nismo sami na ovome svijetu. Moramo misliti na sve ljude, posebno na one koji trebaju našu ljubav i pažnju.” Baš zgodno, vuk opet postade ovca ili samo ko tobože.

Što drugo očekivati od kontroverznog Cerića, čiji je stogodišnji san nedavno postao java. Njegova “ljubav i pažnja” kod kršćana može samo značiti jedno - da moraju uključiti sve alarme s akustičnom i svjetlosnom signalizacijom.

Jednom prilikom njemački (kölnski) kardinal Meisner je izjavio da se muslimani na toleranciju prema drugim vjernicima samo onda pozivaju kad su u manjini. Ja bih rekao i kad neki od njihovih vođa drugima pokušavaju soliti pamet. E to neće proći Ceriću!

Autor.

FRANKFURT - Hrvatski svjetski kongres Njemačke posljednjih je mjeseci izuzetno aktivan što se tiče hrvatske promocije u ovoj prijateljskoj zemlji.Iza njih je izuzetno uspješna Kriftelska prezentacija, a pred njima niz zanimljivih projekata sa kojima svijetu žele predstaviti hrvatske potencijale, pa i vlastite mogućnosti s kojima raspolažu, odlično integrirani u europsko društvo. Na tu temu razgovarali smo sa Franjom Pavićem, tajnikom HSK Njemačke. Iscrpnije

Novi paket ustavnih promjena koji se ovih dana pojavio u medijima zapravo je više-manje sve viđeno. Nakon što su hrvatska i srpska strana odbile predhodni potpisati, a muslimanska se naknadno predomislila, njegovi sastavljači su obećali da će “babu” poslati kod kozmetičara da je tamo srede, osvježe novom frizurom, make-up-om, ružom i ostalim cermonijama, kako bi se sve lakše moglo proturiti, i tako, posebno Hrvatima zamazati oči. Tako i bijaše. Po njima mi kao da živimo na nekom usamljenom otočiću tisućama kilometara od kopna, niti ih je briga, a niti nas uzimaju za ozbiljno, osim što po potrebi prebiru optužnice prema hrvatskim dužnosnicima, jer će s njima mahati, ako isti ne budu kooperativni, ili bolje rečeno ne budu  pristali potpisati svoju propast. Propast da, samo kolektivna bi im bila draža.

Cijela stvar zapravo je jasnija nego što se misli. Tzv. Republika Srpska korak po korak maršira prema neovisnosti i budućem priključenju Srbiji (sad zamislite kako bi danas prošla Hrvatska da je potpisala Plan Z4, tj. stvaranje države u državi). Nitko od MZ to ne želi ozbiljno da zaustavi ili spriječi. Naprotiv. Bezbroj puta su se čula mišljenja da je njezin opstanak garantiran. A prošla su i vremena kad je ruski medvjed spavao zimski san. Otvoreno pitanje je zapravo trula Federacija. Svim načinima ona se prisilom pokušava pretvoriti u isključivo buduću muslimansku državu  u kojoj bi Hrvati igrali ulogu Indijanaca u američkom rezervatu. Dakako s blagosovom EU i SAD-a koji eto stoje kao garant mira, pravde i demokracije. Irak i Afganistan su najbolji primjeri za to.

BiH je po svim parametrima klinički mrtva zemlja. Međunarodnim faktorima nije stalo da ona oživi i opstane kao normalna zemlja. Svi njihovi postupci zadnjih 15tak godina jasno govore da im je to namjera. Prihvaćanje politike etničkog čišćenja, sprečavanja povratka, ugnjetavanja i neravnopravnosti konstutivnih naroda su zadnji čavli u sanduk zemlje kojoj je već davno, zahvaljujući i njima odzvonilo. No pogrebnik je si navukao bijelo odjelo i tvdi da je on taj koji može da joj presadi srce. Ishod je već unaprijed poznat. To je kasno shvatila i Doris Pack, poslanica u Europskom parlamentu,  koja je ovih dana u izjavi za Srnu naglasila: “Ljudima u BiH došli su noseći paket svojih ideja, umjesto da su se bazirali na onome što su tamo već postigli, a to je Prudski sporazum”.

Naravno da im to nije u glavi, jer posao nisu odradili do kraja. I dalje će glumiti spasitelje, a zapravo su već uzeli mjeru pacjentu i usput ga pune kojekavim “lijekovima”, koji naravno nisu besplatni, dok mu sve ne presjedne i vitalni organi od toga ne crnku. Za ostatak nije problem.  Od mrtvačnice će napraviti transplatacijski centar. Nekima su obećali zamjenu organa, a od ostatka žele napraviti nekog novog Frankensteina. Znamo kako je završio taj eksperiment.

Autor.

Vrijeme je ushićenih kandidata punih sami sebe
Vrijeme je lažnih ulizica
Vrijeme je podvaljenih predizbornih anketa
Vrijeme je kad se obećavaju brda i doline
Vrijeme je medijskih manipulacija
Vrijeme je samoproglašenih “pobjednika”
Vrijeme je cirkusne utrke
Vrijeme je  vukova u ovčijoj koži
Vrijeme je za novog hrvatskog Predsjednika
i najvažnije

VRIJEME JE DA NAROD NAPOKON UKLJUČI MOZAK i IZAĐE IZ MAGLE

P.S. Čast domoljubnim izuzetcima.

Slavlje u povodu 40. obljetnice postojanja Hrvatske katoličke misije Ludwigsburg, 14. studenoga, na čijem području danas djeluje pet hrvatskih katoličkih zajednica… Iscrpnije

Iz predizbornih izjava političara kandidata za Predsjednika RH doznali smo da bi neki od njih (isto) rado “orali” po već preoranoj Hrvatskoj. Prvi se za to javio Milan hoću-neću-hoću Bandić koji će, kako kaže, biti kao konj i 16 sati na dan orati (valjda je u glavi imao narodnu poslovicu “Bolje s mudrim (???) orati nego s ludim vino piti”), dabi se par dana kasnije nadovezao srednjoškolac iz Buzeta Damir Kajin koji ne želi imati ništa s tom domaćom životinjom, jer kaže da je oranje pomoću konja zastarjelo, nego želi biti traktor i to John Deer. Milan je kao što znamo godinama dobro preorao zagrebački gradski proračun, pa sada traži novu “njivu” gdje će pokazati svoja dostignuća. Drug Damir bi to naravno odradio “pošteno” jer  tako mu je naziv izborne kampanje. Isti bi dao pohapsiti i najmanje polovicu, nije rekao konja i magarca, nego predsjedničkih kandidata, s užom i širom obitelji, kumovima i pajdašima. Nažalost nije pojasnio na koga sve misli. Kajinov traktor teško da će i motor uključiti, jer nema dovoljno goriva, pa mu samo ostaje da leži u garaži.  Hrvatska ima još dosta takvih i sličnih traktora  koji su za razliku od Kajinovog već odavno u svojoj funkciji.

Za riječ se javio i nezavisni kandidat za predsjednika Boris Mikšić koji je priopćio sve poznato, dodavši usput i da nas je “Vidošević doveo u ovu bananu”, aludirajući na razdoblje kada je Nadan Vidošević bio ministar. Mikšić se poprilično žestoko obrušio i na svoje ostale konkurente nazvavši ih “frustriranim političarima, profesorčićima s fakulteta i ljudima koji nikada ništa nisu zaradili”. O poduzetniku koji je “Pošten i pravi čovjek za bolju Hrvatsku” podrobnije čujemo svake četvrte godine kad se pojavi kao kandidat, izgubi na izborima, pa opet pojavi, a u međuvremenu je u svojoj poslovnoj galaksiji.

Kandidatkinja HNS-a za predsjednicu Republike Vesna Pusić ocijenila je kako većina kandidata za predsjednika Republike nema ideju kako voditi državu s funkcije predsjednika. A ona eto ima. Naglasila je da “Hrvatskoj treba predsjednik koji je neće predstavljati kao zemlju povezanu s kriminalom i korupcijom, nego pristojnu, čistu i neokaljanu državu, koja nije u vezi s kriminalnim radnjama”. Kad smo već kod okaljanja nebi bilo loše usput zaviriti u obiteljski joj album u kojem vidimo njezinog djeda Budislava Grgu Anđelinovića, izravnog zaštitnika velikosrpskih presizanja na Hrvatsku, koji je bio instaliran na visoke položaje u Kraljevini SHS i Jugoslaviji i svojevremeno se u Beogradu hvalio na prolivenoj hrvatskoj krvi (izdao naredbu za pokolj hrvatskih vojnika na Trgu bana Jelačića 5. prosinca 1918.). Naravno da Pusićka ne može ništa zbog ovog svog predka, ali nije fair birače opterećivati još i njezinom amnezijom i lažnim domoljubljem.

Dragan Primorac rekao je u Mostaru da je podjela HDZ-a u Bosni i Hercegovini inscenirana u Zagrebu. Padne mi napamet Zagrebačko kazalište lutaka. Na njihovom repertoaru se (isto) dosta dugo nalazi repriza predstave Zvonimira Baloga: “Nećko Svojeglavećko”. Po njegovim riječima, samo snažna Hrvatska može pomoći Hrvatima u BiH, koji u toj novoj Hrvatskoj neće biti teret, nego blagoslov i ponos.  Možda ne sve ali već vidim drugi naslov u JL i to umjesto “Za Crkvu i opanke Hrvata u BiH dajemo 23,5 milijuna kuna” novi “Hrvati u BiH ponosno blagoslovili 23,5 milijuna kuna.”

I Nadan Vidošević je prikupio potpise za svoju kandidaturu te naglasio “Vjerujem da je Hrvatska spremna za ozbiljan zaokret i da su prodavači magle ipak stvar prošlosti”.

Ova meteorološka pojava kao što znamo uzrokuje smanjenu vidljivost i (inače) zahtjeva pojačane mjere opreznosti. Hrvatska se nažalost već skoro punih deset godina nalazi u njoj i neki od kandidata nisu nimalo zainterisirani da vidimo vedro nebo i da nas ugrije sunce. Dovoljno je samo osvrnuti se iz kakve magle nam neki od njih dolaze. Ne čudi da imaju isti neslužbeni izborni slogan - “Ne okreći se sine”.

Autor.

Većina stvari glede predsjedničkih izbora ide svojim tokom. Baš onako kako smo do sada navikli kad se radi o uvlačenju biračima, pa i onim koji žive u BiH i dijaspori. No, kod nekih kandidata dogodio se i drastičan zaokret (slučajnost?) što više nego jasno upućuje na njihovu lažljivost i nedostojnost. Tu se posebno ističe SDP-ov kandidat Ivo Josipović, čijoj stranci Hrvati u BiH, a i oni izvan nje do sada nisu bili vrijedni ni pišljivog boba.

Gospodin Josipović bi naravno vrlo rado vidio njihov križić pored svog imena, ali ipak je indirektno priznao da mu i nije baš toliko stalo do njihovih ugroženih prava u nakaradnoj BiH. Dotični je izjavio na pitanje kakav je njegov stav prema eventualnom trećem entitetu, da je “To njihova stvar”. Baš zgodno. Tražim glas - nudim ništa. Bilo bi i čudo da je mislio ozbiljno, jer prezir, često puta šovinizam i politička netolerancija teško mogu preko noći biti prevaziđeni.

Kad se uopće radi o tom pravu glasovanja Josipović, a i SDP, smatraju da - sve dok se Hrvatima u BiH Ustavom jamči sudjelovanje na izborima u RH - to pravo ne smije im se oduzeti. Poruka ne može biti jasnija. Dok oni stvar ne promjene, zašto se inače odavno zalažu, ko tobože će poštivati Ustav i usput gledati da  i sami drpnu koje jaje.  Nema što, dobro su naučili lekciju s Milanovićevim ishodom na izborima 2007.

Zaokret je napravila i Vesna Pusić koja je ovih dana izjavila: “Konkretno, to bi moglo značiti podjelu zemlje (BiH) na, primjerice, pet administrativnih jedinica: dominantno srpsku, koja već postoji, dominantno hrvatsku, koja još ne postoji, dominantno bošnjačku i dvije mješane. Tako bi se ispoštovalo zatečeno stanje i sačuvao bi se hrvatski korpus koji je sada ponajviše ugrožen u BiH”. Neznamo što je Pusićku navelo da ona iz vedra neba stane u obrani interesa Hrvata u BiH. No, nije ni prva ni zadnja koja prodaje maglu koja se posebno pred izbore na veliko uzdiže niz brda i doline i nadasve neodlučnim biračima pomućuje mozak. Isprobani recept s rokom uporabe od makismalno 2-3 mjeseca.

Dragan Primorac, kandidat podrijetlom iz BiH, vidi Hrvatsku kao političkog, gospodarskog i lidera u obrazovanja u regiji, koje će prema njemu, biti jamstvo budućnosti Hrvata u BiH kao konstitutivnog naroda. Njegovo viđenje teško da će proći, jer su mu šanse za drugi krug izbora minimalne.

Za razliku od njega je Milan Bandić, navodno jedan od dva kandidata o kojima će birači na kraju krajeva odlučivati. Osim njegovih uobičajnih floskula nismo puno saznali o njegovom JASNOM stavu glede trećeg entiteta ili viđenju budućeg položaja Hrvata u zemlji odakle isti vuče korjene. Nebi čudilo da on prije ili kasnije zauzme stav sličan kao kod naziva imena Trga maršala Tita u Zagrebu (”Ali ja ga nisam imenovao, bogami ga ne ću ni skidati”).

Andrija Hebrang, HDZ-ov kandidat dobio je potporu od dvije istoimene stranke u BiH: HDZ-a 1990. i HDZ-a. Na svojim web stranicama istaknuo je da će “Hrvatima u BiH pomoći u rješavanju ravnopravnoga statusa konstitutivnoga naroda” ma što to da značilo.

Puno određeniji je neovisni kandidat Miroslav Tuđman, koji lobira za Cutillerov plan (predviđao je da BiH nakon stjecanja neovisnosti bude nezavisna federalizirana država sastavljena od tri državice koji bi nosile naziv regije ili pokrajine i u kojima bi jedan od tri naroda bio većinski) i ističe da: “Hrvati u BiH moraju imati svoju teritorijalnost i identitet”.

Također neovisni kandidat za predsjednika Nadan Vidošević naveo je da neće voditi predizbornu kampanju u BiH. S tom izjavom dotični je više nego jasan.

Jedini, po mnogima uistinu neovisni kandidat, znanstvenik i intelektualac Josip Jurčević sigurno je najdalje otišao, jer je samim svjedočenjem kao svjedok obrane u procesu koji se vodi protiv šestorice Hrvata iz BiH u Haagu, javno iznio svoj stav, za razliku od sadašnjeg Predsjednika RH, Stipe Mesića koji je svjedočio tajno kao obični ali važan svjedok optužnice.

Cca. 82.000 glasova Hrvata iz BIH (na zadnjim izborima za Hrvatski sabor 2007.  je glasovalo 82.229 birača) za neke kandidate su od velike važnosti, za neke sasvim nepotrebni. Jedno je također nepotrebno, a to je jefino podilaženje mnogih (pa i ovdje ne navedenih) kandidata po ustaljenom receptu. Možda je sazrjelo vrijeme za nove ne istrošene domoljube, koji ne obećavaju puno, ali zato čine mnogo o čemu hrvatski mainstream mediji malo ili nikako ne izvještavaju. Valjda znaju zašto!

Autor.